RSS

Arhive oznaka: almanah

Enes Pelidija: O stanovništvu i poznatijim porodicama Pljevalja (Tašlidže) i Tašlidžkog kadiluka u XVIII stoljeću

(Almanah, br.33-34, Podgorica, 2006, str 169)

Uvodne napomene

Tokom cijele osmanske vladavine (1465-1912) Pljevlja, odnosno Tašlidža, kako su je službeno nazivale nove osmanske vlasti, zajedno sa brojnim okolnim selima bila je naseljena pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom. Intenzivniji proces prelaska na islam domaćeg stanovništva bio je posebno evidentan u drugoj polovini XVI stoljeća. To nam potvrđuju i osmanski popisni defteri toga vremena. Tako npr. u popisnom defteru iz 1585. godine navodi se da je nahija Kukanj obuhvatala: kasabu Pljevlja (Tašlidia) sa okolnih 110 seoskih naselja, devet mezri (nenaseljenih posjeda), 28 čiftluka (privatna posjeda) i tri posebno udružena posjeda. Dalje se vidi da je taksativno naveden 1891 posjed različite veličine i prihoda. Od toga su 866 bile baštine, a 672 čiftluka. Pripadnici islamske vjere bili su uživaoci nad 1534 posjeda, a preostalih 348 pripadalo je hrišćanima. Isto tako se u poimeničnom popisu ljudi prema konfesionalnoj pripadnosti navodi da je 82% bilo muslimansko, a 18% hrišćansko stanovništvo1.

U istom defteru upisana je i nahija Poblatje (Poblaće). Ona je bila znatno manja i obuhvatala je 29 seoskih naselja, jednu mezru (nenaseljen posjed), šest čiftluka, jedan zemin (veći kompleks obradivog zemljišta koji nema status ni baštine ni čiftluka), te drugih manjih vrsta posjeda. U ovoj nahiji popisom iz spomenute 1585. godine navodi se ukupno 147 baština i 105 čiftluka. Vlasnici nad ovim posjedom bili su 51 hrišćanin i 201 musliman. I ovdje je iskazan procentualni odnos muslimanskog i hrišćanskog stanovništva u omjeru 84% muslimanskog, prema 16% hrišćanskog stanovnistva.2

U narednom XVII stoljeću usljed brojnih ratova (Dugi osmansko- habzburški 1593-1606; Kandijski 1645-1669. i Bečki 1683-1699) i raznih zaraznih bolesti, prije svega kuge, kao i u drugim djelovima Bosanskog ejaleta taj omjer se pomjerio u korist hrišćana. Sultanovi podanici islamske vjere su kao i iz drugih kadiluka i sandžaka često bili vojno angažirani. Prilikom ratova su gubili živote i bili zarobljeni, te najčešće i ostajali u novoj sredini. Kuga je i u pljevaljskom kadiluku harala u XVIn stoljeću. Posebno je veliki broj ljudi od kuge umro između 1729. i 1739. godine. Najviše smrtnih slučajeva bilo je u urbanim sredinama.3

Sve je to doprinijelo da već u prvim decenijama XVIII stoljeća u pljevaljskom kadiluku se smanji brojčano i procentualno muslimansko u odnosu na nemuslimansko stanovništvo. Iako su pripadnici islama skoro u cjelosti bili ljudi domaćeg porijekla, neki putopisci ih spominju pod imenom „Turci“4 Očito se radilo o neupućenosti stranaca, kakvi su bili i pojedini francuski putopisci. U ovo vrijeme, bez obzira na konfesionalnu i nacionalnu pripadnost svi sultanovi podanici su se zvali jednim imenom Osmanlije. To ime su uzeli po osnivaču dinastije i države emiru Osmanu, još od bitke kod Bafeona 1301. godine. 5 Međutim, svi narodi i konfesije koje su priznavale vlast osmanskog sultana znali su šta su po nacionalnosti. Tako je bilo i sa domaćim muslimanskim stanovništvom koje je bilo poznato pod imenom Bošnjak. O tome nam govore brojni osmanski, ali i dokumenti zapadne provenijencije.6

Da su istaknutiji stanovnici pljevaljskog kraja bili vezani za rodno mjesto i brinuli se o ljudima koji su živjeli u ovom kadiluku, govori nam i primjer osnivača kasabe Tašlidža (Pljevalja) Husein-paše Boljanića. On je kao istaknuta ličnost Osmanskog carstva u zvanju misirskog (egipatskog) vezira svojim vezama isposlovao kod sultana Selima II (1566-1574) izvjesne povlastice za svo stanovništvo ovoga kraja bez obzira na vjersku pripadnost.7 Te povlastice su važile i u narednim stoljećima.

Vjerovatno da je i to uticalo na veću naseljenost Pljevalja i njene okoline u drugoj polovini XVI i u narednim stoljećima. To su primijetili i mnogi savremenici koji u svojim djelima navode konstantno povećanje broja kuća tokom cijelog XVII i XVIII stoljeća. Od početnih nekoliko desetina, 1806. godine Pljevlja su imala između 5 000 i 6 000 stanovnika.8 U samom gradu bilo je većinsko muslimansko stanovništvo, a građevine su kao i u drugim sličnim sredinama sagrađene u orijentalno- islamskom stilu. To naglašavaju brojni putopisci, naročito iz XVII sto- ljeća. Takav izgled Pljevlja su zadržala i u narednom XVIII stoljeću. Pored muslimanskog,u cijelom osmanskom periodu ovog kraja bili su sa svojim vjernicima pravoslavni sveštenici (popovi i kaluđeri).

Vjerovatno da dijeleći istu životnu sudbinu i bez nekog jačeg spoljnjeg uticaja ni u dokumentima, ni od strane nekih savremenika se nigdje ne navode međusobni konfesionalni sukobi ljudi ovoga kraja. Podjednako su od predstavnika lokalne vlasti izloženi raznim nepravilnostima i muslimani, kao i pravoslavni hrišćani. Vjerovatno da je i to uticalo na međusobnu solidarnost i poštovanje. Međutim, podjela se osjećala prema materijalnom stanju pojedinaca i cijelih porodica.

O poznatijim pljevaljskim porodicama

U XVIII stoljeću među najistaknutijim porodicama iz Pljevalja bili su Selmanovići. Njihovo bogatstvo nastalo je zahvaljujući pojedinim članovima koji su bili na istaknutijim civilnim i vojnim državnim položajima, kako na teritoriji Bosanskog ejaleta, tako i u drugim pokrajinama Carstva. Zahvaljujući ugledu i moći, članovi ove porodice su uvećavali svoj ugled ženidbeno-udadbenim vezama sa sličnim porodicama i iz drugih mjesta Bosanskog ejaleta,10 Kao sandžakbeg Hercegovačkog sandžaka 1703. godine bio je Sulejman-paša Selmanović. U dokumentima se navodi da je bio u poodmakloj starosnoj dobi, ali i cijenjen od onih koji su ga poznavali kao vrlo čestitu osobu. Čim je imenovan na ovaj položaj Dubrovačka republika mu je, po tradiciji, poslala svoga izaslanika (elčija) sa uobičajenim poklonima. Kao i u ranijim slučajevima osnovni cilj posjete dubrovačkog izaslanika bio je da u ime svoje vlade dobije od Sulejman-paše pismenu potvrdu na ranije stečene privilegije koje im je dao njegov prethodnik Redžep-paša Šeić. Iz pismenog izvještaja saznajemo da je audijencija ovog neimenovanog dubrovačkog poslanika kod novog hercegovačkog sandžakbega prošla veoma suzdržano.11 Iz nepoznatih razloga Sulejman – paša Selmanović se na položaju hercegovačkog sandžaka nije dugo zadržao. Da li su u pitanju bile njegove godine ili neki propusti na osnovu dosadašnjih izvora nepoznato nam je.

U kasnijem periodu imamo daleko više podataka o drugim uglednim članovima ove porodice. Na osnovu arhivske građe znamo da je porodica Selmanović u XVIII stoljeću bila gospodar nahije Drobnjak. Odatle su im dolazili veliki prihodi. Međutim, imali su i brojnih poteškoća. Naime, stanovništvo Drobnjaka je pokazivalo stalne znake nezadovoljstva prema vlastima i to manifestovalo u raznim oblicima kroz nedisciplinu i neposlušnost. Zbog toga je 1705. godine drugi član ove porodice Mustafa-paša Selmanović bio prisiljen da oružanom silom pokori ovo nemirno pleme, te da naplati uobičajene propisane poreze.12

Dvije godine kasnije u dokumentima osmanske provenijencije spominje se i Sulejman-pašin unuk Mehmed. Posebnu pažnju Mehmed beg Selmanović je na sebe skrenuo dvije decenije kasnije. Naime, 1725. godine odbio je naređenje centralne osmanske vlade (Porta) iz Istanbula da preuzme dužnost zapovjednika (muhafiza) tvrđave Bihać. Bio je to razlog da se i javno odmetne od legalne vlasti i pobjegne u šumu13.

Tako nedolično ponašanje jedne istaknute ličnosti i člana ugledne porodice izazvalo je nezadovoljstvo Porte. Tri godine kasnije iz Istanbula je stiglo naređenje da se sva imovina Mehmed-bega Selmanovića koja je bila procijenjena na 5 546 grosa* konfisikuje, a on u što kraćem periodu da se uhvati i sprovede bosanskom Divanu. 4

Šta se u narednom periodu dešavalo sa ovom ličnošću nije mi poznato. Međutim, takva dešavanja su bila prisutna i u drugim pokraji- nama Carstva sa pojedinim uglednijim ličnostima i članovima poznatijih porodica. Često su tim odmetnicima od centralne vlade ne samo osmanske vlasti vraćale konfisikovanu imovinu, nego su nerijetko bivši odmetnici bili imenovani i na visoke položaje. Takav slučaj bio je i sa Mehmed – begom Selmanovićem. Zato nas i ne iznenađuje podatak da ga Dubrovčani 1741. godine spominju kao novog hercegovačkog sandžakbega. Po tradiciji su i njemu poslali izaslanika . Ovoga puta bio je to Dubrovčanin Orsat Ćeruno. On je sa poklonima došao novom sandžak- begu u rodnu mu Tašlidžu (Pljevlja). Prilikom razgovora, dubrovački izaslanik je sada već od Mehmed – paše Selmanovića tražio obećanje da će trgovcima Republike sv. Vlaha, kako je bilo drugo ime za Dubrovačku republiku u svim nevoljama izaći u susret i pomoći im. 15

Za razliku od djeda Sulejman-paše, Mehmed-paša je povjereni položaj koristio i za brže lično bogaćenje. Najbolji način za ostvarenje ovoga cilja vidio je u dobrim trgovačkim odnosima sa Dubrovčanima. Izgleda da je to veoma uspješno radio jer se kao osoba u poodmakloj starosnoj dobi spominje i 1768. godine. Naime, tada ga centralna vlada imenuje na položaj zamjenika (kajmekama) bosanskog vezira u Travniku.1 Bilo je to veliko priznanje ne samo za Mehmed-pašu Selmanovića i njegovu porodicu, nego i za cio pljevaljski kraj.

Njegovi sinovi Mustafa-paša i Smail-beg nastavili su karijeru oče- vim stopama. Godine 1785. Mustafa-paša je slijedeći porodičnu tradiciju imenovan na položaj hercegovačkog sandžakbega. U dokumentima iz 1791. godine navodi se kao zapovjednik osmanske vojske koja je progonila albanske odmetnike na prostoru Starog Vlaha (Sjenica), Pljevalja, Prijepolja, Nove Varoši i drugih susjednih mjesta.1 Učestvujući u toj akciji, zapao je u dugove čija je visina iznosila 9 199 groša. Za tadašnje prilike bio je to veliki novčani iznos. Prije smrti uspio je dužnicima vratiti oko 1 000 groša. U međuvremenu je umro, pa su zajmodavci od njegovih nasljednika zahtijevali da im iz pašine ostavštine vrate dug.18

Drugi Mehmed-pašin sin Smail-beg bio je u periodu od 1778. do 1782. godine sa kraćim prekidima takođe na položaju hercegovačkog sandžakbega. Iako je bio sandžakbeg, što znači u zvanju paše, bosanski namjesnici ga u svojim pismima titulišu kao drobnjačkog zaima (korisnika ziameta, posjeda koji njegovom uživaocu godišnje donosi od 20 000 do 99 999 000 akči).19 Iz navedenih podataka vidimo da su članovi porodice Selmanovića iz Tašlidže (Pljevalja) u više navrata tokom XVIII stoljeća bili na položajima hercegovačkih sandžakbegova. Vjerovatno je jedan od razloga zbog kojih ih osmanske vlasti i imenuju što su i porijeklom iz Tašlidže, sjedišta sandžakbegova hercegovačkog sandžaka, te su bili i dobri poznavaoci prilika i stanja u ovom dijelu pokrajine.

Ništa manje po svom bogatstvu i ugledu u XVIII stoljeću nijesu zaostajali ni članovi porodice Čengića2 Prema dostupnim podacima, članovi ove porodice su se u pljevaljski kadiluk naselili u zadnjim dece- nijama XVIII stoljeća. Po istim osmanskim izvorima, jedan dio Čengića se naselio u Pljevljima, a drugi dio u Boljanićima. Međutim, njihov boravak u Tašlidži datira znatno ranije. Naime, kao ugledna bošnjačka begovska porodica, slično drugim iz ovoga vremena, imala je istaknute pojedince na svim važnijim državnim i vojnim položajima. Već u prvim decenijama XVIII stoljeća u Pljevljima kao hercegovački sandžakbeg (mutesarif) boravio je Durmiš-paša Čengić. On je povjerenu mu dužnost obavljao 1712. godine. Na tom položaju naslijedio ga je godinu dana kasnije (1713.) brat Bećir-paša. Tri godine kasnije (1716.) istu dužnost obavlja i Durmiš-pašin sin Omer-paša. Dužnost hercegovačkog sandžak- bega Bećir-paša po drugi put obavlja 1722, a posljednji treći put 1736. godine. Iste 1736. godine je po naređenju centralne vlade iz Istanbula izvršio opštu vojnu mobilizaciju u svom sandžaku, te sa mobiliziranim jedinicama iz drugih djelova Bosanskog ejaleta otišao na ruski front. U bici protiv ruske vojske kod Očakova (Ozije) 14. jula 1737. godine zajedno sa brojnim oficirima i vojnicima život je izgubio i Bećir-paša Čengić22. Na njegovo mjesto Porta je 1738. godine imenovala Murat-pašu Čengića. Posljednji član ove porodice koja je u XVIII stoljeću dala hercegovačkog sandžakbega bio je mlađi sin Bećir-paše, Džafer-paša. On je povjerenu dužnost obavljao 1755. godine.23

Iz naprijed navedenog se može vidjeti da su Čengići još u prvoj polovini XVIII stoljeća bili po službenoj dužnosti u glavnom gradu hercegovačkog sandžaka, te da je to vjerovatno i razlog njihovog stalnog naseljavanja u tašlićki (pljevaljski) kadiluk u drugoj polovini istog vijeka. Interesantan je i podatak da se Čengići naseljavaju u ovaj kraj upravo u vrijeme kada je druga starosjedilačka pljevaljska porodica Selmanovića bila u drugoj polovini XVIII stoljeća u punoj političkoj i materijalnoj moći. Koji su razlozi uticali na dolazak Čengića u pljevaljski kraj toga vremena iz dostupnih mi dokumenata ne mogu da dam precizniji odgovor. No, nesporna je činjenica da su članovi porodica Selmanovića i Čengića iz Tašlidže u XVIII stoljeću bili poznati, a često i prisutni na političkoj i vojnoj pozornici cijelog Bosanskog ejaleta, kao najisturenije osmanske pokrajine u njenom evropskom dijelu Carstva.

O drugim porodicama Pljevalja i njene okoline

Što se tiče podataka o drugim porodicama koje su u XVIII stoljeću bile naseljene u kasabi Tašlidži (Pljevlja), kao i istoimenom kadiluku, prostor i vrijeme mi ne dozvoljavaju da se nešto šire osvrnem na njih. Najbrojnije podatke imamo o bošnjačkim muslimanskim porodicama ovoga kraja iz jedne ćefileme (uzajamnog jamčenja) koja je nastala 1809. godine.24 Iako se podaci o njima navode u prvoj deceniji XIX, upravo nam korištena ćefilema najdirektnije govori koje su muslimanske porodice živjele u Pljevljima u prethodnom XVIII stoljeću.

Kada je riječ o pravoslavnim porodicama ovoga kraja, najpotpunije podake dao je Andrija Luburić pišući o drobnjačkom plemenu. 5 Upravo sam iz ovih izvora i naveo ih, svjestan da pored njih u to vrijeme na teritoriji tašličkog kadiluka bila je i drugih koje u ovom radu ne navodim. Međutim, u objavljenim knjigama dr Mustafa Memić26 je na osnovu podataka koje je dobio od Mustafe Pijalovića27 donio spisak svih porodica pljevaljskog kraja koje su na ovim prostorima živjele ne samo u osmanskom, nego i postosmanskom periodu. Kako će to biti druga tema moga rada na knjizi o stanovništvu pljevaljskog kraja, to ih u ovom radu ne navodim.

Da bih izbjegao ponavljanja ili preopširna objašnjenja, opredijelio sam se da abecednim redom navedem sve porodice koje su mi poznate da su živjele u Pljevljima i njegovom kadiluku tokom XVIII stoljeća. Uz neke sam dao samo kratka objašnjenja. Takođe sam u zagradi stavio godinu kada se po mojim istraživanjima ili podacima iz djela drugih autora prvi put navode. Kao što se vidi, najviše će ih biti iz spomenute ćefileme popisa pljevaljskih porodica iz 1809. godine.

Tokom XVIII stoljeća u Pljevljima (Tašlidži) i pljevaljskom kadiluku živjeli su Abazovići (1809). U zadnjim decenijama XVTTI i prvim godinama XIX stoljeća član ove porodice po imenu Derviš bio je u zvanju alemdara (bajraktara). Sljedeće porodice su: Abdulahefendići (1809), Agići (1809), Ajanovići (1809), Ahmedagići (1809), Arap (1809), Ara- mara (1809), Arnaut (1809), Avdiefendići (1809), Bavčići (navode se sredinom XVIII st.). Ime je dobila po mjestu stanovanja u selu Bavčići28. Zatim slijede porodice Bećiragići (1809), Bećirovići (1809), Behlo (1809), Bjedići (1809) , Bevabovići (1809), Bešlije (1809), Birča (1809), Birgal (1809), Biščevići (1809), Bojadžići (1809), Bojić (1809), Bosto (vić) (1809), Brašnić (1809), Bugarin (1809), Bulić (1^09), Bunak (1809), Cetinjanin (1809), Ćatić (1809), Ćehajić (1809), Ćopo (1809), Ćulah (ović) (1809), Čaušević (1747), Canković (1809), Čelebić (1809), Čengo (1809), Cengić (1777), Cibukčije (1809), Cizmo (1809), Cakar (1809), Cole (1809), Corbadžić (1809), Cutura (1809), Dalkrlič ili Dalkilis (teško za čitanje 1809), Deliahmetović (1809), Durutljanin (1809), Delić (1809), Drobljen (1809), Drnda (1738), Dundžerović (1809), Duraković (1809), Durmišević (1809), Đubela (1809), Đulovic (1809), Džaferbegović (1809), Daferefendić (1809), Džambas (1809), Džanković (1809), Džero (1809), Džeriz (1809), Džeso (1809), Džoraz (1809), Goto- vuša (1809), Gulšen (1756), Habib (1809), Harbić (1809), Hadžiiavdić (1809), Hadžić (1809), Hadžiomerović (17^0), Hadžović (1809), Hadži-hajdarević (1809), Hadžikadrović (1809), Hafo (1809), Halvać (1809), Hamdić (1809), Haznadarević (1809), Hodžić (1809), Horo (1809), Hot (1809), Hulusi (1809), Huseinović (1809), Ibrahimagić (1809), Iglica (1809), Jahić (1809), Jahjabegović (1809), Jahumić (1809), Jakić (oko 1770), Jamaković (1809), Jarac (1809), Jauković (oko 1740), Jazavac (1809), Jordamović (1809), Jovašević (1809), Kačar (1809), Kadribašić (1809), Kadrić (1809), Kalajdžija (1809), Kamber (1809), Karaibrahi- mović (1809), Katana (1809), Kazaz(ović) (1809), Kavaz (ović) (1809), Kerimović (1809), Kiridžić (1809), Knjažević (1809), Kodžo (1809), Karalić (1809), Kordić ili Korda (1809), Kostić (1809), Krtica (1809), Košto(vić), (1809), Kučuk (1809), Kujundžić (pripadnici i pravoslavne i islamske vjere 1640), Kulin (1809), Kulo (1809), Kupuzis (?) (1799), Kulović (1809), Kurdić (1809), Kurtović (1809), Laušević (1809), Leka (1809), Loša (1809), Lučić (1809), Mečka (1809), Mehmedbašić (1809), Merardin (1809), Misirlić (1809), Mitrović (u prvim godinama XVIIi stoljeća), Misirlije (1809), Musić (1809) , Muščić (1809), Nalović (1809), Namgalija (1809), Nikšićanin ili Nišić (1809), Novaković, , Novovar- ošanin (1809), Nuhanović (zadnja decenija XVIII stoljeća), Pajević (1809), Panjo (1809), Pelidija (1809), Pojatić (1809), Porobić (1809), Puzo (1809), Radovanović, Redžović (1809), Rončević (u korištenom dokumentu iz 1809. godine misli se na pripadnike islamske vjere), Ružić, Sačević (1809), Sadiković (1809), Sajićamac (1809), Samardžije (1809), Sarač (1809), Sarvan (1809), Seferović (1809), Selimbašić (1809), Selimpašić (1809), Selimović (1809), Selmanović (1703), Sijarčić (1805), Silendrke 1809), Sindžerović (1809), Slijepčević (1809), Smrka (1809), Sofić (1809), Spužanin (1809), Srbljanović (1788), Strunjaš (ogranak porodice Srbljanović), Sujić (1809), Sujoldžije (1809), Sudžuka (1809), Suruliz (1809), Tabaković (1809), Talović (1^09), Telaćević (1809), Temimović (1720), Tiro (1809), Tokmo (1809), Topalović, Tuco (1809), Turko(vić) (1809), Šabanija (1809), Šaćirović (1809), Šahinović (1809), Šehović (1809), Šero (1809), Šešanić (1809), Škapara (1809), Šolda (1809), Šule 1809), Vajzović (1809), Velić (1809), Velijagić (1809), Vlahovljak (1809), Vučinić (1750), Urlah (1809), Uzunović (1809), Užičanin (1809), Zarubice, Žetice ili Žetvice (?) (1809), Zlatarević (1809), Zuko(vić) (1809) i Žiga (1809).

Kada uporedimo navedene porodice Pljevalja i njegove okoline iz XVIII stoljeća sa porodicama koje i danas žive na teritoriji pljevaljske opštine, dolazimo do interesantnog saznanja. Naime, i pored brojnih migracija nastalih u raznim vremenima i povodima u većini i danas potomci tih familija žive na teritoriji pljevaljske opštine. Takođe se može primjetiti da navedena prezimena u najvećem broju slučajeva imaju slovensko porijeklo. To znači da se radi o autohtonom stanovništvu ovoga kraja.

Isto se odnosi i na mnoge porodice u kojima prezime asocira na osmansko-tursko porijeklo. No, za bolje poznavaoce to znači da su neke porodice dobi1e prezimena po zammanju njihovih predaka. To se može kazati za Ajanoviće, Bojadžiće, Ćatiće, Ćulahoviće, Čauseviće, Čizme, Čorbadžiće, Čuture, Halvaće, Haznadareviće, Kačare, Kalajdžije, Kavazoviće, Kiridžiće, Kujundžiće, Sarače, Sujoldžije, Tabakoviće i druge.

Jedan dio porodica iz navedenog spiska nosi prezime po porijeklu mjesta odak1e potiču, a najveći broj ih je vjerovatno po imenima rodo- nače1nika i zanimanja. Tako naprimjer Ajanovići su dobi1i prezime po svojim precima koji su obavljali ajansku sluzbu. U Bosanskom ejaletu u čijem se sastavu nalazio i pljeva1jski kadi1uk tokom višesto1jetne osmanske v1adavine, ajani su bi1i bogati i ug1edni 1judi. Oni su obavljali brojne poslove u administrativnoj i vojnoj službi. Međutim, najvažniji resor njihovog djelovanja bilo je razrezivanje i ubiranje poreza. Najčešće su bili posrednici između nižih i viših predstavnika osmanske uprave.29 Medutim, u pljeva1jskom kadiluku iz XVIII stoljeća bilo je porodica koje se nisu preziva1e Ajanovići, a obavljale su ajanske poslove. Jedna od takvih je i porodica Haznadarević. Njeni članovi su u navedenom periodu bili upravo poznati po obavljanju ajanske sluzbe. Jedan od njih bio je i ajan Alija. On se u osmanskom dokumentu iz 1780. godine spominje kao pljevaljski ajan.30 Koristeći povjerenu im službu, ajani su najveći dio poreza prebacivali na one koje nije imao neko jači da zaštiti. To se podjednako odnosilo i na muslimane i nemuslimane.31

Među porodicama pored kojih se ne navodi godina kada se prvi put u dokumentima ili literaturi spominju su i one koje nemaju datuma. Te porodice navedene su na osnovu usmenog narodnog predanja. Prema tome se nije mogla ni navesti godina njihovog spominjanja u dokumentima.

Takođe, iz navedenog spiska može se primijetiti da jedan dio starosjedilačkih pljevaljskih porodica pod istim prezimenom živi i u drugim sandžacima koji su bili u sastavu tadašnjeg Bosanskog ejaleta. Kako su Pljevlja od 1576. do 1833. godine bila službeno sjedište Hercegovačkog sandžaka, vjerovatno su u raznim vremenima i povodima pojedini članovi porodica iz drugih mjesta dolazili u Tašlidžu bilo kao službenici, zanatlije, trgovci ili drugim poslovima. Mnogi od njih su se trajno na- selili, a vremenom njihovi potomci su postali starosjedioci. Nije isključena ni mogućnost da su pojedinci u pljevaljski kraj dolazili ne samo zbog posla, nego i bježeći iz svog kraja zbog nekih prestupa ili osvete. Oni su u pljevaljskom kadiluku nalazili sigurnost i mir, te se trajno naseljavali. Svi ti pojedinci i njihove familije su vremenom gubili kontakt sa starim krajem, te su se počeli osjećati autohtonim stanovništvom.

Prema opisu austrijskog konzula iz Travnika, urbani dio Pljevalja ili Tašlidže – kako se ova kasaba službeno nazivala 1811. godine, imala je 3 000 ljudi islamske i 5 000 ljudi pravoslavne vjere.32 Do ovako osjetnog pada muslimanskog stanovništva u pljevaljskom kadiluku došlo je usljed brojnih ratova koje je osmanska država vodila sa susjednim zemljama. U njima su mobilizirani i sultanovi podanici sa teritorije Bosanskog ejaleta. Čak su u ovoj pograničnoj osmanskoj pokrajini na njenom tlu tokom XVIII stoljeća vođena tri rata (1714-1718; 1737-1739. i 1788-1791). U tim ratovima bilo je velikih ljudskih gubitaka. Isto tako je znatan dio ljudi, naročito u gradovima, umro usljed brojnih kuga.33 Sva ta dešavanja nisu ostala bez posljedica na pljevaljski kadiluk u kome je zbog bolesti ili gubitka života nestao u XVIII stoljeću veliki dio muslimanskog stanovništva. Kada se zna da u prvim godinama XIX stoljeća u ovom kraju nije bilo nekih većih promjena i raseljavanja, navedeni broj gradskog stanovništva u približnoj mjeri mogao se odnositi i na zadnje decenije XVIII stoljeća. U odnosu na druga mjesta Bosanskog ejaleta, Pljevlja su ubrajana među najveće gradove (kasabe) ove pokrajine. Kao sjedište hercegovačkih sandžakbegova u XVIII stoljeću su duže ili kraće vrijeme boravili hercegovački sandžakbezi. Prema arhivskoj građi i stručnoj literaturi u navedenom periodu kao hercegovački sandžakbezi bili su:

1.  Redžep-paša Šeić (1699-1703);

2.   Sulejman-paša Selmanović (1703);

3.   Sejfulah-paša Tešnjak (1703 );

4.  Durmiš-paša Cengić (1712);

5.  Bećir-paša Cengić (1 713 );

6.   Omer-paša Cengić (1716);

7.   Gazi Ahmed-paša Rustempašić (1727);

8.  Rustem-beg Rustempašić (1727);

9.  Bećir-paša Cengić Rotajac (1735-1736);

10.Murat-paša   Durmišpašić-Cengić (1736);

11.  Mehmed-paša Selmanović (1741);

12.  Džafer-paša Cengić (1755);

13.  Hajdar-beg (1762);

14.  Hasan-aga Jažić (1776);

15.  Smail-beg Selmanović (1779-1782);

16.  Mustafa-paša Selmanović (1785)

17.  Ebu Bekir-paša Džaferpašić (1799)

Vjerovatno je posljednji od navedenih hercegovačkih sandžakbegova koji su u XVllI stoljeću boravili u Pljevljima po službenoj dužnosti Ebu Bekir-paša Džaferpašić bio sin ili neki od potomaka Džafer-paše Čengića. Nije isključena ni mogućnost da se dio porodice Čengića baš u ovo vrijeme stalno naselio u pljevaljski kadiluk.

Od istaknutitijih ličnosti koje su živjele u pljevaljskom kraju, ne- sumnjivo spadaju i predstavnici sudske vlasti kadije (sudije) i naibi (zamjenik; pomoćnik). Od kadija koje su u XVIII stoljeću obavljali sudske poslove, do sada su su nam poznate kao kadije sljedeće ličnosti:

1.   Seid Ahmed (1709);

2.   Mustafa (1715);

3.   Mehmed Sadik (1725);

4.   Mustafa (1731);

5.   Ibrahim Nazif (1731);

6.   Abdullah (1734);

7.   Šejh Ibrahim (1750);

8.   Gulšeni Mehmed (1757) i

9.   Halil hadži Alija (1766)

Iz osmanskih dokumenata kao naibi u pljevaljskom kadiluku u nave- denom XVIII stoljeću do sada su poznati:

1.  Abdul Fetah (1707);

2.   Mehmed SeidMusić (1764);

3.   Ali hodža (1768) i

4.   AhmedNedžib (1785)

Dosadašnja arhivska građa među istaknutije ličnosti iz reda hrišćana u pljevaljskom kadiluku pominje kodžobašu (znamenit – prvak) Gavrila. On se u jednom osmanskom dokumentu iz 1742. godine spominje kao ugledna ličnost pljevaljskog kraja.34 No, za razliku od svjetovnih, duhovna lica iz ovoga vremena su brojnija. Iz do sada objavljenih osmanskih dokumenata o manastiru sv. Trojice navode se:

1.  pop Antonije, sin Pajin (1734), a od igumana:

2.   Nikola Bogičević (1776) i

3.   Antonije – arhimandrit (1790), te jeromonasi:

4.   Todor Trojičanin (1714) i

5.   Todor Bogičević (1776)

Najviše poznatih sveštenih lica koji se spominju kao kaluđeri su:

1.   Savatije, sin Milošev iz manastira Premćani (1705);

2.   Filotije iz manastira Dovolje (1716);

3.   Mojsil, sin Markov iz manastira sv. Trojice (1724);

4.   Mihailo, sin Mijuškov iz manastira sv. Trojice (1734);

5.   Antonije, sin Paje iz manastira Dovolje (1735);*

6.   Arsenije iz manastira sv. Trojice ( 1735 ) ;

7.  Mojsije iz manastira sv. Trojice (1735);

8.   Danilo iz manastira sv. Trojice (1737) i

9.   Milentije Trojičanin (1769)

Iz naprijed navedenog se vidi da su u odnosu na XVI i XVII stoljeće unutrašnje i vanjske okolnosti uticale da se do tada većinsko muslimansko stanovništvo koje je najvećim dijelom živjelo u gradu i na teritoriji pljevaljskog kadiluka usljed ratova i zaraznih bolesti (kuge) osjetno smanjilo tokom XVIII stoljeća, te da je po podacima iz 1811. godine postalo manjinsko. Do nove promjene dolazi u zadnjim decenijama XIX stoljeća. Tada sa prostora Bosne i Hercegovine dolazi veći dio muslimanskog stanovništva u Pljevlja i okolna sandžačka mjesta svih onih pojedinaca i porodica muslimanske vjere koji nisu htjeli živjeti pod vlašću Austro- Ugarske monarhije. Tako je ponovo u tašličkom (pljevaljskom) kadiluku do 1912. godine muslimansko stanovništvo bilo većinsko.

Rezime

Pljevlja ili kako su se pod osmanskom vlašću nazivala Tašlidžom bila su jedno od najvećih i najznačajnijih gradova Bosanskog ejaleta. Njegov značaj bio je tim veći što su u periodu od 1576. do 1833. godine bila i glavno sjedište hercegovačkig sandžaka. U tom periodu je i na ovim prostorima najveći dio domaćeg stanovništva prešao na islam. To nam potvrđuju i osmanski popisni defteri. Prvi koji konkretno govori o tome je popisni defter iz 1585. godine. Međutim, iako daleko od glavnih frontova brojni stanovnici ove kasabe, kao i drugih mjesta, tokom osmanskih ratova sa Mletačkom republikom, Austrijskom monarhijom i Ruskim carstvom (1714-1718; 1736-1739; 1768-1774. i 1787-1791) su učestvujući u brojnim ratovima daleko van rodnog kraja izgubili živote. Time dolazi do osjetnog smanjenja bošnjačkog sta- novništva na teritoriji tašličkog kadiluka. To nam potvrđuje i podatak iz 1811. godine.

No, bez obzira na sve izazove Tašlidža je tokom cijelog XVIII stoljeća i dalje bila jedno od najznačajnijih administrativno-upravnih i privrednih centara Bosanskog ejaleta kao najisturenije pokrajine evropskog dijela Osmanskog carstva. Upravo iz ovog grada Visoka porta, kao i brojni bosanski namjesnici su iz ove kasabe na veoma značajna mjesta imenovali ličnosti iz porodica Selmanovića i Čengića. Neki od njih su održavali vrlo bliske odnose i sa vlastima Dubrovačke republike. Zahvaljujući svemu tome, ne samo po veličini grada, nego i po pojedincima za Tašlidžu (Pljevlja) su znali i interesovali se mnogi iz susjednih zemalja.

U samom radu doneseni su osnovni podaci najistaknutijih pljevaljskih porodica iz XVIII stoljeća, te pojedinih lokalnih ličnosti koje se navode u brojnim dokumentima. Time upotpunjujemo svoja dosadašnja saznanja o Pljevljima i pljevaljskom kraju iz jednog izuzetno značajnog perioda njene prošlosti.

1    Akademija nauka Bosne i Hercegovine (dalje: ANU BiH), Opširan popis Hercegovačkog sandžaka, br. 44/II od strane 197. Navedeni defter preveo je dr Ahmed S. Aličić, naučni savjetnik Orijentalnog instituta iz Sarajeva. (dalje: A.S. Aličić, Opširan popis)
2    Ibidem, 197
3    Bogumil Hrabak, Kužne radnje u Bosni i Hercegovini 1463-1800, Istorijski zbornik, god. II, br. 2, Banjaluka 1981, 27/28
4    Dr Radovan Samardžić, Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika XV-XVII vijeka, Beograd 1961, 173 (dalje: R. Samardžić, Beograd i Srbija)
5    Halil Inaldžik, Osmansko carstvo,klasično doba 1300-1600, Beograd 2003, 9.
6    Brojna arhivska građa koja govori o Bošnjacima kao narodu pod ovim imenom se nalazi u Arhivu Predsjedništva vlade u Istanbulu (Bašbakanlik aršivi), Državnom arhivu u Dubrovniku, u arhivima Bosne i Hercegovine. Ko su i šta su Boš- njaci pogledati rad akademika Vase Čubrilovića: Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Odabrani istorijski radovi, Beograd 1983.
7    Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću, u knjizi Istorija Crne Gore od početkaXVIdo krajaXVIIIvijeka, Titograd 1975. godine, 551 (dalje: M. Vasić, Gradovi)
8   Ibidem, 527
9   Ibidem, 538 , 548
10     Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini 1878-1918. godine, Sarajevo 2003. godine, 72 (dalje: H. Kamberović, Begovski zemljišni posjedi)
11    Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u Beogradu, Zaostavština Jovana N. Tomića, red. br. 941, sign. 8711/VI, a/20, izvještaj, Split 29. decembra 1703. godine (dalje: Tomićeva zaostavština)
12    Andrija Luburić, Drobnjaci, pleme u Hercegovini, poreklo, prošlost i etnička uloga u našem narodu, Beograd 1930, 25 (da1je: A. Luburić, Drobnjaci)
13   ANU BiH, Muhimme defterleri (dalje: M d.) 9915/87-2, koncem muharrema 1138. (oko 8. oktabra 1726. gadine)
* preračunata u tadašnje akče pa važećem kursu to je iznasilo 227 558 akči. To je predstavljalo veliko bogatstvo za tadašnje vrijeme
14    Ibidem ,Maliye defterleri ( dalje: Mal. d. I) , inv. Br. 114a , 2969/ 51 – 1, 2. zil hidždžeta 1141 ( 30. juni 1728 . godine f.r.
15    Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Prijepisi 18-186 b 1, serija XXVII, podserija 4, sv. 1, dok. 14, 9. maj 1741. godine
16    Dr Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb MCMXXXI, Izvanredno izdanje Matice hrvatske za godinu 1931, 47 (dalje: S. Basagić, Znameniti)
17   Ibidem, 56
18   ANUBiH, Š.d. VI, inv. Br. 85/ III, red. br. 708 VI 1567/1 1212/1797. f.r.
19    S. Bašagić, Znameniti, 70
20   H. Kamberović, Begovski zemljišni posjedi, 289
21    Hamdija Kreševljaković, Čengići, prilog izučavanju feudalnih porodica u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1950, 10 (dalje: H. Kreševljaković, Čengići)
22    Enes Pelidija, Banjalučki boj iz 1737. – uzroci i posljedice, Sarajevo 2003, 215 (dalje: E. Pelidija, Banjalučki boj )
23    H. Kreševljaković, Čengići, 17-20
24    Zavičajni muzej u Pljevljima, inv. br. 24/21, dokument je pisan 15. avgusta 1809. (3. redžepa 1224.). Ovom prilikom se zahvaljujem cijenjenoj koleginici Despi Kosorić koja mi je u vrijeme kada je obavljala funkciju direktora Zavičajnog muzeja ustupila ovaj dokument.
25    A. Luburić, Drobnjaci, na više strana u navedenoj knjizi
26    Dr. Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996.  godine, 360-363
27    Mustafa Pijalović, Pljevlja sa okolinom u prošlosti i sadašnjosti, Sarajevo
1997.  godine, 150-153
29    Avdo Sućeska, Ajani, prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Dje1a, knj. XXII, Odje1jenje istorijsko – fi1o1oških nauka, knj. 14,22/3 (da1je: A. Sućeska, Ajani)
30    ANUBiH, Š. d. Inv. Br. 85/II, red. br. dok. 38 161 1 1194/1780. f.r.
31    A. Sućeska, Ajani, 191
32     Hamdija Kreševljaković – Hamdija Kapidžić, Sudsko-administrativna podjela Bosne i Hercegovine početkom XIXX stoljeća, Istorijsko-pravni zbomik, Sarajevo 1950, 259
33         E. Pelidija, Banjalučki boj, 83
34         M. Vasić, Gradovi, 547

Advertisements
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jul 27, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , ,

Prof. dr Enes Pelidija: O naučnoj, kulturnoj i prepisivačkoj djelatnosti Pljevljaka na orijentalnim jezicima u vrijeme Osmanske uprave

ENES PELIDIJA

PRILOG KULTURNOJ ISTORIJI PLJEVALJSKOG KRAJA

O naučnoj, kultumoj i prepisivačkoj djelatnosti Pljevljaka na orijentalnim jezicima u vrijeme osmanske uprave

Dolaskom osmanske vojske i uspostavljanjem sultanove vlasti u pljevaljskom kraju 1465. godine, dolazi do znatne promjene u društvenim, privrednim i kulturnim djelatnostima. Mnogi starosjedioci koji su prešli na islam, nastavili su da se i dalje bave poslovima koje su i do tada obavljali: zanatstvom, trgovinom, zemljoradnjom i stočarstvom. Među njima je bilo pojedinaca koji su prihvatanjem nove vjere pokazivali veće interesovanje za njeno proučavanje. Da bi bolje shvatili teološke rasprave koje su pisane na arapskom, turskom i perzijskom, bilo je neophodno poznavanje tih jezika. Potrebno znanje su jedino imali obrazovani ljudi – ulema. To su prije svega bile kadije, naibi, profesori medresa, vjerski službenici džamija, vakufa i drugih ustanova.[1] Obrazovnih ljudi je bilo i među zanatlijama, trgovcima i spahijama. Bilo je pojedinaca koji su se isticali ne samo stečenim znanjem nego su i sami doprinosili daljem naučnom i kulturnom uzdizanju disciplina kojima su se bavili. Brojni su bili učeni ljudi koji su se bavili izučavanjem Kur’ ana i hadisa, književnom djelatnošću, izučavanjem naučnih disciplina iz društvenih i prirodnih nauka, te pisanjem ljetopisa. Naročito su bili brojni prepisivači. Strpljivim radom uspjeli su ne samo sačuvati od zaborava mnoga značajna djela iz svih naučnih disciplina nego su ih ličnim komentarima još više osmislili. O svemu tome je naša naučna i kulturna javnost djelimično obaviještena. Knjige dr Safvet-bega Bašagića,[2] Mehmeda Handžića,[3] dr Hazima Šabanovića,[4] dr Muhameda Ždralovića,[5] dr Lamije Hadžiosmanović i Saliha Trake,[6] dr Fehima Nametka[7] i mnogih drugih, pomogle su nam da se upoznamo sa velikim brojem ljudi iz naših zemalja, koje su bile pod osmanskom vlašću, a stvarali su na orijentalnim jezicima. Dosadašnji rezultati rada upućuju istraživače na još intenzivnije izučavanje onovremene intelektualnosti. Taj posao će se uspješnije obraditi, ako se pokloni dužna pažnja proučavanjima kulturne istorije ljudi iz krajeva gdje su ti stvaraoci rođeni i gdje su im nastala najznačajnija djela po kojima su postali poznati.

Najveći dio obrazovanih ljudi – uleme je po svome pozivu i djelatnosti živjelo u većim urbanim sredinama – gradovima. Tu su i nastala njihova najpoznatija djela, komentari i prepisi. Tako je bilo i u Bosanskom ejaletu.

Među većim i poznatijim mjestima ove osmanske provincije su, od druge polovine XVl stoljeća i Pljevlja. Značaj ovog mjesta, koje se od uspostav- ljanja osmanske uprave službeno zvalo Tašlidža, je još veće od 1576. godine. Tada postaje sjedište hercegovačkih sandžakbegova.[8] To je uticalo na dolazak većeg broja administrativnog osoblja, te ekonomsko jačanje pljevaljskog kraja. Sve je to podstaklo brži urbani razvitak grada sa kojim se uvećava i broj stanovnika. Zbog posla i drugih obaveza iz mnogih mjesta dolaze pojedinci i cijele porodice. Sa sobom donose nove običaje i navike, ali prihvataju i novi način života sredine u koju su se doselili. Njihovi potomci, koji su se rodili u Pljevljima, u narednim decenijama postaju poznate ličnosti u javnom i kulturnom životu.

Prva poznata osoba porijeklom iz Pljevalja koja se bavila kulturnom djelatnosti bio je Tašlidžali Dukagin – zade Jahja. O porijeklu ovog čuve- nog pjesnika Osmanskog Carstva iz druge polovine XVI stoljeća postoje dvije verzije. Po jednoj, navodi se da je albanskog porijekla, ali da se rodio u Pljevljima. Zbog toga su ga i prozvali Pljevljakom (Tašlicali).[9] Druga je verzija da pjesnik Jahja nema nikakve veze sa Pljevijima, kao rodnim mjestom.[10] Dalji životni put, o kome pišu njegovi biografi, je bez ikakvih osporavanja. Zna se da je započeo službu kao janjičar, a kasnije je postao konjanik. Zatim je bio upravitelj pet vakufa, što mu je omogućilo veća materijalna primanja. Njegovo ime postaje poznato široj kulturnoj javnosti tek sa tužbalicom koju je spjevao povodom ubistva princa Mustafe, 6. oktobra 1553. godine.[11] S pravom ukazujući na Rustem-pašu, velikog vezira Carstva, kao na jednog od glavnih vinovnika ubistva princa Mustafe, uticao je na širu javnost da ovaj velikodostojnik postane nepopularna ličnost. Kada se septembra 1555. godine uz pomoć svojih pristalica Rustem-paša ponovo vratio na položaj velikog vezira, preduzeo je mjere osvete prema svima koji su ga prije nepune dvije godine udaljile sa Porte. Među njima je bio i pjesnik Jahja-beg. Sa prijedlogom da se ubije ovaj poznati pjesnik, nije se složio sultan Sulejman Zakonodavac i šalje ga u zvornički sandžak gdje je udaljivši ga iz prijestonice dobio ziamet sa godišnjim prihodom od 30.000 akči.[12] Povinujući se donesenoj odluci, Jahja-beg dolazi na dodijeljeni mu posjed. Tu provodi posljednje godine života i u dubokoj starosti umire 1582. godine. Predpostavlja se da je sahranjen u Loznici.[13] Pored tužbalice posvećene princu Mustafi, napisao je i Gendžine – i raz (Gencine-i raz), mesnevi djelo „religioznog i zabavno-didaktičkog karaktera koja sa još četiri djela čini pjesnikovu hamsu.“[14] Takođe mu je ostao sačuvan i kompletan divan.[15]

Već u prvim decenijama XVII stoljeća se susrećemo sa još jednim za- 1jubljenikom u nauku. To je Husein, sin Osmana Tašlidžaka. On je 1617. godine prepisao Komentar gramatike arapskog jezika (Šarh marah al- arwah) od Ahmeda Dunquza.[16] Sredinom XVII stoljeća, prepisivač Redžep je prepisao Djelo iz morfologije arapskog jezika (Al-muqaddima fi-t-tašrif) od ‘lzzuddina Abdulwahhaba b. Ibrahima b. Abdulwahhaba az-Zunfani. U naučnim krugovima je ovo djelo poznatije pod poluparnim imenom autora kao Kitab ‘izzi, a prepisano je 1658. godine.[17]

U vrijeme ovog prepisa Pljevlja su imala tri mekteba (osnovne škole), dvije medrese (srednje škole), te dvije tekije u kojima su pored derviša okupljali se i obrazovaniji mještani. O tome piše i Evlija Čelebi u svom poznatom djelu Putopis jer je 1660. godine prolazio kroz ovaj kraj.[18]Iako ne navodi imena medresa, na osnovu izvora iz drugih sredina poznati su njihovi nazivi. To su: medresa Osman-paše i medresa uz džamiju Husein-paše.[19]

Navedeni broj osnovnih i srednjih škola sam po sebi govori da je ovo mjesto sredinom XVII stoljeća imalo dosta obrazovanih ljudi. Zbog toga i ne iznenađuje podatak da u narednim decenijama susrećemo još više ljudi koji se bave ne samo prepisivačkom djelatnosti nego i izvornim naučnim radom. Među zaljubljenicima nauke iz ovog grada, krajem XVII stoljeća bio je i Abdulah, sin Hadži Mustafe. On je 1692. godine prepisao Kratko djelo o teoriji hadisa s komentarom (Nuzha an-nazar-šarh nuhba al fikr) od Šihabuddina Ahmada b. Ali b. Haqala al Asqalanija.[20] Isti je prepisivač u periodu od 1692. do 1701. godine prepisao djelo Husayna ‘Isbai as-Sarayi Fara’id li tahqiq ma’ani al-isti’ara (Rasprava o metafori).[21] Rad se odnosi na arapsku stilistiku.

I   drugi obrazovani ljudi iz P1jeva1ja su se tih godina bavili prouča- vanjem djela koja se odnose na stilistiku. U želji da što bolje prouče ovu naučnu disciplinu, čitali su djela poznatih autora, a neke rasprave su i prepisivali. Vjerovatno da je tada i nastao prepis šest djela iz stilistike, a to su:

  1. Kraća rasprava o etimologiji riječi u arapskom jeziku (Šarh ar- risa1a al-‘adudiyya fi’l-wad’) od ‘ Alija Qušqija
  2. Rasprava o etimo1ogiji riječi (Ar-risa1a al-wad’iyya al-adudiyya) od ‘Aduddina’ Abdurrahmana b. Ahmada al-Igi:
  3. Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenesenom značenju koju je napisao Abu Lays Samarkandi (Fara’id al-fawa’id li-tahqiq ma’ani a1- isti’ ara) od Husayna al- ‘Isba’i as-Sarayija:
  4. Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenesenom značenju (Šarh ‘ala risala al-isti’ ara) od ‘Isamuddina Ibrahima b. Muhammada b. ‘Arabšaha al-Isfara’inija:
  5. Rasprava o tumačenju riječi „istiaze“ i „besme1e“. (Riyad at-talibin fi šarh al-isti’ada wa’ l-basmala) od Galaluddina as-Suyuyja: (dogmatika).
  6. Glosa na Isamudinov komentar Samarkandijeve rasprave o metoni- miji (Hašiya ‘ala šarh ‘Isamuddin li risala as-Samarqandi fi’ 1-isti’ara) od Isma’il b. Sinan as-Siwasi. U odnosu na druge rukopise, za ove se ne zna godina prepisa.[22]

Krajem XVII i početkom XVIII stoljeća pažnju pljevaIjskih prepisi- vača su privlačila i djela iz šerijatskog prava. Već 1697. godine se susre- ćemo sa prepisom Šerijatske decizije (Al-fatawa aI-‘adliyya) od Rasiila b. Saliha Aydinija. Ovu pravu raspravu je prepisao Abdurahman, sin Ahmedova.[23] Tri godine kasnije susrećemo se sa još dva prepisana djela iz šeri- jatskog prava. Abdulfetah, sin šejh Muhameda je prepisao:

1. Knjiga kazni i odluka (Kitab al-hudud wa’ l-ahkam) od Alija b.Magduddi aš-Šahwardija al BistramIja i

2. Djelo o postupku šerijatskog suda u slučajevima kontradiktornih dokaza (Malga’ aI-quddat ‘inda ta’arud al-Bayyinat) od Ganama b. Mu- hammadaal- Bagdadija.58

U Pljevljima je 1701. godine Abdulah, sin Hadži Mustafe, prepisao: Tablavijev spjev o metonimiji s komentarom (Manzuma at-Tablawi fi’l – isti’ara wa šarhuha) od Man§ura Sibta Nasiruddina at-Tablawi. Navedeni rad se odnosi na stilistiku.[24] U naredne tri decenije XVIII stoljeća ne nailazimo ni na kakvo djelo niti prepis poznatih rasprava koji su nastali u Pljevijima. Tek 1733. godine Husein Emin, sin mula Zekerijaha je prepisao Udžbenik, komentar djela iz šerijatskog prava (Wiqaya ar-riwaya fi mata ‘il al-hidaya) od Burhanuddina §adra aš-Šarija.[25] Već sljedeće 1734. godine Jahja, sin Ibrahimov iz Tašlidže, prepisao je takođe još jedno djelo iz šerijatskog prava: Zbornik fetvi i zbirka zakona sultana Sulejmana zajedno s fetvama (Fetava/ma’rudat/ i kanunname/ od Ahmad b. Muhammad al- Imadi, Abu Su’uda. Za razliku od svih do sada navedenih prepisa koji su pisani na arapskom, ovaj je napisan na turskom jeziku.[26] Sljedeći prepis na koji nailazimo da je prepisan u Pljevljima je 1765. godine. Od nepoznatog autora Ahmed, sin Mustafe, je prepisao Djelo o nasljednom pravu (Al- fara’id).[27] Petnaest godina kasnije nailazimo na prepis Komentar djela iz stilistike i retorike (Šarh talhis al-miftah fi’ l-ma’ani wa’ l-bayan) od Sa’duddin at-Taftazanija.

Spomenuti komentar je prepisao Mustafa, sin Osmanov.[28] U Orijen- talnom institutu u Sarajevu se nalazio prepis Priručnika iz šerijatskog prava (Multaqa al-abhur) od Ibrahima al- Halabija. Spomenuto djelo je 1794. go- dine prepisao Ali, sin Salih Temima iz Tašlidže.[29] I u narednom XIX stoljeću među obrazovanijim ljudima je bilo pojedinaca koji su se bavili naučnim i kulturnim radom i prepisivačkom djelatnosti. Pored mještana, bilo je i ljudi koji su obavljajući službu u Pljevljima napisali i neka svoja djela. Među takvima je i Satih Sidki Ćehajić – Mahmudkadić. Ovaj rođeni Sarajlija je početkom XIX stoljeća bio kadija u pljevaljskom kadiluku. Tu je 1805. godine napisao Zbirku zvaničnih pisama i dokumenata (Magmu’a – i §alih §idki Munša’at).[30] U navedenoj Zbirci se nalazi više podataka koji se odnose na pljevaljski kadiluk.

U narednim decenijama se ne susrećemo ni sa jednim imenom koje se bavilo naučnim radom ili prepisivačkom djelatnosti. Tek u drugoj polovini XIX stoljeća, tačnije u zadnjim decenijama toga vijeka se spominje hadži HiImi Taš1idžak, poznatiji pod nadimkom Hilmi-baba. Zna se da je rođen u PljevIjima, ali kao i mnoge druge, životni put ga je odveo daleko od rodnog mjesta, u Medinu. Među savremenicima je uživao ugled obrazovane osobe rezervisane na reformne mjere koje su preduzimali vladari Os- manskog Carstva. To je i bio povod pisanju njegovih rasprava u vezi sa stavom Porte prema hrišćanskom stanovništvu, njihovom pravu i obave- zama. Do sada se zna za dva sačuvana rukopisa: a) Medžlisi Bosnevie (Mafa1is-i Bosnawiyya), djelo koje je napisano u Medini na arapskom jeziku 12. III 1898. godine (19. ševvala 1315.)[31] i b) Risa1a fi siyasea.[32] Do sada nisam uspio prikupiti nešto više podataka o ovoj obrazovanoj i kontroverznoj osobi porijeklom iz Pljevalja.

Pored poznatih ličnosti i njihovih djela, od kojih se najveći broj prijepisa nalaze u Orijentalnom institutu i Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, dalja istraživanja starih orijentalnih rukopisa pohranjenih u bogatim arhivama i bibliotekama Istanbula, Kaira, Bagdada, zatim Beča, Venecije i drugih većih naučnih centara, doprinijeće još većoj spoznaji naučne, kulturne i prepisivačke djelatnosti svih onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima u vremenu osmanske uprave u ovim krajevima.


[1]   Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću, Istorija Crne Gore od početka XVI do kraja XVIII vijeka, knjiga treća. tom prvi, Titograd 1975.598 (dalje: M. Vasić, Gradovi)
[2]   Dr Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti i Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Sarajevo 1986.
[3]   Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih Muslimana, Sara- jevo 1934.
[4]   Dr Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijen- talnim jezicima, Sarajevo 1973. (dalje: H. Šabanović. Književnost Muslimana).
[5]   Muhamed Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, knj. I. II, Sarajevo 1988. (dalje: M. Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači).
[6]   Dr Lamija Hadžiosmanović – Salih Trako, Tragom poezije bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom jeziku, Sarajevo 1985.
[7]    Dr Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranja bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom jeziku, Sarajevo 1989.
[8]   Toma Popović, Kad je sedište hercegovačkog sandžaka premešteno iz Foče u Pljevlja, Prilozi za orijentalnu filologiju, X-XI /1960 – 61., Sarajevo 1961, 270.
[9]   M Vasić, Gradovi, 59819; Smail Balić, Kultura Bošnjaka, Muslimanska komponenta, Wien 1973, 65.
[10] Dušanka Bojanić, Jadar u XVI i XVII veku, iz knjige „Jadar u prošlosti“, Loznica 1985, 129 (dalje; D. Bojanić, Jadar).
[11] Radovan Samardžić, Sulejman i Rokselana, Beograd 1976, 663.
[12] D. Bojanić, Jadar, 129.
[13] Isto, 130.
[14] Isto, 129.
[15] Isto, 129.
[16]  M. Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači, knj.. I, br. 172,40 /1. Na- vedeni prepis do paljenja Orijentalnog instituta u Sarajevu maja 1992. godine nalazio se u ovoj znanstvenoj ustanovi zaveden pod brojem 372. To isto se odnose i na sve druge rukopise koji se navode u ovom radu, a bili su u Orijentalnom institutu
[17] Isto, br. 417,77. I ovaj rukopis je bio zaveden pod brojem 1164/1
[18]  Evlija Čelebi, Putopis, odlomci o jugoslavenskim zemljama, Prevod, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović, Sarajevo 1967, 394.
[19]  Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo J983, 108; Madžida Bećirbegović, Prosvjetni objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Prilozi za orljentalnu f1lo1ogiju, XX-XXl, 1970-71, Sarajevo 1974, 283.
[20] M. Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači, knj. II br. 570, 100. Nave- deni rukopis nalazi se u Gazi Husrevbegovoj biblioteci pod rednim brojem 338/1.
[21]  Isto, knj. I, 199/200., Rukopis se nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci pod rednim brojem 590.
[22] Isto, knj. II, br. 572 do 577,10011. Navedeni prepisi se takođe nalaze u Gazi Husrevbegovoj biblioteci pod signaturom 388/2-8.
[23]  Isto, knj. II, br. 583, 102. Ovaj prepis nalazi se u Orijentalnoj zbirci Hrvatske znanosti i umjetnosti u Zagrebu pod signaturom 1013.
[24]  Isto, knj.II, br. 571,100. Navedeni prepis nalazi se u Gazi Husrevbegovoj biblioteci pod rednim brojem 388/6.
[25]  Isto, knj. II, br. 805, 133/4. Ovaj prepis nalazio se u Orijentalnom institutu u Sarajevu i bio zaveden pod signaturom 1933.
[26]  Isto, knj.II, br.811,134/5. Isto kao i u prethodnoj napomeni, pod signaturom 1039.
[27]  Isto, knj. II, br. 1238, 193. Isto kao i u prethodnim napomenama pod signatu- rom 4354.
[28]  Isto, knj. Il, br. 1395,215. Sve kao i u prethodnim napomenama pod signatu- rom 1500.
[29] Isto, knj. II, br. 1505,233. Signatura 3281.
[30]  H. Šabanović, Književnost Muslimana, 553/4. Navedeni rukopis nalazi se u Gazi Husrevbegovoj biblioteci pod signaturom 193.
[31] Isto, 694. Navedeni rukopis se čuva u Sulejmanija biblioteci u Istanbulu, fond Ibrahim ef. Zaved-en pod brojem 517.
[32]   Isto kao i u prethodnoj napomeni i istom fondu. Na ovog intelektualca porijeklom iz Pljevlja ukazao mi je i šire podatke dao sada već rahmetli prof. dr Ismet Kasumović.
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jul 1, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , , , ,