RSS

Arhive oznaka: Pljevaljska bitka

Špiro Lagator i dr Đuro Batrićević: Učesnici i svedoci o Pljevaljskoj bici

„Pljevaljska bitka“, dr Đuro Batrićević, Špiro Lagator, Književne novine, Beograd 1990.god. str 222-232

Jedan Tolstoj ili Remark, Hemingvej ili Ćopić, teško da bi mogli da dočaraju strahote i atmosferu tog pljevaljskog četvorodna! Atmosferu pakla, stradanja, umiranja… Taj korak, od otpora do zločina, koji se zbi u prva četiri decembarska dana 1941. godine…

Umjetnik posmatrač, sa sjajnim darom zapažanja i romanopisnim perom, teško bi mogao da predstavi tu golgotu. Neprijatelj je kontrolisao čitav grad, zaposjeo ključne objekte za odbranu, bio dobro naoružan, strateški pripravan za borbu, koncentrisan na sve pravce napada. Pljevlja su bila uzavreli grad, sa blizu 6.000 stanovnika, nemoćna slamka u vrtlogu dvije vojske. Manje stanovnika nego ratnika!

Pakao! U tom paklu govorilo je jedino oružje: pojedinačni cik pušaka zamirao je u naletu minobacačkih granata, sijevali su topovi, a u rijetkim predasima topova i minobacača ciktali su puškomitraljezi i teške „brede”. U svim dijelovima grada se ratovalo na život i smrt. Ranjene zgrade, izrovane ulice, preplašeno stanovništvo, svi zajedno izgubljeni u stravičnoj igri metaka i bombi. U tren je jedan grad prestao da živi, u tren su vatre oružja topile decembarski mraz. Grad je gorio ognjem smrti, iako je tem- peratura bila i do minus 20! Mraz se grijao i topio, istovremeno hladeći vrelu krv i zalutale metke.

Razjapljene čeljusti smrti nijesu birale ni vrijeme, ni temperaturu, ni mjesto. Kuće, ulice, travnjaci, šljivici, promrzla zemlja… primali su, nemušto i nemoćno, leš za lešom. Ranjenika do ranjenika. Vjetar i mraz nijesu dozvoljavali krvi da teče: stezali su je, tu, gdje je i tekla iz tijela. Suze nijesu mogle da kaplju, ledile su se već na obamrlim obrazima. Suvomrazicom zaleđene površine bile su pokrivene tjelesima. Nije imao, tih dana, ko da broji, da razvrstava. Zaleđeno za promrzlu zemlju, prikovano kao ekserima, ležalo je preko 200 palih partizana. I, na desetine nevinih stanovnika grada – staraca, žena, djece…

Mnogi su umrli, jer im se nije moglo pomoći, mnogi su u toplini nečijeg doma bar zagrijani otišli u smrt.

Pljevaljska bitka nije bila samo surova i nehumana, bila je to i priča o zajedničkoj ujdurmi vatre i leda protiv čovjeka.

A, čovjek je svemu bio kriv! Čovjek je pokretao tu četvorodnevnu mašinu za umiranje. Jedan je htio da povrati svoj grad, svoju zemlju i slobodu, drugi da sve oteto zadrži. Čovjek je u tom polju smrti odapinjao mine i granate. Neprijatelj nije birao cilj: rušio je domove nedužnog stanovništva, zapalio više od 30 kuća Plamen i dim vladali su pljevaljskim nebom. Krv se prosipala ulicama, sokacima, tekla na pragovima kuća Crvenjelo se nebo nad Pljevljima, crvenjela se zemlja krvlju nadojena…

Ali, ni to nije moglo da spriječi partizane i njihove simpatizere. Žitelji grada hrabro i dostojanstveno su isturili prsa pred vatru i metke. Grabili su ranjenike, unosili ih u svoje domove, previjali im rane, kako su znali i umjeli, sklanjali djecu da bi na postelju postavili teškog ranjenika Ljudi su prkosili smrti – ne misleći na sebe, tražili i pripremali skloništa…

Bilo je, na žalost, i onih koji su iz prikrajka, sa uživanjem, posmatrali partizansko umiranje, sladili se svakim uspješnim pogotkom neprijatelja. Srećom, takvih je bilo manje…

I, dok su odjeci pucnjeva još sijali strah, dok su zakašnjeli padovi zida ili krova unosili novi strah u ovaj mirni i dostojanstveni gradić, neprijatelj je dokusurivao svoju „odmazdu”. Poraz i odstupnicu partizanskih jedinica, brojniji i tehnički daleko premoćniji, neprijatelj je iskoristio da nastavi svoju bestijalnost.

Nekoliko stotina građana, dijelom nedužnih a srcem crvenih, Italijani su zatvorili u novu osnovnu školu. Tu ih mučili, maltretirali, izdvajali pojedince i – strijeljali. Tu, pred očima svih! Nijesu poštedjeli ni mnoge teške ranjenike. Posebno im je zadovoljstvo bilo da istovremeno, jednog uz drugog, ubiju zarobljenog ili ranjenog partizana sa domaćinom kuće u kojoj su ga pronašli.

Očevici mogu da se autentično prisjete tog gnusnog i nehumanog čina, valjda posljednjeg „zadovoljstva” u orgijanju pobjednika, kada su kupili na gomile tijela mrtvih partizana i rodoljubivih građana Uz bahatost i mraz dijelovi tjelesa ili odjeće su ostajali zamrzli za zemlju! Dotle je gomila u zajedničkoj grobnici rapidno rasla Samo na trenutak bi krvnik stao: da se vojnici odmore, da se nad mrtvim tijelom još iživljavaju, ili pak da kundakom razbiju lobanju i pokupe plijen (ako u njoj ima zlatnih zuba, vilica, proteza..)!

Ni najveći opisivači ne mogu da dočaraju svu pljevaljsku strahotu i golgotu. Neka nam zato u tome pomognu očevici i učesnici ove bitke. Oni koji su te strahote doživjeli, a ipak ih preživjeli.

Evo priče jednog od najmlađih svjedoka pljevaljske bitke. To je Slavko Nastić, rođen 1929. godine u Pljevljima, a danas profesionalni novinar u Sarajevu.

„Za vrijeme napada na Pljevlja, 1. 12.1941. godine bio sam u kući Živkovića na Raskrsnici, prekoputa Šećerovića kuće i crkve. U kuću Živkovića ušli su borci Jezero-šaranskog bataljona i vodili borbu pucajući sa prozora na školu u kojoj su bili Italijani. Mi, ukućani (tri porodice), sklonili smo se u jednu prizemnu, zaštićenu prostoriju. Povremeno, odrasli su razgovarali sa borcima (koji su se smjenjivali na prozorima sa kojih su osmatrali i pucali), a žene su previjale ranjenike. Bila su ranjena četvorica U jedan mah je trebalo naći alatke da puškomitraljezac opravi svoje oružje, pa smo oko toga pomogli. Borci su bili obzirni i razgovorni, a mi smo ih primili kao svoje, rodbinski. Moj otac je razgovarao sa Ratkom Taušanom, koji reče da im je komandir čete teško ranjen kod gimnazije i da ne mogu uspostaviti vezu s komandom.

Kad je italijanska artiljerija počela da pogađa i ruši Živkovića kuću, koja je imala prizemlje i dva sprata, borci su se povukli, a mi smo ostali dok nijesmo osjetili dim – kuća je počela da gori. Mi smo izašli kroz prozor u stražnje dvorište, prešli u drugu Živkovića kuću, koja nije izgorjela, a u kojoj su stanovali Žugići, i sa njima se sklonili u magazu. Sjutradan su nas iz te magaze istjerali Italijani i otjerali u školu, gdje zatekosmo druge porodice, isto tako dotjerane.”

Od niza jezivih scena koje su Nastiću kao dječaku ostale u neizbrisivom sjećanju navodimo sljedeću: „Jedan prizor iz škole ću ipak opisati. Iz učionice na spratu, u kojoj smo bili zatvoreni, provirio sam više puta kroz prozor u dvorište – dio zaklonjen zapadnim krilom zgrade. Vidio sam poveću gomilu leševa, nabacanih bez reda Italijani su tu strijeljali one borce koje su zarobili ili zatekli ranjene. A tu su strijeljali i građane, civile iz obližnjih kuća. Tu su strijeljani Risto Vukotić, apotekar i njegov sin Ljubo. Tu su strijeljani i Robovići. Bilo je tu oko 40 leševa koji su kasnije zakopani u veliku zajedničku raku, odmah ispod škole.

Još dok je taj prizor u školskom dvorištu bio takav, Italijani su potjerali odrasle muškarce, civile zatečene u školi, da sakupljaju leševe. Moj otac Ljubomir i stariji brat Žarko, pod pratnjom italijanskih vojnika, prenijeli su, na merdevinama, jednog mrtvog italijanskog vojnika, koji je poginuo kod mosta na Trebovini, uz zid dvorišta Milinkovića kuće. Kad su ga donijeli u školu, prošli su kroz dvorište gdje je bila gomila strijeljanih. Brat mi je još tada ispričao, a i kasnije se sjećao, da je na tom mjestu bilo usirene krvi bar 5-6 centimetara, do članka.

Kad su Italijani pustili narod iz škole da ide kud ko zna, moja porodica se uputila u Moćevac, kod rođaka. Idući Grujičića sokakom, ispred kuće prota Sava Vukojičića vidjeli smo veliku lokvu krvi. Tu su, pred kućnim pragom, poginule dvije ćerke prota Sava. Na njih su pucali Italijani iz škole, čim su izišle iz kuće. Obje su na mjestu ostale mrtve.

Sutradan su Italijani dopustili da se građani kreću izvan kuća (do mraka), pa su mnogi pošli da vide izginule i zgarišta. Ja sam najprije obišao gornju i donju manastirsku baštu (Šljivike) u Moćevcu. U tim baštama, na različitim mjestima vidio sam četiri poginula borca. Svakom je bio razmrskan potiljak, dvojici vjerovatno dok su još bili živi.

Iz Šljivika sam otišao na Čitluk. Na Čitluku, malo dalje od gimnazije, bilo je sakupljeno dvadesetak leševa. Još uvijek su ih donosili i već počeli da kopaju veliku zajedničku raku. Ljudi sa fesovima na glavi dotjeraše zaprežna kola sa tri leša. Sa kola svukoše i pobacaše leševe na gomilu. Jedan od onih što kopa, upita: ’3ar ih još ima!’ Onaj što ih je dovezao, likujući, odgovori: ’Ima ih kolko oćeš.’ Svojim držanjem i govorom pokazivali su zadovoljstvo i likovanje. Kasnije, kad su leševe bacali u raku, jedan od njih je zavlačio krampu u usta leša i privlačio ga do ruba rake. On sam, a i ostali su taj postupak popratili kao uspjelu šalu, uz dobacivanje: ’Paz’ da mu ne izbiješ zube.”’

Nastić u svojim sjećanjima dalje kaže: „Opisao sam dio sjećanja na pljevaljski prvi decembar i svijetle žrtve koje tada padoše. Pored boraca koji izginuše s oružjem u ruci, izginulo je bar nekoliko desetina građana. Nisu strijeljani samo Vukotići i Robovići, već i pop Andro Šiljak, Vlado Janićijević, Savo Milić i drugi, čijih se imena ne sjećam. Bilo je žrtava od borbe, eksplozija i rušenja…”

Na kraju, Nastić upućuje sljedeći apel: „Bilo bi plemenito i ljudski da se zabilježe i imena svih žrtava, onih koji nijesu bili borci, a koji su strijeljani, izginuli od borbe ili od nekog drugog nasilja Zar se nije izmiješala krv Vukotića i Robovića sa krvlju boraca koje strijeljaše u dvorištu škole? Zar krv sestara Vukojičić nije potekla od dušmanskih kuršuma i zaledila se pred kućnim pragom? To ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti ni onaj prizor sa Čitluka. Moramo to trajno zabilježiti i ostaviti poruke novim generacijama, neka te poruke prouče i vide kakvo je zlo snalazilo njihove pretke, gdje su izvori toga zla, ko im je bio, a ko može biti dušman. Nove generacije moraju imati i,tu orijentaciju.”79

Jedan od svjedoka pljevaljske bitke bila je i Anka Pavlović, ondašnja učiteljica iz Pljevalja, a sada penzioner u Beogradu, koja nam je izjavila: „Krv je tekla potocima. Mraz je stegao. Zemlja zamrzla. Mrtvi na sve strane. Kako je koji borac ginuo, krv je tekla po smrznutoj zemlji, dok se nije i ona zamrzla i tako danima ostala na poprištu borbe. Samo na prostoru naselja Serat, gdje sam i sama stanovala, na malom prostoru ležala su 44 leša, među kojima i leš Jefta-Muse Malovića i Voja Jankovića. Janković je teško ranjenog Malovića sakrio u svom stanu. Kada su ga Italijani otkrili, obadva su izvukli iz kuće i strijeljali. Među poginulim je i stari ratnik, komandir čete Matija Jakić, čija se kosa kao snijeg bijelila.

Malo dalje bilo je prikupljeno 29 poginulih. Bili su to poginuli borci i dotučeni ranjenici isključivo iz Jezero-šaranskog i Uskočko-drobnjačkog bataljona.

Najgrozniji prizor bio je kada je do grupe poginulih i strijeljanih boraca došla Milica Blažova Malović, među kojima je, sav izrešetan mecima, ležao njen sin Musa. Ona mu je dostojanstveno prišla, poljubila njegovo zaleđeno čelo, nježno, onako kako to samo majka može, rukom prešla preko njegovih rana, a potom otišla do komšije, uzela Musino novo odijelo, koje je nešto ranije bila sklonila. Ponovo se vratila i, uz pomoć komšija i uz saglasnost Italijana, unijela Musu i Voja Jankovića u Vojov stan. Tu su oba presvukli, zatim nabavili kovčege i pripremili ih za sahranu.

U zajedničku raku na Ševaru sahranjena su 42 poginula partizana, a neposredno do njih, u dva posebna groba sahranjeni su Jefto-Musa Malović i Vojo Janković.”

Anka dalje iznosi potresne priče iz tih teških dana, pa kaže kako je Milica Malović, uz nezadržive jecaje govorila, kako je njen sin Musa molio Voja Jankovića da ga prijavi Italijanima, kako on ne bi stradao zbog njega. Vojo, međutim, nije htio za to ni da čuje, već je radije htio da skupa pođu u smrt.

Slična je atmosfera tih dana vladala i u drugim krajevima Pljevalja. Po sjećanju Anke Pavlović „samo oko Muslimanskog groblja, Krstate kasarne i Raskršća, bilo je više od 70 mrtvih. Tamo nije nađen ni jedan živi ranjenik a pričalo se da su tu izginuli isključivo borci Lovćenskog bataljona.

Anki Pavlović su ostali u živom sjećanju detalji, kao što je bio slučaj sa Savom Cerovićem, koji je tri dana krio jednog teško ranjenog borca, da bi ga zatim izveo iz grada i tako spasao sigurne smrti. I poslužitelj u Domu kulture Trajko Cvetić uspio je da spasi jednog ranjenika

Zbog simpatija prema partizanima, više stotina građana je zatvoreno, uglavnom u zgradi nove osnovne škole. Mnogi su strijeljani na licu mjesta i zakopani u školskom dvorištu, kaže Anka.

Na osnovu zapisnika od 2. novembra 1945, vođenog u Sreskom povjereništvu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora, o saslušanju oštećene Strugar-Vukotić Dobrisave iz Pljevalja, povodom zločina strijeljanja njenoga oca Rista Vukotića, apotekara, brata Ljubomira, apotekara i zeta Novaković Božidara, kapetana bivše jugoslovenske vojske, strijeljanih 1. decembra 1941. dolazimo do nekoliko veoma značajnih podataka. Evo njene izjave: „Dana 1. XII 1941. god. za vrijeme napada crnogorskih partizanskih odreda na grad Pljevlja, partizanski odredi su bili zauzeli dio grada u kome se nalazila i kuća moga oca i u našu kuću su smjestili ranjenog partizanskog borca Danilovića iz Žabljaka, čijeg se imena ne sjećam. Oko podne su se partizani povukli iz grada, a u našoj kući su ostavili ranjenog Danilovića. Malo poslije toga došli su karabinjeri divizije ‘Pusterija’ u zajednici sa fašističkom policijom i prilikom pretresa naše kuće našli su ranjenog partizana i tada su uhapsili mog oca, brata i zeta. Odmah poslije podne Italijani su strijeljali moga oca i brata, dok je zet pobjegao sa strelišta i karabinjeri su ga istog dana uhvatili i strijeljali 3. XII1941.

Prvog decembra poslije podne Italijani su uhapsili mene, moje dvije sestre, drugog zeta sa djecom i ranjenog partizana Danilovića, koga su Italijani strijeljali 2. decembra, dok su nas ostale pustili poslije tri dana.”

Posebno je značajan dio izjave u kojoj Dobrisava govori o strijeljanju ostalih žitelja Pljevalja: „Zajedno sa mojim ocem i bratom strijeljani su još sledeći mirni građani Pljevalja: Robović Rade kolar, Robović Tada domaćica, Robović Uroš šloser, Robović Vasilije đak gimnazije, Bojović Manja domaćica, Brašanac Stevan zemljoradnik i njegova žena čijeg se imena ne sjećam, Džon Niko kafedžija, Kečević Asim frizer.”

Za naprijed navedene zločine, Dobrisava Strugar-Vukotić krivi isključivo komandanta italijanske divizije „Pusterija” i njegove oficire, koji su „sve naprijed pomenute žrtve” strijeljali bez ikakvog sasluŠanja i „bez ikakve presude”.81

Ratko Radović je na saslušanju u Sreskom sudu u Pljevljima, 8. januara 1945. izjavio: „Drugoga decembra 1941. godine, oko 11 časova, mene i moju porodicu potjerala je jedna brojnija talijanska patrola u pravcu velike osnovne škole. Na pola puta, kod potoka Zlodo, našli smo oveću grupu Italijana gdje čuvaju devet zarobljenih partizana, od kojih je većina bila ranjena i nešto čekahu. Mene i moju porodicu tu su zadržali. Uskoro se pojavio major Riči koji je vojnicima govorio nešto na talijanski, što ja nijesam razumio, poslije čega su vojnici izdvojili onih devet zarobljenika i u neposrednoj blizini ih pobili. Imao sam utisak i tako mislim, da je Riči izdao naređenje da se pobiju.

Mene i moju porodicu Riči je povratio kući, pošto je prethodno dva puta udario čizmom moju majku.”

Interesantan je i sljedeći dio Radovićeve izjave: „Toga istoga dana poslije podne naređeno mi je da sa ostalim građanima uko- pavam leševe. Ja sam to radio u više ulica. Kad sam sa Dragim Stojanovićem i Srpkom Milinkovićem, obojica danas nisu u životu, došao do Gajretovog konvikta vidio sam da iz kuće Sukića i Asa Adžagića, koje se nalaze u blizini, izađoše nekoliko karabinjera i među njima sam prepoznao Asa Adžagića, bricu iz Pljevalja, koji bješe u karabinjerskoj uniformi sa šljemom na glavi i bez oružja. Rekoh mu: ‘Zdravo majstor’, na što mi on odgovori: ‘Fino ti je…’ Još mi je nešto rekao ali ne čuh, ali mi pokojni Dragi reče da mi je kazao: ‘Fino ti je kad ti je glava ostala’.”

Vrlo je važna izjava Janković Stane, domaćice iz Pljevalja, data na saslušanju pred Sreskom komisijom za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih domaćih pomagača, 19. novembra 1945: „Prvog decembra 1941. godine, poslije napada partizanskih odreda Jugoslavije na Pljevlja, uhapsili su mi noću brigadir karabinjera Kozimir Trankvilo i njegov tumač Milenko Petrović mog sina Janković Ratomira, sveštenika, starog 27 godina i istog sproveli u karabinjerski zatvor u Pljevlja.

Isti je ostao u zatvoru 4 dana i poslije toga je, po naređenju generala Espozita i kapetana karabinjera Daniel Vićence, kao i šefa obavještajne službe divizije ‘Pusterija’ p.pukovnika Kastanjera Pietra isti je izveden u zajednici sa Vojinom Vukovićem, činovnikom iz Pljevalja, starim 54 godine, Rosić Jankom, činovnikom starim 38 godina, Šiljkom Andrijom, sveštenikom starim 43 godine, Barbarezom Blažom, šoferom starim 37 godina, Janićijević Vladimirom, đakom trgovačke akademije starim 23 godine, Milićem Savom, fotografom starim 35 godina, Spasojevićima Filipom i Petkom, posednicima starim 40 i 45 godina, izveden i strijeljan bez presude dana 5. decembra 1941. godine.”

Na kraju, Stana Janković je kategorički izjavila: „Važnu ulogu, skoro odlučujuću u strijeljanju naprijed pomenutih rodoljuba imali su predsednik nacionalnog komiteta Voja Nenadić, bivši narodni poslanik, kao i gđa Dragica Peruničić (Šećerović), koji su davali podatke italijanskim vlastima o tome koga od rodoljuba treba strijeljati.”83

Na saslušanju 4. januara 1946. Miladin Vuković iz Pljevalja je izjavio: „Drugoga decembra 1941. god. oko 8 sati, posmatrao sam sa sprata moje kuće u pravcu Zlodola i primijetio trojicu partizana u rovu Zlodola u blizini kuće Mulovića Ata, poslastičara iz Pljevalja. Verovatno ih je bilo više što zaključujem po tome, što je tu nađeno 5-6 leševa poginulih partizana.

Toga momenta, sa gornje strane Atove kuće, pojavilo se nekoliko talijanskih karabinjera, primakli su se oprezno Zlodolu i zasuli bombama. Partizani nijesu dali otpora i izgledalo mi je da su bili iznenađeni. Karabinjeri su uskoro otišli i poslije dva dana došla su neka kola pa su lješeve odneli nekuda.

Kasnije mi je pričao Osmo Bosović, trgovac iz Pljevalja, da mu je Ato pričao, da je on potkazao ove partizane što su u Zlodolu pobijeni. Čuo sam inače da se priča, da su u Atovu kuću često puta dolazili karabinjeri, ali mi nije poznato što su radili.”84

O izdaji pojedinih Muslimana najbolje govore izjave pojedinaca, koje slijede.

Sejfović Alija, krojač iz Pljevalja, 10. januara 1946. u Sreskom nar. sudu u Pljevljima je izjavio: „Od svih italijanskih funkcionera poznavao sam samo kapetana karabinjera Danijela Vićenca i nisam imao nikakve veze s njim. Čuo sam da su najviši krivci streljanja i ubijanja partizana i naroda bili talijanski oficiri Kastanjelo i kapetan karabinjera.

Haso Pobrić pričao mi je da je on sa svojom porodicom, prilikom napada na Pljevlja, 1. XII 1941. godine, bio se sklonio sa porodicom iz svoje kuće u kuću Mehmeda Zeca, pa kada je prestala borba Haso se vratio u svoju kuću, gdje je našao u kući dva ranjena partizana. Haso je tada doveo Talijane te su Talijani ubili ova dva ranjena partizana. Smatram da je ova stvar poznata dobro Šemsu LJuci, obućaru, jer su bili komšije.

Kad sam izašao u čaršiju, poslije napada na Pljevlja, vidio sam Bruna u talijanskom vojničkom odijelu, sa talijanskim vojnicima u društvu i računam da je Brunu najbolje poznato ko su tada bili krivci i zločinci.

Poslije napada na Pljevlja, kada je prošao jedan mjesec dana, došao sam u kuću Ata Mulovića radi akšamluka i tu je nas bilo oko pet ili šest ljudi u društvu, čijih se imena sada ne mogu sjetiti, samo se sjećam imena Avda Čola Kasnije sam za vrijeme ljeta dolazio u bašču Ata Mulovića češće puta na akšamluk. Tu se je dolazilo samo radi akšamluka, a ne radi neke političke stvari.

Preko ljeta 1944. godine slučajno sam po običaju došao kod Ata Mulovića. Tom prilikom Ato je sunetio dvoje djece i vidio sam da je Ato bio pozvao na gozbu ova lica: komandanta milicije kapetana Čengića Derviša koji je bio u njemačkoj uniformi, zatim jednog kapetana Gestapoa, pa onda Meha Barjaktarevića, Muja Rustemagića, Aliju Trhulja, Muhameda Bajrovića i Radmila Milovića. Šta su razgovarali ne znam, jer ja se nijesam nalazio u njihovom društvu, nego sam sedio na drugom kraju bašte.”85

Gerina Nasuf je istim povodom izjavio: „Kada je bio napad na Pljevlja 1. XII 1941. g. bio sam kod kuće svoje. Tom prilikom Haso Pobrić bio je izbjegao u kuću, čini mi se Mehmeda Zeca, da bi se sklonio sa porodicom od borbe, jer je Hasova kuća bila više na udaru borbe.

Drugi dan poslije napada na Pljevlja, a to je bio utorak, moj brat Hasan pošao je u kuću Hasa Pobrića da vidi da nije Hasova poro- dica nastradala od borbe. Kad je ušao u Hasovu kuću niko od Hasove porodice nije bio u kući, jer su još bili u kući Mehmeda Zeca, a takođe i sam Haso. Tom prilikom moj brat je našao u kući samo jednog mrtvog i dva ranjena partizana. Moj brat Hasan je namjestio partizane ranjene u krevet Hasov, dao im vode da piju i onda se vratio svojoj kući. Vidio sam od svoje kuće da su došli Talijani da pretresaju kuću Hasa Pobrića, odakle su iz kuće izveli ranjene partizane i ubili ih. Tada nijesam vidio nikoga sa Talijanima, pa ni Hasa ni njegovu porodicu. Ne znam zašto Talijani nisu pobili ranjene partizane u kući, kad računam da u kući nije bio niko, nego su ih izveli u baštu pa ih strijeljali.”86

Gerina Šerfo je dvije prethodne izjave dopunio sljedećim riječima: „Kada su nas Talijani nagnali da kopamo poginule partizane, tada sam vidio da Ibro Sujuldžić, Šuka Mehmed, Nail Begović i Muharem Begović udaraju mrtve partizane budakom u vilicu i maltretiraju ih.”87

Prema zapisniku od 3. januara 1946. dali su izjave: Komnenović Milanka, Ilić Branko i Kandić LJubica.

Komnenović Milanka je izjavila: „Ja se dobro sjećam kada je major Riči, mislim trećeg decembra 1941. god. došao sa talijanskim vojnicima mojoj kući i izvršio pretrese. Tom prilikom nijesam vidjela da je nekoga ubio, ali sam od drugih čula da je ubijao. Znam samo toliko da je Riči sa vojnicima išao od kuće do kuće, vičući na sav glas.”

Branko Ilić je izjavio da je major Riči bio najveći zlikovac koji je, poslije 1. decembra, izdavao naređenje za ubijanje građana. O prednjem je Ilića obavijestio jedan italijanski vojnik, po imenu Anđelo, koji je bio konobar u italijanskom klubu „Ćirkolo” i koji je pričao da je bio očevidac ubistva Robović Grubana.

Ilić je u izjavi dao dragocjene podatke o broju ubijenih građanskih lica: „Meni je poznato da su pobijena sljedeća lica neposredno poslije napada: Vukotići Risto i LJubo, Robovići: Rade, Tada, Uroš i Vasilije, Brašanci: Stevan i Krstina, Radović Stevan, Manja Bojović, LJubica Golubović, Miko Lazarević, Simo finans, čije prezime ne znam. Sem toga znam da su na nekoliko dana poslije napada strijeljana mnogobrojna lica od kojih se sjećam: sveštenici Ratomir Jan- ković i Andrija Šiljak, zatim Rosić Janko, Blažo Barbarez, Božo Novaković, Petko i Filip Spasojevići, Janićijević Vlado, Mile Tasovac. Mislim da bi o ovome mogli da daju tačnije i detaljnije podatke Vlado JTučić, Vaso Antonijević i Vešo Popović.

Čuo sam da su onih dana kad su vršena ubistva i pretresi, učestvovali u ovim akcijama i naši državljani: Vebo Dizdar, Rifat Hacišaćirović, Haso Acigić, svi iz Pljevalja…”89

Ilić zatim govori o zločinima italijanskih oficira, među kojima je prednjačio major Riči, koji je poslije pljevaljske bitke bio unaprijeđen u čin potpukovnika.

Kandić LJubica je izjavila na saslušanju slično Branku Iliću, nabrajajući žrtve, među kojima oca Rista i brata LJubomira. Za sve ove zločine svaljuje tedet u prvom redu na zloglasnog majora Ričija.

Prema istom zapisniku je i Veliša Spasojević izjavio da su Italijani, 7. decembra 1941. godine, strijeljali dva njegova brata: Petka i Filipa. Zatim je dodao: „Meni je inače poznato da je neposredno posle prvog decembra streljano oko 150 lica iz Pljevalja, a računam da je za vreme Talijana, što iz Pljevalja, što iz pljevaljske okoline i lica izvan pljevaljskog sreza, streljano najmanje 600 lica.”

Spasojević je upotpunio već poznati spisak strijeljanih Pljevljaka: Milo Lazarević, Živko Jovašević, Vidović mehaničar, Mikajlo Knežević, Vojin Pavićević, Radisav Ivanović, Vaso Dragićević, Blažo Mojović. Na kraju, Spasojević kaže da bi se, po njegovom mišljenju, spisak strijeljanih mogao dobiti „kod Gradskog odbora”.

Veoma je interesantan i ovaj podatak, koji navodi Spasojević: „Sva lica koja su streljana za vreme talijanske okupacije streljana su za vreme dok je u Pljevljima bila divizija ‘Pusterija’, sem četvorice koji su streljani pre dolaska ‘Pusterije’. Posle odlaska divizije ‘Pusterija’ streljanja nije više bilo dok su Talijani držali Pljevlja.”91

Čole Avdo, krojač iz Pljevalja, izjavio je 10. januara 1946, da je čuo za počinjene zločine u Pljevljima, ali da ne zna ko su izvršioci i učesnici u njihovom izvršenju. Zatim je priznao da je nekoliko puta odlazio „sa društvom u baštu Ata Mulovića”, gdje su pi- li i mezetili. Zatim je dodao: „Primetio sam nekolika puta da je Atovoj kući dolazio jedan karabinjer, ali mi nije poznato radi čega je dolazio. Moje društvo dolazilo je, kao što rekoh, radi akšamluka, a nikako radi nekih političkih poslova u vezi sa okupatorom.”92

Muharemović Šućro, radnik iz Pljevalja, kazao je: „U moju kuću se sklonilo sedam partizana 1. decembra 1941. godine i tu su ostali do 2. XII 1941. god (utorak) u veče, kada sam ih proveo niz korito reke Breznice, a potom koritom Ćehotine, te su se izvukli i spasli od Talijana. Ja sam se iste noći, pošto sam ih otpratio, vratio mojoj kući.

U četvrtak tj. 4. XII1941. god. nalazila su se dvojica ranjenih partizana u kući Hasa Pobrića, koji je sa familijom bio u nekoj su- sednoj kući. Video sam Hasa kad je došao svojoj kući u kojoj su bili partizani. Čuo sam od nekih žena kasnije, da su ga ova dvojica molili da ih Haso spase. Ja sam potom video da je Haso ponovo izašao iz kuće ali nisam video kad se opet povratio. Nakon pola sata čuo sam pucnje u Hasovoj kući, a potom sam video kad su Talijani izašli iz kuće Hasove. Kasnije sam video kad su radnici izneli leševe pobijenih.

Sem toga, pričao mi je Izet LJuhar da je DŽemajil zv. ’Krivo\ pozvao iz kuće Talijane koji su bili na brdu, rekao im da se u Izetovoj kući nalazi jedan partizan. Talijani su odmah došli i ubili partizana.

Čuo sam da je Ajro Dervić najviše pokazivao Talijanima gde sei V kojim kućama nalaze sklonjeni partizani.”

Ivan Golubović je 22. novembra 1945. Pred komisijom za utvrdjjivanje zločina okupatora i njegovih pomagača izjavio: „1. decembra 1941. godine, prilikom napada crnogorskih partizanskih odreda na Pljevlja, oficiri i vojnici italijanske divizije ‘Pusterija’ ubili su mnogo nevinog življa u gradu. Tom prilikom italijanski vojnici otvorili su paljbu po čitavom gradu i iz teških artiljerijskih oruđa tukli su kuće za stanovanje, mada iz istih niko nije otvarao vatru na Italijane, jer je u istima bilo nastanjeno stanovništvo.

Moja sestra LJubica izašla je na ulicu i mada je bila nenaoružana, Italijani su otvorili paljbu iz artiljerijskih oruđa i istu ubili.” Golubović zatim za smrt svoje sestre tuži komandanta divizije „Pusterija”, generala Đovanija Espozita i njegove potčinjene, koje poimenično nabraja.94

Evo kako je doživio pljevaljsku bitku Radoje Karadžić koji se zatekao u gradu: „Znalo se da će te noći napasti partizani. Nijesam spavao. U neposrednoj blizini moje kuće u Ševarima nalazila se grupa italijanskih vojnika. Zvali smo ih ‘blokada’ jer su oni kontrolisali svačiji ulazak u grad. Uoči bitke postavili su isturene straže izvan te blokade. U neko doba poslije ponoći počela je borba, najprije malo dalje, a onda i u mojoj ulici.

Uzeo sam neke bombe koje sam imao i pištolj i istrčao na ulicu. Pucnjava se zgušnjavala sa svih strana. U našoj ulici revolverom sam počeo lomiti ulične svjetiljke. Neko je ubrzo, iz neposredne blizine, viknuo: ’Ko je to tamo?’ Poznao sam glas Josipa Malo- vića i odmah sam pritrčao partizanima koji su imali zadatak da zauzmu električnu centralu. Ta centrala nalazila se u neposrednoj blizini moje kuće, u današnjoj parnoj pekari.

Upao sam sa trojicom partizana u centralu. Dvadesetak Italijana, koliko ih se našlo unutra, bili su spremni da se predaju, da im istog momenta nije stiglo pojačanje. Da smo održali centralu u našim rukama, Italijani ne bi mogli koristiti ogromne reflektore sa Stražice.”

Jedan od svjedoka pljevaljske bitke bila je i Kimeta, sestra Salka Aljkovića, koja je ispričala kako je sa majkom uoči pljevaljske bitke čekala da Salko dođe u grad s partizanima. Evo te priče: „Dan ranije neki čovjek nam je donio ceduljicu od Salka sljedeće sadržine: ’Doći ću sjutra sa drugovima. Mama, nemojte nikome pričati o tome.’ Spremile smo jelo, sve ono što je Salko najviše volio. Onda je došla noć koja je veoma dugo trajala, bar tako se nama činilo. Pucnjava nije prestajala čitavu noć. Zemlja se tresla, a stakla na prozorima su prskala.

Jelo koje smo spremile za Salka još dugo je čekalo. On nikada više nije došao…”

Rajko Obradović se sjeća kako je borbu posmatrao iz Moćevca, jer u tom dijelu grada nijesu vođene žestoke borbe, pa se odatle moglo vidjeti prodiranje partizana kroz grad i ulične borbe: „Italijani su palili svaku zauzetu kuću, ali je njihova prijetnja da se ne smije izlaziti na ulice bila uzaludna. LJudi su istrčavali iz svojih kuća i grlili se s partizanima. U pojedinim dijelovima grada čula se na momente partizanska pjesma.”

I Mirko Živković je ispričao svoju priču: „Moja kuća se nalazi u neposrednoj blizini gimnazije, koju su Italijani zvali ‘ćirkolo’. Tu je u blizini i kuća Šećerovića u kojoj je bila komanda, a zatim crkva, dakle središte najžešće borbe. Tu, pred mojim očima, trajao je krvavi dvoboj čitavu noć i dan. Dio partizanskog odreda koji se nije povukao, uspio je da se probije u crkvu, na svega pedesetak metara od današnje gimnazije, koju je bilo nemoguće zauzeti, jer su prozori bili zazidani vrećama pijeska.

Drugoga decembra Italijani su zašli po kućama i počeli nas hapsiti. Zapalili su svaku kuću u kojoj su našli ranjenika. Kad su nas oko 60 okupili u ‘ćirkolo’, zloglasni major Riči pitao je ima li među nama komunista. Najprije je zavladao tajac, a onda je ustao mladi student Mićo Grujičić i odvažno rekao: ’Da. Ima. Ja sam komunista.’

Dok je unutra trajao ovaj ’ispit’, na samom ulazu u zgradu Italijani su strijeljali one koje su prije nas bili pohvatali. Onda su izdvojili jednu grupu ljudi, među kojima sam bio i ja, i natjerali nas da sahranjujemo one koje su maloprije strijeljali ili koji su pali u bici.

To je bio dan kada smo sahranjivali junake.”98

Vrlo slikovito je prikazao detalje pljevaljske bitke Petar Komnenić, jedan od učesnika i aktera tih nezaboravnih decembarskih dana: „Osvit 1. decembra 1941. godine. Ono je još nejasno, nepotpuno, ali mi se pripremamo da ga dočekamo, napadajući svoj cilj. Odjednom naše bombe, tu u centru grada, prolomile su se kao oluja, narušile tišinu, koja se sve do tog momenta nekako, kao kakav fantom, skrivala i uprkos živo rasplamsale borbe tamo dalje, na sektorima Lovćena i Durmitora.

Karabinjeri su izbačeni iz svog skloništa, ali odjednom na nas se sruši strahovita vatra sa svih strana: iz kuća, sporednih ulica, iz uskih sokaka. Bili smo direktno na udarcu. Dan nas je sasvim otkrio. Počeli smo se povlačiti lijevo pod vatrom, a malo dalje pred nama su se pokazale vojničke barake. Alpinci su bili iznenaćeni. Napali smo ih žestoko. Zaplašeni i zbunjeni dizali su ruke, predavali nam se moleći za život. 40 zarobljenih Alpinaca postrojavali su partizani usred grada, ali neprijatelj nas je primijetio sa strana i ponovo smo bili u ognju unakrsne vatre, šibani odasvud. Drugovi su padali, a zarobljeni Italijani takoće su ginuli od svog sopstvenog oružja. Povlačili smo se desno uzanom ulicom, tamo prema crkvi, sa čijeg je tornja grohtao mitraljez. Neko vrijeme, jezero-šaranci držali su se oko crkve, a njihov je mitraljez dejstvovao sa tornja.”

Pošto je Petar Komnenić pisao o pljevaljskoj bici onda kada su sjećanja još uvijek bila svježa, njegove podatke o broju mrtvih i ranjenih moguće je uzeti kao najbliže istini: „Preko 270 mrtvih i 470 ranjenih partizana zabilježili su svojom smrću i svojim ranama veliki istorijski dan narodno-oslobodilačke borbe, 1. decembar 1941. godine, zabilježili su ga trajno i neizbrisivo.”99

O uličnim borbama i stradanjima građana nijesu bez značaja i kazivanja dr Mirka Nenadića: „Kao dječak od 11 godina, dobro se sjećam nečega što se dešavalo ta dva ili tri dana, koliko je trajala bitka u kojoj su živote izgubili dobri i čestiti ljudi iz čitave Crne Gore.

Željeli su da oslobode Pljevlja od okupatora – Italijana, međutim, jedno je – željeti, a drugo je – moći. Zašto se nije moglo postići ono što se željelo, neka kažu drugi. Ja to ne znam. A ono što znam, čega se sjećam, što možda nijesam zaboravio je zato što se takav događaj jednostavno ureže u sjećanje koje se nikad više ne može zaboraviti.

Čini mi se da je napad na Pljevlja najavljen. Ja ne znam ko je doturio ili proturio poruku da će partizani napasti Pljevlja 30. novembra ili 1. decembra. Sjećam se da je telal išao ulicama, udarao u trempe i prenosio poruku da će partizani napasti Pljevlja. Zato se treba zatvoriti u kuće, čuvati glavu.

Ja sam se uplašio. Čini mi se da ni starijima ova vijest nije prošla bez bojazni.

Stanovali smo u jednoj kući u takozvanom Grujičića sokaku, blizu osnovne škole, velike kamenite zgrade podignute prije rata. Preko puta kuće, na ulici, bila je česma sa pitkom vodom. Mi smo stanovali na spratu, a u prizemlju druge dvije porodice. Kuća je imala dvorište sa jednim kamenim zidom koji je okrenut prema osnovnoj školi i bašti.

Mraz je. Poslije pola noći, možda. Puca na sve strane. Znači, istina je, napadaju partizani…

Iz dvorišta i sa ulice u kuću dopire razgovor ljudi. Puca se u pravcu škole u kojoj su Italijani. Uz ta puškaranja i rafale razdanilo se.

Prvi decembar je. Vrijeme negdje oko podne. Partizani se glasno dogovaraju. Neko je u dvorištu ranjen, teško kažu, u stomak. Tu mu je rekoše i otac. Puškomitraljez je bio naslonjen na kameni zid u dvorištu. Pucali su u školu, u prozore odakle su Italijani rafalima uzvraćali.

Čuju se dogovori o povlačenju. ’Neka se povlači jedan po jedan’, govore. ’Mi ćemo davati odstupnicu’, opet govori taj. Poslije nekog vremena zavikaše… ljudi: ‘Poginu Mujo’. ’Uzmi mu metke iz fišeklija’, dovikuju, ’uzmi mu i revolver’, opet će onaj. Ja sam, sakriven iz zavjese na prozoru, pogledao na ulicu. Negdje malo više od kuće Rista Jankovića, nasred ulice, okrenut na leđa, ležao je čovjek. Bio je krupan, sa brkovima povelikim. Na glavi je imao onu kiridžijsku kapuljaču koja se krajevima vezivala na leđima. Kaput, kao neka dolama. Na kajišu opasaču vojničke fišeklije, one duple, i futrola od revolvera… Bio je to Mujo Vuković sa Žabljaka, kazali su mi kad sam ovo pričao što danas pričam…”

Opisujući zvjerstva italijanskih vojnika poslije pljevaljske bitke, Nenadić nastavlja: „Zapuca opet mitraljez iz kamenite osnovne škole. Pucaju po nama. Između škole i ovog dijela ulice nema nikakvih zgrada, pa nas vide. Postoje samo drvene tarabe. Pucnjava i jedan krik… ’jao, pogodiše me’. Bila je to Buba Vukojičić, mlađa kćerka prota Sava. Ispod lijeve ruke nosila je svežanj pelena za Sašu, sina bratovog. Po njima je curila krv. Onako s leđa, pogođena je u predjelu srca. Ostala je na cesti. Istovremeno, u prednjem dijelu razvučene grupe, ispred samih avlijskih vrata kuće Disa Rosića, pogođena je i druga sestra Vukojičić, Joka. Izbezumljeni, ulazili smo u avliju kuće Rosića. Nesrećna majka Kaja kukala je pored teško ranjene kćeri… 100

Od posebnog je značaja zapisnik o saslušanju Sukića Šućra, tumača italijanskih karabinijera divizije „Pusterija”, datom kod Sreskog povjereništva Ozne za pljevaljski srez, 15.II 1945. godine.

Ovaj tumač italijanskih karabinijera bio je dobro obaviješten ne samo o svirepim zločinima italijanskih oficira, već i o vjernosti, odanosti i slijepoj poslušnosti pljevaljskih kvislinga prema italijanskim vlastima, u vremenu od 1. decembra 1941. pa do kapitulacije Italije.

Budući da ovaj dokumenat do sada nije objavljen, smatramo da ga treba objaviti u cjelosti.

Sukić Šućro je na saslušanju izjavio:

„Italijanski funkcioneri i njihovi pomagači, koji su vršili zločine, bili su sljedeći: Daniel Vićenco, komandant karabinjera za Sandžak, star 48 godina, rodom iz Luca, gdje je bio i nastanjen sve dok nije dobio raspored za Crnu Goru, i to u Pljevlja, gdje je ostao od svog dolaska pa do septembra 1943. godine, gdje ga je zatekla kapitulacija. Potpredsjednik ratnog suda, inače odlučujuća ličnost u svim važnim pitanjima. Vršio je mnoga hapšenja i interniranja, kao i strijeljanja, i na osnovu podataka koje je dobio od njegovih konfidenata. Strijeljanja izvršena za vrijeme napada 1941. god. pa nadalje vršili su karabinjeri kojima je on komandovao, zajedno sa vojskom. Kazne za pojedince donosio je obično u saglasnosti sa komandantom divizije ‘Pusterija’ generalom Đovanijem Espozitom, ali je u tom najodlučniji bio pukovnik Pietro Kastanjelo, predsjednik ratnog italijanskog suda za čitavo vrijeme dok su Italijani bili u Sancaku, tj. sve do kapitulacije Italije. Postojala je, dakle, komisija koja bi se sastajala prema potrebama, a koju su sačinjavali: Kastanjelo, kapetan Daniel Vićenco, pukovnik Bekarija, komandant mjesta poručnik divizijskih karabinjera Dragota, čijeg se imena ne sjećam. Ovo su bile najodlučnije ličnosti (poslije ratnog suda), koje su donosile odluke o hapšenju, interniranju, strijeljanju itd, kao i o vojnim operacijama u raznim pravcima sreza pljevaljskog.

Najistinitiji njegovi saradnici, preko kojih je dobijao sve potrebne informacije i obavještenja bila su sljedeća lica: Nenadić Vojo, Božović Gligorije, Irić Bogoljub, Špadijer Milica, Dragica Peruničić, Terzić Mirko, Kasalica Vladislav, Kasalica Vojo, Bulatović Vlado, Alija Tahmaz, Adem Čengić, Vojin Vuković, Suljo Čengić, Karametović Avdo, Selmanović Ševkija, Nenadić Bogdan i mnogi drugi.

Organizovao je bio špijunažu preko svojih potčinjenih. Najpovjerljivije ličnosti u prikupljanju podataka i vršenju mnogih hapšenja, internacija i strijeljanja bio je Stefani Đuzepe, apuntato rodom iz Verone, gdje je i nastanjen, star 28 godina. Poznajući savršeno dobro srpski jezik, on mu je u isto vrijeme bio glavni tumač.

Odgovoran za mnoga hapšenja, interniranja i strijeljanja, koja bi vršio u saglasnosti sa ratnim sudom i komisijom. Ratni sud sačinjavali su: đeneral Đovani Espozito, iz Rima, komandant divizije „Pusterija“ Pietro Kastanjelo, pukovnik, star 48 godina, predsjednik ratnog suda, pukovnik Bekarija (imena se ne sjećam), komandant mjesta za doba divizije Taurinenca’, major Riči, član rat- nog suda, glavni vinovnik za ubistva i paljevine u doba 1. XII1941. god. On je pripadao diviziji ‘Pusterija’. Maltretirao je i tukao svugdje i na svakom mjestu. Bio je čuven njegov bič, koji bi ošinuo svakog onog koji prođe pored njega, a ne bi ga pozdravio fašistički.

Poručnik divizijskih karabinjera Dragota bio je isto član ratnog suda u doba divizije Taurinenca’.

Pukovnik Santuoro – delegat civilni u doba divizije ‘Taurinenca’. Krivac za paljevine u srezu pljevaljskom, veliki fašista i narodni neprijatelj, član ratnog suda i odlučujući prilikom hapšenja…

Najinventivniji su bili: Špadijer Milica, Peruničić Dragica, Rosić Nada, Nenadić Dragojla, Božović Gligorije, Nenadić Vojo, Nenadić Bogdan, Mušović Savet, Čaušević Ahmet, Šećerkadić Derviš, Močević Latif, Karametović Avdo, a najpovjerljivija njegova ličnost bio je njegov glavni tumač Bruno Mekinja, a docnije i Kasalica Vojo. NJegov tumač bio je isto tako i Đurašković Branislav…

Kozimir Trankvilo, brigadier iz Pize, pripadao je II četi 11. bataljona, star 32 god., organizator je špijunaže, inače poznat pod imenom „terorista”. Krivac za mnoga hapšenja…

Stefani Đuzepe, apuntato karabinjera, najpovjerljivija ličnost kapetana Daniela Vićenca kao i Kastanjela. Glavni njihov tumač. Organizator špijunaže u koju je angažovao Radović Miša, Kasalicu Voja, Kasalicu Vladislava, kao i mnoge druge za koje ja ne znam pošto je to bila tajna organizacija…

Derizi Franćesko iz Napulja, brigadir po činu, star 28 god, vršio je dužnost i u Čajniču kao komandir stanice, kojom je prilikom izvršio streljanja pojedinih lica. Vršio je zajedno sa Milenkom Petrovićem hapšenja i prikupljao razne informacije, učestvovao u streljanju 1942. god.

Taseli (ime ne znam), brigadir, radio je na odeljenju za prikupljanje informacija a docnije na odeljenju za izdavanje permesa. Najintimniji prijatelj i ljubavnik u isto vreme Dobre Vukotić, Zuhre Mršić i žene Sava Milića poč. fotografa koji je ubijen u doba 1.12.1941. god.

Učestvovao u mnogim hapšenjima Išao van grada u operacije po raznim krajevima sreza pljevaljskog. U prikupljanju podataka u mnogim poslužile su mu gore pomenute 3 žene. Bio je isto tako veliki prijatelj sa Vladom Bulatovićem preko kog je dolazio do saznanja mnogih stvari. Učestvovao je često na sastancima noćnim koji su održavani u kući Bulatovića i Lakovića.

Vrlo grub i drzak. Volio je da tuče i šamara i to specijalno ako se ticalo partizana. Veliki fašista. Za ime ovog brigadira možete pitati Dobru Vukotić, koja je imala prisnije veze sa istim brigadirom.

Pikoli (ime ne znam), star 26 god., poručnik po činu. Jedno od najpoverljivijih lica Pietra Kastanjela, pošto je radio isti posao kao njegov starešina Ogorčeni neprijatelj našega naroda. Krivac za mnoga ubistva u doba 1941. god. kao i streljanja 1942 god., a specijalno u onim oko Đurđevdana. Glavni informacioni biro preko koga je prikupljao podatke, informacije, i na osnovu kojih bi vršio hapšenja, interniranja ili streljanja bila je kuća Milice Špadijer, koja Vam može dati njegove generalije i ostale potrebne podatke, pošto je ona bila njegov najintimniji prijatelj. Organizator tajne špijunaže u ko- ju je angažovao mnoga lica među kojima i Voja Kasalicu, Vladislava Kasalicu, Aliju Tahmaza i dr. Vrlo je često posećivao kuću Živkovića Mile i to skupa sa kapetanom Maskeronijem koji je bio zamenik Kastanjela.

Maskeroni (ime ne znam), kapetan po činu, pripadao je ratnom sudu divizije „Pusterija”. Radio je na odeljku čiji je starešina bio Kastanjelo. Inače bio je njegov zamenik i vrlo poverljiva ličnost. Bio je vrlo uticajan. Krivac za ubistva i paljevine u doba 1.12. 1941. god. kao i za ubistva u 1942. god. i to specijalno onih oko Đurđevdana. Krivac za paljevine počinjene u raznim krajevima sreza. On je bio taj koji bi odlazio na mesto gde su mnoga lica streljana i saopštavao im smrtnu presudu naređujući posle toga da. odmah budu streljani…

Organizator špijunaže u koju je angažovao mnoga lica (braću Kasalice, mnoge iz Potpeća, specijalno Čengiće i to Adama). Govorilo se za Sulja Čengića da je bio angažovan u njegovoj službi. Zatim Tahmaz Aliju i mnoge druge čijeg se imena ne sećam…

Niko nije bio uhapšen, niko nije bio interniran i niko nije bio streljan a da prethodno o svemu ne bude obavešten Irić Bogoljub. Sećam se jednog konkretnog slučaja kada je uputio, u zapečaćenoj koverti koju je doneo Vladislav Kasalica, spisak oko 80 lica i predao komandantu karabinjera kapetanu Danijelu Vićencu. Lica koja je on predložio za streljanje bila su podvučena crvenom olovkom, dok ostali broj trebalo je prema njegovom predlogu da bude interniran. To su većinom bila lica koja su pripadala partizanskim familijama, ili su bila okarakterisana kao pristalice i simpatizeri partizana.

Usledilo je interniranje i streljanje pošto su ranije bili već uhapšeni. Jednom prilikom kada je došao kod kapetana za neka objašnjenja, kapetan mu je izvadio spisak sumnjivih lica i zatražio od Irića njegovo mišljenje. Irić kao i uvek bio je nemilosrdan i zahtevao je energično da bude jedan veći broj interniran, dok je za 4-5 njih tražio streljanje. Na primer: tražio je to za Boža Malovića, Milutina Pejanovića, kao još za neke čijeg se imena ne sećam. Zatim je sam vršio mnoga hapšenja i ta ista lica je predavo karabinjerima. Snosi glavnu krivicu za smrt Salka Aljkovića, studenta agronomije, koga su uhvatili njegovi četnici i predali Kastanjelu. Irić je energično zahtevo da bude streljan, kao što je i učinjeno. Organizator špijunaže koja je služila okupatoru a koja je već jednom bila uperena protivu partizana Oko sebe je okupio u tu svrhu Kasalicu Vladislava, Kasalicu Voja, Miša Radovića kao i mnoge druge koji su ga o svemu obaveštavali i bili mu odani. U tu svrhu organizovao je isto tako Mirka Terzića, Đura Dragaša, kao i mnoge druge seljake čijih se imena ne sećam. Učestvovao je u paljevinama i ubistvima muslimana u februaru 1942. god. prolazeći kroz Brvenicu, Glisnicu, pa sve dalje u pravcu Drine. Učesnik na svim konferencijama na kojima bi se krojila kapa mnogome. Mnoge a specijalno poverljive stvari dostavljao je preko glavnog kapetanovog tumača Stefanija Đuzepija, pošto je u mene kao muslimana sumnjo.

Božović Gligorije, književnik, star oko 60 god., urednik Pljevaljskog vjesnika koji je izlazio u doba Italijana pa sve do 8. septembra 1943. god. Jedan od glavnih saradnika Pijetra Kastanjela za koga je čitavo vreme bio prisno vezan i preko koga je sprovodio svoje nazadnjačke ideje. Krivac za proterivanje partizanskih familija. Krivac za streljanje 33 taoca Krivac za internaciju mnogih lica i on kao i njegovi saradnici bio je otvoren neprijatelj partizana i veran sluga okupatora Bio je isto tako povezan i sa kapetanom karabinjera kome bi često puta davao pojedine informacije o sumnjivim licima

Učesnik na konferencijama koje bi u većini slučajeva bile održavane u kući Nenadića, Špadijer Milice, Dragice Peruničić i na kojima bi učestvovali: Nenadić Vojo, Irić Bogoljub, Milica Špadijer i njena ćerka Nada, Dragica Peruničić i njena ćerka Nena i od Italijana đeneral Espozito Đovani, pa kasnije Vivaldi koji je isto tako bio general…

Nenadić Vojo, bivši narodni poslanik, star 50 god., najuticajnija ličnost u doba Italijana Jedan od najvećih saradnika Kastanjela i kapetana karabinjera. Bez njega se nije moglo rešiti nijedno pitanje. Niko nije uhapšen, interniran ili streljan a da o tome nije Vojo obavešten. Krivac za proterivanje partizanskih familija. Krivac za streljanje 33 taoca. Krivac za internaciju Mića Milinkovića i brata mu Rada, dao je predlog da se internira Dejan Popović, LJubo Srbljanović, Majo Karadžić, kao i mnogi drugi čijih se imena ne sećam. Organizator špijunaže u službi okupatora u koju je angažovao mnoga lica. Rad njegov bio je prisilno vezan sa radom Božovića Gligorija, Irića, Čauševića Ahmeta, Safeta Mušovića, Avda Karahmetovića, Derviša Šećerkadića, odnosno sa licima koja su sačinjavala Nacionalni komitet. U svoju službu bio je angažovao za račun okupatora Terzića Mirka i Dragaša Đura koji su mu bili odani i verni u svemu…

Milica Špadijer, bivši direktor pošte na Žabljaku. Vrlo uticajna u doba Italijana. Intimna prijateljica Kastanjelova i kapetana karabinjera. Ogorčena na partizane posle njenog proterivanja sa Žabljaka kojom su je prilikom hapsili ili konfiskovali joj imanje, kako to ona kaže, postala je njihov prijatelj i potpuno se bila stavila u službu okupatora..

Optuženi, Sukić Šućro s.r.

Da je prepis veran originalu koji se nalazi kod Okružnog Povereništva OZN-e u Bijelom Polju tvrdi: Predsednik ereske komisije.101

81. Saslušanje Vukotić-Strugar Dobrisave, Arhiv Jugoslavije (fond Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača), dosije 12287.
82. Saslušanje Ratka Radovića, AJ.
83. Saslušanje Stane Janković, AJ, dos. 12272.
84. Saslušanje Miladina Vukovića, AJ, dos. 12272.
85. Saslušanje Alije Sejfovića, AJ, dos. 3112.
86. Saslušanje Gerina Nasufa, AJ, dos. 3112.
87. Saslušanje Gerina Šerifa, AJ, dos. 3112.
88. Saslušanje Milanka Komnenovića, AJ, dos. 3112.
89. Saslušanje Branka Ilića, Aj, dos. 3112.
90. Saslušanje Kandić LJubice, AJ, dos. 3112.
91. Saslušanje Veliše Spasojevića, AJ, dos. 3112.
92. Saslušanje Čole Avda, AJ, dos. 3112.
93. Saslušanje Šućra Muharemovića, AJ, dos. 3112.
94. Saslušanje Ivana Golubovića, AJ, dos. 12288.
95. Sjećanje Radoja Karadžića, Pobjeda, 26.11.1961.
96. Sjećanje Kimeta Aljković, Pobjeda, 26.11.1961.
97. Sjećanje Rajka Obradovića, Pobjeda, 26.11.1961.
98. Sjećanje Mirka Živkovića, Pobjeda, 26.11.1961.
99.  „Sjećanja na 1.decembar 1941”, Pobjeda, 26. 11.1961.
100. D. Delibašić, „Pljevaljska bitka”, Pljevaljske novine. 1-10. VI1987.
101.  Saslušanja Šućra Sukića, AJ, dos. 4937; inv. br. 9269.
Advertisements
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na avgust 16, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , ,

Joko Nenadić: Zločini i tortura nad narodom u Crljenicama i okolini pri kraju i nakon II Svjetskog rata

Pljevlja, 10. novembar 1941. Italijanski snimak

(“DAN”, feljton, Podgorica, 9.08.2012-11.08.2012.)

Zlostavljanje Vuka Brašanca i bratstvenika

Najdrastičnije metode prebijanja i maltretiranja primijenjene su prema najboljem, najbogatijem domaćinu Vuku Brašancu, iz sela Ljeljanice, uz granicu sa Pljevljima, sela koje inače, teritorijalno pripada Srbiji. Vuka Brašanca su ljudi iz UDB-e, kojima je rukovodio Ljubo Vuković, izvodili iz kuće zimi kada su od hladnoće drveni krovovi na kućama pucali, svlačili ga nagog, polivali hladnom vodom i tjerali po snijegu da ide bez odjeće i obuće, po sat i više vremena, sve dok mu tijelo ne postane crno. Onda su ga vezivali za telefonski stub ili neko stablo, udarali ga volujskim žilama, lancima i slično, tražeći od njega da prizna da je četnički jatak, na čelu sa Božom Bjelicom i Dragom Brašancem, koji su se krili po šumama dijela Srbije i Pljevalja. Kada je padao u komu, donijeli bi ga kući polumrtvog. Te strahote Vuk je preživio i umro je u dubokoj starosti, čuvajući ovce u mjestu Brezojevica – Ljeljanica. Na mjestu njegove smrti, njegov sin Božo je podigao mermerni spomenik. O svemu ovome pokojni Vuk mi je pričao kad sam nailazio iz lova kroz Brezojevicu, gdje je uvijek čuvao ogromno stado ovaca. U grupu ljudi koji su zlostavljani i prebijani bez krivice, spada i slučaj Radoja – Gliše Brašanca iz Adrovića, koji je jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata bio učitelj u osnovnoj školi u Adrovićima, nakon odlaska učiteljice Mile Novović. Neko je Radoja od ljudi kojima je strana istina, spletkaroša i cinkaroša iz sela, a kasnije je saznao ko su ti ljudi, mada se i sada zna ko su (čija imena neću pominjati), oklevetao kod UDB-e u Pljevljima. UDB-a je Radoju poslala poziv, njihov uhodani recept, da im se javi određenog dana. Radoje se odazvao pozivu i došao kod njih. Odmah su ga uhapsili i strpali u zatvor, u podrumske prostorije, u samicu zgrade UDB-e na Stražici. Te prostorije su uske, bez patosa, pune vlage, bez prozora, samo pri vrhu sa otvorom sa rešetkom. Tu je nesrećni Radoje tamnovao više od pola godine, ni kriv ni dužan na pravdi Boga. U svako doba dana i noći prebijan je i maltretiran, odvođen u noću u selo Jugovo, gdje se nalazio bezdan bez dna, gdje su UDB-ovci bacali žive ljude. Plašili su Radoja da će ga tu baciti. Nakon toga, ponovo su ga vraćali u ćeliju, prebijali, tražeći od njega da prizna da je agitovao kod seljaka da ne ulaze u Seljačku radnu zadrugu. Radoje nije mogao da prizna ono što ni u snu nije sanjao, a kamoli za to agitovao. Njegova majka Stojka zakucala je na mnoga vrata tadašnjih moćnika i prijatelja i niko nije htio da joj kaže gdje joj se sin jedinac Radoje nalazi. Kukala je svaki dan, jer je mislila da je ubijen. Radoje je pušten iz zatvora, pošto nijesu mogli utvrditi nikakvu krivicu. Jedan njegov komšija, inače član Saveza komunista, koji se uvijek družio sa Radojem, čije ime neću pominjati, više puta je pozivan i saslušavan od strane načelnika službe UDB-e u Pljevljima. Čak mu je i prijećeno da će i on biti strpan u zatvor ako ne kaže ono što su drugi lagali protiv Radoja. Pošteni komšija nije podlegao pritisku i prijetnjama da laže protiv Radoja već je, naprotiv, tražio od načelnika UDB-e da dovede ljude koji su pričali laži protiv Radoja, te da se suoče. Mnogo kasnije, Radoje je pričao šta je preživio u zatvoru. Prije izlaska iz zatvora UDB-a ga je ošišala, jer mu je kosa bila pala do pola ramena, a bradu su obrijali, pošto je bila izrasla do pasa.

Tužna je priča oko likvidacije Luke Brašanca, od oca Josa i majke Vasilije Brašanac. Luka, koji je rođeni brat Draga Brašanca, bio je veliki domaćin, odličan komšija i pošten čovjek. Da bi se shvatila tragedija ove plemenite porodice, treba istaći da su Joso i Vasilija imali u braku šest sinova: Draga, Jovana, Petra, Milana, Luku i Vasilija. Svi su završili srednje i visoke škole izuzev Luke, koga su roditelji opredijelili da ostane da radi na imanju. Jovan, Petar i Milan poginuli su u toku Drugog svjetskog rata, vjerovatno, na Zidanom mostu. Drago je poslije oslobođenja poginuo u selu Rabitlje, na mostu Ćehotine u Durutovićima, od zasjede koju je OZN-a postavila za ostatke četnika poslije Drugog svjetskog rata. Luku je UDB-a ubila poslije oslobođenja, na podmukao način. Naime, njegov najstariji brat Drago bio je odstupio preko Drine. Nije uspio da pređe do Zidanog mosta, vratio se i predao partizanima u okolini Pive. Odveden je na Cetinje, gdje je osuđen na smrt strijeljanjem jer su, navodno, pod njegovom komandom likvidirani neki zarobljeni partizani. Drago je uspio da pobjegne iz zatvora sa još nekoliko zatvorenika. Pričalo se da je stražaru, koji ih je izvodio u zatvorsku šetnju, bacio kantu luga u oči i pobjegao. Vratio se u rodni kraj i skrivao se zajedno sa Božom Bjelicom po planinama Sandžaka. Nije poznato da je ma kome učino neko zlo. Naprotiv, u toku okupacije pomagao je i savjetovao narod da se sklanja od svake vojske. UDB-a je često pozivala brata Luku, koji je čitavo vrijeme bio kod kuće, obrađivao veliko imanje u Adrovićima i Potrlici. Maltretirali su ga i tražili da kaže da li Drago dolazi kući i gdje se krije. Luka je uvijek govorio da ga nije vidio od kako je odstupio put Zidanog mosta.

Likvidacija Luke Brašanca

Jednog dana, pošto Udba nije mogla ništa utvrditi poslala je poziv Luki da dođe u Babine pred noć kada sunce zalazi, i da sa sobom ponese hranu za dva dana, kao i posteljinu za pokrivanje, kako se Luka ne bi pokolebao da ne dođe, da ne posumnja na najgore. Sličnih pokušaja bilo je prije toga kobnog dana, ali je Luka to vješto izbjegavao, javljajući se Udbi u toku dana u Pljevljima. Toga dana krenuo je ne sluteći da ga u jednom dolu ispod kuće Nikole Bena čeka Udbina zasjeda iz Pljevalja. Kada se približio na bliskom odstojanju, mitraljez ga je pokosio, pogodivši ga u glavu i grudi. Pao je pokošen kao snop žita. Dva dana nakon njegovog odlaska majka Vasilija je pripremila hranu, odjeću za presvlačenje i krenula da mu sve to odnese, misleći da je u pritvoru u Babinama. Našla ga je mrtvog u dolu, razmrskanog mozga i poprskanog osušenom krvlju. Pokupila je dijelove razmrskane glave u maramu i vratila se nazad kukajući i tužeći iz sveg grla do svoje kuće. Ja sam se tada sa ostalim đacima nalazio u dvorištu osnovne škole. Kada smo čuli da neko kuka, svi smo stali, a zatim utrčali kod učitelja Milana Terzića i obavijestili ga o onome što smo čuli. Učitelj je istrčao, a kada je shvatio o čemu se radi, naredio nam je da uzmemo knjige i idemo kući. U međuvremenu su dotrčale komšije i pošle u susret Vasiliji. Luka je sjutradan sahranjen na groblju Adrovići, bez ikakve ceremonije. Tadašnjoj Udbi iz Pljevalja to nije bilo dovoljno, već je riješila i da likvidira najmlađeg preostalog sina Vasilija, koji je bio na studijama u Zagrebu. Međutim, dekan Filozofskog fakulteta – odsjek istorije, kao i ostali profesori, kada su dobili obavještenje od Udbe, odmah su pozvali Vasilija i saopštili mu da su dobili obavještenje i namjeru Udbe iz Pljevalja. Savjetovali su mu da se odmah ispiše sa fakulteta i da se prepiše na fakultet u Beogradu, i da se nikome ne javlja dok ne prođe zlo vrijeme. Zahvaljujući tim divnim ljudima Vasilije je preživio, završio fakultet i ostao u Beogradu da predaje istoriju kao profesor, gdje i danas živi sa porodicom. Ovo mi je lično Vasilije pričao. Iz svega se ovoga vidi koliko je narod moga zavičaja pretrpio zla od pojedinaca, koji su ubijali i maltretirali poštene ljude. Napominjem da u selima Crljenice, Crni Vrh, Adroviće, Ograde, pa i šire nije bilo nijednog prvoborca, nosioca partizanske „Spomenice 1941”, koji bi štitili taj narod. Najveća zla su učinili većinom amnestirani četnici zvani „đikani”, da bi opravdali sebe što su bili u četnicima.

U daljem dijelu tekstu iznijeću kratki osvrt o doseljavanju Nenadića u pljevaljski kraj, o vlasti koja je vladala u vrijeme doseljavanja, o promjeni vlasti, oslobođenju od Turaka, o potpadanju pod austrougarsku vladavinu, ujedinjenjeu u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i, nakon toga, o Drugom svjetskom ratu.

Nenadići, koji danas žive u pljevaljskom, prijepoljskom i užičkom kraju porijeklom su iz Pipera, blizu Podgorice. To je konstatovano na osnovu porodičnog stabla koje je uredno vodila i vodi porodica Nenadić u Piperima. Prema njihovim saznanjima, jedan dio Nenadića se odeslio u Drobnjake, a kasnije u pljevaljski kraj za vrijeme turske vladavine. U novom kraju, Nenadići su se dobro snašli i solidno su živjeli.

Pljevlja su oslobođena od Turaka 1912. godine. Oslobodila ih je srpska vojska. Međutim, kada je izbio Prvi svjetski rat, Pljevlja je okupirala Austrougarska 1916. godine. Pljevlja su oslobođena ispod jarma Austrougarske 27. oktobra 1918. godine. U borbama protiv austrougarske vojske učestvovali su i Nenadići. Do ujedinjenja u zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca došlo je 1. decembra 1918. godine u Beogradu. Grad Pljevlja poslije 1918. godine izgledao je vrlo loše, fenjeri na direcima, sokaci posuti šutom, u avlijama i dvorištima štale za stoku. Glavna ulica djelimično ispred dućana pokaldrmana, a ostali dio posut šutom. Dućani i zanatske radnje pokrivene ćepencima. Pljevaljski kraj je bio čisto poljoprivredno-stočarski bez industrije. Vladali su feudalni i kmetski odnosi. Ogromne posjede imao je manastir Svete Trojice i pojedini muslimani. Vlada Kraljevine Jugoslavije donijela je propis za sprovođenje agrarne reforme. Ovim propisima ukinuti su feudalni odnosi. Čivčije koji su obrađivali zemlju velikoposjednika proglašeni su vlasnicima, s tim što je država ranijim vlasnicima garantovala nadoknadu. Donošenjem zakona o uređenju agrarnih odnosa, definitivno su ukinuti čivčijski odnosi. Čivčije su proglašene vlasnicima bez naknade ranijim vlasnicima. Privredni razvitak pljevaljskog kraja u novostvorenoj državi sporo se razvijao. Stočarstvo i rudarstvo su i dalje osnovne privredne grane. Poljoprivredni proizvodi bili su jeftini, a industrijski proizvodi skupi. Otvorene su prodavnice konfekcije obuće, što je doprinijelo propadanju sitnih zanatlija.

Ubistvo popa Rista Nenadića

Zdravstvena zaštita u Pljevljima je bila vrlo slaba, pa je bila velika smrtnost djece. Dom zdravlja je podignut 1928. godine i radio je do podizanja medicinskog centra. Dom je imao sva odjeljenja, dobijao je osvjetljenje od agregata, koje je poklonio patrijarh Varnava Rosić, koji je bio rodom iz Pljevalja. Ekipe ljekara iz Beograda dolazile su u Pljevlja i vršile pregled građana. Novonastala država Srba, Hrvata i Slovenaca uvela je višepartijski sistem po uzoru na ostale demokratske države. Ovom prilikom potrebno je istaći da je došlo do zaoštravanja odnosa između muslimana i Srba na nacionalnoj osnovi. Pojedini muslimani se odmeću u komite i vrše zločine, a vlast je tada sprovodila teror nad muslimanima, koji su smatrani jatacima odmetnika. U tom vremenu 1924. godine, došlo je do ubistva popa Rista Nenadića, koji je bio sveštenik-paroh u selu Dubočica. Posumnjalo su da su zločin počinili muslimanski odmetnici. Međutim, kasnijom istragom je utvrđeno da su zločin izvršili sreski načelnik Ljubo Damjanović iz Srbije, sreski povjerenik Dimitrije Knežević iz sela Vaškova i sluga u manastiru Dubočica Božo Knežević iz sela Kalušića. Prva dva zlikovca natjerali su slugu Boža da ubije popa sjekirom. Tako je otpala sumnja da su muslimanski odmetnici počinili zločin i prestao je teror nad muslimanima. Ristovi sinovi Vojo i Bogdan, po završenoj školi, bavili su se politikom. Vojo je izabran za saveznog poslanika 1931. godine u Skupštini Kraljevine Jugoslavije. Bio je najmlađi poslanik. Takođe je, u drugom mandatu ponovo izabran za saveznog poslanika 1935. godine. Bogdan je bio diplomirani pravnik. Izabran je za predsjednika Sreza Pljevalja 1932. godine i na tom mjestu ostao sve do 1944. godine, sa malim prekidima 1941. godine, kada je bila uspostavljena ustaška vladavina. Za vrijeme dok je bio predsjednik Sreza, Bogdan je izgradio Termoelektranu u Pljevljima 1936. godine, koja je neprekidno radila do 1950. godine, kada je izgrađena nova. Izgradnjom prve Termoelektrane poskidani su fenjeri sa ulica i petrolejke su izbačene iz domaćinstava. Treba istaći da su Bogdan i Vojo postali vlasnici Rudnika uglja. Ugalj je eksploatisan primitivno. Rudari su kopali rudu ručno i iznosili na pačkama. Kad je izgrađena Termoelektrana najveće količine iskopanog uglja trošene su u njoj. Pričali su mi roditelji da su Bogdan i Vojo sirotinji u Pljevljima davali ugalj za ogrev besplatno – Srbima i muslimanima. Tako su stekli veliko poštovanje u Pljevljima, kako kod muslimana tako i kod pravoslavnih, pa ne čudi činjenica da su na izborima, Vojo za saveznog poslanika, a Bogdan za predsjednika pljevaljskog Sreza, pobjeđivali svoje protivkandidate. To će im se osvetiti tokom Drugog svjetskog rata. Njemačka je bez objave rata 6. aprila 1941. godine bombardovala Beograd. Mladi kralj Petar sa ministrima napušta Beograd i odlazi u inostranstvo. 17. aprila potpisana je bezuslovna kapitulacija. Srpski narod se podijelio na četnike i partizane. Na čelu četničkog pokreta nalazio se Draža Mihajlović, a na čelu partizana – KPJ Josip Broz Tito. Dražu Mihajlovića, kao komandanta kraljeve vojske u otadžbini, kao jedinu legalnu i priznatu vojsku, podržavala je Engleska, tj. njen predsjednik Čerčil. Četnicima je slato oružje, odjeća, obuća i hrana. Avioni su bacali bale Dražinoj vojsci. Partizani nijesu u početku bili organizovani kao vojska, već kao komite i gerila. Postavljali su zasjede Njemcima i Italijanima, rušili telefonske stubove, mostove i slično. Kasnije su od 1942. žestoko napadali Dražinu vojsku i tako je nastao bratoubilački rat. Partizani su prvu brigadu formirali u Rudom, pri bježanju od njemačkih jedinica za Bosnu i bosansku Krajinu. Tokom 1941. godine u opštini Pljevlja i okolnim selima dešavaju se čudne stvari. Italijani su se utvrdili u Pljevljima na taj način što su ih ogradili bodljikavom žicom i noću puštali struju. Po brdima su podigli karaule, organizovali propusnice za poljoprivrednike iz okolnih sela. U Pljevljima je smještena divizija Pusterija, na čelu sa generalom Đovanijem Ekspozitom. Italijanska vojska je bila korektna prema narodu, organizovala je kuhinje i davala hranu sirotinji besplatno i sve ostalo. Ovakvo stanje je trajalo sve do 1. decembra 1941. godine, kada su partizani pod komandom Arsa Jovanovića, napali Italijane u Pljevljima. Napad je propao, izginulo je mnogo partizana i Italijana. Italijani su odbili napad. Narod iz okolnih sela u Pljevljima, većinom sirotinja, radovala se napadu na Pljevlja, jer je računala da će opljačkati italijanske magacine u Pljevljima. Najbogatiji zemljoradnici i visokoobrazovani građani bili su protiv napada zato što su se plašili odmazde.

Stradanje porodice Terzić

Partizani su od početka ustanka ubijali sve viđenije ljude-školce i bogataše koje su zvali kulacima. Rukovodstvo ustanka na čelu sa Mošom Pijade i Milovanom Đilasom provodilo je to ideju. Pričalo se da su u partizane pošli većinom propali đaci, studenti i najamnici. U partizane su rijetko išli bogatiji i školovani ljudi. Poznato mi je da je od bogatijih porodica u partizane pristupila porodica Josa Mirkovića, brata mu Joje, porodica Cerović, Starčevići i još dvije porodice iz Pljevalja. Dakle, mali broj u odnosu na one siromašne, koji su masovno pristupili partizanima. Poslije napada na Pljevlja, Italijani su pojačali torturu nad narodom u Pljevljima i okolini.

Iz Prijepolja je 7. decembra 1941. godine, dakle poslije bitke na Pljevljima, krenula motorizovana italijanska jedinica da pomogne italijansku diviziju u Pljevljima. Neki neodgovorni, navodno, partizani, kako su ih nazivali komitama, postavili su zasjedu kod Savina Lakta i u usjecima na Jabuci, svirepo su likvidirali prethodnicu italijanske vojske koja se kretala na trociklima. Pričalo se nakon tog događaja da su italijanskim vojnicima vadili oči, sjekli polne organe i na kraju ih nabili na kolje. Kada je naišao oklopni dio kolone i kada je njihov komandant vidio svoje poklane i masakrirane vojnike, naredio je da se izvrši odmazda nad narodom. Prvi na udaru su se našli Terzići u Sažićima. U prvom naletu ubijeno je 20 osoba iz porodice Terzić. Ubijeni su starci, omladinci, djevojke i djeca. Kuće i drugi objekti su popaljeni. Dalje je nastavljeno ubijanje i paljenje sve do mjesta Trlice. Na Trlici ih je susreo Bogdan Nenadić, kao predsjednik Sreza sa komandantom divizije Pusterije Đovanije Ekspozitom. Oštro su upozorili komandanta prijepoljske jedinice da ne smije činiti zločine na teritorijama koje pripadaju Pljevljima. Ubijanje i paljenje je obustavljeno. Da nije bilo Bogdana niko ne bi bio živ. Bogdan je činio sve da zaštiti svoj narod, bez obzira na vjeru i porijeklo. Ističem primjer kada je Pavle Đurišić preuzeo likvidaciju muslimana u Sandžaku, kao osvetu za zvjerstva muslimanske jedinice Handdžar nad pravoslavcima u okolini Berana, Plava Gusinja i šire. Ta zloglasna muslimanska jedinica je pravoslavcima palila kuće, silovala djevojke, klala starce i djecu. Kada je Bogdan saznao da četnici kreću put pljevaljskog kraja 1942. godine naredio je djelovođi Milošu Đuroviću iz Potrlice da pod hitno krene u Potrlicu i Durutoviće, gdje su pretežno živjeli muslimani i potpisao bjanko propisnice kako bi Miloš popunio imena muslimana da bi sav muslimanski živalj pobjegao u blok u Pljevlja, koji su držali Italijani. Moj ujak iz Babina Slobodan Grbović, nosilac „Spomenice iz 1941”, Milutin Steljić, takođe iz Babina, nosilac „Spomenice iz 1941”, i Stihović, isto iz Babina (mislim da je poslije rata proglašen narodnim herojem) bili su pohvatani od četnika iz Vrbova, susjednog sela kod Babina, kada su svratili svojim kućama da se presvuku i uzmu hranu. Dva dana su ih držali vezane žicom bez hrane u školi u Babinama, a onda ih sproveli u Pljevlja i predali Italijanima. Otac Slobov, Gavro, noću je došao kod mojih roditelja i saopštio im šta se desilo. Moji roditelji su odmah pošli na konjima u Pljevlja kod Bogdana. Bogdan je odmah pozvao komandanta zatvora na Stražici i rekao mu imena zatvorenika i naredio da protiv njih ništa ne preduzimaju. Nakon razgovora lično je pošao na stražicu na razgovor. Poslije sat vremena vratio se kući i saopštio mojim roditeljima da će već sledeće noći kapija zatvora u ponoć biti otvorena kako bi oni mogli da pobjegnu. Tako je i bilo. Tačno u ponoć kapija im je bila otključana pa su pobjegli. Ostali su živi zahvaljujući Bogdanovoj intervenciji. Slobo je iz rata izašao sa činom pukovnika JNA i bio na vrlo odgovornim dužnostima. Da je bio na terenu Pljevalja kada je Bogdan uhapšen, ne bi dozvolio da bude strijeljan.

Slično rečenom, pričao mi je Milisav Sandić iz sela Vrbe-Meljak da su Italijani njegovog oca i djeda uhapsili prilikom povratka iz šume, gdje su sa kladarama-testerama sjekli šumu da bi podigli objekte koji su bili spaljeni. Naime, njihove kuće i štale spalili su Italijani zato što su pojedini neodgovorni partizani napali i razoružali italijansku posadu u njihovom selu i likvidirali je. Poslije tog događaja Italijani su izvršili odmazdu paljenjem kuća, a narod je izbjegao u šume. Njih dvojica Sandića su se vraćali iz šume prednoć. Usput su svratili da popiju vodu, ne sluteći da se tu u blizini nalaze italijanski karabinjeri. Italijani su ih uhvatili, vezali žicom, sproveli u Pljevlja i strpali u zatvor. Neki njihovi rođaci kada su za to saznali odmah su pošli kod Bogdana i ispričali mu sve šta se dogodilo. Na Bogdanovu intervenciju pušteni su iz zatvora i spašeni sigurne smrti.

Pogubljenje Bogdana Nenadića i Nićifora Lisičića

Bogdan Nenadić

Od građana u Pljevljima, niko od pravoslavnih ni od muslimana, nije pričao ništa loše o Bogdanu Nenadiću za vrijeme okupacije, dok je bio predsjednik Sreza. Naprotiv, svi su ga hvalili kao dobrog i poštenog čovjeka i kao nekog ko je štitio narod. Bogdana su naročito hvalili muslimani, smatrajući ga velikim prijateljem. Pri kraju Drugog svjetskog rata, Bogdanov brat Vojo, predlagao je da napuste Pljevlja i pođu u inostranstvo, da se sklone. Govorili su da se treba skloniti dok zlo ne prođe. Na to mu je Bogdan odgovorio da nikom ništa nije loše učinio, te da nema potrebe da ide u inostranstvo. Na kraju je odlučio 1945. godine da ode. Njega i Nićifora Lisičića, diplomatskog službenika u Vladi Kraljevine Jugoslavije, presreli su partizani. Doveli su ih vezane u Novi Pazar. Bez ikakvog razloga Đorđe Peruničić i Ilija Zečević naredili su njihovo hitno strijeljanje, koje je odmah izvršeno. Prije strijeljanja, pričali su stariji ljudi iz Novog Pazara, bili su podvrgnuti strašnom mučenju. Da bi opravdali svoj nezakoniti postupak, nakon nekoliko dana organizovali su suđenje i vojni sud je donio osuđujuću presudu, kojom ih je osudio na smrt. Mišo Radović, šura Bogdanov, pričao je poslije rata detaljno o ovom događaju. Kada je saznao za hapšenje njih dvojice, pošao je kod kuma Velimira Jakića i saopštio mu šta se desilo. Velimir je odmah napisao pismo i poslao kurira, tražeći da se Bogdan vrati u Pljevlja. Kada je kurir stigao u Novi Pazar, Bogdan je već bio pogubljen. Mještani Novog Pazara pričali su da su Bogdanovo i Nićiforovo tijelo bačeni u jednu krečanu (živi kreč) u blizini Novog Pazara. Na tom mjestu sada se nalaze stambene zgrade.

Nićifor Lisičić

Bogdanov brat, Vojislav Nenadić i Mirko Terzić pošli su u Grčku, a zatim u Ameriku, gdje su živjeli do smrti. Odah nakon rata, Bogdan Nenadić i njegov brat Vojo, kao i Nićifor Lisičić proglašeni su narodnim neprijateljima i njihova cjelokupna imovina je konfiskovana. Na imovini Nićifora Lisičića formirana je zemljoradnička zadruga, a Vojova i Bogdanova imovina – Rudnik uglja i ostala imovina, postali su društvena svojina. Počela je moderna eksploatacija uglja i njihove njive i livade su uništene, jer se ispod njih nalazio ugalj.

Moram istaći jednu veoma važnu činjenicu u vezi sa Vojom Nenadićem, za koju nijesam znao sve dok to nije u svojim knjigama objavio dr Aleksandar Stamatović. On je dugo istraživao po stranim arhivima i muzejima, koji čuvaju dokumentaciju iz Drugog svjetskog rata. U vezi sa Vojom Nenadićem, citiram iz Stamatovićeve knjige Dokument broj 32, Proglasem „Srbima Sandžaka” od 20. februara 1943. godine iz Štaba Limsko-sandžačkih četničkih odreda:

SRBIMA SANDŽAKA, „Mi smo pri kraju svoje borbe protiv komunista. Još samo po gdje koji kao gladna zvijer luta vašim šumama. Da i oni budu uništeni, dovoljne su i naše manje patrole. Zbog toga smo sada u mogućnosti da pogledamo i drugu stranu. Da pogledamo i na one, koji vam zagorčavaju život već mjesecima i mjesecima, koji vam otimaju vaša dobra, trguju sa vašim životima i ognjištima, vašom ličnom slobodom i domaćim mirom, koji su od opšte narodne nesreće napravili ličnu sreću. U takve ljude u prvom redu spada po svom izdajničkom i protivsrpskom radu poznati Vojo Nenadić iz Pljevalja. Vi ga znate još iz vremena Jugoslavije. I onda vas je lagao i živio od vaše lakovjernosti. Po slomu naše države on se, u društvu sa turskim izdajnicima, na krvav način poigrao sa vašim životima i ognjištima. Vi to vrlo dobro znate.

Pa ipak, dešava se da još i sada po neki Srbin zakuca na vrata turskog čankolisca Nenadića, da za svoje mukom stečene pare traži od njega usluge čak i da šuruje sa njim, raznoseći po selima Vojove laži. Krajnje je vrijeme da se ovim žalosnim pojavama stane na kraj. Zbog toga vam u ime pokreta koji predstavljamo u vašem kraju, PORUČUJEMO da ne nasijedate lažima poturčenjaka Nenadića, da izbjegavate svaki dodir sa njim, DA IZDAJNIKA ZAOBILAZITE KAO DA JE KUGOM ZARAŽEN! Inače, svakog Nenadićevog doušnika proglašavamo, kao i njega, izdajnikom Srpstva i primijenićemo na njega zakon odmazde. Iz Štaba Limsko-sandžačkih četničkih odreda, 20. februara 1943. godine.

Na osnovu navedenog vjerodostojnog dokumenta vidi se da je Vojo od strane četnika proglašen izdajnikom, pa se danas s pravom pitam kako je moguće da ga i četnici i partizani proglase izdajnikom?

Ubistvo maloljetnog Slavka Nenadića i njegovog oca

Partizanske vlasti, kako se vidi, olako su proglašavale ljude izdajnicima. U konkretnom slučaju logičnije bi bilo da su Voja proglasili za rodoljuba i borca za ljudska prava. Vjerujem da će Vojovim i Bogdanovim potomcima biti drago što istina postepeno izlazi na vidjelo. Sadašnje vlasti bi morale da vrate preostali dio nepokretne imovine Nenadićima, koji su bili njeni vlasnici, tj. njihovim potomcima. Zamolio bih sve građane iz Pljevalja i okoline, pogotovo one starije koji dobro pamte Drugi svjetski rat, da se oglase u vezi sa Bogdanom i Vojom Nenadićem, ako nešto znaju da su počinili negativno, odnosno da je neko postradao u toku Drugog svjetskog rata zbog njih ili njihovom krivicom. Ističem i najdrastičniji primjer nezakonitog zvjerskog ubistva Laza Nenadića i njegovog maloljetnog sina Slavka – Canula. Između dva rata Lazo je sa porodicom živio na Kovaču, pokraj puta Pljevlja – Čajniče. Bavio se zemljoradnjom, pa je jedno vrijeme bio i nadzornik puteva. Oženio je Vasu Plamenac, sa kojom je imao četiri sina: Miša, Jakšu, Slavka – Canula i Moma. Početkom 1945. godine na Kovač su su došla tri udbovca: Zečević, Spaić i Mršović. Došli su pred Lazovu kuću. Vasa je bila u kući, a Lazo u kotaru, mali Canule kod stoke, pokraj kuće. Vasa je izašla iz kuće da dočeka „goste”, te ih je pozvala da uđu u kuću. Nijesu se obazirali na to, već su produžili ispod kuće i uhvatili malog Slavka – Canula, koji je imao 16 godina. Najprije su ga maltretirali i mučili u prisustvu oba roditelja, a nakon toga rekli Canuli da će ga ubiti. Slavko je molio, ljubeći u noge ubice da ga ne ubiju. Lazo je molio: „Nemojte ljudi ubiti dijete, ubijte mene”. Odgovorili su mu da će mu prvo sina ubiti, pa će onda i njega. Majka Vasa, plačući, stala je ispred sina da ga zakloni od metaka. Jedan od zlikovaca gurnuo ju je i ona je pala. Pukla je mašinka i mali Canule je pao na zemlju mrtav. Plač i kuknjava roditelja oglasila se selom. Majka je tužila i milovala mrtvog sina. Zlikovci su sve to posmatrali i uživali u patnji roditelja. Jedan od zlikovaca upita Laza da li ima još nekog sina? Na to im Lazo odgovori: „Nemam, sve ste ih pobili, a vas će Bog. Doći će vrijeme kad će se vaša djeca stidjeti vaših zlodjela. Pogan je lako biti, a čovjek teško”, reče Lazo kroz plač. Pukao je plotun i Lazo je pao mrtav pored sina. Zlikovci su otišli zadovoljni obavljenim poslom. Vasu su ostavili da tuguje za sinom i suprugom. Sin Momo poginuo je 1942. godine, Mišo 1944, a Jakša negdje u Hrvatskoj 1944. godine.

U toku Drugog svjetskog rata poginuli su Jovan J. Nenadić, koji je mučen i na kraju zaklan u jednoj školi između Romanije i Rogatice. Slobodan Lazara Nenadić, po zanimanju krojač, u toku Drugog svjetskog rata uhapšen je od Njemaca i interniran u zloglasni logor Mathauzen, gdje je strijeljan 1944. godine. Milovan Save Nenadić sa Lokvica i Milojica Save Nenadić od Kule, nestali su kod Zidanog mosta. Miko Nenadić poginuo je negdje u Bosni. Milinko Nenadić, Mikov brat, poginuo je kao bombaš na Palama, kod Sarajeva, od njemačkog šarca iz bunkera, u koji je prethodno ubacio bombu kragujevku. Slavko Obrada Nenadić pošao je da služi vojsku, a poginuo na bugarskoj granici. Pričalo se da ga je na osmatračnici raznijela minobacačka mina. Sahranjen je negdje na Kosovu. Bio je neoženjen i imao je 23 godine.

Porodici Nenadić Drugi svjetski rat je donio gubitak njenih najmilijih članova. Većinom su bili školovani i poštovani od svojih komšija. Nakon ovog zlog rata, na skupovima i vašarima gdje se ostali narod veselio, Nenadići su tugovali. Na svakom vašaru čule su se tužilice Nenadića, obučene u crno. Tužeći nabrajale su svakog poginulog po imenu. Oko njih se okupljalo mnošto naroda, slušalo i plakalo.

Iznio bih, na kraju, i svoj stav o podizanju crkve Pomirnice, na mjestu Stražica u Pljevljima, tj. na mjestu gdje su bacanjem u bunar umoreni neki ljudi koji su tada smatrani četnicima i saradnicima okupatora. O tome je dr Novica Stanić, kao predsjednik Odbora za izgradnju crkve, tokom 2002. godine, u više navrata pisao u „Pljevaljskim novinama”. Predložio bih, nadajući se da mi neće zamjeriti dr Stanić, da se crkva Pomornica izgradi u mjestu Adrovići, na temeljima ranije crkve, koja je spaljena, na imanju popa Sima Lisičića tj. njegovog sina Nićifora, koje je poslije Drugog svjetskog rata konfiskovano.

Izgradnju crkve Pomirnice na pomenutom mjestu pomogli bi stanovnici sela Adrovića, Crnog Vrha, Krnjače, Ljeljanice, Ograda, Žarvina, dio Babina i Crljenica. U kripti te crkve sahranile bi se kosti žrtava bačenih u bunar na Stražici i drugih, koji su na sličan način likvidirani od partizana. Pri ulazu u crkvu postavila bi se spomen-ploča, na kojoj bi bila ispisana imena svih žrtava stradalih od komunističkog režima u toku Drugog svjetskog rata i nakon njega, kao i onih koji su stradali od Italijana i Njemaca.

 
1 komentar

Objavljeno od strane na avgust 1, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , ,

Filip Vujanović povodom 70. godina Pljevaljske bitke

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović govorio je u Pljevljima na svečanosti koja je održana povodom 70 godina Pljevaljske bitke. Pljevlja, Strazica, 1. decembar 2011. god.

Prenosimo govor Predsjednika:

Poštovani građani Pljevalja i Crne Gore,
Uvaženi antifašistički borci i predstavnici antifašističkih udruženja,
Dragi prijatelji

I ove smo godine ovdje, na ovom uzvišenom mjestu, da bi odali počast žrtvama velike Pljevaljske bitke. U sedamdesetoj godini iskazivanja divljenja onima koji su se žrtvovali za budućnost potvrđujući moralnu vertikalu antifašizma Crne Gore.Oni su nas obavezali na vječno poštovanje i zahvalnost.

I ovdje sa ponosom treba konstatovati – antifašizam Crne Gore je veličanstven i vječan – zbog istorijske veličine pokreta, zbog njegovih herojskih bitaka i zbog velikana koji su ga obilježili. Od Pljevalja do Kupresa, od Neretve do Sutjeske, od herojskih bitaka u Crnoj Gori do svih onih van nje, gdje su se naši antifašisti časno borili. Ali i personalno od Milovana Đilasa i Peka Dapčevića, od Save Kovačevića do Ljuba Čupića, od Rifata Burdžovića do Pera Ćetkovića, legendarnog komandanta slavnih „lovćenaca“ u Pljevaljskoj bitci.

Pljevaljska bitka snažno potvrđuje veličinu našeg antifašističkog pokreta. Ona je najveća bitka protiv fašizma na Balkanu u 1941. godini. Bitka za oslobođenje Pljevalja i stvaranje slobodne teritorije u ovom djelu Crne Gore, ali i u Sandžaku i u istočnoj Bosni. Italijanski fašistički garnizon u Pljevljima, sastavljen od moćne alpske divizije, naši borci – njih 3690 – vojno nijesu osvojili. Ne zbog manjka heroizma već zbog tehničke nesavladivosti okupatorske artiljerije. Ali su ostvarili široku misiju ohrabrenja i daljeg omasovljenja oslobodilačkog pokreta. Ogromne žrtve – njih 236 poginulih – obavezuju na divljenje i vječni pijetet. Da crnogorska bolna žrtva na Pljevljima 1941. godine nije bila uzaludna nego veličanstvena pokazali su njeni borci koji su pravo iz Pljevaljskog požara, kao najbolji sinovi Crne Gore stupili u prvi stroj Prve proleterske, kao prvi i drugi bataljon da u toj najslavnijoj partizanskoj jedinici ponesu čast i obraz crnogorskog oružja i crnogorskog antifašizma.

Potvrdu veličine njihove žrtve dao je i italijanski fašizam i italijanski antifašizam. Biće zapamćeno da je italijanski komandant i okupacioni guverner za Crnu Goru, general Pircio Biroli, suočen sa odlučnošću našeg antifašizma svoju komandu izvjestio riječima „Umiriti crnogorce isto je što i orati more“. Povodom proslave 40. godišnjice formiranja italijanske partizanske divizije „Garibaldi“ 1983 god., legenda evropskog antifašizma, predsjednik Italije Sandro Pertini, ovdje na našoj Stražici, odao je poštu palim borcima Pljevaljske bitke.

Dragi prijatelji,

Ponoviću i ovdje, uz pijetet žrtvama Pljevaljske bitke, da je antifašizam Crne Gore odlučno i jasno saopštio trostruko istorijsko NE. Istorijsko NE fašizmu, istorijsko NE Podgoričkoj skupštini iz 1918 i istorijsko NE kvislinškom fašizmu Petrovdanskog sabora od 12. jula 1941’. godine.

Istorijsko NE fašizmu koji je, više puta sam konstatovao, globalno zlo u svojoj ideji i njenom ostvarenju. Ideji nadmoći i zla jednih nad drugima zbog nacionalnih, vjerskih i rasnih razlika i njenom ostvarenju nasiljem i ratom koji je donio najveće zločine u istoriji čovječanstva. Naš 13 julski antifašistički ustanak, prvi takav u ovom djelu Evrope, zavrijedio je grandiozne riječi francuskog i svjetskog velikana Žan Pol Sartra „crnogorski ustanak 1941 upozorio je čovječanstvo kojim putem da se kreće ….“ Bili smo i uvjek ćemo ponosno biti na tom antifašističkom putu. Od 13. jula 1941. godine do 21. maja 2006. godine crnogorski put je jedan i nedjeljiv. I samo vjerni tom putu savremenu crnogorsku državu možemo svestrano razvijati i time, u krajnjem, obezbijediti joj vječnost.

Antifašizam Crne Gore iskazao je istorijsko NE i ponižavajućem poništenju državnosti Crne Gore na Podgoričkoj Skupštini 1918. Buknuo je prkos Crne Gore zbog državnog poniženja Crne Gore i njenog omalovažavanja između dva svjetska rata. Trinajesto julski ustanici, u zajednici sa južnoslovenskim narodima, vratili su Crnoj Gori njenu državno ime, a majskim referendumom 2006 obezbijedili smo državnu nezavisnost našoj Crnoj Gori. Zato treba sa vječnim poštovanjem konstatovati – obnova naše nezavisnosti počela je velikim antifašističkim pokretom.

Antifašizam Crne Gore iskazao je i istorijsko NE crnogorskom kvistinskom fašizmu. Onom koji je 12 jula 1941 godine na Petrovaradinskom saboru, veličanjem fašizma proglasio nezavisnu Crnu Goru. Nezavisnu kvislinšku fašističku državu kojoj je već narednog dana dao odgovor trinaestojulski antifašistički ustanak. Nakon toga kvislinštvo je ušlo u savezništvo sa ustaškom NDH i njenim poglavnikom Antom Pavelićem, a zatim sa četništvom Pavla Đurišića. Crna Gora mora da vječno arhivira četništvo Pavla Đurišića. Ali i kvislinški fašizam i ustaštvo Sekule Drljevića. Za antifašističku Crnu Goru uvredljiva je, pod velom nauke data ocjena, da je djelo Sekule Drljevića ugrađeno u temelje današnje Crne Gore, njenu nezavisnost i međunarodni status.

Dragi prijatelji,

U ime jedinstva antifašizma kojim je oslobođena i značajno obnovljena Crna Gora, u ime jedinstvenog odnosa prema savremenom antifašizmu, u ime antifašizma kojim se prevazilaze i arhiviraju naše anahrone podjele pozivam sve naše borce i antifašiste na zajedništvo. Na zajedništvo u Crnoj Gori koja će biti vječna.

Neka je vječna slava i hvala antifašističkim vitezovima Pljevaljske bitke.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jul 17, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , ,

Pljevaljska bitka

 

Formiranje Crnogorskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda za dejstva u Sandžaku, novembra 1941. godine, jedno je od najinteresantnijih i najvažnijih poglavlja narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (NORJ) u to vreme. Odred je bio prva taktičko-operativna jedinica u porobljenoj Evropi, 1941. godine, a njegova pljevaljska bitka smatra se najvećim poduhvatom NORJu 1941. godini. Njen učinak je bio presudan za rastrojstvo italijanskih okupacionih snaga u Sandžaku i u istočnoj Bosni. Međutim, značaj tog događaja ni do danas nije dobio zasluženo mjesto u našoj istoriografiji. Bilo je čak i pokušaja miniziranja pljevaljske bitke, odnosno dovođena je pod sumnju kao bitka. No, ipak, ti istoričari morali su reći da bez obzira na veličinu jedinica i broj angažovanih snaga, na karakter rata, vreme i uslove izvođenja bitke, to je, pljevaljska bitka koja je ušla u istoriju NOR i revolucije a i u shvatanje naroda.

Najveći broj napisa, analiza i razmatranja o pljevaljskoj bici odnosi se uglavnom na negativne posljedice i iscrpna taktička i taktičko-operativna razmatranja, a zanemarena je detaljna obrada onih pitanja koja su se odnosila na širi vojnopolitički značaj, u čijem sklopu je bitka i zamišljena.

Takav pristup izučavanju pljevaljske bitke je, po našem mišljenju u znatnoj mjeri nepotpun i jednostran te onemogućava cjelovito i objekтivno davanje ocjene o karakteru i značaju ovog važnog istorijskog događaja.

Poznato je da je pljevaljska bitka imala presudan uticaj na zbivanja u tom dijelu jugoslovenskog partizanskog ratišta. To nas upućuje na neophodnost da se u ovoj knjizi, na osnovu autentičnih dokumenata, objavljene i neobjavljene građe, kao i putem drugih saznanja, izvrši što detaljnija analiza strategijsko-operativnih aspekata pljevaljske bitke, sa težištem na otkrivanju suštinskih činilaca koji su ovu bitku povezali sa zbivanjima na širem jugoslovenskom prostoru, u najkritičnijim trenucima po naš narodnooslobodilački pokret i socijalističku revoluciju. Trudili smo se da što objektivnije prikažemo stvarno stanje i da što potpunije rasvijetlimo neke do sada neobrađene i neotkrivene detalje.

U istoriji NOPJ još uvijek je prisutna tvrdnja o samovoljnoj odluci štaba Crnogorskog NOP odreda i Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku pa i Ivana Milutinovića. Traženi su krivci i tamo gdje ih nije bilo, davane su čak i predimenzionirane ocjene o negativnim posljedicama bitke.

Nije trebalo ni u kom slučaju zaobići ni taj momenat, ali je bilo neophodno dati mu odgovarajuće mjesto, s tim da se nikako ne negiraju teške posljedice poraza.

Na osnovu detaljnog proučavanja postojeće arhivske i obimne memoarske građe, do sada napisanog i objavljenog materijala, jednog broja neobjavljenih rukopisa i veoma širokog konsultovanja učesnika pljevaljske bitke, došli smo do novih saznanja i zaključili da neuspjeh u pljevaljskoj bici nije uslijedio kao posljedica organizovanosti i hrabrosti garnizona u Pljevljima, već u prvom redu zbog slabosti i neorganizovanosti Crnogorskog NOP odreda, uprkos ispoljenoj hrabrosti pojedinaca pa i nekih jedinica. No, i pored toga što je napad na Pljevlja završen neuspjehom, on je na širem planu imao veliki značaj.

Političke posljedice neuspjeha bile su teške, ali treba reći i to da nikada nijesu ozbiljnije dovele do krize ustanak u Crnoj Gori. Naprotiv, ruko vodstvo ustanka je za relativno kratko vrijeme uspjelo da riješi probleme nastale kao posljedica poraza u pljevaljskoj bici.

Nakon pljevaljske bitke, u Sandžaku i istočnoj Bosni došlo je ubrzo do naglog razbuktavanja narodno-oslobodilačkog pokreta. Sandžak postaje most između partizanskih snaga Srbije i onih u južnim i jugozapadnim dijelovima zemlje. Iako tok događaja nije dozvolio stvaranje i spajanje srpsko-crnogorske slobodne teritorije, spojile su se srpske i crnogorske partizanske snage u Rudom 21. decembra 1941.

Interesantno je napomenuti da se zapaža veća objektivnost onih autora koji su o pljevaljskoj bici pisali neposredno poslije rata. To ne znači da ostali tumači pljevaljske bitke nijesu bili dobronamjerni, sem rijetkih izuzetaka. Značajan doprinos rasvjetljavanju pljevaljske bitke dali su: Boško Đuričković, Milija Stanišić, Blažo Janković, Radovan Vukanović, Danilo Jauković i drugi.

Dužnu pažnju smo poklonili posljedicama nemanja veza na relaciji CK i Vrhovnog štaba, s jedne strane, i PK i Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku, s druge strane.

Istoriografija NOR-a nije se do sada podrobnije bavila pitanjem motiva kojima su se rukovodili Centralni komitet i Vrhovni štab kada su donijeli odluku o upućivanju crnogorskih partizana van njihovih teritorija, i to u vrijeme prve neprijateljske ofanzive u Srbiji. Vjerovatno zbog toga što ne postoji nijedan originalni dokument, ima puno verzija i mnogo nagađanja. Pokušali smo ovdje da pružimo odgovor u granicama realnih mogućnosti.

Jedno od spornih pitanja je i broj nenaoružanih boraca Crnogorskog NOP odreda. Pokušavajući da dođemo bar do približne cifre, razgovarali smo sa preko 150 učesnika pljevaljske bitke, iz svih 9 bataljona, proučili smo svu do sada objavljenu građu i zaključili da se broj boraca bez oružja ni približno ne poklapa sa podacima navedenim u do sada objavljenim izvorima i literaturi.

Vrlo temeljito smo pristupili utvrđivanju spiska poginulih i od rana umrlih učesnika pljevaljske bitke iz Crnogorskog NOP odreda. No, i pored svih nastojanja, nijesmo sigurni da je naš spisak potpun, iako vjerujemo da su podaci u ovoj knjizi tačniji i potpuniji od svih do sada objavljenih.

Tokom pisanja naišli smo na mnoge poteškoće. Prva i najveća je svakako bila ta što nijesmo uspjeli doći do osnovnih originalnih dokumenata. Na osnovu naređenja o formiranju Crnogorskog NOP odreda sigurno bi se moglo tačno utvrditi sa kojim ciljem je odred formiran i koji je bio njegov formacijski sastav, a uz pomoć zapovijesti za napad, bez muke bismo ustanovili koji su zadaci dati svakom bataljonu pojedinačno i odredu kao cjelini. Na taj način izbjeglo bi se svako nagađanje.

Zbog nedostatka izvještaja o toku borbe, odreda kao cjeline i bataljona, mnogi autori imaju svoje viđenje. Vremenska distanca kod učesnika pljevaljske bitke učinila je svoje, pa se mnogi od njih ne mogu među sobom složiti ni po najosnovnijim pitanjima. Mnogi ne mogu da se sjete ni starješinskog sastava svojih četa.

Moramo reći da je pljevaljska bitka, kao istorijski događaj, puna kontradiktornosti. Zato je nemoguće doći do stvarnih činjenica. Zato smo sebi postavili zadatak da razriješimo neke ključne dileme: kada, gdje i na osnovu čega je donesena odluka o formiranju Crnogorskog NOP odreda; da lije odred namjenjen za dejstva u Sandžaku ili u zapadnoj Srbiji; da li su Centralni komitet i Vrhovni štab bili upoznati, prvo sa namjerom, a potom i sa odlukom o napadu na Pljevlja; dali je postojalo naređenje VŠ i CK, od 3. oktobra 1941. godine, i ako je postojalo, kakva je njegova dalja sudbina; da lije zabrana napada na Pljevlja uslijedila zbog procjene Vrhovnog štaba da se raspoloživim snagama ne može postići uspjeh ili zbog nečega drugog.

Na kraju, želimo da najtoplije zahvalimo osoblju u arhivima, zavičajnim muzejima, republičkom i opštinskim odborima SUBNOR-a Crne Gore koji su nam izlazili u susret tokom rada na ovoj knjizi, kao i mnogim preživjelim učesnicima pljevaljske bitke, koji su se odazvali našoj molbi da iznesu svoja sjećanja, čime su umnogome doprinijeli rasvjetljavanju pojedinih istorijskih činjenica i razrješavanju brojnih dilema.

Koristimo priliku da posebno zahvalimo recenzentima, profesoru dr Branku Petranoviću na svesrdnoj i drugarskoj pomoći u pružanju savjeta i sugestija tokom višegodišnjeg rada na ovoj knjizi, i pukovniku dr Nikoli Popoviću, na sugestijama i primjedbama koje su pomogle da ova knjiga bude što potpunija i bolja. Takođe, dragocjenu pomoć nam je pružio i general-pukovnik u penziji i narodni heroj Blažo S. Janković, u pljevaljskoj bici komandir 2. čete Lovćenskog bataljona, koji je tekst pažljivo pročitao i dao puno osnovanih primjedbi koje smo u najvećem broju i prihvatili.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jun 26, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , ,