RSS

Dani humora i satire

Dani humora i satire „Vuko Bezarević“  predstavljaju regionalnu kulturnu manifestaciju iz oblasti humora i satire, koja se u svom punom kontinuitetu održava već  tri decenije. Ustanovljena je 1986. godine u znak sjećanja na rano preminulog profesora pljevaljske gimnazije i satiričara Vuka Bezarevića, inače trostrukog dobtnika nagrade „Radoje Domanović“ za satiričnu priču. Utemeljivač i prvi organizator manifestacije je književni klub „Dalma“ koji je tada radio u sklopu narodne biblioteke „Stevan Samardžić“. Kasnije je finasijsku i organizacionu brigu o manifestaciji preuzela Opština Pljevlja, čime je utvrđen njen javni interes i obezbjeđen kontinuitet.

Manifestacija se održava svake godine u prvoj polovini mjeseca juna, dok programski koncept obuhvata pozorišni, likovni i književni  angažman najboljih stvaralaca i interpetatora iz oblasti humora i satire koji se očituje kroz dramski sadržaj, aforizam, epigram, satiričnu priču, karikaturu i scenski performans. Ovakav kulturni koncept traje već 25 godina, konstantno se razvija i slijedi načela dokazanih vrijednosti slobode izražavanja u cilju demokratizacije kulturnog i društvenog prostora kako Crne Gore tako i država u regionu. Sa druge strane, učešće  eminentnih autora iz regiona omugućava uvid u pravce kretanja i ravoja humora i satire kao umjetničkog žanra, kroz regionalno upoznavanje, razmjenu iskustava, protok informacija i ostalh vidova komunikacije kulturnih industrija.

Tokom svog decenijskog postojanja manifestacija je utemeljila i nagrade za stvaraoce koje se sada dodjeljuju na osnovu javnog konkursa, i to

–  Nagrada TIPAR se dodjeljuje za najbolje humoristicko-satiricno djelo iz prethodne i tekuce godine, objavljeno na prostoru bivše SFRJ, kao godišnja nagrada, i u posebnim prilikama kao nagrada za životno djelo. Dodjeljuje se od 1995. godine

 Nagrada VUKO BEZAREVIĆ  se dodjeljuje od 1996. godine, za najbolju neobjavljenu satiričnu priču

–  Nagrada RISTO PEJATOVIĆ se dodjeljuje za najbolju neobjavljenu karikaturu. Dodjeljuje se od 1994. godine

t

ISKRE KOJE SE NE GASE

Momčilo S. Bojović
(o Vuku Bezareviću)
„Priča o pričama“, Vuko Bezarević, Dalma, 1989.

Ni ulice grada moga, čini mi se, nijesu više onakve kakve su bile kada je njima koračao, svojim odmjerenim, stamenim korakom, Vuko Bezarević. Svaki njegov korak kao da je bio proračunat, a nikada u životu nije ni računao ni proračunavao. Licem je uvijek bio okrenut ka životu, ne samo zato što nije osjećao njegovu prolaznost i naslućivao i mračnu stranu čovjekovog postojanja, nego, prije svega, zbog toga što je bio jedan od onih koji vjeruju da se i smrt i prolaznost mogu premostiti i savladati stvaralačkom mišlju, svjesnim naporom i upornim radom. Što je vjerovao da je to čovjekov glavni poziv i njegova osnovna dužnost na zemlji, da je u tome i sva čovjekova muka i sva njegova veličina. Koliko je, samo, u njemu bilo optimizma! Imao je neograničenu i neuništivu vjeru u život, u čovjeka, u smisao ljudskog rada i mogućnosti napretka. Zato će u sjećanjima svih koji su ga poznavali živjeti uvijek nasmijan u pravcu onoga što je najsvijetlije i najčistije u radu i životu. U tom određenju bio je on cio čovjek: čist u mislima i osjećanjima, ponosan i prav, sa izvanrednim smislom za raspoznavanje moralnih vrijednosti.

Za sebe je, uvijek, imao najmanje vremena, iako se, često, onima koji su ga malo poznavali činilo da je sam sebi dovoljan i najvažniji. A njemu je najvažnije bilo da čovjek pored njega srećan bude.

Bio je zagledan u budućnost. Svojim krupnim očima gledao je u nju i ponirao svojom oštrom, dubokom mišlju. Ali je, isto tako, bio okrenut i prošlosti. Nije priznavao da se u budućnost bez prošlosti može.

Nije volio zaborave. U njima je vidio i jednu od tragedija ljudskog življenja. Zbog toga je, da bi otrgao od zaborava one koji su grad njegov zadužili djelom koje je nadživjelo njihovo vrijeme, mnoge neprospavane noći darovao Gavrilu Trojičaninu, Marku Popoviću Rodoljubu, Lazaru Komarčiću, Stevanu Samardžiću.

Ni zatvoreni prostor nije volio. Nije to za čovjeka, vjerovao je: sputava mu ne samo kretanje nego i misao, krade mu i otima snove o životu pa i sam život.

Moć snage silnih je prezirao, poštovao je samo snagu uma. Da umni ljudi svijetom vladaju, govorio je. Za nadmene, duhom siromašne, razumijevanja nije imao. Za one koji bi posrnuli imao je. Riječju ih nije sjekao, pomagao im je da se podignu sa koljena. Nije volio da vidi čovjeka na koljenima. Čovjek je, vjerovao je, morao biti uspravan kao bor i čvrst kao granit.

Vuko Bezarević rođen je u Pljevljima 9. juna 1940. godine kao četvrto dijete pljevaljskog trgovca Mihaila Bezarevića i Slavke, rođene Džuverović. U osmoj godini ostao je bez majčine brige i nježnosti pa je rano shvatio da je život teška borba u kojoj samo čvrsti i odlučni mogu opstati.

Po prirodi radoznao, Vuko je rano počeo da druguje sa knjigama i da u njima traži odgovore na pitanja koja njegove vršnjake nijesu interesovala. Volio je drugove i igru, ali je posebnom ljubavlju zavolio svijet koji su mu nudile knjige u mnogim časovima koje im je poklanjao. Sa tim svijetom Vuko Bezarević će drugovati do kraja života.

Osnovnu školu i gimnaziju Vuko Bezarević završio je u Pljevljima a Filološki fakultet, grupa jugoslovenska i svjetska književnost, u Beogradu. Sve do prerane smrti, 16. juna 1987. godine, živio je i radio kao profesor književnosti u pljevaljskoj Gimnaziji. Nekoliko godina bio je glavni i odgovorni urednik lista „Pljevaljske novine“, urednik časopisa „Mostovi“ i urednik edicija „Tragovi“ i „Mostovi“ Međurepubličke zajednice za kulturno – prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima.

Književnim radom Bezarević se počeo baviti još kao srednjoškolac, objavljujući pjesme u omladinskim listovima i časopisima. Prvi radovi nagovijestili su njegov raskošni talenat koji će do punog izražaja doći u njegovim humorističkim i satiričnim pričama i pjesmama koje je objavljivao u „Ježu“, čiji je bio stalni saradnik, kao i u drugim humorističkim listovima i rubrikama. Za književni rad Vuko Bezarević je dobio više priznanja, među kojima posebno treba istaći drugu nagradu na Belosvetskom vašaru humora i satire 1972. godine i prvu nagradu „Radoje Domanović“ za 1976. godinu.

Svijet Bezarevićeve humorističke i satirične proze izranja iz našeg svakodnevnog života, živi pored nas a, često, ako hoćemo da ga pravo i duboko sagledamo, i u nama. Objekat njegove satirične oštrice je birokrata, vlastoljubac, račundžija i šićardžija nadmen, ohol i nemilosrdan prema onima koji zavise od njega, a ponizan do puzavosti prema onima od kojih on zavisi. Njegovi „junaci“ su ljudi bez morala, sujetni, uobraženi, sitničavi i spremni na sve samo da ostvare svoje prljave ciljeve. Nikolaj Hartman kao da je mislio na humoristu i satiričara Vuka Bezarevića kada je napisao: „Pogled humoriste nije odbojan, hladan, bezdušan … On je u osnovi pun ljubavi, simpatija, on takođe ima naklonosti za ljudske slabosti koje ismijava, pa zato ne zaoštrava ni njih, ni kontraste u kojima se one ispoljavaju.“ Jer, Bezarević je pošao od istine da se protiv ljudskih mana najbolje i najuspješnije može boriti ako se one izvrgavaju javnom podsmijehu, ako se na njih javno ukaže. U njegovom humoru nema zajedljivosti, nema mržnje. Osjeća se, čak, da on saosjeća sa onima koji su pokleknuli, izgubili ljudsku snagu i osjećanje mjere, postali fariseji i svoje interese stavili iznad opštih interesa. Zbog toga je njegov humor i usmjeren na to da ih mijenja a ne da ih uništava.

U humorističkim i satiričnim pričama Vuka Bezarevića ima tema vezanih za određeno vrijeme a, ponekad, i za određeni teren. Međutim, sve one će, zahvaljujući snazi Bezarevićeve satirične oštrice i njegovoj sposobnosti da mane i nedostatke, skrivene duboko u čovjeku a i oko njega, humor njegov crpi i uzdiže na svjetlost dana, nadživjeti ovo vrijeme i osvojiti sve prostore kao izvanredni humoristički tekstovi koji plijene životnom istinom koju saopštavaju.

Sada se, ne bez razloga, prisjećam riječi Maksima Gorkog o jednom svom junaku: „Njegova duša je prostrana, on stremi daljini, voli sve ono što je svijetlo, a i sam ima u sebi nečeg svijetlog.“

U tom junaku ja vidim Vuka Bezarevića.

Od njegovog srca koje je planulo ognjem ostale su mnoge iskre koje će osvjetljavati prostore i van zavičaja Vuka Bezarevića.

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: