RSS

Arhive oznaka: Tašlidža

dr Behija Zlatar, dr Enes Pelidija: Zadužbine Husein Paše Boljanića

“Prilozi za orjentalnu filologiju”, 34, str. 115, Sarajevo 1985

U svojim osvajačkim pohodima na Balkan, Osmanlije su u drugoj polovini XV stoljeća zauzeli i zemlje hercega Stjepana Vukčića- Kosače. Među značajnijim naseljima, koja su bila u sastavu hercegovih zemalja, nalazio se i tadašnji trg Pljevlja. Turci su ovo mjesto konačno osvojili 1465. godine. Poslije tri godine izvršili su popis stanovništva u kome je registrovano da to naselje ima 72 kuće i 23 neoženjena muškarca. U sljedećem popisu iz 1477. godine navodi se da Pljevlja imaju 101 kuću i 12 neoženjenih muškaraca.1

Cijeneći povoljan geografski položaj, te imajući u vidu privredni i strateški značaj, Osmanlije su od samog osvajanja toga mjesta počele preduzimati potrebne mjere za njegov urbani razvitak. Već u popisu iz 1516. godine navodi se da ovo naselje ima 130 hrišćanskih i 20 muslimanskih domova.2 U ovom popisu se po prvi put govori o stalnoj naseljenosti muslimanskog stanovništva od dolaska Osmanlija u ove krajeve.

Slijedećih godina se trg Pljevlja u urbanom pogledu konstantno uvećava. Ovo naselje je do 1532. godine u sudsko-administrativnom pogledu bilo u sastavu nahije Kukanj koja je bila u nadležnosti prijepoljskog kadije. Zbog značaja kao i povećanja broja stanovništva, nešto prije 1532. godine Pljevlja postaju sjedište kadiluka.[3] U slijedećim godinama arhivski podaci o ovom naselju su oskudni. Međutim, nailazimo na interesantan opis putopisca Žana Šenoa koji je 1547. godine u pratnji tadašnjeg francuskog ambasadora D’Armona prošao kroz ove mjesto i zabilježio sljedeče: ».. .Posle toga stigosmo u Pljevlje, selo naseljeno hrišćanima, u kome su kuće sagrađene od drveta«.[4]

O  urbanom razvitku naselja, koje je vremenom počelo poprimati orijentalni izgled, može se govoriti tek od 60-ih godina XVI stoljeća, tj. skoro poslije sto godina od uspostavljanja osmanlijske vlasti u tim krajevima. Urbani razvitak Pljevalja vezan je neposredno za ime Husein-paše Boljanića.

*

Husein-paša Boljanić je poticao iz poznate porodice koja je živjela u Boljanićima, mjestu 20-ak kilometara udaljenom od današnjih Pljevalja. Bajram-aga, rodonačelnik te porodice, bio je samo aga u svom mjestu, ali zahvaljujući pomoći i podršci Mehmed-paše Sokolovića, tadašnjeg moćnog velikog vezira Carstva, njegovi sinovi Sinan i Husein su u drugoj polovini XVI stoljeća uznapredovali do zvanja sandžak-begova i paša. Pored ove dvojice, Bajram- aga je imao još dva sina: Ali-bega i Daut-bega, te dvije kćerke Maksumu i Zulkadu.[5] Najstariji Bajram-agin sin Sinan, fizički neugledan, ali marljiv i skroman, skrenuo je na sebe pažnju Mehmed-paše Sokolovića koji ga je oženio svojom sestrom Šemsom.[6] Ovom ženidbom je porodica Boljanića stupila u rodbinske veze sa tadašnjom moćnom vezirskom porodicom Sokolovića. Zahvaljujući tom braku Sinan-beg je još brže uznapredovao u državnoj službi. Već 1562. godine je imenovan za bosanskog sandžak-bega. Iz raspoložive arhivske građe se vidi da je u periodu od 1563—1580. godine u više navrata bio imenovan namjesnikom hercegovačkog sandžaka.[7] U tom periodu podigao je veoma lijepu džamiju i mekteb u Čajniču, kao i tekiju sa musafirhanom, karavansaraj, te 22 dućana, dvije radionice za štavljenje kože i dva mlina na rijeci Janjini. Ovim svojim zadužbinama postao je najveći legator toga mjesta, ali je i u drugim mjestima, kao npr. u selu Njegoševići, kasabi Sopotu. koja je pripadaia nevesinjskom kadiluku, u kasabi Cernik, te u Priboju podigao također razne zadužbine. To je zabilježeno u vakufnami u kojoj se detaljno navode Sinan-begove zadužbine koje su podignute do juna 1582. godine. Među svjedocima te oporuke su i njegova braća, od kojih je Ali-beg prema želji oporučioca postavljen za muteveliju svih njegovih vakufa.[8] Sinan-beg je umro u Čajniču gdje je zajedno sa svojom ženom Šemsom sahranjen pored džamije koju je za života podigao.

Zahvaljujući podršci i pomoći Mehmed-paše Sokolovića, na Porti se daleko više istakao Sinan-begov mlađi brat Husein. Cijeneći Huseinovo obrazovanje i sposobnosti, osmanlijske vlasti su mu počele povjeravati razne državne poslove. Uspješnu državnu karijeru je počeo kao subaša Popova polja.[9] Od marta 1567. do marta 1569. godine bio je namjesnik hercegovačkog sandžaka. Kada je imenovan na ovaj položaj, već po tradiciji poklisari Dubrovačke Republike su u ime svoje vlade pošli da ga pozdrave i predaju mu poklone koje su dobivale hercegovačke paše. Po dobivenim uputstvima ovo poslanstvo je trebalo da ode u Foču, u ose nalazila zvanična rezidencija hercegovačkog sandžak-bega. U slučaju da ga tu ne zateknu, prema uputstvima svoje vlade, trebalo je da ga potraže u nekom od okolnih mjesta kako bi mu ukazali ljubav i poštovanje svoje Republike, i kako se: » … Dubrovnik mnogo veseli sandžak-begovom dolasku i njegovom dobrom zdravlju i da zahvaljuju bogu što im je poslao u susjedstvo čovjeka tako bogata vrlinama, pravedna i čovječna. Vlada je uverena da će se njena nada ostvariti i da će on njihovoj Republici trajno ostati prijatelj i zaštitnik, a ona će, sa svoje strane i prema svojim mogućnostima, nastojati da udovolji svakoj njegovoj želji«. Zatim je slijedilo svečano predavanje darova: 300 dukata i razne skupocjene tkanine, a prema položaju i ugledu su darove dobili i ljudi iz sandžak-begove pratnje.[10]

Poslije dvije godine provedene na položaju hercegovačkog sandžak-bega, u martu 1569. godine Husein-paša imenovan namjesnikom bosanskog sandžaka.11 Sa tog položaja odlazi za begler-bega Dijarbekira oko 1572. godine.12 Tu se zadržao veoma kratko, jer je već 1573. godine postao namjesnik Misira (Egipta).13 Imenovanje za namjesnika Misira donijelo mu je i zvanje vezira jer su u to vrijeme egipatski namjesnici bili po pravilu u rangu vezira. Na ovom položaju ostao je dvije godine, da bi se poslije toga, na poziv Porte, vratio u Carigrad. O njegovom životu u slijedećoj deceniji nemamo nikakvih podataka. Tek 1585. godine se spominje kao begler-beg Bagdada.14 Ovo zvanje je bilo tim značajnije što je Bagdad u Osmanlijskom Carstvu, zahvaljujući svojoj prošlosti, spadao među najznačajnije gradove, a samim tim i ugled namjesnika je bio veći. Godine 1594. Husein-paša je ponovo upućen u Bosnu, ali sada kao valija (beglerbeg) bosanskog ejaleta.15 Iz svoje rezidencije, Banjaluke, poslao je 1595. godine pismo vladi Dubrovačke Republike u kome traži novac za kupovinu topova koji su mu biii potrebni za dalje vođenje rata protiv Austrije koja je u to vrijeme bila u sukobu sa Portom.16

Na ovom položaju ostao je nepunu godinu, jer ga je već 1595. godine naslijedio Smail-paša, zvani Arpad.17 Iste te godine se Husein-paša nalazio u Budimu i tu se pridružuje Mehmed-paši, sinu ranijeg velikog vezira Mehmeda Sokolovića, koji je po svojim ličnim sposobnostima daleko zaostajao iza slavnog oca.18 Pri kraju XVI ili početkom XVII stoljeća je najvjerovatnije i umro jer se u kasnijim dokumentima nigdje više ne spominje.

Po ugledu na starijeg brata i na mnoge istaknutije osmanlijske državnike i vojskovođe toga vremena, koji su poticali iz ovih krajeva, i Husein-paša je podigao mnoge zadužbine, među kojima su najznačajnije u Pljevljima, od kojih se naročito po svom izgledu i veličini ističe njegova džamija. Podignuta je istovremeno kada i džamija njegovog brata Sinan-bega u Čajniču 1570/71. godine. To se vidi i iz popisa hercegovačkog sandžaka iz 1570. godine u kome se kaže: »Husein-paša, sadašnji beglerbeg Dijarbekira podigao je džamiju u kasabi Tašlidža. . .«19 Građena je lijepo klesanim kamenim kvadrima.20

Ime glavnog neimara nam je nepoznato. Pretpostavlja se da je skicu ove bogomolje uradio poznati mimar toga vremena Hajrudin, koji je projektovao i čuveni Stari most u Mostaru.21 Ovo nam izgleda vjerovatnim s obzirom da su braća Boljanići od 60-ih do 90- ih godina XVI stoljeća više puta bili bosanski i hercegovački namjesnici, pa su bili u prilici da angažuju Hajrudina da im uradi nacrt za njihove zadužbine. Međutim, o tome nema pismenih podataka.

Osnova džamije je kvadratnog oblika. Dužina joj iznosi nešto više od 17 metara, a širina samo 13 metara. Njen glavni centralni prostor omeđen je zidovima čija debljina iznosi 112 cm, što čini da džamija u osnovi ima pravilan kvadrat kojeg nadvisuje kupola raspona 10,85 metara. Njen prelaz iz kvadratne osnove u tambur kupolu izveden je preko kruškastih trompi koje se svojim središnjim dijelom oslanjaju na stalaktitne konzole » . . . i neke vrste sfernih trouglova koji, iznad trompi, čine neposređni prelaz u prste tambura«.22

U svojoj arhitektonskoj koncepciji ova džamija skreće na sebe pažnju sa tri osnovna elementa. To su na prvom mjestu tambur glavne kupole, te dvije male kupolice koje se nalaze nad mihrabskim zidom i treći element je zanimljivi kupolni sistem primijenjen nad trijemom. Kod najreprezentativnijih džamija koje su do danas očuvane na našem tlu, u arhitektonskoj kompoziciji pada u oči jedan po svome porijeklu i suštinskom značaju vizantijski element, a to je tambur kupola koja je spolja ojačana pilastrima.23

Na ulaznom dijelu su četiri mermerna stuba sa tri kupole od kojih je srednja nešto veća. Ispod nje se nalazi trijem. Pored centralne džamijske kupole, nalaze se još i dvije malene slijepe kupole, uzdignute na kockasto postolje. Na krajnjim uglovima krova su dva mala tornja, koja imaju funkciju arhitektonskog uljepšavanja. Prozori na fasadama zidani su u dva reda, jedan iznad drugog, a u njihovom središtu je još po jedan prozor koji naglašava vertikalnost građevine. Uz džamiju je visoki kameni minaret visine oko 40 metara. Od podnožja minareta do šerefeta na minaretu, odakle mujezin u određeno vrijeme poziva na molitvu, ima 110 stepenica, pa je po svojoj visini jedan od najvećih u našoj zemlji.24 Njegova specifičnost je i u tome, što je, kao i sama džamija, nekoliko puta bio ukrašavan i dotjerivan. Rađen je od laporca i posmatran sa strane izgleda dosta nestabilan i nesiguran u konstrukciji što u praksi ne odgovara stvamosti.25                           .

Godine 1911. od udara groma minaret je bio dopola srušen. Slijedeće 1912. godine, vješti debarski majstori su tako dobro dogradili srušeni dio minareta da se sadašnji dozidani dio nipočemu ne razlikuje od prvobitnog. U toku tih radova pomagali su i članovi graditeljske kuće iz Pljevalja, Bojovići.26

Poznati turski putopisac Evlija Čelebija pri opisu Pljevalja o ovoj džamiji je rekao: »Ona je kao kakva carska džamija… Ima divan umjetnički izrađeni minaret i plavu i visoku kupolu … Oko ove kupole ima još šest polukupola (nim kube), a izvan jugoistočne kapije stoje opet još tri kupole sa po četiri mramorna stuba. Premda je ova džamija malena, njeni su alemi visoki kao čovjekov uzrjast. Kako je njen osnivač bio misirski vezir, on je dao da se ti alemi onamo naprave. Pozlatio ih je sa 10.000 dukata i poslao po mletačkim lađama iz Aleksandrije«.27 Vjerovatno su te lađe sa pozlaćenim alemima došle do dubrovačke luke, odatle su poznatim carigradskim, ili kako se još zvao dubrovačkim drumom dopremljeni u Tašlidžu. Pored pozlaćenih alema, Husein paša je poslao i hasure (prostirke) koje spominje i Evlija Čelebija.28 Bile su umjetnički izrađene i služile su kao prostirka u džamiji.

Husein-pašina džamija svojim spoljašnim izgledom podsjeća na hinduske džamije, a naročito na vizantijske potkupolne crkve.29

Glavne radove, kako na spoljnjem, tako i u unutrašnjem dijelu, najvjerovatnije su radili dalmatinski majstori. To se naročito vidi po unutrašnjem izgledu. Kao i u svim džamijama XVI stoljeća, tako i u ovoj Husein-pašinoj, centralni unutrašnji prostor-orta ili orta-yeri predviden je za bogosluženje. Taj dio je nekada bio prostrt hasurama, a danas ćilimima. U tom prostoru nalazi se mihrab, zatim mimber, ćurs, a pozadi je mahfil ili mesandara. Izuzev ćursa, svi ostali elementi su izrađeni u mermeru. Ukrašeni su biljnim i geometrijskim motivima koji na mihrabu po svojoj raznovrsnosti i ljepoti prevazilaze slične motive u poznatoj Aladža džamiji u Foči. Slični motivi su i na ostalim elementima. Iako su ovi lijepi cvjetovi, listovi, ornamenti i mozaici tipični za islamsku umjetnost koja ne prikazuje ljudske likove, ipak se na njima vidi i uticaj naših majstora iz vremena kasne gotike i rane renesanse. Sklad ornamentike se ogleda u trakama sa različitim geometrijskim tijelima i od gusto spletenih karika sa krugovima koji se nalaze na mimberu, mihrabu i mahfilu. Ti motivi nas podsjećaju na slične koji se nalaze u našim primorskim crkvama. Međutim, i pored izvjesnog uticaja gotsko-renesansnog stila, unutrašnjim dekoracijama džamije dominiraju tipično islamske deformacije kruga koji se ogledaju u njegovim poligonalnim i zvjezdastim motivima i reljefu, što je osobitost osmanskog dekora. Ove poslove oko finije obrade koja je ukrašavala unutrašnjost džamije i zahtijevala preciznost i veću vještinu, radili su dubrovački majstori, koje je 1570. godine na zahtjev Husein-paše poslala vlada Dubrovačke Republike.30 Njihova poslovična vještina je i ovog puta došla do izražaja.

Mjesto iznad ulaznih vrata džamije, gdje se po pravilu nalazi tarih (tekst isklesan u mramoru u kojem se slavi graditelj i stavlja datum izgradnje) ovdje stoji prazno. Za ovo ima više objašnjenja. Najvjerovatnije je da je u to vrijeme kada je džamija podignuta napisan i tarih koji je u mramornoj ploči stajao iznad ulaznih vrata. Međutim, kako je bilo i sa sličnim natpisima kod drugih džamija, vjerovatno je neko zapazio njegovu umjetničku vrijednost i skinuo ploču, a na to mjesto dao da se napiše novi tarih koji se i danas nalazi. Pošto se to nije moglo desiti u ratovima koji su vođeni u XVI, XVII, XVIII i XIX vijeku, jer do tada izuzev osmanske, druge vojske nisu dopirale do ovog mjesta, to je skidanje autentične ploče moglo biti tek po dolasku austrougarskog garnizona u ovaj kraj 1879. godine. Vjerovatno je tada neki austrougarski oficir zapazio tarih i znajući pravu vrijednost uz dozvolu nekog uglednijeg mještanina sa svojim vojnicima skinuo ploču. Da bi prikrio pravo stanje, po već oprobanom metodu izmišljena je legenda oko toga. Ovakvi slučajevi dešavali su se i sa natpisima drugih džamija, tako da se neki nalaze čak i u drugim zemljama 31. Što se tiče tariha Husein-pašine džamije, pošto ne postoje pisani podaci, to je ostala samo legenda po kojoj je glavni majstor istovremeno preuzeo izgradnju i Sinan-begove džamije u Čajniču i Husein-pašine u Pljevljima. Pošto u isto vrijeme nije mogao rukovoditi poslovima oko izgradnje obje džamije, to je u Čajniču sam preuzeo rukovođenje, a u Pljevljima je radove povjerio svom kalfi. Obje zadužbine građene su istim tempom. To je doprinijelo da se skoro istovremeno i završe. Pošto je urezao tarih na Sinan-pašinoj džamiji, glavni mimar je otišao u Pljevlja da obavi isti posao. Kada je ugledao ovu džamiju čijom izradom je, kako smo već naveli, rukovodio njegov kalfa, i ocijenivši da je u arhitektonskom i estetskom pogledu ljepša od džamije u Čajniču, glavnom majstoru je pozlilo i ne dolazeći svijesti, umro je. Poštujući uspomenu na preminulog neimara, njegov kalfa odlučio je da ne napiše već pripremljeni tarih. Zbog toga je ova ploča i ostala neispisana.32 Tek je prilikom renoviranja džamije 1888. godine iznad ulaznog dijela vrata donesen jedan kraći natpis.33 Iz naprijed izloženog možemo pretpostaviti da je autentični tarih nestao u periodu između 1879. i 1888. godine.

Donedavno je oko džamije postojao harem koji danas ne postoji. Na 10—15 metara od ulaza nalazi se šadrvan koji je izgrađen od kamena, drveta i željeza. O izgledu ovog šadrvana je pisao i francuski putopisac Filip Difren-Kane, koji je u pratnji francuskog ambasadora 1573. godine prošao kroz Pljevlja i zabilježio: »U džamiji ovog mesta vidi se lepa i umetnički rađena česma«.34 I ovo nas upućuje na zaključak da je džamija podignuta 1570/71. godine. Voda u šadrvanu dovedena je sa izvora koji se nalazi u blizini manastira sv. Trojice, na udaljenosti od 3 km od Pljevalja. Slično kao i za tarih i za dovođenje vode iz manastirskog izvora u narodu je očuvana legenda koja glasi: Kad je Husein paša podigao džamiju, majstori su mu skrenuli pažnju da ne mogu izraditi šadrvan jer se u blizini džamije nije nalazio nijedan izvor pitke vode. Preporučili su mu da se obrati igumanu manastira sv. Trojice na čijem se imanju nalazio odličan izvor. Husein-paša je prihvatio ovu sugestiju i zamolio igumana da mu dozvoli da sa manastirskog izvora dovede vodu za potrebe vjernika ove džamije. Međutim, iguman se tome zahtjevu opirao, te Husein-paša pribjegne lukavstvu. Poslije više pokušaja uspjelo mu je da od igumana dobije dozvolu da dovede vodu sa manastirskog izvora do šadrvana njegove džamije koju će koristiti dan i noć. Kada je prošlo dvadeset i četiri sata, došao je iguman kod paše sa zahtjevom da se voda više ne koristi jer su prošli jedan dan i jedna noć. Na to mu je paša odgovorio da on nije rekao koliko će to dana i noći biti, već je samo rekao da će to biti dan i noć, a pošto se oni stalno smjenjuju, onda i voda ostaje da se koristi za potrebe vjernika sve dotle dok potraje stalno samo dan ili samo noć. Vidjevši da ga je paša nadmudrio, iguman se nasmijao i od tada se voda za potrebe šadrvana sa tog izvora i danas koristi.35

Gledajući u cjelini, Husein-pašina džamija zauzima jedno od istaknutijih mjesta među spomenicima islamske arhitekture na tlu naše zemlje. Po svome izgledu i načinu izrade u svim arhitektonskim karakteristikama, a naročito u očuvanim kupolicama nad mihrabskim zidom, predstavlja jedinstvenu građevinu te vrste kod nas. Posmatrajući u širim okvirima osmanske umjetnosti Husein-pašina džamija može da se svrsta u isti red sa manjim zadužbinama iz Sinanovog doba u samom Carigradu. Zidana od kamena, ona noću kada je osvijetljena poprima lakoću staklaste mase. »Kao strela upućena nebu, vitko minare odvlači kamenu zemaljsku lepoticu nebu, kome je bila upućena zajednička molba dobročinitelja i anonimnog neimara za večno trajanje vanvremensko«.36

Među prvim službenicima ove džamije u dokumentima se spominju imam i hatib Mevlana Džafer, sin Hasana, mujezin Hudaverdi, sin Abdullahov i kjatib Pervane, sin Hajdara.37 Sva trojica su obavljala ove dužnosti oko 1572. godine, što znači da su bili među prvima, ako ne i prvi službenici novosagrađene džamije.

Vakufnama Husein-paše Boljanića nije se sačuvala, ali na osnovu drugih pojedinačnih dokumenata znamo da je pored svoje džamije podigao i druge građevine, među kojima su karavansaraj, imaret, han i neki drugi objekti. Za navedene građevine i džamiju, vakuf je ostavio potrebna sredstva koja je uvakufio i koja su korištena za podmirivanje plata službenika i drugog osoblja, kao i za povremene opravke gore navedenih građevina. Vakufska dobra su činili razni posjedi koji su bili locirani na teritoriji pljevaljskog kadiluka.38 U dokumentima se spominju posjedi tog vakufa mezra Debeli lug sa livadama i mlinovima na rijeci Kobaška u blizini granice kasabe Prijepolje . . . «39 kao i čifluk u selu Ilijaš.40

Podizanjem ne samo džamije, nego i drugih navedenih objekata u drugoj polovini XVI stoljeća, Husein-paša je doprinio da Pljevlja, ili kako su je Osmanlije nazvali Tašlidža (Kamenica), poprimi izgled prave orijentalne kasabe i postane jedno od značajnijih mjesta hercegovačkog sandžaka. O ovim građevinama govore i putopisci ovoga vremena koji su prolazili kroz Pljevlja. Tako npr. Filip Difren-Kane, pratilac francuskog ambasadora D’Noaja 1573. godine na Porti u svom putopisu navodi da od značajnijih građevina, pored već spomenute džamije i šadrvana ima i jedan mračan i veliki han prekriven olovom u kome odsjedaju putnici. Kako ovaj pisac navodi, ovo prenoćište je podigao sin Mehmed-paše Sokolovića41 Očito se radi o nedovoljnoj obavještenosti putopisca. Podigao ga je, svakako, Husein-paša Boljanić koji je bio samo u rodbinskim odnosima sa velikim vezirom i o čemu je, možda, nešto čuo i ovaj putopisac. Jer, u ansambl građevina koje čine jedno mjesto kasabom spadao je i han, što je sve izgradio Husein-paša.

Interesantna su zapažanja i mletačkog baila Paola Kontarinija koji je 1580. godine prošao kroz Tašlidžu. Od značajnijih objekata, Kontarini navodi džamiju ne spominjući ime osnivača, karavansaraj i česmu.42 Godine 1582. Žan Polern Forezijen, i sekretar francuskog vojvode Fransoa de Valoa, u opisu Pljevalja spominje karavansaraj i bazar, a za sam izgled grada kaže da je to »dobra varošica«.43 Karavansaraj spominje još 1611. godine francuski putopisac Lefevr koji je u svojstvu francuskog ambasadora na Porti, de Sansijea, prošao kroz ovo mjesto.44

O  Husein-pašinim zadužbinama ostavio je zabilješku i poznati turski putopisac Evlija Čelebija koji je 1664. godine boravio u Pljevljima. Kao najinteresantniju građevinu toga mjesta navodi Husein-pašinu džamiju i kaže da ju je podigao Hasan-paša, očito pogrešno navodeći ime Husein-paše. Isto tako spominje imaret i tri hana, ne navodeći imena njihovih osnivača.45 Sedamdesetih godina XVI stoljeća Pljevlja su dobila status kasabe. Da bi jedno naselje bilo proglašeno kasabom, a njegovo stanovništvo oprošteno rajinskog statusa i spahijske daće, tzv. resm-i čifta, kao i državnih nameta ’avariz-i divanije i tekalif-i orfiye, bilt su potrebni slijedeći uslovi: 1. stalno nastanjeno muslimansko stanovništvo, 2. najmanje jedna džamija u kojoj su obavljane sve molitve i 3. stalni sedmični pazarni dan.46 U hercegovačkom defteru iz 1570. godine zabilježeno je da su Pljevlja postala kasabom, nakon što je Husein-paša uspio od sultana Selima II dobiti odobrenje za podizanje svojih zadužbina, ferman da se u tom mjestu održava sedmični pazar i odluku o muafijetu, tj. oslobođenje rajinskog stanovništva od redovnih i vanrednih nameta.47

U popisu iz 1570. godine, Pljevlja se prvi put spominju kao kasaba, a ne kao trg. U njemu se navodi da ovo mjesto ima 195 kuća. Muslimansko stanovništvo je živjelo u tri mahale: Mahali Husein- -paše mirimirana Dijarbekira sa 52 kuće, Mahali Mustafe muteve- li-bega sa 42 kuće i Mahali Muslihudina, tržnog nadzornika (serbazar)} sa 31 kućom, što bi ukupno bilo 125 muslimanskih kuća, a hrišćani su imali svoju posebnu mahalu, sa knezom Kara Petrom na čelu.48 Iz ovog popisa vidi se da su Pljevlja u to vrijeme bila naselje sa pretežno muslimanskim stanovništvom. Jedan dio popisanih muslimana je došao sa strane kao službenici ili zanatlije, ali je dobar dio iz redova domaćeg stanovništva koje je primilo islam. Tako npr. u tom popisu se spominje Pervane, sin Miloša; Hasan, sin Milašina; Ilijas, sin Bojića; Hurem, sin Vuksanov; Pervane, sin Marka; Hasan, sin Vukca; Skender, sin Vlatka i Husein, sin Vukića. Nekoliko ih je upisano kao sinovi Abulaha. To nas upućuje na njihov skori prelazak na islam, jer su često mnogi hrišćani koji su prelazili na islam, krijući očevo ime, stavljali umjesto pravog imena Abdulah. Među novim muslimanima se spominje i mujezin Husein-pašine džamije Hudaverdi, sin Abdulaha.49

I u slijedećim godinama broj muslimanskog stanovništva se povećao. Godine 1576. Pljevlja su postala sjedište hercegovačkog sandžaka.50

Administrativni momenat je najjače uticao na urbani, privredni i kulturni razvitak gradova u XVI stoljeću. Prije nego što su i zvanično postala sjedišta hercegovačkog sandžakbega, šezdesetih i sedamdesetih godina XVI vijeka, u Pljevljima je podignuto više značajnijih objekata. Među prvima je sagrađen sandžakbegov saraj sa 20 soba, dvoranom za vijećanje i drugim prostorijama Također su podignute zgrade za administrativno osoblje, kao i kuće za stanovanje sandžakbegove svite.51 Uz sandžakbega, administrativno osoblje su činili: ćehaja, kao najbliži njegov saradnik, kapidžibaša, češnegir, divan-katib, čaušbaša, haznadar, imrahor, šahindžibaša, sandžaktar i drugi.52 Sa njihovim dolaskom, uz već postojeće domaće ugledne ljude, formirala se gradska elita. Nju su sačinjavali, pored sandžakbega i njegove svite, kadija, vjerski službenici, zaimi, spahije, bogatiji trgovci i zanatlije.

Kako je pisao mletački bailo Kontarini, grad je bio podijeljen na dva dijela. Pored rijeke Breznice, koja teče kroz središnji dio pljevaljske kotline, stanovalo je oko 1580. godine muslimansko stanovništvo, a u sjevernom dijelu, koji je zapremao teritorijalno veće prostranstvo, bile su raštrkane hrišćanske kuće.53

Kao i u drugim krajevima Osmanske države toga vremena i ovdje su harale epidemije u kojima je umirao veliki broj ljudi. U pljevaljskom je kraju između 1577. i 1582. godine harala kuga. Posljedica te bolesti bilo je osjetno smanjenje broja stanovništva. U popisu iz 1585. godine navodi se da je u Tašlidži bilo 175 kuća.54 Ako ovaj broj domova uporedimo sa popisom iz 1570. godine, kada je navedeno 195 kuća, vidimo da je uprkos doseljavanju većeg broja ljudi sa hercegovačkim sandažak-begom i povećanju broja administracije broj stanovnika bio manji. U usporedbi sa ranijim popisom vidimo da su Pljevlja 1585. godine imala 20 domaćinstava manje nego prije 15 godina.55 Od navedenih 175 kuća, 119 je bilo muslimanskih, a 56 hrišćanskih.56 To znači da je krajem XVI stoljeća dvije trećine stanovništva u Pljevljima bilo muslimansko, a jedna trećina hrišćansko. Razlog za tako veliki broj muslimanskog stanovništva u odnosu na hrišćansko treba tražiti ne samo u prelasku na islam, nego i u povećanju administrativnog osoblja koje je poslije 1576. godine prešlo sa hercegovačkim sandžak-begom iz Foče.

Za razliku od perioda između 1570. i 1585. godine, kada se smanjuje broj gradskog stanovništva, krajem XVI i početkom XVII stoljeća broj ljudi i domaćinstava je osjetno povećan. Kada je 1611. godine prošao putopisac Lefevr, naveo je da Tašlidža ima oko 400 kuća, što bi značilo da je u proteklih 25 godina gradsko stanovništvo više nego udvostručeno.57 I u slijedećim decenijama toga stoljeća nastavljen je urbani i ekonomski razvoj ovog mjesta.

Naselje Pljevlja, ili kako se u vrijeme osmanlijske uprave nazivalo Tašlidža, nastalo je od jednog srednjovjekovnog trga. Tokom vremena znatno se uvećalo da bi u drugoj polovini XVI stoljeća preraslo u veće naselje sa statusom kasabe u kome je bilo i sjedište hercegovačkog sandžak-bega. Urbani i ekonomski uspon grada toga vremena vezan je za ime Husein-paše Boljanića, čovjeka koji je poticao iz tog kraja i koji je u drugoj polovini XVI stoljeća vršio niz značajnih i odgovornih dužnosti. Najznamenitija zadužbina ovog osnivača Pljevlja je džamija koju je podigao, najvjerovatnije, 1569/ 70. godine i koja se i do danas očuvala. Po svojoj arhitektonskoj skladnosti i unutrašnjoj dekoraciji spada među značajnije kul- turne spomenike u našoj zemlji. U toku čitavog XVI stoljeća, a naročito u njegovoj drugoj polovini, Pljevlja su se s manjim i većim tempom razvijala, da bi kroz jedan vijek kasnije dostigla vrhunac svoga razvitka u toku osmanlijske uprave. Na urbani razvitak dosta je uticalo i to što je ovo mjesto od 1576. do 1833. godine, dakle punih 257 godina bilo sjedište hercegovačkog sandžaka. Po svome značaju Pljevlja su spadala među poznatije gradove bosanskog ejaleta i kao takva bila poznata i u drugim krajevima Osmanskog Carstva.


1 Milan Vasić, »Gradovi pod turskom vlašću«, Istorija Crne Gore, III, Titograd 1975, 527 (dalje: Istorija).
2 Isto, 527.
3 Hazim Šabanović, Bosanski Pašaluk, Sarajevo, 1959,194
4 Rađovan Samardžić, Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika XVI—XVIII! vek, Istorijski arhiv, Beograd 1961, 112 (dalje: Beograd i Srbija)
5Behija Zlatar, »O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću«, Prilozi Instituta za istoriju, god. XIV, br. 14-15, Sarajevo 1979, 129—130.
6 Radovan Samardžić, Mehmed Sokolović, Beogorad 1971, 162—3.
7Tomo Popović, »Spisak hercegovačkih namesnika u XVI veku«, Prilozi za orijentalnu filologiju (dalje: POF), XVI—XVII/1966—1967, Sairajevo 1970 (dalje: »Spisak hercegovačkih namesnika«)
8  Original Sinan-begove vakufname nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci  pod.brojem 162 (184). Ovu vakufnamu preveo je Salih Trako i ustupio nam je na   korištenje na čemu mu se ovom prilikom zahvaljujemo.
9 Evlija Čelebija, Putopis — Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Preveo uvod i komentar napisao Hazim Šabanović, Svjetlost, Sarajevo 1967, 393, bilješka 4 (dalje Putopis).
10Tomo Popović, »Upravna organizacija Hercegovačkog sandžaka u XVI veku«, POF XII—XIII/1962—1963, Sarajevo 1965, 93 (dalje: »Upravna organizacija«).
11 Isti, „Spisak hercegovačkih namesnika“,97
12 Istanbul, Ba§bakanlik Ar§ivi (BBA), Tapu defter (TD) No 654. Fotokopije u Orijentalnom institutu u Sarajevu (OlS) br. 99 fo. 35, gdje je zabilježeno: »Husein paša sadašnji beglerbeg Dijarbekira • . . « …
13 Safyet Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Zagreb 1931, str. 28; Muvekit, Istorija Bosne I, str. 218.
14 Ankara, Tapu ve Kadastro br. VIII, fotokopije u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, br. 44/11, Opširni defter hercegovačkog sandžaka 1585, fo. 197.
15   Muhamed Enveri Kadić, Hronika, knj. I; Safvet beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900, str. 50/1 i 158 (dalje: S. Bašagić, Kratka uputa).
16  Historijski arhiv u Dubrovniku, (HAD), Acta Turcarum, 1—XC, dok. 857.
17 S. Bašagić, Kratka uputa, str. 51.
18 Isto, str. 50.
19  Istanbul, BBA, TD, No 654, OIS br. 99 fo 35.
20 Andrej Andrejević, Pljevaljska džamija i njeno mesto u islamskoj umetnosti na nasem tlu, Simpozij »Seoski dani Sretena Vukosavljevića«, knj. V, Prijepolje 1978, str. 181 (Dalje: A. Andrejević, Pljevaljska džamija).
21 Isto, str. 183.
22  Vitomjir Srbljanović, »Husein-pašina džamija u Pljevljima«, Mostovi, časopis za kulturu, umjetnost i drustveni život, br. 7, god. II, septembar 1970, str. 97 (dalje: V. Srbljanović, »Husein-pašina džamija«).
23  A. Anđrejević, Pljevaljska džamija, str. 88.
24   »Husein-pašina džamija u Pljevljima«, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva, god. VII, 1956, br. 4—6, str. 218.
25 V. Srbljanoviić, »Husein-pašina džamija«, str. 97.
26 Isto, str. 97.
27 E. Čelebi, Putopis, str. 393.
28 Isto, str. 394.
29 P. Mijović, Crna Gora, Beograd 1976, str. 419.
30 M. Vasiić, Istorija, str. 518.
31 M. A. Mujić, »Arapski epigraf iz Ravella potiče iz Ljubuškog«, str. 191′ 202, POF XXII—XXIII/1972—73, Sarajevo 1976.
32 Ovo predanje se i do danas očuvalo kod starijeg svijeta u tom kraju.
33 A. Andrejević, Pljevaljska džamija, str. 189.
34 R. Samarđžić, Beograd i Srbija, str. 218.
35 I ovo predanje sačuvalo se do danas kod stanovništva toga kraja.
36 V. Srbljanović, »Husein-pašina džamija«, str. 98.
37 BBA, TD, No 654, OIS, br. 99 fo. 35.
38 M. Vasić, Istorija, str. 518.
39 BBA, TD, No 654, OlS br. 99 fo. 37.
40 Hercegovački popis iz 1585, fo 200, Up. bilj. 14.
41 R. Samardžić, Beograd i Srbija, str. 128.
42 Sreten Petković, Manastir st. Trojice kod Pljevalja, Beograd 1974, str. 11,(dalje: S. Petkovie, Manastir).
43 R. Samardžić, Beograd i Srbija, str. 139.
44 Isto, str. 157.
45 E. Ćelebi, Putopis, str. 394.
46 A. Handžić, »O gradskom stanovništvu u Bosni u XVI stoljeću«, str. 253, POF, 28—29, (1978—79), Sarajevo 1980.
47 Istanbul, BBA, TD, No 654, OIS, br. 99, fo 35.
48 BBA, TD No 654, OIS br. 99 fo 35-36 — U Mahali Husein-paše miriimi- rana Dijarbekira spominju se slijedeći stanovnici: Mevlana Džafer sin Hasana, hatib i imam u spomenutoj džamiji; Hudaverdi, sin Abduiaha, mujezin u spomenutoj džamiji; Katib Pervane, sin Hajdara; Ahmed, sin Ilijasa; Pervane, sin Miloša; Sufi Musa, sin Abdulaha; Veli, sin Ferhata, hajjat; Kasap Davud; Gazanfer, sin Ferhada, obućar; Husejn, sin Mahmuda; Sefer, sin Mahmuda; Osman, sin Alije; Katib Ivaz, sin Timura; Ibrahim, sin Mustafe, debbag; Veli, sin Hasa- na, debbag; Malkoč, sin Ahmeda, obućar; Derviš, sin Ahmeda, obućar; Mahmud, sin Iskendera; Ibrahim, sin Husejna, debbag; Oruč, sin Davuda; debbag; Katib Mahmud, sin Husejna; Katib Mehmed, sin Mahmu da; Osman, sin Kasima, hajjat; Hasan, sin Milašina, dunđer; Kurd, sin Husejna, trgovac; Turhan, sin Husejna, trgovac; Mahmud, sin Abdulaha, dunđer; Ibrahim, sin Abdulaha, dunđer; Mehmed, sin Abdulaha, debbag; Fajik, sin Husejna, debbag; Mustafa, sin Ejnehana, katib; Pervane, sin Mehmeda; Nezir, sin Mehmeda, mutap; Piri, sin Hasana, debbag; Ejnehan, sin Abdulaha, debbag; Ramadan, sin Alije; Šaban, sin Ferhada; Oruč, sin Hasana; Alija, sin Hasana; dunđer, Bajezid, sin Iskendera; Ilijas, sin Bojića; Hasan, sin Jusufa; Piri, sin Ahmeda; Mehmed, sin Husejna; Mehmed, sin Ferhada, sarač; Hudaverdi, sin Ferhada; Husejn, sin Ferhada; Mehmed, sin Husejna; Turhan, sin Davuda; Piri, sin Hasana, obućar; Hasan, sin Abdulaha.
U Mahdli Mustafe muteveli-bega spominju se slijedeći stanovnici: Džafer-beg, zaim sin Mahmuda; Mustafa spahija, mutevelija; Mehmed halifa, mujezin; Timur, sin Jusufa, kajjim u spomenutoj džamiji; Alija, sin Mehmeda halifa u mektebu; Turhan, sin Jusufa; Čauš Pervane, sin Alije; Uvejs, sin Davuda; Hamza, sin Skendera; Bajezid, sin Skendera; Hurem, sin Kasima; Oruč, sin Kasima; Alija, sin Mehmeda, subaša; Mahmud, sin Mehmeda; Mehmed, sin Širmerda, kasap; Hurem, sin Vu- ka; Skender, sin Abdulaha; Bali, sin Skendera; Behram, sin Mehmeda; obućar; Pervane, sin Ferida; Ejnehan, sin Ferida; Kurd, sin Husejna; Abdi, sin Kurđa, sarač; Ilijas, sin Hamze; Kurd, sin Timura; Fajik, sin Hamze; Ćejvan, sin Alije; Hasan, sin Jusufa, dunđer; Jusuf, sin Sulej- mana; Kurd, sin Timura, dunđer; Divane Kurd, sin Abđulaha; Mustafa, sin Skendera; Jusuf, sin Abdulaha, novi musliman; Behram, sin Abdulaha, halač; Mahmud, sin Abdulaha, pisar; Veli, sin Skendera; Malkoč, sin Skendera;
U Mahali Muslihudina serbazari upisani su slijeđeći stanovnici: Muslihudin serbazari, sin Abdulaha i ćehaja spomenute kasabe; Veli, sin Abdulaha, debbag; Parvane, sin Marka; Hasan, sin Vukca, hajjat; Hasan, sin Sefera; Šaban, sin Abdulaha; Piri, sin Hajdara; Bali, sin Sefera; Pervane, sin Malkoča; Skender, sin Vlatka; Hudaverdi, sin Hamze; Pervane, sin Skendera, sarač; Husejn, sin Vukića; Jusuf, sin Husejna; Mehmed, sin Alije; Mehmed, sin Ahmeda, haddad; Ajdin, sin Davuda; Hasan, sin Jusufa, haddad; Hasan, sin Radice; Ferhad, sin Nesuha; Ilijas, sin Mehmeda; Jusuf, sin Mehmeđa; Mustafa, sin Bajezida; Jahja, sin Alije; Mustafa, sin Ibrahima; Turhan, sin Ferhada, debbag; Behram, sin Davuda, debbag; Alija, sin Jusufa, debbag; Mehmed, sin Abdulaha, debbag; Ejnehan, sin Skendera, debbag; i Mustafa, sin Skendera, muhzir.
49 Istanbul, BBA, TD, No 654, OIS, br. 99 fo 35.
50 Toma Popović, »Kada je sedište hercegovačkog sandžaka premešteno iz Foče u Pljevlja«, P0F X-XI/1960-61, Sarajevo 1961, 271.
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na oktobar 19, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , ,

Enes Pelidija: O stanovništvu i poznatijim porodicama Pljevalja (Tašlidže) i Tašlidžkog kadiluka u XVIII stoljeću

(Almanah, br.33-34, Podgorica, 2006, str 169)

Uvodne napomene

Tokom cijele osmanske vladavine (1465-1912) Pljevlja, odnosno Tašlidža, kako su je službeno nazivale nove osmanske vlasti, zajedno sa brojnim okolnim selima bila je naseljena pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom. Intenzivniji proces prelaska na islam domaćeg stanovništva bio je posebno evidentan u drugoj polovini XVI stoljeća. To nam potvrđuju i osmanski popisni defteri toga vremena. Tako npr. u popisnom defteru iz 1585. godine navodi se da je nahija Kukanj obuhvatala: kasabu Pljevlja (Tašlidia) sa okolnih 110 seoskih naselja, devet mezri (nenaseljenih posjeda), 28 čiftluka (privatna posjeda) i tri posebno udružena posjeda. Dalje se vidi da je taksativno naveden 1891 posjed različite veličine i prihoda. Od toga su 866 bile baštine, a 672 čiftluka. Pripadnici islamske vjere bili su uživaoci nad 1534 posjeda, a preostalih 348 pripadalo je hrišćanima. Isto tako se u poimeničnom popisu ljudi prema konfesionalnoj pripadnosti navodi da je 82% bilo muslimansko, a 18% hrišćansko stanovništvo1.

U istom defteru upisana je i nahija Poblatje (Poblaće). Ona je bila znatno manja i obuhvatala je 29 seoskih naselja, jednu mezru (nenaseljen posjed), šest čiftluka, jedan zemin (veći kompleks obradivog zemljišta koji nema status ni baštine ni čiftluka), te drugih manjih vrsta posjeda. U ovoj nahiji popisom iz spomenute 1585. godine navodi se ukupno 147 baština i 105 čiftluka. Vlasnici nad ovim posjedom bili su 51 hrišćanin i 201 musliman. I ovdje je iskazan procentualni odnos muslimanskog i hrišćanskog stanovništva u omjeru 84% muslimanskog, prema 16% hrišćanskog stanovnistva.2

U narednom XVII stoljeću usljed brojnih ratova (Dugi osmansko- habzburški 1593-1606; Kandijski 1645-1669. i Bečki 1683-1699) i raznih zaraznih bolesti, prije svega kuge, kao i u drugim djelovima Bosanskog ejaleta taj omjer se pomjerio u korist hrišćana. Sultanovi podanici islamske vjere su kao i iz drugih kadiluka i sandžaka često bili vojno angažirani. Prilikom ratova su gubili živote i bili zarobljeni, te najčešće i ostajali u novoj sredini. Kuga je i u pljevaljskom kadiluku harala u XVIn stoljeću. Posebno je veliki broj ljudi od kuge umro između 1729. i 1739. godine. Najviše smrtnih slučajeva bilo je u urbanim sredinama.3

Sve je to doprinijelo da već u prvim decenijama XVIII stoljeća u pljevaljskom kadiluku se smanji brojčano i procentualno muslimansko u odnosu na nemuslimansko stanovništvo. Iako su pripadnici islama skoro u cjelosti bili ljudi domaćeg porijekla, neki putopisci ih spominju pod imenom „Turci“4 Očito se radilo o neupućenosti stranaca, kakvi su bili i pojedini francuski putopisci. U ovo vrijeme, bez obzira na konfesionalnu i nacionalnu pripadnost svi sultanovi podanici su se zvali jednim imenom Osmanlije. To ime su uzeli po osnivaču dinastije i države emiru Osmanu, još od bitke kod Bafeona 1301. godine. 5 Međutim, svi narodi i konfesije koje su priznavale vlast osmanskog sultana znali su šta su po nacionalnosti. Tako je bilo i sa domaćim muslimanskim stanovništvom koje je bilo poznato pod imenom Bošnjak. O tome nam govore brojni osmanski, ali i dokumenti zapadne provenijencije.6

Da su istaknutiji stanovnici pljevaljskog kraja bili vezani za rodno mjesto i brinuli se o ljudima koji su živjeli u ovom kadiluku, govori nam i primjer osnivača kasabe Tašlidža (Pljevalja) Husein-paše Boljanića. On je kao istaknuta ličnost Osmanskog carstva u zvanju misirskog (egipatskog) vezira svojim vezama isposlovao kod sultana Selima II (1566-1574) izvjesne povlastice za svo stanovništvo ovoga kraja bez obzira na vjersku pripadnost.7 Te povlastice su važile i u narednim stoljećima.

Vjerovatno da je i to uticalo na veću naseljenost Pljevalja i njene okoline u drugoj polovini XVI i u narednim stoljećima. To su primijetili i mnogi savremenici koji u svojim djelima navode konstantno povećanje broja kuća tokom cijelog XVII i XVIII stoljeća. Od početnih nekoliko desetina, 1806. godine Pljevlja su imala između 5 000 i 6 000 stanovnika.8 U samom gradu bilo je većinsko muslimansko stanovništvo, a građevine su kao i u drugim sličnim sredinama sagrađene u orijentalno- islamskom stilu. To naglašavaju brojni putopisci, naročito iz XVII sto- ljeća. Takav izgled Pljevlja su zadržala i u narednom XVIII stoljeću. Pored muslimanskog,u cijelom osmanskom periodu ovog kraja bili su sa svojim vjernicima pravoslavni sveštenici (popovi i kaluđeri).

Vjerovatno da dijeleći istu životnu sudbinu i bez nekog jačeg spoljnjeg uticaja ni u dokumentima, ni od strane nekih savremenika se nigdje ne navode međusobni konfesionalni sukobi ljudi ovoga kraja. Podjednako su od predstavnika lokalne vlasti izloženi raznim nepravilnostima i muslimani, kao i pravoslavni hrišćani. Vjerovatno da je i to uticalo na međusobnu solidarnost i poštovanje. Međutim, podjela se osjećala prema materijalnom stanju pojedinaca i cijelih porodica.

O poznatijim pljevaljskim porodicama

U XVIII stoljeću među najistaknutijim porodicama iz Pljevalja bili su Selmanovići. Njihovo bogatstvo nastalo je zahvaljujući pojedinim članovima koji su bili na istaknutijim civilnim i vojnim državnim položajima, kako na teritoriji Bosanskog ejaleta, tako i u drugim pokrajinama Carstva. Zahvaljujući ugledu i moći, članovi ove porodice su uvećavali svoj ugled ženidbeno-udadbenim vezama sa sličnim porodicama i iz drugih mjesta Bosanskog ejaleta,10 Kao sandžakbeg Hercegovačkog sandžaka 1703. godine bio je Sulejman-paša Selmanović. U dokumentima se navodi da je bio u poodmakloj starosnoj dobi, ali i cijenjen od onih koji su ga poznavali kao vrlo čestitu osobu. Čim je imenovan na ovaj položaj Dubrovačka republika mu je, po tradiciji, poslala svoga izaslanika (elčija) sa uobičajenim poklonima. Kao i u ranijim slučajevima osnovni cilj posjete dubrovačkog izaslanika bio je da u ime svoje vlade dobije od Sulejman-paše pismenu potvrdu na ranije stečene privilegije koje im je dao njegov prethodnik Redžep-paša Šeić. Iz pismenog izvještaja saznajemo da je audijencija ovog neimenovanog dubrovačkog poslanika kod novog hercegovačkog sandžakbega prošla veoma suzdržano.11 Iz nepoznatih razloga Sulejman – paša Selmanović se na položaju hercegovačkog sandžaka nije dugo zadržao. Da li su u pitanju bile njegove godine ili neki propusti na osnovu dosadašnjih izvora nepoznato nam je.

U kasnijem periodu imamo daleko više podataka o drugim uglednim članovima ove porodice. Na osnovu arhivske građe znamo da je porodica Selmanović u XVIII stoljeću bila gospodar nahije Drobnjak. Odatle su im dolazili veliki prihodi. Međutim, imali su i brojnih poteškoća. Naime, stanovništvo Drobnjaka je pokazivalo stalne znake nezadovoljstva prema vlastima i to manifestovalo u raznim oblicima kroz nedisciplinu i neposlušnost. Zbog toga je 1705. godine drugi član ove porodice Mustafa-paša Selmanović bio prisiljen da oružanom silom pokori ovo nemirno pleme, te da naplati uobičajene propisane poreze.12

Dvije godine kasnije u dokumentima osmanske provenijencije spominje se i Sulejman-pašin unuk Mehmed. Posebnu pažnju Mehmed beg Selmanović je na sebe skrenuo dvije decenije kasnije. Naime, 1725. godine odbio je naređenje centralne osmanske vlade (Porta) iz Istanbula da preuzme dužnost zapovjednika (muhafiza) tvrđave Bihać. Bio je to razlog da se i javno odmetne od legalne vlasti i pobjegne u šumu13.

Tako nedolično ponašanje jedne istaknute ličnosti i člana ugledne porodice izazvalo je nezadovoljstvo Porte. Tri godine kasnije iz Istanbula je stiglo naređenje da se sva imovina Mehmed-bega Selmanovića koja je bila procijenjena na 5 546 grosa* konfisikuje, a on u što kraćem periodu da se uhvati i sprovede bosanskom Divanu. 4

Šta se u narednom periodu dešavalo sa ovom ličnošću nije mi poznato. Međutim, takva dešavanja su bila prisutna i u drugim pokraji- nama Carstva sa pojedinim uglednijim ličnostima i članovima poznatijih porodica. Često su tim odmetnicima od centralne vlade ne samo osmanske vlasti vraćale konfisikovanu imovinu, nego su nerijetko bivši odmetnici bili imenovani i na visoke položaje. Takav slučaj bio je i sa Mehmed – begom Selmanovićem. Zato nas i ne iznenađuje podatak da ga Dubrovčani 1741. godine spominju kao novog hercegovačkog sandžakbega. Po tradiciji su i njemu poslali izaslanika . Ovoga puta bio je to Dubrovčanin Orsat Ćeruno. On je sa poklonima došao novom sandžak- begu u rodnu mu Tašlidžu (Pljevlja). Prilikom razgovora, dubrovački izaslanik je sada već od Mehmed – paše Selmanovića tražio obećanje da će trgovcima Republike sv. Vlaha, kako je bilo drugo ime za Dubrovačku republiku u svim nevoljama izaći u susret i pomoći im. 15

Za razliku od djeda Sulejman-paše, Mehmed-paša je povjereni položaj koristio i za brže lično bogaćenje. Najbolji način za ostvarenje ovoga cilja vidio je u dobrim trgovačkim odnosima sa Dubrovčanima. Izgleda da je to veoma uspješno radio jer se kao osoba u poodmakloj starosnoj dobi spominje i 1768. godine. Naime, tada ga centralna vlada imenuje na položaj zamjenika (kajmekama) bosanskog vezira u Travniku.1 Bilo je to veliko priznanje ne samo za Mehmed-pašu Selmanovića i njegovu porodicu, nego i za cio pljevaljski kraj.

Njegovi sinovi Mustafa-paša i Smail-beg nastavili su karijeru oče- vim stopama. Godine 1785. Mustafa-paša je slijedeći porodičnu tradiciju imenovan na položaj hercegovačkog sandžakbega. U dokumentima iz 1791. godine navodi se kao zapovjednik osmanske vojske koja je progonila albanske odmetnike na prostoru Starog Vlaha (Sjenica), Pljevalja, Prijepolja, Nove Varoši i drugih susjednih mjesta.1 Učestvujući u toj akciji, zapao je u dugove čija je visina iznosila 9 199 groša. Za tadašnje prilike bio je to veliki novčani iznos. Prije smrti uspio je dužnicima vratiti oko 1 000 groša. U međuvremenu je umro, pa su zajmodavci od njegovih nasljednika zahtijevali da im iz pašine ostavštine vrate dug.18

Drugi Mehmed-pašin sin Smail-beg bio je u periodu od 1778. do 1782. godine sa kraćim prekidima takođe na položaju hercegovačkog sandžakbega. Iako je bio sandžakbeg, što znači u zvanju paše, bosanski namjesnici ga u svojim pismima titulišu kao drobnjačkog zaima (korisnika ziameta, posjeda koji njegovom uživaocu godišnje donosi od 20 000 do 99 999 000 akči).19 Iz navedenih podataka vidimo da su članovi porodice Selmanovića iz Tašlidže (Pljevalja) u više navrata tokom XVIII stoljeća bili na položajima hercegovačkih sandžakbegova. Vjerovatno je jedan od razloga zbog kojih ih osmanske vlasti i imenuju što su i porijeklom iz Tašlidže, sjedišta sandžakbegova hercegovačkog sandžaka, te su bili i dobri poznavaoci prilika i stanja u ovom dijelu pokrajine.

Ništa manje po svom bogatstvu i ugledu u XVIII stoljeću nijesu zaostajali ni članovi porodice Čengića2 Prema dostupnim podacima, članovi ove porodice su se u pljevaljski kadiluk naselili u zadnjim dece- nijama XVIII stoljeća. Po istim osmanskim izvorima, jedan dio Čengića se naselio u Pljevljima, a drugi dio u Boljanićima. Međutim, njihov boravak u Tašlidži datira znatno ranije. Naime, kao ugledna bošnjačka begovska porodica, slično drugim iz ovoga vremena, imala je istaknute pojedince na svim važnijim državnim i vojnim položajima. Već u prvim decenijama XVIII stoljeća u Pljevljima kao hercegovački sandžakbeg (mutesarif) boravio je Durmiš-paša Čengić. On je povjerenu mu dužnost obavljao 1712. godine. Na tom položaju naslijedio ga je godinu dana kasnije (1713.) brat Bećir-paša. Tri godine kasnije (1716.) istu dužnost obavlja i Durmiš-pašin sin Omer-paša. Dužnost hercegovačkog sandžak- bega Bećir-paša po drugi put obavlja 1722, a posljednji treći put 1736. godine. Iste 1736. godine je po naređenju centralne vlade iz Istanbula izvršio opštu vojnu mobilizaciju u svom sandžaku, te sa mobiliziranim jedinicama iz drugih djelova Bosanskog ejaleta otišao na ruski front. U bici protiv ruske vojske kod Očakova (Ozije) 14. jula 1737. godine zajedno sa brojnim oficirima i vojnicima život je izgubio i Bećir-paša Čengić22. Na njegovo mjesto Porta je 1738. godine imenovala Murat-pašu Čengića. Posljednji član ove porodice koja je u XVIII stoljeću dala hercegovačkog sandžakbega bio je mlađi sin Bećir-paše, Džafer-paša. On je povjerenu dužnost obavljao 1755. godine.23

Iz naprijed navedenog se može vidjeti da su Čengići još u prvoj polovini XVIII stoljeća bili po službenoj dužnosti u glavnom gradu hercegovačkog sandžaka, te da je to vjerovatno i razlog njihovog stalnog naseljavanja u tašlićki (pljevaljski) kadiluk u drugoj polovini istog vijeka. Interesantan je i podatak da se Čengići naseljavaju u ovaj kraj upravo u vrijeme kada je druga starosjedilačka pljevaljska porodica Selmanovića bila u drugoj polovini XVIII stoljeća u punoj političkoj i materijalnoj moći. Koji su razlozi uticali na dolazak Čengića u pljevaljski kraj toga vremena iz dostupnih mi dokumenata ne mogu da dam precizniji odgovor. No, nesporna je činjenica da su članovi porodica Selmanovića i Čengića iz Tašlidže u XVIII stoljeću bili poznati, a često i prisutni na političkoj i vojnoj pozornici cijelog Bosanskog ejaleta, kao najisturenije osmanske pokrajine u njenom evropskom dijelu Carstva.

O drugim porodicama Pljevalja i njene okoline

Što se tiče podataka o drugim porodicama koje su u XVIII stoljeću bile naseljene u kasabi Tašlidži (Pljevlja), kao i istoimenom kadiluku, prostor i vrijeme mi ne dozvoljavaju da se nešto šire osvrnem na njih. Najbrojnije podatke imamo o bošnjačkim muslimanskim porodicama ovoga kraja iz jedne ćefileme (uzajamnog jamčenja) koja je nastala 1809. godine.24 Iako se podaci o njima navode u prvoj deceniji XIX, upravo nam korištena ćefilema najdirektnije govori koje su muslimanske porodice živjele u Pljevljima u prethodnom XVIII stoljeću.

Kada je riječ o pravoslavnim porodicama ovoga kraja, najpotpunije podake dao je Andrija Luburić pišući o drobnjačkom plemenu. 5 Upravo sam iz ovih izvora i naveo ih, svjestan da pored njih u to vrijeme na teritoriji tašličkog kadiluka bila je i drugih koje u ovom radu ne navodim. Međutim, u objavljenim knjigama dr Mustafa Memić26 je na osnovu podataka koje je dobio od Mustafe Pijalovića27 donio spisak svih porodica pljevaljskog kraja koje su na ovim prostorima živjele ne samo u osmanskom, nego i postosmanskom periodu. Kako će to biti druga tema moga rada na knjizi o stanovništvu pljevaljskog kraja, to ih u ovom radu ne navodim.

Da bih izbjegao ponavljanja ili preopširna objašnjenja, opredijelio sam se da abecednim redom navedem sve porodice koje su mi poznate da su živjele u Pljevljima i njegovom kadiluku tokom XVIII stoljeća. Uz neke sam dao samo kratka objašnjenja. Takođe sam u zagradi stavio godinu kada se po mojim istraživanjima ili podacima iz djela drugih autora prvi put navode. Kao što se vidi, najviše će ih biti iz spomenute ćefileme popisa pljevaljskih porodica iz 1809. godine.

Tokom XVIII stoljeća u Pljevljima (Tašlidži) i pljevaljskom kadiluku živjeli su Abazovići (1809). U zadnjim decenijama XVTTI i prvim godinama XIX stoljeća član ove porodice po imenu Derviš bio je u zvanju alemdara (bajraktara). Sljedeće porodice su: Abdulahefendići (1809), Agići (1809), Ajanovići (1809), Ahmedagići (1809), Arap (1809), Ara- mara (1809), Arnaut (1809), Avdiefendići (1809), Bavčići (navode se sredinom XVIII st.). Ime je dobila po mjestu stanovanja u selu Bavčići28. Zatim slijede porodice Bećiragići (1809), Bećirovići (1809), Behlo (1809), Bjedići (1809) , Bevabovići (1809), Bešlije (1809), Birča (1809), Birgal (1809), Biščevići (1809), Bojadžići (1809), Bojić (1809), Bosto (vić) (1809), Brašnić (1809), Bugarin (1809), Bulić (1^09), Bunak (1809), Cetinjanin (1809), Ćatić (1809), Ćehajić (1809), Ćopo (1809), Ćulah (ović) (1809), Čaušević (1747), Canković (1809), Čelebić (1809), Čengo (1809), Cengić (1777), Cibukčije (1809), Cizmo (1809), Cakar (1809), Cole (1809), Corbadžić (1809), Cutura (1809), Dalkrlič ili Dalkilis (teško za čitanje 1809), Deliahmetović (1809), Durutljanin (1809), Delić (1809), Drobljen (1809), Drnda (1738), Dundžerović (1809), Duraković (1809), Durmišević (1809), Đubela (1809), Đulovic (1809), Džaferbegović (1809), Daferefendić (1809), Džambas (1809), Džanković (1809), Džero (1809), Džeriz (1809), Džeso (1809), Džoraz (1809), Goto- vuša (1809), Gulšen (1756), Habib (1809), Harbić (1809), Hadžiiavdić (1809), Hadžić (1809), Hadžiomerović (17^0), Hadžović (1809), Hadži-hajdarević (1809), Hadžikadrović (1809), Hafo (1809), Halvać (1809), Hamdić (1809), Haznadarević (1809), Hodžić (1809), Horo (1809), Hot (1809), Hulusi (1809), Huseinović (1809), Ibrahimagić (1809), Iglica (1809), Jahić (1809), Jahjabegović (1809), Jahumić (1809), Jakić (oko 1770), Jamaković (1809), Jarac (1809), Jauković (oko 1740), Jazavac (1809), Jordamović (1809), Jovašević (1809), Kačar (1809), Kadribašić (1809), Kadrić (1809), Kalajdžija (1809), Kamber (1809), Karaibrahi- mović (1809), Katana (1809), Kazaz(ović) (1809), Kavaz (ović) (1809), Kerimović (1809), Kiridžić (1809), Knjažević (1809), Kodžo (1809), Karalić (1809), Kordić ili Korda (1809), Kostić (1809), Krtica (1809), Košto(vić), (1809), Kučuk (1809), Kujundžić (pripadnici i pravoslavne i islamske vjere 1640), Kulin (1809), Kulo (1809), Kupuzis (?) (1799), Kulović (1809), Kurdić (1809), Kurtović (1809), Laušević (1809), Leka (1809), Loša (1809), Lučić (1809), Mečka (1809), Mehmedbašić (1809), Merardin (1809), Misirlić (1809), Mitrović (u prvim godinama XVIIi stoljeća), Misirlije (1809), Musić (1809) , Muščić (1809), Nalović (1809), Namgalija (1809), Nikšićanin ili Nišić (1809), Novaković, , Novovar- ošanin (1809), Nuhanović (zadnja decenija XVIII stoljeća), Pajević (1809), Panjo (1809), Pelidija (1809), Pojatić (1809), Porobić (1809), Puzo (1809), Radovanović, Redžović (1809), Rončević (u korištenom dokumentu iz 1809. godine misli se na pripadnike islamske vjere), Ružić, Sačević (1809), Sadiković (1809), Sajićamac (1809), Samardžije (1809), Sarač (1809), Sarvan (1809), Seferović (1809), Selimbašić (1809), Selimpašić (1809), Selimović (1809), Selmanović (1703), Sijarčić (1805), Silendrke 1809), Sindžerović (1809), Slijepčević (1809), Smrka (1809), Sofić (1809), Spužanin (1809), Srbljanović (1788), Strunjaš (ogranak porodice Srbljanović), Sujić (1809), Sujoldžije (1809), Sudžuka (1809), Suruliz (1809), Tabaković (1809), Talović (1^09), Telaćević (1809), Temimović (1720), Tiro (1809), Tokmo (1809), Topalović, Tuco (1809), Turko(vić) (1809), Šabanija (1809), Šaćirović (1809), Šahinović (1809), Šehović (1809), Šero (1809), Šešanić (1809), Škapara (1809), Šolda (1809), Šule 1809), Vajzović (1809), Velić (1809), Velijagić (1809), Vlahovljak (1809), Vučinić (1750), Urlah (1809), Uzunović (1809), Užičanin (1809), Zarubice, Žetice ili Žetvice (?) (1809), Zlatarević (1809), Zuko(vić) (1809) i Žiga (1809).

Kada uporedimo navedene porodice Pljevalja i njegove okoline iz XVIII stoljeća sa porodicama koje i danas žive na teritoriji pljevaljske opštine, dolazimo do interesantnog saznanja. Naime, i pored brojnih migracija nastalih u raznim vremenima i povodima u većini i danas potomci tih familija žive na teritoriji pljevaljske opštine. Takođe se može primjetiti da navedena prezimena u najvećem broju slučajeva imaju slovensko porijeklo. To znači da se radi o autohtonom stanovništvu ovoga kraja.

Isto se odnosi i na mnoge porodice u kojima prezime asocira na osmansko-tursko porijeklo. No, za bolje poznavaoce to znači da su neke porodice dobi1e prezimena po zammanju njihovih predaka. To se može kazati za Ajanoviće, Bojadžiće, Ćatiće, Ćulahoviće, Čauseviće, Čizme, Čorbadžiće, Čuture, Halvaće, Haznadareviće, Kačare, Kalajdžije, Kavazoviće, Kiridžiće, Kujundžiće, Sarače, Sujoldžije, Tabakoviće i druge.

Jedan dio porodica iz navedenog spiska nosi prezime po porijeklu mjesta odak1e potiču, a najveći broj ih je vjerovatno po imenima rodo- nače1nika i zanimanja. Tako naprimjer Ajanovići su dobi1i prezime po svojim precima koji su obavljali ajansku sluzbu. U Bosanskom ejaletu u čijem se sastavu nalazio i pljeva1jski kadi1uk tokom višesto1jetne osmanske v1adavine, ajani su bi1i bogati i ug1edni 1judi. Oni su obavljali brojne poslove u administrativnoj i vojnoj službi. Međutim, najvažniji resor njihovog djelovanja bilo je razrezivanje i ubiranje poreza. Najčešće su bili posrednici između nižih i viših predstavnika osmanske uprave.29 Medutim, u pljeva1jskom kadiluku iz XVIII stoljeća bilo je porodica koje se nisu preziva1e Ajanovići, a obavljale su ajanske poslove. Jedna od takvih je i porodica Haznadarević. Njeni članovi su u navedenom periodu bili upravo poznati po obavljanju ajanske sluzbe. Jedan od njih bio je i ajan Alija. On se u osmanskom dokumentu iz 1780. godine spominje kao pljevaljski ajan.30 Koristeći povjerenu im službu, ajani su najveći dio poreza prebacivali na one koje nije imao neko jači da zaštiti. To se podjednako odnosilo i na muslimane i nemuslimane.31

Među porodicama pored kojih se ne navodi godina kada se prvi put u dokumentima ili literaturi spominju su i one koje nemaju datuma. Te porodice navedene su na osnovu usmenog narodnog predanja. Prema tome se nije mogla ni navesti godina njihovog spominjanja u dokumentima.

Takođe, iz navedenog spiska može se primijetiti da jedan dio starosjedilačkih pljevaljskih porodica pod istim prezimenom živi i u drugim sandžacima koji su bili u sastavu tadašnjeg Bosanskog ejaleta. Kako su Pljevlja od 1576. do 1833. godine bila službeno sjedište Hercegovačkog sandžaka, vjerovatno su u raznim vremenima i povodima pojedini članovi porodica iz drugih mjesta dolazili u Tašlidžu bilo kao službenici, zanatlije, trgovci ili drugim poslovima. Mnogi od njih su se trajno na- selili, a vremenom njihovi potomci su postali starosjedioci. Nije isključena ni mogućnost da su pojedinci u pljevaljski kraj dolazili ne samo zbog posla, nego i bježeći iz svog kraja zbog nekih prestupa ili osvete. Oni su u pljevaljskom kadiluku nalazili sigurnost i mir, te se trajno naseljavali. Svi ti pojedinci i njihove familije su vremenom gubili kontakt sa starim krajem, te su se počeli osjećati autohtonim stanovništvom.

Prema opisu austrijskog konzula iz Travnika, urbani dio Pljevalja ili Tašlidže – kako se ova kasaba službeno nazivala 1811. godine, imala je 3 000 ljudi islamske i 5 000 ljudi pravoslavne vjere.32 Do ovako osjetnog pada muslimanskog stanovništva u pljevaljskom kadiluku došlo je usljed brojnih ratova koje je osmanska država vodila sa susjednim zemljama. U njima su mobilizirani i sultanovi podanici sa teritorije Bosanskog ejaleta. Čak su u ovoj pograničnoj osmanskoj pokrajini na njenom tlu tokom XVIII stoljeća vođena tri rata (1714-1718; 1737-1739. i 1788-1791). U tim ratovima bilo je velikih ljudskih gubitaka. Isto tako je znatan dio ljudi, naročito u gradovima, umro usljed brojnih kuga.33 Sva ta dešavanja nisu ostala bez posljedica na pljevaljski kadiluk u kome je zbog bolesti ili gubitka života nestao u XVIII stoljeću veliki dio muslimanskog stanovništva. Kada se zna da u prvim godinama XIX stoljeća u ovom kraju nije bilo nekih većih promjena i raseljavanja, navedeni broj gradskog stanovništva u približnoj mjeri mogao se odnositi i na zadnje decenije XVIII stoljeća. U odnosu na druga mjesta Bosanskog ejaleta, Pljevlja su ubrajana među najveće gradove (kasabe) ove pokrajine. Kao sjedište hercegovačkih sandžakbegova u XVIII stoljeću su duže ili kraće vrijeme boravili hercegovački sandžakbezi. Prema arhivskoj građi i stručnoj literaturi u navedenom periodu kao hercegovački sandžakbezi bili su:

1.  Redžep-paša Šeić (1699-1703);

2.   Sulejman-paša Selmanović (1703);

3.   Sejfulah-paša Tešnjak (1703 );

4.  Durmiš-paša Cengić (1712);

5.  Bećir-paša Cengić (1 713 );

6.   Omer-paša Cengić (1716);

7.   Gazi Ahmed-paša Rustempašić (1727);

8.  Rustem-beg Rustempašić (1727);

9.  Bećir-paša Cengić Rotajac (1735-1736);

10.Murat-paša   Durmišpašić-Cengić (1736);

11.  Mehmed-paša Selmanović (1741);

12.  Džafer-paša Cengić (1755);

13.  Hajdar-beg (1762);

14.  Hasan-aga Jažić (1776);

15.  Smail-beg Selmanović (1779-1782);

16.  Mustafa-paša Selmanović (1785)

17.  Ebu Bekir-paša Džaferpašić (1799)

Vjerovatno je posljednji od navedenih hercegovačkih sandžakbegova koji su u XVllI stoljeću boravili u Pljevljima po službenoj dužnosti Ebu Bekir-paša Džaferpašić bio sin ili neki od potomaka Džafer-paše Čengića. Nije isključena ni mogućnost da se dio porodice Čengića baš u ovo vrijeme stalno naselio u pljevaljski kadiluk.

Od istaknutitijih ličnosti koje su živjele u pljevaljskom kraju, ne- sumnjivo spadaju i predstavnici sudske vlasti kadije (sudije) i naibi (zamjenik; pomoćnik). Od kadija koje su u XVIII stoljeću obavljali sudske poslove, do sada su su nam poznate kao kadije sljedeće ličnosti:

1.   Seid Ahmed (1709);

2.   Mustafa (1715);

3.   Mehmed Sadik (1725);

4.   Mustafa (1731);

5.   Ibrahim Nazif (1731);

6.   Abdullah (1734);

7.   Šejh Ibrahim (1750);

8.   Gulšeni Mehmed (1757) i

9.   Halil hadži Alija (1766)

Iz osmanskih dokumenata kao naibi u pljevaljskom kadiluku u nave- denom XVIII stoljeću do sada su poznati:

1.  Abdul Fetah (1707);

2.   Mehmed SeidMusić (1764);

3.   Ali hodža (1768) i

4.   AhmedNedžib (1785)

Dosadašnja arhivska građa među istaknutije ličnosti iz reda hrišćana u pljevaljskom kadiluku pominje kodžobašu (znamenit – prvak) Gavrila. On se u jednom osmanskom dokumentu iz 1742. godine spominje kao ugledna ličnost pljevaljskog kraja.34 No, za razliku od svjetovnih, duhovna lica iz ovoga vremena su brojnija. Iz do sada objavljenih osmanskih dokumenata o manastiru sv. Trojice navode se:

1.  pop Antonije, sin Pajin (1734), a od igumana:

2.   Nikola Bogičević (1776) i

3.   Antonije – arhimandrit (1790), te jeromonasi:

4.   Todor Trojičanin (1714) i

5.   Todor Bogičević (1776)

Najviše poznatih sveštenih lica koji se spominju kao kaluđeri su:

1.   Savatije, sin Milošev iz manastira Premćani (1705);

2.   Filotije iz manastira Dovolje (1716);

3.   Mojsil, sin Markov iz manastira sv. Trojice (1724);

4.   Mihailo, sin Mijuškov iz manastira sv. Trojice (1734);

5.   Antonije, sin Paje iz manastira Dovolje (1735);*

6.   Arsenije iz manastira sv. Trojice ( 1735 ) ;

7.  Mojsije iz manastira sv. Trojice (1735);

8.   Danilo iz manastira sv. Trojice (1737) i

9.   Milentije Trojičanin (1769)

Iz naprijed navedenog se vidi da su u odnosu na XVI i XVII stoljeće unutrašnje i vanjske okolnosti uticale da se do tada većinsko muslimansko stanovništvo koje je najvećim dijelom živjelo u gradu i na teritoriji pljevaljskog kadiluka usljed ratova i zaraznih bolesti (kuge) osjetno smanjilo tokom XVIII stoljeća, te da je po podacima iz 1811. godine postalo manjinsko. Do nove promjene dolazi u zadnjim decenijama XIX stoljeća. Tada sa prostora Bosne i Hercegovine dolazi veći dio muslimanskog stanovništva u Pljevlja i okolna sandžačka mjesta svih onih pojedinaca i porodica muslimanske vjere koji nisu htjeli živjeti pod vlašću Austro- Ugarske monarhije. Tako je ponovo u tašličkom (pljevaljskom) kadiluku do 1912. godine muslimansko stanovništvo bilo većinsko.

Rezime

Pljevlja ili kako su se pod osmanskom vlašću nazivala Tašlidžom bila su jedno od najvećih i najznačajnijih gradova Bosanskog ejaleta. Njegov značaj bio je tim veći što su u periodu od 1576. do 1833. godine bila i glavno sjedište hercegovačkig sandžaka. U tom periodu je i na ovim prostorima najveći dio domaćeg stanovništva prešao na islam. To nam potvrđuju i osmanski popisni defteri. Prvi koji konkretno govori o tome je popisni defter iz 1585. godine. Međutim, iako daleko od glavnih frontova brojni stanovnici ove kasabe, kao i drugih mjesta, tokom osmanskih ratova sa Mletačkom republikom, Austrijskom monarhijom i Ruskim carstvom (1714-1718; 1736-1739; 1768-1774. i 1787-1791) su učestvujući u brojnim ratovima daleko van rodnog kraja izgubili živote. Time dolazi do osjetnog smanjenja bošnjačkog sta- novništva na teritoriji tašličkog kadiluka. To nam potvrđuje i podatak iz 1811. godine.

No, bez obzira na sve izazove Tašlidža je tokom cijelog XVIII stoljeća i dalje bila jedno od najznačajnijih administrativno-upravnih i privrednih centara Bosanskog ejaleta kao najisturenije pokrajine evropskog dijela Osmanskog carstva. Upravo iz ovog grada Visoka porta, kao i brojni bosanski namjesnici su iz ove kasabe na veoma značajna mjesta imenovali ličnosti iz porodica Selmanovića i Čengića. Neki od njih su održavali vrlo bliske odnose i sa vlastima Dubrovačke republike. Zahvaljujući svemu tome, ne samo po veličini grada, nego i po pojedincima za Tašlidžu (Pljevlja) su znali i interesovali se mnogi iz susjednih zemalja.

U samom radu doneseni su osnovni podaci najistaknutijih pljevaljskih porodica iz XVIII stoljeća, te pojedinih lokalnih ličnosti koje se navode u brojnim dokumentima. Time upotpunjujemo svoja dosadašnja saznanja o Pljevljima i pljevaljskom kraju iz jednog izuzetno značajnog perioda njene prošlosti.

1    Akademija nauka Bosne i Hercegovine (dalje: ANU BiH), Opširan popis Hercegovačkog sandžaka, br. 44/II od strane 197. Navedeni defter preveo je dr Ahmed S. Aličić, naučni savjetnik Orijentalnog instituta iz Sarajeva. (dalje: A.S. Aličić, Opširan popis)
2    Ibidem, 197
3    Bogumil Hrabak, Kužne radnje u Bosni i Hercegovini 1463-1800, Istorijski zbornik, god. II, br. 2, Banjaluka 1981, 27/28
4    Dr Radovan Samardžić, Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika XV-XVII vijeka, Beograd 1961, 173 (dalje: R. Samardžić, Beograd i Srbija)
5    Halil Inaldžik, Osmansko carstvo,klasično doba 1300-1600, Beograd 2003, 9.
6    Brojna arhivska građa koja govori o Bošnjacima kao narodu pod ovim imenom se nalazi u Arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu (Bašbakanlik aršivi), Državnom arhivu u Dubrovniku, u arhivima Bosne i Hercegovine. Ko su i šta su Boš- njaci pogledati rad akademika Vase Čubrilovića: Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Odabrani istorijski radovi, Beograd 1983.
7    Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću, u knjizi Istorija Crne Gore od početkaXVIdo krajaXVIIIvijeka, Titograd 1975. godine, 551 (dalje: M. Vasić, Gradovi)
8   Ibidem, 527
9   Ibidem, 538 , 548
10     Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini 1878-1918. godine, Sarajevo 2003. godine, 72 (dalje: H. Kamberović, Begovski zemljišni posjedi)
11    Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u Beogradu, Zaostavština Jovana N. Tomića, red. br. 941, sign. 8711/VI, a/20, izvještaj, Split 29. decembra 1703. godine (dalje: Tomićeva zaostavština)
12    Andrija Luburić, Drobnjaci, pleme u Hercegovini, poreklo, prošlost i etnička uloga u našem narodu, Beograd 1930, 25 (da1je: A. Luburić, Drobnjaci)
13   ANU BiH, Muhimme defterleri (dalje: M d.) 9915/87-2, koncem muharrema 1138. (oko 8. oktabra 1726. gadine)
* preračunata u tadašnje akče pa važećem kursu to je iznasilo 227 558 akči. To je predstavljalo veliko bogatstvo za tadašnje vrijeme
14    Ibidem ,Maliye defterleri ( dalje: Mal. d. I) , inv. Br. 114a , 2969/ 51 – 1, 2. zil hidždžeta 1141 ( 30. juni 1728 . godine f.r.
15    Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Prijepisi 18-186 b 1, serija XXVII, podserija 4, sv. 1, dok. 14, 9. maj 1741. godine
16    Dr Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb MCMXXXI, Izvanredno izdanje Matice hrvatske za godinu 1931, 47 (dalje: S. Basagić, Znameniti)
17   Ibidem, 56
18   ANUBiH, Š.d. VI, inv. Br. 85/ III, red. br. 708 VI 1567/1 1212/1797. f.r.
19    S. Bašagić, Znameniti, 70
20   H. Kamberović, Begovski zemljišni posjedi, 289
21    Hamdija Kreševljaković, Čengići, prilog izučavanju feudalnih porodica u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1950, 10 (dalje: H. Kreševljaković, Čengići)
22    Enes Pelidija, Banjalučki boj iz 1737. – uzroci i posljedice, Sarajevo 2003, 215 (dalje: E. Pelidija, Banjalučki boj )
23    H. Kreševljaković, Čengići, 17-20
24    Zavičajni muzej u Pljevljima, inv. br. 24/21, dokument je pisan 15. avgusta 1809. (3. redžepa 1224.). Ovom prilikom se zahvaljujem cijenjenoj koleginici Despi Kosorić koja mi je u vrijeme kada je obavljala funkciju direktora Zavičajnog muzeja ustupila ovaj dokument.
25    A. Luburić, Drobnjaci, na više strana u navedenoj knjizi
26    Dr. Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996.  godine, 360-363
27    Mustafa Pijalović, Pljevlja sa okolinom u prošlosti i sadašnjosti, Sarajevo
1997.  godine, 150-153
29    Avdo Sućeska, Ajani, prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Dje1a, knj. XXII, Odje1jenje istorijsko – fi1o1oških nauka, knj. 14,22/3 (da1je: A. Sućeska, Ajani)
30    ANUBiH, Š. d. Inv. Br. 85/II, red. br. dok. 38 161 1 1194/1780. f.r.
31    A. Sućeska, Ajani, 191
32     Hamdija Kreševljaković – Hamdija Kapidžić, Sudsko-administrativna podjela Bosne i Hercegovine početkom XIXX stoljeća, Istorijsko-pravni zbomik, Sarajevo 1950, 259
33         E. Pelidija, Banjalučki boj, 83
34         M. Vasić, Gradovi, 547

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jul 27, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , ,