RSS

Arhive oznaka: Pljevaljski kraj

Milorad Joknić – Hronologija događaja i ličnosti Pljevaljskog kraja

Hronologija licnosti i dogadjaja

HRONOLOGIJA DOGAĐAJA I LIČNOSTI PLJEVALJSKOG KRAJA
(Od prvog pomena do 1990. god.)
Milorad Joknić
NIP „Pljevaljske novine“, Pljevlja, 2015.god

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na maj 30, 2015 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , ,

Spisak žrtava u KSL Jasenovac 1941-1945.

6-12

13-17

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na mart 16, 2015 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , ,

KNJIGE

TURSKI DOKUMENTI MANASTIRA SVETA TROJICA / Fehim Barjaktarević

KA JEZGRU RIJEČI I SLIKE / Isak Kalpačina, cobiss

BIBLIOGRAFIJA RADOVA MILORADA JOKNIЋА, cobiss

NIZ JEZIK SE OKLIZUJUĆI / Zoran Raonić, cobiss

SPOMENIČKO BLAGO PLJEVALJA / Dragan Paldrmić, cobiss

POZNI OTKOSI / Milenko Šarac, cobiss

RAFALNA PALJBA / Milenko Šarac, cobiss

KAKO SMO VOLJELI I UMIRALI / Rajko Palibrk, cobiss

PLJEVLJA I PLJEVALJSKA ČARŠIJA / Ahmed Tahirbegović, cobiss

PUTUJUĆI AFORIZAM / Senad Strujić, cobiss

HRONOLOGIJA DOGAĐAJA I LIČNOSTI PLJEVALJSKOG KRAJA (Od prvog pomena do 1990. god.) /Milorad Joknićcobiss

GAJRET U PLJEVLJIMA / Uzeir Bećovićcobiss

PROZNI ZAPISI PLJEVALJSKI / Radisav Džuverovićcobiss

PARTIZANSKA AUTONOMIJA SANDŽAKA / Zoran Lakićcobiss

SVITANJE Milka Bajić Poderegincobiss

SREDNJE POLIMLJE I POTARJE – Antropogeografska ispitivanja, / Tanasije Pejatovićcobiss.

DROBNJACI – PLEME U HERCEGOVINI / Andrija Luburić, cobiss.

PLEME ŠARANCI / Vule Kneževićcobiss

RUKOPISNE KNJIGE MANASTIRA SVETE TROJICE U PLJEVLJIMA / Radoman Stankovićcobiss.

PLJEVALJSKA BITKA / Špiro Lagator, dr.Đuro Batičević, cobiss

PSALTIR IZ 1643./ Monah Gavrilo Trojičanin, Manastir Sv.Trojica, Pljevlja, MBS Novi Sad

PRIČA O PRIČAMA / Vuko Bezarevićcobiss

ZAPISI IZ PLJEVALJA / Slavko Nastić, nema cobiss

JOVAN PETROVIĆ – Zapisi o našem prijateljstvu…, Miladin Ćosović,  cobiss

PLJEVALJSKI KORZO / Branko Banovićcobiss

PSALTIR GAVRILA TROJIČANINA IZ 1643 – Ćirilske rukopisne knjige Biblioteke Matice srpske. Knj. 3 – /autori Dušica Grbić, Ksenija Minčić-Obradović, Katica Škorić, Ljupka Vasiljev, Jasmina Grković-Mejdžor, Miroslava Grozdanović-Pajić ; redaktor Vera Jerkovićcobiss

OBEĆANI SVEMIR / Nemanja Dragaš, poezija, cobiss

STANOVNIŠTVO PLJEVALJSKOG KRAJA / Slobodan Mišovićcobiss

SVJEDOČANSTVA JEDNOG VREMENA / Radomir Matovićcobiss

MANASTIR SVETA TROJICA U PLJEVLJIMA Sreten Petkovićcobiss

PLJEVALJSKI KRAJ: GEOGRAFSKA PROUČAVANJA / Slobodan D. Mišovićcobiss

PLJEVALJSKI KRAJ – PROŠLOST I PORJEKLO STANOVNIŠTVA / Mileta Vojinović, cobiss

BOBOVO: STO GODINA ŠKOLE: (1896-1996) / Marko Jelovaccobiss

NOVOPAZARSKI SANDŽAK – PLJEVLJA / Geza VaradiImre Laki ; [prevela Marta Mićić],cobiss

I ŽIVOT ZA PRAVOSLAVLJE: Povodom 75-godišnjice upokojenja patrijarha Varnave / [urednik Veljko Đurić Mišina], cobiss

PUTEVI I RASKRŠĆA / Sjećanja i kazivanja 1941 – 1992 / Vojinović Miletacobiss

ŽIVIMO S DRUGIMA, A (DA LI) UMIREMO SAMI / Miladin Ćosovićcobiss

NA VJEČNOJ STRAŽI (Spomenici i spomen – obilježja) / Vujadinović Radovan, nema cobiss

SRPSKO PEVAČKO DRUŠTVO „BRATSTVO“, PLJEVLJA : (1889-2009) / Vojislav Vojkan T. Bojović, Milić F. Petrović, Milan Kneževićcobiss

VELIKI NARODNI TIPAR : Šaljivo-stoki i ilustrovani listić za uzdanicu Srbinovu : 1893-1895. / priredili Dobrilo Aranitović i Radoman Risto Manojlovićcobiss

JUG … ZEMLJA LJEPOTE Bogomir Aćimović Dalma, prevela sa francuskog Zorica Bajićcobiss

PODVALA LUDOSTI / Dejan Miličićcobiss

BIBLIOGRAFIJA RADOVA O PLJEVALJSKOM KRAJU / Dobrilo Aranitovićcobiss

KOVITLAC: SONETNI VIJENAC / Radojica Grba, poezija, cobiss

MINIJATURE ANDRIJE RAIČEVIĆA: (Šestodnev Jovana Egzarha bugarskog i Hrišćanska topografija Kozme Indikoplova) / Dragiša Milosavljevićcobiss

VRHOBREZNIČKI LJETOPIS / monah Gavrilo Trojičanin; preveo Vladeta Cvijovićcobiss

KRITIČKE REFLEKSIJE: (Književnoistorijski ogledi) / Vuko Bezarevićcobiss

PLJEVALJSKA GIMNAZIJA : 1901-2001 – SPOMENICA / [autori Isak Kalpačina, Dr Radisav Džuverović, Jovan Petrović, Jovan Laušević, Vojislav Bojović, Dragoje Knežević,Milorad Joknić, Dobrilo Aranitovićcobiss

PLJEVALJSKA GIMNAZIJA : 1901-2001. [2], –  DOKUMENTI 1901-1941. / Milić F. Petrovićcobiss

ZAPISI I SJEĆANJA  (o Mihailu Dragaševiću i Pljevljima) / Vuko Dragaševićcobiss

GLOGOVCI / Isak Kalpačinacobiss

O LJUDIMA Dejan Miličić, cobiss

PRISTUP LEPOTI / Tadija Popović, poezija, cobiss

DOK SMO ODLAZILI / Slobodan Vučinić, poezija, cobiss

NAŠI DANI: Antologija Jugoslovenskih dana humora i satire „Vuko Bezarević“ / [priredio] Milovan Vržinacobiss

OSLOBOĐENJE PLJEVALJA 1912. GODINE / Nikica V. Kneževićcobiss

SENKOM REKE: Izabrane pesme / Milenko Pejović ; [priređivači Luka Prošić, Mirko Pejović, Nenad Pejović], cobiss

PLJEVALJSKO ŠKOLSTVO DO 1998. GODINE / Vidoje Despotovićcobiss

ZVJEZDARNICA: Izbor iz književnog nasljeđa bivših učenika i nastavnika Pljevaljske gimnazije / priredio Isak Kalpačinacobiss

PRETEŽNO VEDRO / Husein Čuturić, aforizmi, cobiss

ODBIR: Poetski zapisi pljevaljski / priredio Radisav Džuverovićcobiss

HAJDUCI, KOMITE I JUNACI BUNA I RATOVA U BOBOVU DO 1918. GODINE / Desimir Sandićcobiss

OKO PJESME: (Pjesme) / Zoran Raonić, poezija, cobiss

PRVI VIJEK POZORIŠTA U PLJEVLJIMA / Uzeir Bećovićcobiss

ISKRE PLJEVALJSKE GIMNAZIJE / Milorad Joknićcobiss

ODJECI LIRSKIH VARIJACIJA / Isak Kalpačinacobiss

NATO BOMBARDOVANJE: 78. Dana Pljevaljskih protesta / Vidoje Despotovićcobiss

GORKA / Mićun Šiljakcobiss

URBANI HUMOR PLJEVALJA: antropološko-folkloristička studija / Branko Banovićcobiss

PRIVREDNA PANORAMA PLJEVALJA: 1950-2000: (Prilog monografiji pljevaljske privrede) / Milorad Joknićcobiss

DECENIJE USPONA: 35 god. Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost Pljevlja:1962-1997 / Uzeir Bećovićcobiss

PRILOG U KRVI: PLJEVLJA 1941-1945. / [urednik Bogdan Gledović], cobiss

 
1 komentar

Objavljeno od strane na februar 8, 2015 in DIGITALNA BIBLIOTEKA

 

Oznake: , , , ,

dr Žarko Leković: Zločini nad srpskim pravoslavnim stanovništvom pljevaljskog kraja 1870-1912

(Glasnik Zavičajnog Muzeja, 8-9, str. 175-188,Pljevlja,2013.god)

Reorganizacijom državne uprave od 1865. pljevaljsko i kolašinsko-bjelopoljsko područje našli su se u istoj teritorijalno-administrativnoj jedinici. Naime, tada je ustanovljen Bosanski Vilajet kao jedinstvena provincija u čiji je sastav ušla i Hercegovina, ali ne kao ajalet već kao sandžak sa više kaza, kao i nanovo formirani Novopazarski sandžak. Sjedište ovog sandžaka bilo je u Sjenici, a sačinjavale su ga kaze: Novi Pazar, Sjenica, Pljevlja (Taslidža), Nova Varoš, Prijepolje, Bijelo Polje (Akova), Kolašin, Mitrovica, Berane i Trgovište (Rožaje). Novopazarski sandžak će postojati, kao administrativno-teritorijalna jedinica do 1902. godine kada je konačno rasformiran i formiran Sjenički. Od tada će predstavljati samo istorijski pojam.

Kaze Novopazarskog sandžaka karakteriše kulturna zaostalost, gusta naseljenost i to u većini muslimanskim življem, vrlo ratobornim i fanatičnim, bezakonje, svakodnevna nesigurnost, strah od osvete, ubistva bez razloga, prebijanja, pljačke, paljevine, nasilno odvođenje djevojaka i njihova prisilna islamizacija. Ovi zločini su prijetili da dovedu do pogoršanja odnosa između Srbije i Crne Gore s jedne i Turske s druge strane, granice su često zatvarane, a putevi blokirani. Sve aktivnosti su se svodile na očuvanje golih života, nesigurnost je bila uobičajena. Ovi razbojnički postupci su dovodili u iskušenje državne organe i stavljali na probu sposobnosti susjednih država da takve postupke iskorijene.

Cetinjski listovi Crnogorac i Glas Crnogorca od 1871. pa do sredine 1875. godine brižljivo prate zbivanja u susjedstvu Crne Gore, registruju detaljno i poimenično zločinstva turskih vlasti i samovoljnih pojedinaca. Naravno, treba istaći i činjenicu da su Pljevlja bila uključena u zavjereničku akciju pod političkiim uticajem iz Beograda, Cetinja, Sarajeva i Hercegovine. Prema jednom spisku koji je krajem 1869. godine Jovanu Ristiću dostavio Bogoljub Petranović iz Sarajeva, među zavjerenicima koji su spremali čete za ustanak nalazilo se i ime prote Vula Gospića iz Pljevalja. Ovim aktivnostima je prekinut period mirovanja četa hajduka, nastao posle zaključenja mira između Crne Gore i Turske 1862. godine.
Izvještaj iz Kolašina od 19. aprila 1871. govori o mukama koje je podnosio podjarmljeni srpski narod u Turskoj. Turci su Milovana Babčića iz grada uhapsili na pazaru i nametnuli mu da je zavolio Mekića djevojku, iako je on više puta u Medžlisu to poricao i izjavljivao da je ne poznaje. Turci su ga okovanog odveli u Sjenicu, gdje su ga pred Mutesarif pašom natjerali da se poturči. Branio se riječima da ne stoji u Kanunu carskom natjerivati nikoga da se prevjeri, ako nema volje za to. Turci su ga zatim stavili na najveće muke, poturčili ga i regrutovali u nizam. Nakon izvjesnog vremena provedenog u nizamu uspio je da pobjegne u manastir Dobrilovinu. U Kolašinu je tih dana od Turaka pretučen, opljačkan i bačen u tamnicu izmećar igumana manastira Dobrilovine Dobrica Živković, koji je došao da kupi stvari potrebne manastiru. Turci su prepriječili put i samom upravitelju manastira Dobrilovine kad je pošao da pričešćuje narod.
O nepravdi, velikim zulumima i žalosnim događajima u nahiji pljevaljskoj govori nam dopisnik Crnogorca iz Pljevalja 6. juna 1871. (po starom). Turci Lidići su u Kraljevoj Gori postavili zasjedu Vasu Roboviću koji je iz Pljevalja išao u Jezera. Pogodila su ga zrna iz dvije puške, iako je putem išao sa dva Turčina iz Levera. Htjeli su ga i posjeći ali je Vaso bio vješt na oružju pa ih je od sebe onako ranjen odbio. Ovo se dogodilo ispod Karaule gdje su se nalazili carski žandari zaduženi da brane i čuvaju red na putu. Posle incidenta zločinci su se slobodno kretali po čaršiji, dok su Kolašinci zašli po kućama jadnih hrišćana da ih sijeku, ubijaju, pljačkaju i svako drugo zlo rade, oni po selima a Pljevljaci po samoj varoši. Salibeg kajmakam i medžlisi se na ovo nijesu osvrtali, nego su čak štaviše hapsili i zatvarali ljude koji su se od muke branili.

Prilikom odlaska na pazar Turci su se na Kraljevoj Gori privukli srpskim kiridžijama i njihovoj vatri koji su tamo noćili i ubili na mrtvo Nikolu Abazovića a Mini Šamšalu su slomili nogu u koljenu i odveli pet drobnjačkih konja. Njih dvojicu su pljevaljski Srbi na nosilima donijeli u Zaglavak, a odatle su ih Drobnjaci iznijeli u Vrela. Prema jednom novinskom izvještaju iz maja 1871, dvadeset Kolašinaca otme tek dovedenu snahu Srbina Gliše Krivog iz Pljevaljskog kadiluka i poturče je. Kolašinski zlikovci su odveli i ćerku nekog Stevana iz sela Vodno, pošto su mu prethodno opljačakli kuću. Čete su krstarile oko Kolašina, Bijelog Polja, Prijepolja, Pljevalja i dopirale su do Priboja. Posebno su bile opasne čete Avdi Boka, Mehmeda Korjenića zvanog Đerđelez i Por Gana Micanovića. Četovođa Korjenić je čak nagonio žrtve da mu ljube ruku. U ovom periodu su ubijeni Antonije Januš, Bogdan Bujak iz Maoča te sinovi Ćira Šestovića i Rista Džandžola. Kolašinci su nasrtali i na imovinu manastira sv. Trojice na domaku Pljevalja, koja su tada, prema izvještajima imala 120 srpskih i 650 turskih kuća. Kolašinski Turci su 7. septembra ubili Bogdana iz Bratosavine koji je sa bratom Grigorijem kosio livadu.

U ponedeljak 2. avgusta 1871. išao je u čaršiju na pazar Pavle unuk popa Vida iz Šarana. Sretnu ga tri Turčina Pljevljaka na ćupriji preko Ćehotine, koja je deset minuta daleko od Pljevalja i bez ikakvog uzroka ga isprebijaju i teško mu povrijede glavu. Tukući ga rekli su mu: „Bre ti si Karadag Pavle, učini daviju kod Sali bega kajmakama“ i kazaše mu svoja imena. Nije im suđeno, ostali su slobodni da čine zla i dalje. Sam kajmakam, kažu, govorio je, kad bi ubili kog hrišćanina „Bir ćopek eksek“ – jedno pseto manje i tako bi završio suđenje. Kajmakam je uhapsio i glavnog trgovca pljevaljskog Dimitrija Grujičića i zabranio mu prati vunu na rijeci.
Prebijanja, pljačke, ubistva mirnih građana i druga siledžijstva su nastavljena i sledeće godine. Tako je Srbin, Ilija Ćatić pokupio svatove u čaršiji da bi doveo svoju djevojku. Kad su svatovi došli pred kuću Jova Mrdovića čija je bila djevojka i kad su se počeli malo veseliti, ispred samog sumraka sa vrha avlije od vrata pukoše dvije turske kubure i u kolu u avliji ubiše Pavla Popovića i teško raniše Rista Popovića od druge porodice. U kolu je bilo i djece i žena. Kada su istrčali pred avliju svatovi su vidjeli jaramaze sultanove, ali oni su već bili umakli. Sjutra dan na sudu kajmakam pred kadijama optuži svatove da su se među sobom pobili, uhapsi ih, stavi u gvožđa i tamnicu gdje su duže vremena bili zatočeni.
Turski zločinci iz Pljevaljskog kadiluka, njih šestorica, napali su iz zasjede Lazara Đorovića, ali je on uspio da se odbrani. Te sreće nije bio Lazo Dragutinov Marković koji je 17. juna 1872. pošao u selo Bistricu na svoju opustjelu njivu da je poore. Čim je uhvatio volove ispred njega je iskočilo nekoliko Turaka, Koljevića koji opale iz pušaka i ubiju ga. Turci su pobjegli i nije im suđeno za ovo nedjelo. Iza Laza je ostalo petoro djece, žena i stara majka, u siromaštvu bez igdje išta.
Zlodjela su se iz godine u godinu povećavala. Prema vijestima iz 1873, međurječjem Tare i Lima i dalje su krstarile čete odmetnika. Glas Crnogorca izvještava o teškim zulumima, otimanju žena i njihovom prevjeravanju, o tome da su za raju nastali „najteži zulumi od pamtivijeka“. Četovođa Avdi Boko sa 20 Usovića se u ovoj godini istakao sječom braće Bošković, ubistvom sluge Veseličića, trojice u Maoču, sa dva ubistva u Kraljevoj Gori, ubistvom Koldžije u Krnjači i sedam ubistava u Kolašinu.

Dolaskom novog kajmakama u Pljevlja, nastali su užasniji zulumi nad Srbima. Kod njega nije bilo pravde prema hrišćanima, a Turke je raspaljivao protiv njih. Rastjerao je dotadašnje medžlise, poništio ugovor koji su Srbi sklopili u Mostaru sa Topal-pašom. Umjesto pandura koji su čuvali carske skele, doveo je razbojnike. Tih dana su Turci na carskoj džadi dočekali Jezerca Vasa Radovića i iz busije mu slomili desnu ruku tako da je ostao sakat. Osakatili su ga poznati zulumćari Nuško, Amet Ademov i Mujo Mamutov Rapovići s društvom. Isti zlikovci su posle ovoga sa Selimom Rapovićem i Suljom Merdovićem i još sedam zulumćara prešli Taru i po noći ubili u vodenici Šunja Rajčevića i još dvojicu Srba, dok je četvrti ranjen. Uz sve ovo odnijeli su sve što su našli i otjerali konje, volove i krave.
Kada je Jovan Lalević iz Jezera pošao u Kakmuže da krsti dijete, početkom septembra 1873. čuveni razbojnici Malinovići i Dizdarevići iskoče na drum ispred Jovana, opale iz pušaka i obore ga s konja na zemlju. Iako ranjen odupre im se oružjem i tako spase glavu od njihovog noža. Kakmužani sa druma ponesu Lalovića na nosilima u ućumet pljevaljski, podnesu daviju protiv ovih zlikovaca, ali kajmakam i medžlis ne pokrenu nikakav postupak.
Turci su tokom 1873. više od dvadeset puta tajno išli da spale crkvu u Dobrilovini. U Vranešu su na zemlji Kaljića ubili Petra Vlahovića, a ženu mu uzeli i na silu poturčili. Morala je ostaviti svoje nejako troje djece. Isti Turci Kaljevići uhvatili su Jelenu, šćer popa Lazara Ciparovića, dijete od trinaest godina, koje je čuvalo brave. Kad su je povukli djevojčica je dozivala oca u pomoć. Pop i rođaci su potrčali za Turcima i molili ih da im povrate dijete. No Turci se okrenu, opale iz pušaka i obore popa na zemlju, teško ga ranivši, i odu svojim putem sa nesrećnom Jelenom.

Turci Dizdarevići su tog ljeta na Kraljevoj Gori ranili iz puške Jovana Glišovića iz Drobnjaka, istraga od strane vlasti nije se ni povela. U samim Pljevljima čaršija je za godinu dana tri puta gorjela. Sagorelo je 57 dućana, a 50 je opljačkano, dok je gostiona Josifa Živkovića zbog toga što je uređena „po evropski“ naredbom vlasti zatvorena.

Naredna, 1874. godina, gladna i oskudna, donese stanovništvu pljevaljskog kraja nove namete i nova zlodjela. U septembru 1874. godine Turci su na Kraljevoj Gori ubili Nikolu Bašovića koji se vraćao iz pljevaljske čaršije. Takođe i ženu Sava Žugića na povratku sa pljevaljskog pazara izudaraju kundacima od pušaka tako da je pobacila muško dijete. I izvjesnog Jovana Vundupa, rodom iz sela Velinića zlikovci nađu gdje kopa na svojoj njivi blizu Tare. Privuku mu se neopaženo, Bećir Malinović sa još 5-6 ljudi iz iste porodice i odvuku ga u goru kraj njive. Jovan je bio njihov čivčija pa se kao miran i ispravan čovjek nije od njih bojao. Kad su ga uvukli u goru oborili su ga potrbuške i stali mu živome derati kožu sa leđa. Jovan je vikao i molio Turke zaklinjući ih „živim Bogom i carskijem lebom“ da ga ne muče već da ga puškom ubiju. Samo se čuo Bećirov glas, koji mu uz najpogrdnije riječi reče: „Nek ti sad pomogne tvoj krst lipovi“. Pola sata je trajalo ovo mučenje, a zatim su ga bacili niz jedno brdo u Taru. Događaj su ispričala neka djeca, čobani koji su bili u blizini. Leš su našli fočanski Cigani kada ga je Tara izbacila na obalu.

I u proljeće 1875. godine dolazili su nemili glasovi o zulumu, otimačini i ubistvima pa se narod odmetao u planine i u obližnju Crnu Goru da sačuva svoj život. Većim dijelom su se odmetnuli ljudi od ugleda i značaja, narodni glavari. U ovo doba je među Kolašincima bio na glasu, kao najveći hrišćanski krvnik Adem Rapović. O njemu su govorili da je do proljeća 1875. svojom rukom smakao trideset i šest ljudi. Početkom jula 1875. na Kraljevoj Gori je poginuo barjaktar Rašo Spasojev iz Lukova. Ubijen je iz potaje na putu. Rašo je bio čuveni junak koji je u ratu 1862. godine posjekao Arslan-bega Tosku u boju na Slanom. Dopisnik iz Pljevalja piše da je Rašo došao na ućumet sa pismom od načalstva župskog, da tuži jednoga neimara koji je pogodio da opravlja manastir u Župi, primio kaparu a zatim napustio radove. Ućumet je Raša lijepo primio, počastio ga kavom i čibukom. Poslije se sa njim u čaršiji našao rejiz, predsjednik ućumeta ispitujući ga kada će poći natrag. Odgovor je bio da će se vratiti kući u srijedu. Rejiz se zatim dogovorio sa kajmakamom da ubiju Raša samo zbog toga što je bio junak na glasu. Oni pozovu kordunskog čauša i zapovjede mu da ubije Raša na putu na povratku. I tako čauš Avduraman sa još četiri druga dočeka na Kraljevoj Gori Raša i ubije ga. Rašo, iako smrtno ranjen, potegne sablju, ali se ne mogne održati i padne s konja. Isti ovi žandari, po naredbi ućumeta, htjedoše i glavu da posjeku, ali u tom pritrči Radosav Kojić, koji je bio sa tovarom zaostao i žandari pobjegnu. Abduraman će tri mjeseca kasnije sa 50 Turaka udariti na Lekoviće u Đurđevića Tari i ovdje će poginuti sa još četiri Turčina.

Bez namjere da ovdje detaljnije osvjetljavam odjek ustanka u pljevaljskom kraju, njegov tok i slamanje, neophodno je napomenuti da je ustanak 1875. zahvatio šire područje od prvog dana ustanka. Ustanici pljevaljskog kraja prodiru duboko u tursku teritoriju, do nadomak Prijepolja i Priboja, blokiraju Pljevlja. Odmah od početka ustanka ovdje se ukrštaju interesi Cetinja i Beograda. Rat 1875-1878. godine ostavio je veliku pustoš i upropašćena imanja, zapustjela naselja, izbjeglo stanovništvo. Ustanak u Zatarju je krajem 1875. godine bio slomljen od strane Turaka, kada je jezgro ustaničkih snaga prinuđeno da pređe na lijevu obalu Tare. Do većih srpsko-turskih sukoba na ovoj strani,u Stožeru, Baricama, Krupicama dolazi sredinom 1877. godine. Ova sela su se uz Bobovo, Ograđenicu, Meljak, Višnjicu i Prenćane prva odmetnula od turske vlasti. Ustaničke čete ovih sela napadala je turska vojska iz Kolašina i Pljevalja, pomognuta bašibozučkim odredima. Muslimani Donjeg Kolašina imali su mnoge neriješene račune sa ustanicima pa ih nije bilo teško pokrenuti protiv njih. Broj ustanika govori da se sve što je moglo nositi pušku diglo na oružje. Kod Turaka je naročito mnogo bašibozuka iskupio muftija Vehbija Šemsikadić. Turci s velikim odredima, uz nečuveno nasilje su naročito pretresali sela oko Kraljeve Gore i Ljubišnje. Ustanici su davali žestoki i žilavi otpor. U Višnjici je poginulo četrnaest ustanika sa četovođama Filipom Vojinovićem i Milovanom Stankovićem. U pljevaljskom srezu je samo za tri mjeseca 1875. godine izgorelo 250 srpskih i 240 muslimanskih kuća.
Srbi su i posle Berlinskog kongresa, zbog turske politike i neravnopravnog položaja u Pljevljima i okolini bili česta meta pojedinih razbojnika i razbojničkih bandi. Tolerišući zločine, osmanska država je ostvarivala svoj cilj, jer su Srbi bježali iz ovih krajeva, a na njihovo mjesto su dolazili muhadžeri i tako stvarali vjersku homogenu sredinu i jačali tursku odbrambenu moć. Pošto masovno protjerivanje srpskog življa nije bilo moguće zbog opasnosti od reakcije velikih sila, ovako osmišljena politika je na duži rok obećavala uspjeh, jer je svaki zločin protiv Srba mogao da se prikaže kao poseban slučaj, bez neke veze sa drugim zločinom. Na ovaj način su se obesmišljavale teritorijalne pretenzije Srbije i Crne Gore prema Turskoj po nacionalnoj osnovi. Muhadžeri su se isticali zlostavljanjem i pljačkom Srba. Ljuti i razjareni što su napustili svoje domove oni nisu birali sredstva u borbi protiv Srba. Najgori od svih doseljenih muslimana bili su Nikšićani.
Od 1880. godine crnogorske čete upadaju u pljevaljski kraj radi plijena i ubistva turskih zulumćara. To je izazvalo muslimanski živalj na osvetu, pa su u Pljevljima i okolini otpočele odmazde – ubistva pojedinih Srba. Turske podanike bilo je teško u red dovesti. Naročito su se sa svojim postupcima isticali Fejzo Kaljić i Fejzo Đurđević. Oni su u aprilu 1882. godine ranili Vučka Kljajevića koji je dobježao u Prenćane. Prethodne godine ubili su mu brata.

Turska vlast je, da bi dovela u red kolašinske zlikovce, odredila jednog juzbašu sa 200 askera, da bude među njima. Bio je to Redžep Čerkez veoma žustar i otmen čovjek. Njemu je bila data neograničena vlast nad Kolašincima i Srbi su od toga imali koristi. I kad se Redžepagi učinilo da je umirio Kolašince uvjerio je i crnogorske pogranične vlasti, da mogu sa putnom ispravom slobodno pustiti svakoga na pazar u Taslidžu. I Crnogorci su počeli ići na pazar, ali na svoju pogibiju. Naime, trgovac Stanko Karadžić u proljeće 1886. godine, na turskoj granici u Lever-Tari, uzme pod zakup konja u jednog Turčina i ode u Pljevlja. Pošto se kući nije vratio u određeno vrijeme, njegovi to prijave vlastima. Crnogorska vlast dobije odgovor iz Pljevalja da ovaj tamo nije dolazio. Zatim se obrate juzbaši, koji pošalje u pretragu nekoliko askera. Kod sela Rapovića na džadi nađu golu svučenu trupinu Stankovu bez glave. Istih dana Milovan Laušević i Pavle Obradović, Jezerci, pođu sa dva konja u Tursku. U Bobovu budu napadnuti od Turaka. Bili su ljudi od po 60 godina, nisu imali oružja i uz to u tuđoj državi. Morali su pobjeći a konje i tovare ostaviti. Povratili su se za Turcima idući kradom kroz šumu i u Kakmužama na konaku uspiju da vrate jednog konja.

Uslovi bezbjednosti u pljevaljskom okrugu su naročito pogoršani od 1887. godine. Seljaci su se žalili na mnogobrojne hadučke prepade i nedovoljnu zaštitu od strane, inače krajnje nepouzdane mjesne policije tzv. pandura. O tome nam govore i žalbe naroda prekotarskog na zulum i nasilje Turaka u okrugu pljevaljskom, podnesene vlastima nikšićkim 18. maja 1890. godine. Stevo Cerović u žalbi navodi da su mu Turci uzimali porez na svaku mušku glavu, čak i na novorođeno dijete i da za vjenčanje moraju izdvojiti kadiji 15 groša. Nikola Terzić ističe da je pobjegao jer su mu Turci prebili brata u njihovoj radnji posle čega nije bio sposoban za rad pa je otvorio krčmicu. U krčmicu mu je došao Šunjo Prando brat hodže Pranda tražeći besplatno piće koje ovaj nije imao. Šunjo je počeo da ga tuče, pa ga je Terzić kad je vidio da mu nema spasa ubio iz puške i uskočio u Crnu Goru. Od batina je umro u Nikšićkoj bolnici. Ferat Čuturić je 1889. godine tukao brata Krsmana Bijedića od kojih je batina umro petnaesti dan. Arslan Ćoro je od istog Krsmana uzeo arač na nerođeno dijete. Vukosav Kovačević je pobjegao u Crnu Goru zbog velikog harača i zbog batina koje je dobio od Imša Mašovića i njegovog društva zbog toga što im nije imao dati ručak. Otac mu nije mogao preći od uboja turskih. Boža Lasicu su Turci držali u gvožđama 11 ½ mjeseci bez razloga, a oslobodio se pomoću svog novca. Nekoliko godina ranije ubili su mu jednog brata, a zatim još dvojicu, ne zna se ko. Stevu Ćeskoviću su Turci poturčili sestru na silu i uzeo ju je Sejfo Salković, a zatim su htjeli da ga ubiju zato što se obraćao sudu. Vukašina Bajčetu i njegovu sestru je istukao Asan Musić a sud nije htio da izvidi slučaj. Gruicu Ašanina je aga tjerao da radi u svečane dane i izbio mu je ženu u Pljevljima. Dimitrija Bajčetu su bili Turci i nogu mu slomili a plaćao je arač na djecu pošto su mu pomrla. Jojo Tomčić je više puta bio bijen od Turaka, a prethodne godine ga je kod prijatelja na slavi izbio Adem buljubaša Ajanović, kao i prilikom krštavanja djeteta Dimitrija Bajčete pa je ono zbog toga ostalo nekršteno. Jedne noći su mu u kuću došli Bajto Paripović sa dva druga kojima je dao večeru, a zatim su ga istjerali iz kuće i silovali mu ženu. Pred kućom je čuo njenu vrisku ali joj bez oružja nije mogao pomoći. Noćio je u toru, oni su ostali u kući a zatim je prebjegao u Crnu Goru. Periši Čaviću su na slavi ubili komšiju Đorđija Tošića, a u jesen 1889. Ragib Bajrović mu je izbio oca, pa je ovaj umro od uboja na Savin-dan. Vidaku Bajčeti je Mustafa Prekić otimao imanje i tukao ga. Izbio ga je i Adem Ajanović na slavi u kući, razagnao mu goste i opsovao slavu. Pera Golubovića je pokušao da ubije iz puške Adem buljubaša Ajanović, pošto mu ovaj nije dao ono što je tražio.

Pljevaljski kraj je pri kraju XIX i na početku XX vijeka bio poprište izukrštanih interesa Turske, Austrije, Crne Gore i Srbije. Rad agenata ovih država, neriješeno agrarno pitanje, razni porezi i nedostatak ličnih i političkih sloboda bili su uzroci stalnih nezadovoljstava, otpora i nemira. Treba reći i da osvetu izazivaju ubistva turskih zulumćara, kada otpočinju odmazde praćene brojnim zločinima. Njih izaziva i nesigurnost granice na Tari i prelasci četa iz Crne Gore, ali i iz Srbije na tursku teritoriju u Pljevaljski kadiluk, pa su neredi i sukobi, kao i nasilja sa turske strane veoma česti. Zločine su prouzrokovali i brojni protivzakoniti prelasci granice pojedinaca, pa su česta hapšenja od strane patrola koje su upotrebljavale silu ravnomjerno pruženom joj otporu, ali su često ovu zakonitu dužnost zloupotrebljavali. Umnožavale su se i pljačke koje su dovodile do velikih nereda, pa su često stradali nevini ljudi. Stanje u ovom kraju se posle 1895. godine naglo pogoršalo. Turske vlasti su bile nemoćne da zavedu red. Godine 1899. Srbin nije smio ni do njive poći, ukoliko ne najmi Turčina da ga čuva, a kome mora da plaća 6 groša dnevno i hranu. Čak i pošteniji Turci nisu mogli više ravnodušno da gledaju ove zulume. Ukoliko zulumi budu potrajali Srba će nestati. Naročito su velika nasilja bila od Vaskrsa do Đurđevdana.

U vremenu od 1903. do 1908. godine pljevaljski i bjelopoljski kraj je potreslo nekoliko buna srpskih seljaka, bila je to u stvari borba za nacionalno oslobođenje, pokret koji je u narodu poznat pod nazivom raonička buna. Po svojoj žestini ističe se ustanak u Prenćanima i Vaškovu gdje su bezakonja najjače bila izražena, pa su ova sela 1906. bila poprište žestokih borbi i spaljena su, jer je politika glavnokomandujućeg turske vojske Šemsi-paše Biševca bila politika spržene zemlje. U okolini Pljevalja činili su mnogo nasilja 1903. i 1904. godine odmetnici Kaljići iz Vraneša, Rapovići, Martinovići, Boškovići iz Maoča i Kriještorci. O zločinima Turaka poimenično Sulejman-aki paši u Pljevlja piše Savo Ćosović jeromonah i paroh kosenički 12. februara 1904. godine u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja. Srbi traže smjenu juzbaše na Kričku zbog zuluma od nasilnika Đurđevića i ostalih koji su napali na kuću Vučka Jokića, pa pošto ga nisu našli kod kuće onda su mu isprovaljivali kolibu. Napad su izvršili Sajit, Sabit, Agan, Jakup i Jusuf Đurđevići. Sinovi Salka Đurđevića napali su na kuću Petra Karadaklije kome su prethodne godine ukrali vola. Zejnil Martinović je sa svojom ženom napao Novicu Jokića i prebio ga sjekirom. Docnije mu je uzeo tri pčele. Dvanaest Đurđevića među kojima su bili Avdo Salkov, Bećir Mamutov, Bego Đurđević i Bejto Ciguljin napali su na kuću Dobrice Petrića, prestrašili su mu familiju i otjerali šest koza. Bećir i Asim Mamutov, Bajram Jašarov i još četvorica su napali čobane Boža Minića s kojima je bio i Neđeljko Anđelić sa stokom u staji Jevta Lončara. Nasilnici su lupali kamenjem i nogama u vrata koja bijahu tvrda i oni ne uđoše. Sinovi Smaja i Gana Rapovića su ukrali revolver u srmi Mileti Anđeliću. Jusuf sin Etema Rapovića ukrao je vola Miću Pušonji. Juso, Šaćir i Daut Rapović ukrali su tri koze Diku Ćosoviću. Gano Rapović je ukrao kravu Radovanu Mrdaku, dok je Fejzo Đurđević napao na čobane Milovana Petrovića i otjerao mu jednog ovna. Sinovi Salka Đurđevića su napali na kuću Gospave M. Barać i odnijeli joj svo pokretno imanje. Đurđevići su uništili i vrata na Kosaničkoj školi a napali su i na tor Aćima Gluščevića i potjerali nekoliko ovnova. Đurđevići su napali kuću Marka Maksimovića i oteli mu dugačku pušku, napali su i na kuće Save i Vukosava Ostojića kao i Milete Martića kome su oteli revolver i dugačku pušku. Isti Đurđevići su napadali i na kuće Ristana Konjevića, Stake Mata Đačića i Jovana Šepića. Oni su ukrali dvije ovce Vasu Raoniću, jednu kozu Aleksi Raoniću, šest koza Lazaru Kljajeviću i jednog vola Marku Kopilici. U Glibaćkoj javti Đurđevići su napali na kuću Mihaila Starovlaha gdje su isprebijali njegovog brata Novaka i odnijeli jedan skupocjeni zlatni džamadan. U Bitinskoj javti su Kriještorci Ferat, Fato i Fejzo napali na kuću Ratka Nešovića i silom otjerali jednu kravu. Juzbašu ovo nije interesovalo.

Nasuprot ovim žalbama u raspisu ministarstva inostranih dela poslanstvima i konzulatima Srbije o organizaciji srpske propagande u krajevima pod Turskoj od 28. maja 1904. godine stajalo je da je pljevaljski sandžak jedini u ovom dijelu kosovskog vilajeta u kome Srbi nisu izloženi zulumima. Ali je tamo stanje ipak takvo da može imati štetne posledice jer Prenćani i Bobovo ne pristaju da plaćaju nov prirez na ovce i koze od 6 % i pokazuju odlučnost da se odupru oružjem. Zato su ugledni ljudi iz Pljevalja, Beograda i Cetinja činili sve da po sporazumu sa Sulejman-pašom, odvrate Prenćance i Bobovce od ovakvih namjera. Najveći problem je predstavljalo to što su Srbi seljaci bili podržani od austrijskih agenata. Davali su im različita obećanja, samo da se oslobode turske uprave. Zato je u ovom kraju situacija postala vrlo opasna kao i svuda gdje se ukrštaji razni interesi. Austrijski agenti su obećavali da će pomagati narodni pokret protiv nameta ne samo oružjem, nego i vojskom. Da će ako uđu u ovaj kraj osloboditi narod od svakog poreza na pet godina. Da će u toku od tri godine davati besplatnu hranu djeci i ženama. Da neće niko služiti u austrijskoj vojsci kako se dotad radilo. Oficiri austrijskih garnizona javno su savjetovali oružani otpor protiv turskih vlasti. Zbog toga se nije moglo predvidjeti šta nosi dan, a šta noć i svakog je časa mogla planuti puška. Red nije poremećen zahvaljujući u prvom redu Srbima iz Pljevalja koji su savjetovali seljake da budu obazriviji prema obećanjima.

Početkom 1906. godine kod muslimana se osjećalo veliko nezadovoljstvo protiv raje, kao i protiv buna. Kad se poslednja pobuna stišala palo je u oči da je mnogo muslimanskih prvaka sa sela često dolazilo u Pljevlja po pozivu uglednih Turaka. Kod njih su bivali i na konaku, čašćavani i gošćeni najbolje. Jedan od njih Smail-beg Asanbegović iz Vraneša bio je na konaku kod samoga Sulejman-paše. Od prvaka se u izvještaju pominju Dizdarevići, Kaljići, Micanovići i Rapovići. U tom vijećanju učestvovali su i Bajrović, Korjenić i Selimović. Koliko se moglo saznati plod tih vjećanja bio je taj da su odlučili da se muslimanska poselica, ako bi se raja još koji put pobunila, organizuje da udari na pobunjenike, da pljačka, ubija, jer su se „Vlasi mnogo pohasili“. Iz izvještaja Stevana I. Samardžića od 8. avgusta iste godine vidimo da vlast i dalje vrši pritisak na seljake, kinji ih i hapsi i traži da predaju puške. U čaršiji pazar slabi jer mnoštvo seljaka ne smije da siđe u varoš. Tokom 1907. godine Turci su ubili brata Tanasija Babića iz Krupica, drugog su mu brata batinali da je jedva živ ostao, a sam Tanasije je prebjegao u Crnu Goru.
Kakvo je stanje tada bilo u pljevaljskom kraju najbolje se vidi iz zapažanja mitropolita raško-prizrenskog Nićifora Perića koji je u izvještaju predsjedniku Ministarskog savjeta Srbije Nikoli Pašiću od 22. avgusta 1907. godine iznio utiske sa putovanja u prethodnoj godini u Pljevlja, Šahoviće i Bijelo Polje. Mitropolit, pored ostalog, navodi da u tome kajmakamluku zakoni državni vrijede samo za Srbe i primjenjuju se na njima. O Turcima i njihovim nezakonitostima niko ne vodi računa. U cijelom ovom prostoru može se reći da nema ni državne, ni crkvene, ni školske uprave. Sela su bila popaljena pa je i sam mitropolit na putu od Pljevalja za Šahoviće morao da prenoći u kolibi.

Nakon Mladoturske revolucije teško stanje hrišćanskog življa sve se više pogoršavalo. Pokušaji evropskih sila da to stanje poprave ostali su bez rezultata. Mladoturci su htjeli da reformišu i osnaže Tursku sistematskim jačanjem muslimanskog, a nasilnim potiskivanjem hrišćanskog življa. Umjesto da postave red i zavedu ravnopravnost sa političkim slobodama, mladoturci šalju kaznene ekspedicije u ove krajeve i time pogoršavaju situaciju. Osim toga, razuzdanost i samovolja bašibozuka još više su otežavali stanje svojim ispadima prema pravoslavnom življu.
U Pljevljima su početkom 1909. godine bili zategnuti odnosi zbog ubistva Danila Šećerovića i hapšenja nevinih Srba. Danila su ubili muslimanski zlikovci, a glavni krivac je bio Aziz Porobić koji je jedini i pritvoren, dok su saučesnici bili na slobodi.

Askeri su po selima oko Tare tukli, zlostavljali i ucjenjivali seljake. Kao posledica toga nastalo je iseljavanje Srba u velikom broju. Odlazili su većinom pojedinci da traže zarade. Ali selile su se i čitave familije. Računa se da je 150 uglavnom mladih ljudi Srba napustilo Pljevlja u proljeće 1909. godine i otišlo u druge zemlje. Najviše iseljenika je otišlo u Bosnu, većinom u Sarajevo. Austrijske vlasti im tamo nisu činile smetnje. Veliki dio je odlazio u Crnu Goru, naročito seljaka iz okoline da tamo traži zaradu. Samo po neko je išao u Srbiju. Razlozi za iseljavanje su glad, doseljavanje muhadžera iz Bosne i zauzimanje zemljišta gdje živi srpski narod. Stanje se još više pogoršalo kada je u Pljevljima 7. novembra 1909. godine pročitan carski ferman o uzimanju hrišćana u tursku vojsku. Dva dana prije ovog događaja 5. novembra ubijen je bjelopoljski sveštenik i mitropolitski namjesnik Risto Popović iz zasjede. Vlast je pokušavala da svali ubistvo na Srbe, pa su njih trojica sprovedena na suđenje u Sjenicu. Takav je bio slučaj s ubicom Miće Žujovića, najvrsnijeg momka u tom kraju. U Vranešu je za nepuna tri mjeseca 1909. koje ubijeno koje ranjeno 12 seljaka. Ranjen je i učitelj u Stožeru Nešo Joksimović.

Zulumi se nastavljaju i sledeće 1910. godine kada Turci u svako doba upadaju u kuće gdje traže hranu i piće, čak i kod najsiromašnijih ljudi. Između ostalih upadali su u kuće bobovskog kodžobaše Filipa Sokovića i Dimitrija Jovića, a pretresali su i Gorana Pupovića kada je s konjem išao u vodenicu da melje žito.
Prokopije Šiljak u izvještaju od 21. marta 1911. godine piše da nastaju sve jadniji i žalosniji dani. Prethodne godine pokupljeno je oružje kod Srba, a pretresana su i čitava sela da bi se našlo sakriveno oružje. Zatim se, posle izvjesne pauze, oružje počelo davati muslimanima. Najbolje i najmodernije oružje dobili su najistaknutiji zlikovci kao što su Fejzo i Selim Đurđević iz Đurđevića Tare, Ristan Mekić, Rustan Ćoro, Abdul Štroka iz Bitina i Vaškova. Naoružani su čak i muhadžeri koji su se skoro doselili. Nasilja i zulumi svaki danbivaju sve veći. Mujovići Jusuf i Sabit tukli su u vodenici Mirka Grbovića iz Kosenice, Jusuf, Ramo i Bećir Đurđević tukli su čobane Marka Bujaka i Iliju Pušonju iz Kosanice. Rapovići Mujo sa sinovima su pokrali Miliji Mrdaku vola, Todu Petriću tri ovna, Ivanu Mrdaku vola, Milanu Obreniću vola, Radu i Savu Ćosoviću četiri pčele (košnice). Teško su pretukli nekog Josifa iz Prenćana. Milanu Obradoviću iz Bukovice su korduni oteli kafu i šećer. Age su protjerivale i čifčije sa čitluka: Miralem Pjanović Rada Šiljka iz Bučja, Nasuf Strujić Mitra LJiljanića iz Boljanića, Ahmet Taleta Petra Savića takođe iz Boljanića. Prema izvještaju od jeseni 1911. godine u pljevaljskom zatvoru nalazili su se već duže vremena Vaso Kujundžić iz Pljevalja i Mihajlo Beljkaš iz Krća, zato što su tobož psovali turskog sveca. Prema izvještaju od 14. oktobra 1911. godine Redžovići i Alilovići su ubili u Maoču u njihovoj kući Jovana Cvijovića i Jola Babića. Jovana su ubile dvije puške, a Jola jedna. Osmog oktobra uveče, takođe u Maoču ubili su u njegovoj kući Mališu Bujaka. Ubio ga je Ibraim Felaović s bambucima. Urošu Čabarkapi su zaplijenili 28 koza i silovali mu sluškinju koja je koze čuvala. Ovo su bili Memići i Sinanovići.
U selima duž crnogorske granice neki Halil-čauš je svirepo izbio preko 50 ljudi u Brezovi, Stožeru, Prošćenju i Bučici. Dvije Srpkinje iz Barica silom su poturčene u Šahovićima, a sveštenik Pero Cipara je bio silom natjeran da tom turčenju prisustvuje.

Sve ovo je natjeralo kralja Nikolu da ukazuje stranim poslanicima na neredovno stanje u pograničnim oblastima Turske prema Crnoj Gori, na granične incidente i na traženje pomoći od strane srpskog življa koje je iznosilo teške optužbe protiv turske uprave. Uostalom on će u ratnom proglasu 1912. godine, pozivajući u oslobodilački rat, isticati da Turci u Staroj Srbiji kolju ne samo ljude nego i žene i nejaku djecu srpsku, te stoga dužnost i ljubav roda nalažu da se pohita svojoj braći u pomoć.

R e z i m e

Bezakonje, svakodnevna nesigurnost, strah od osvete, ubistva bez razloga, prebijanja, pljačke, paljevine, nasilno odvođenje djevojaka i njihova prisilna islamizacija su karakterisali život u pljevaljskom kraju u navedenom periodu. Ovi zločini su prijetili da dovedu do pogoršanja odnosa između Srbije i Crne Gore s jedne i Turske s druge strane, granice su često zatvarane, a putevi blokirani. Sve aktivnosti su se svodile na očuvanje golih života, nesigurnost je bila uobičajena. Ovi razbojnički postupci su dovodili u iskušenje i same državne organe. O nepravdi, velikim zulumima i žalosnim događajima u nahiji pljevaljskoj govore nam brojni izvještaji koji su prezentirani u ovom radu. Pljevaljski kraj je pri kraju XIX i na početku XX vijeka bio poprište izukrštanih interesa Turske, Austrije, Crne Gore i Srbije. Rad agenata ovih država, neriješeno agrarno pitanje, razni porezi i nedostatak ličnih i političkih sloboda bili su uzroci stalnih nezadovoljstava, otpora i nemira.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na april 5, 2014 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , ,