RSS

Milenko Miro Šarac – Povratak kući

07 mar

Sarac 1

POVRATAK KUĆI
Milenko Miro Šarac
Književna zadruga Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore
Podgorica, 2017.
cobiss.

Odgonetnuti tajnu oporuke

Nakon knjiga poezije „Pozni otkosi“ i „Kuća na dalekom brdu“, kao i knjige aforizama i epigrama „Rafalna paljba“, Milenko Šarac se na talasima sjećanja opet vraća zavičaju svojom novom zbirkom pjesama „Povratak kući“. Ovaj put još uvjerljiviji, hrabriji, još odlučniji u namjeri da „odgonetne tajnu oporuke“, tajnu koja se ugnijezdila u stvaralačkoj uobrazilji piščevoj, i iz koje on stvara. Pritom, u nimalo lakom pjesničkom zadatku prevođenja efemernog u neefemerno, nerečenog u rečeno, pjesnik se hvata u koštac sa vječitom filosofskom dilemom vremenitosti ljudskog bitisanja i posebnim umjetničkim izrazom daje odgovor, utemeljen na jednom ličnosnom odnosu. Taj odnos pjesnik je prepoznao kao jedini način opstajanja i jedini spas pred strašnom nepoznanicom života.

Ličnosna zajednica oca i sina, kao ugaoni kamen ove percepcije, postaje tako stvaralačka osnova i obrazac svim sledećim odnosima opisanim u knjizi. Odnosima utemeljenim na odgovornošću, odnosima obre- menjenim odveć zrelom i živom žudnjom za odgovorom. Tako je i fenomen vremena ovdje posmatran na tom odnosnom bitisanju, čime svakako gubi svoju stereotipnu trodimenzionalnu funkciju. zbog toga je moguće iščekivanje prošlog, koje je, u stvari, sjećanje na buduće; stoga je dječaku „koji nebo lista“ kosa, zapravo, sijeda. Kuća, kućni prag, porodica, zavičaj, okosnice su ovog poetskog izraza. Međutim, ovi pojmovi ne predstavljaju se samo u emocionalnom doživljajnom kontekstu, već se kroz jednu umjetničku i sugestivnu poetsku transmisiju, nastoji pronići do njihovih metafizičkih i suštinskih temelja, što i jeste misija odgonetanja tajne oporuke. Kroz ovaj iskonski, lični odnos, moguć je svaki drugi, smislen je svaki drugi, kao što je, između ostalih, i čovjekov odnos s prirodom. Pogled, kojim pisac kruži „kao šestarom“, svjedoči upravo ovaj odnos i ovu upućenost, koja u svakom trenu, praveći sve šire vidike, ovjerava jedan mikrokosmički status snažne pjesničke tendencije.

Upućen konstantno na prirodu, lirski subjekt je posmatra u jednom tipično pastoralnom ambijentu, u kome je igra vremenitog i vječnog, nužnosti i slobode, svjetlosti i tame, stalno na snazi. Stoga su i očekivana melanholična stanja, koja se naslućuju u stvaraočevoj percepciji jedne latentne borbe između prolaznog i onog budućeg. Tako stihovi, obremenjeni ovim saznanjem, nastoje da održe na površini svijest o ljepoti trenutka za koji vrijedi živjeti. A taj trenutak se lako ispuni šapatom kiše, blagošću predvečerja, osmijehom mjeseca. Bijeg od tjeskobe, koju svakodnevica i život stvaraju u duši čovjeka, pjesnik pronalazi upravo u živopisnom biću prirode. Priroda se u ovoj pjesničkoj imaginaciji ne predstavlja samo kao ukras koji miluje čula, već kao živa i iscjeliteljska čudesnost, koja ćutanjem odgovara na mnoga uznemirujuća pitanja kojima su prožeti stihovi. Ona je ta koja, i mimo naše volje, nosi „lijek od bola i očaja“.

U stvaralaštvu pjesnika, ne samo priroda, već i arhitektura, stari predmeti, sve je u službi čovjeka i zbog čovjeka, sve ima svoju simboliku samo u odnosu na čovjeka kao vremenito i smrtno biće. I tu počinje drama, egzistencijalna drama. Tako stara vodenica melje „zadnji sat života Milete Vodeničara“. U svim segmentima pjevanja, pjesnik proniče u jednu duboku dramu čovjekovog mukotrpnog života, predočavajući jedan egzistencijalni paradoks, borbu sa vjetrenjačama u kojoj čovjek na kraju gubi.

Pjesnik stihovima oživljava jedan etnološki milje, običaje i vjerovanja u posebnu prirodnu simboliku, koja je orijentir budućem praktičnom djelovanju. Međutim, po osobenom „sunčevom satu“, djelovao je čovjek, o kome Milenko pjeva, i na polju etičkog i međuljudskog. Stoga poetika Milenka Šarca, koja prikazuje posebnu narodnu etiku, utemeljenu na tradicionalnim hrišćanskim vrijednostima, sadrži u sebi i nečeg mitskog i paganskog, što se u našim narodnim običajima i vjerovanjima sačuvalo još od starih vremena. Pjesnik se ovim mitološkim sadržajima poslužio u namjeri da što bolje predstavi filosofiju života ljudi iz svog okruženja. Arhaični izrazi i oblici koji su u tu svrhu upotrijebljeni, nadilaze lokalna značenja, i osnovna namjera njihove upotrebe jeste nastojanje da se u jeziku i kroz jezik otkrije istina o biću. Samim tim i metafizička tajna smrti i vremenitosti čovjeka, kao i kompleksna drama življenja koju prati svijest o ovoj prolaznosti. Stoga ovi izrazi u Šarčevom poetskom jeziku imaju prizvuk aksiološkog i etičkog.

Porodičnim i zavičajnim temama pjesnik pridružuje lepezu pjesama posvećenih rodnom gradu, dočaravši u punom sjaju lokalni kolorit „kraj Breznice grada“. Ponizno i zahvalno, „kao prosjak što sjećanje krade“, pjesnik s nesebičnom ljubavlju predstavlja svoj grad u punoj posebnosti i raznolikosti, kako prirodnoj, tako i kulturnoj i duhovnoj. Nakon probuđene i ganute čitaočeve pažnje, stihovima protkanim esencijalnim temama i pitanjima, pjesme nastale u satima „sitnih pakosti“, kako ih je i sam naslovio, imaju šaljivu i terapeutsku ulogu po čitaočevu recepciju. Obojene već poznatom piščevom ironijom, u već viđenom egzistencijalnom scenariju, one ne stoje sasvim slučajno u samom epilogu ove pjesničke intencionalnosti. Dobronamjerna ironija, u poetskom kazivanju pjesnika neophodna je da bi se lakše uhvatili u koštac sa samim životom kao takvim.

Poezija Milenka Šarca svjedoči duboka kontemplativna stanja, iz kojih umjetnik stvara. U jednom nadvremenom ambijentu samoće, kao i u prethodnim zbirkama, pletu se stihovi. Iz samoće koja nije naknadno stanje, nastalo usled pukog odsustva nekoga i nečega, već samoće kao prvobitne istine iz koje proizilazi stvoreno i napisano. na talasima suptilne, pjesničke percepcije vremena i prostora, autor oživljava novu realnost, koja staru čini prisutnijom i jasnijom nego što je to ona činila sama sobom. Realnost, koja poput sna, živa i neuhvatljiva, mila i bolna istovremeno, čini da vidimo srcem, to jest, da vidimo ono nevidljivo. Kada to postigne jedna pjesnička intencionalnost, ona je svakako ispunila svoj zadatak. To postaje jedino mogućim, kada osobeni lirski doživljaj prepoznamo istovremeno kao univerzalni znak i poruku, što je svakako mjerilo i ovog književno estetskog dometa.

Sofija Jelovac

Advertisements
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na mart 7, 2018 in NEKATEGORISANO

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: