RSS

Vuko Bezarević – Pljevljaci u Andrićevim djelima

07 Dec

Opština Pljevlja, 2014.

O Pljevljima i Pljevljacima Andrić govori u četiri svoje pripovijetke i u jednom romanu.

U „Ruđanskim begovima“ Pljevlja se pominju u dvije rečenice i oba puta samo kao geografsko-relacijska odrednica. Pripovijetka govori o 1878. godini kada je austrijska vojska prodirala od Sarajeva preko Višegrada prema Rudom i Uvcu. Iz Andrićevog djela saznajemo da je u to vrijeme od Višegrada do Pljevalja vodio „dobar i beo drum“. Pljevlja se pominju i u zajedničkoj misli ruđanskih begova kao mjesto gdje bi mogla biti „potučena švapska vojska“.

Pripovijetka „U musafirhani“ objavljena je prvi put u Srpskom književnom glasniku 1923. godine. Tematski spada u krug Andrićevih djela iz turskog vremena. U njoj susrećemo ličnost koju pisac imenuje kao Mehmed Pljevljak. U prostor pripovijetke uvođena je postepeno. Fra-Marko, vikar manastira u Kreševu, u subotu pred veče, za vrijeme večernje, ugleda Turke gdje idu uz brijeg. „Bila su svega trojica, dvojica su vodila trećega, pridržavajući ga pod pazuha. Jednoga poznade: bio je Kezmo, janičar. Druga dvojica mora da su stranci. Onaj bolesni je još mladić.“

U tim prvim, ekspozicionim motivima trojica Turaka su sagledana iz Fra-Markove vizure pa je redosljed njihovog individualisanja time određen. Već smo naveli da u prvom viđenju Fra-Marko samo jednoga poznaje: Kezma, koji je ranije „nekoliko puta natjerao manastir u strah i na globu“. Ostala dvojica biće imenovana tek poslije večere u toku koje je vođen dijalog između vikara i Kezma: „Zanoćalo. Turci zametnuli razgovore o ratu, o janičarskim platama, a sve pljuckaju. Onaj bolesni čas zadrijema čas se prene, pa i on sluša. Fra-Marko sjeo u kut, odupro lakte o koljena a glavu o dlanove, pa ćuti i sluša. Iz razgovora razabire polako: bolesni Turčin je Osmo Mameledžija iz Sarajeva , a onaj drugi Mehmed Pljevljak. Obojica su janičari kao i Kezmo. U Sarajevu su u taboru. Sad se skitaju, čekaju da im stigne plata pa da pođu na Vidin˝.

I to je sve što u pripovjeci nalazimo o ovom Pljevljaku. Ovako oskudna karakterizacija ukazuje na dalji smjer sižejne linije na kojoj Pljevljak, poslije ove scene, ne ostaje.

Ovdje bi možda trebalo pomenuti i jedno drugo Andrićevo djelo u kome se takođe pojavljuju Fra-Marko Krneta i Kezmo. A možda i Mehmed Pljevljak. To je pripovijetka „Kod kazana˝. Navešćemo iz nje odlomak koji upućuje na ovu pretpostavku:

„Čim počne da se peče rakija, učestaju turske posjete manastiru. Taj miris patoke privukao je i Kezmu, janičara, onog koji je nekad dopratio pokojnog Osmu Mameledžiju. Već nekoliko godina se ovaj Kezmo sprema na ratište, a u stvari ratuje po hanovima i manastirima između Sarajeva i Travnika. Ugojen i podaduo od pića, on se jedva vuče, i gdje zasjedne ne diže se dok ga ne iznesu. U posljednje vrijeme s njim je neki Mehmedbeg Biogradlija, janičar i istinski ratnik.“

Nije li Mehmedbeg Biogradlija – Mehmed Pljevljak koji je „U musafirhani“ imao gotovo beznačajnu ulogu, pa je u skladu s njom ostao dijelom neidentifikovan – kao nekakav Mehmed iz Pljevalja, a sada je, u pripovijeci „Kod kazana“, zahvaljujući boljem i važnijem mjestu u pripovjednoj strukturi – dobio i svoje prezime?

U „Anikinim vremenima“ jedna od ličnosti, višegradski kajmakam Alibeg, sin je bogatog i uglednog Dževad- paše Pljevljaka.

U pripovijeci nema podatka o tome gdje je Alibeg rođen i gdje je proveo djetinjstvo. Kao dejstvujuću, ovu ličnost upoznajemo u njenim zrelim godinama ili još preciznije u 46. godini, ali iz predistorije ovog lika otkrivamo da je Alibeg još kao mladić u dvadeset prvoj godini postavljen za komandanta policije u Višegradu. U to vrijeme „trgovina je bila okrenuta na višegradski most, i varoš je bila puna robe, novca i putnika; zato je trebalo da u njoj bude znatan broj zaptija (stražara) sa otresitim i nepodmitljivim zapovednikom.“ Kasnije, kad je trgovina „skrenula na drugu stranu“, stranci su dolazili rijetko pa je broj zaptija smanjen. Alibeg, međutim, nije htio da napusti Višegrad već  je ostao u njemu kao kajmakam. Ali otkud Alibeg u Višegradu kad mu je otac pljevaljski paša? Alibegova majka je bila Sokolovićka, ato prezime moglo bi biti u vezi sa „visokim selom“ koje se pominje u romanu „Na Drini ćuprija“, iz kojeg je, kao dječak, odveden Mehmed-paša Sokolović. Selo se nalazi „iza jedne od planina koje okružuju most i (višegradsku – VB) kasabu“, pa se time može objasniti Alibegova veza sa gradom na Drini, u koji je prešao vjerovatno iz nekih porodičnih razloga. Ali- beg je, međutim, održavao stalnu vezu sa ocem i zavičajem. U djelu se pominje da je dvaput išao sa Dževad-pašom u rat, u Vlašku i u Srbiju, ali se svaki put vraćao na svoj položaj u Višegrad“. U pripovijeci se, takođe, kaže da je „obilazio svoje imanje u Pljevljima“, a poslije Anikine nasilne smrti proveo je tamo „dve-tri nedelje kod rođaka“. Kad je riječ o sižejnim linijama pripovijetke, Alibeg je najviše na onoj koja govori o drami dobrunskog prote i njegovog sina Jakše. Alibeg je „sa svim znacima čoveka gospodskog soja“ i to je činilac koji određuje ovu ličnost ne samo u odnosima prema drugima nego i u njenom  stavu prema nekim životnim opredjeljenjima. Naime,  gospodski soj ovdje ima i značenje „ravnodušnosti za sve stvari“, a naročito za osvajanje vlasti i sticanje materijalne moći. Kao kajmakam, Alibeg nema drugih ambicija osim da u Višegradu život teče mirno, bez potresa i neprijatnih stvari. Tada ovaj prikriveni bonvivan može da odlazi na teferiče ruđanskim i glasinačkim begovima ili da obilazi svoje imanje u Pljevljima. U građenju ovog lika, Andrić se služi uglavnom metodom neposredne karakterizacije (o kajmakamu mnogo više doznajemo iz pripovjedačevog kazivanja nego iz Alibegovih postupaka): „Ženio se nekoliko puta i sve su mu žene poumirale. Bio je poznat sa svoje slabosti prema ženama. S godinama je sve više pio, ali uvek s merom i ukusom. Bio je vitak i pored neuredna života i godina“. Itd. I u slučaju Alibega, Andrić primjenjuje svoj uobičajani postupak kad su u pitanju epizodične ličnosti. Čim ih uvede u radnju, upoznaje nas sa njihovim glavnim osobinama. Radnja se tada zaustavlja i ustupa mjesto statičkom opisu, odnosno dolazi do usredsređivanja pripovjedačevog objektiva na osnovno određenje ličnosti. Poslije prvog i najznačajnijeg Alibegovog izlaska na scenu, ova ličnost pojaviće se još tri puta, ali se saznanja o njoj time neće značajnije proširiti. Sve što je rečeno o kajmakamu, rečeno je prilikom njegovog uvođenja u prostor romana. Kajmakam, doduše, i sam posrne pred magnetizmom Anikine ljepote, ali takav njegov postupak je pripremljen. Već smo saznali da je ovaj čovjek poznat sa svoje slabosti prema ženama, i da ima 46 godina, a to je kritično doba za muškarca jer mu se „čini da poznaje pravu vrednost života, a u isto vreme oseća i vidi da mu se taj život izmiče i krati“. Isidora Sekulić zapaža da se Istok kod Andrića javlja i sa slijepom, ludom, varvarskom požudom za ženom. Požuda je izražena i kod Alibega, ali ne sirova, mahnita. Alibeg u svemu ima osjećanje mjere i kad ne mogne više da odlazi kod Anike, on će jednu strast zamijeniti drugom, ali bez kavge, nastupa pomame, bezumnih prohtjeva:: ˝U kasabi, kajmakam provodi večeri u svojoj bašti pored  Drine i pije s prijateljima. Naredio je zaptijama da idu i hvataju Jakšu, pa zaboravio i njih i đakona“.

I poslije Anikine smrti, on pokazuje jednu finu melanholiju koja govori o čovjeku bogatog i tragičnog iskustva, ali i sposobnosti da se sve prima dostojanstveno i s razumijevanjem za prolaznost i uzaludnost: „Istina, sedeći u svojoj bašti pored nargile i gledajući u brzu vodu, mislio je ponekad o vlahinji sa Mejdana. ‘Čudo! Od tolike lepote ništa nije ostalo!’ “ Ostaje, međutim, utisak da sve što se desi Alibeg nadživljuje neutaženom željom za uživanjem, za koju se ne bi moglo reći da je obična samoživost, već, prije, onaj karakteristični orijentalni pesimizam tijela…

I u triptihu „Put Alije Đerzeleza“ nailazimo na ličnosti koje su iz Pljevalja.

Na početku novele Andrić opisuje han kraj višegradske đumrukane u kome se sakupilo dosta putnika. Među njima je i „trgovac, Srbin iz Pljevalja, sa sinom, visokim šutljivim mladićem, nezdravo crvenih obraza“.

O njima, međutim, u daljem pripovijedanju nema ni jedne riječi. Oni su, sa još nekim strancima, samo štafaža za susret Alije Đerzeleza i višegradskih čaršilija.

Kad je Đerzelez napustio Višegrad, susreo se sa braćom Morić koji zapitkuju i draže svog starog znanca:

− Šta je, šta si se smrko? Ostarilo se, Đerzeleze, bogami!

− Pozdravila te Darinka iz Pljevalja, kaže, otkako si ti otišao spava sama.

I to je sve. Darinka se više ne pominje. Ni u ovom ni u nekom drugom Andrićevom djelu. Određenje ove ličnosti moguće je u kontekstu Alijinih susreta sa ženama, koji su dati u noveli, a ima smisla samo iz ugla traga Andrićevim viđenjem Pljevljaka. Ko bi mogla biti Darinka? Ako je to žena koja je zaista bila u Đerzelezovom posjedu, onda je to veza „sa onom do koje se može kad god se hoće, i kad se ništa bolje nema“. A to znači da je Darinka prostitutka, kao Jekaterina. Jer Đerzelez, opterećen psihologijom mitskog junaka, može samo do one žene do koje se ide pravo. Do svih ostalih, do kojih je put vijugav i tajan, Đerzelez nikad ne stiže.

U najpoznatijem Andrićevom djelu, romanu- hronici˝Na Drini ćuprija˝ Pljevljaci imaju značajnu ulogu. O njima se govori u tri poglavlja: III, IV i IX. Pljevljaci se pojavljuju na početku i na kraju onog razdoblja u romanu koje je obilježeno turskom vladavinom. Pljevljak, starješina sejmena, uveden je u radnju tek što su radovi na gradnji mosta započeli. Pljevaljski muftija i njegov pomoćnik naći će se u Višegradu, na mostu, 300 godina kasnije, kada jedinice redovne turske vojske napuštaju Bosnu.

Zanimljivo je da Andrić jedino u ovom djelu Pljevlja piše ekavski i u jednini, kao Plevlje. Anica Šaulić je u Jugoslovenskom filologu za 1961-62. godinu objavila tekst „Pogled na istorijski razvoj naziva Plevlje i Pljevlje (Plevlja i Pljevlja) 2, objašnjavajući otkud kod Andrića Plevlje i Plevljak. „Treba imati na umu“, piše Anica Šaulić, „da je kraj pripadao Raškoj, koja je bila ekavska, prema tome bi Andrićev oblik Plevlje bio sasvim opravdan. Tek je nadiranje dubrovačko-humskog govora prevelo riječ u ijekavski oblik Pljevlje. A. Šaulić smatra da se množinski oblik može objasniti uticajem naziva Jezera, u durmitorskom kraju, koji se javlja kao plu- ralija tantum. „Postoji, vjerovatno, i uticaj riječi Plevljak i Plevaljski, odakle se ’a’ moglo prenijeti u naziv samoga mjesta bez obzira na morfološki oblik. Najzad, mogla je i tradicija o županiji Pleva tome doprinijeti“. Andrić Plevljaka uvodi u radnju romana onda kad razbješnjeli Abidaga pokušava da osujeti rušenje građevine na Drini. Motivi koji neposredno slijede ne grupišu se samo oko ličnosti Plevljaka, već dograđuju likove Abidage i Radisava.

Ako je karakterisanje ličnosti „postupak za njeno raspoznavanje“, onda je „najprostiji činilac karakteristike lično ime koje junak dobija“. Neuobičajeno je ono što Andrić u ovom slučaju čini: on ličnost imenuje po nazivu mjesta iz kojeg je ona rodom. U početku čitalac ima utisak da se starješina sejmena možda više i neće pojavljivati u romanu, jer ga pripovjedač naziva „jednim Plevljakom“, što djeluje kao pominjanje učesnika događaja koji će, scenskim jezikom rečeno, fungirati samo kao statista. Međutim, Plevljaka susrećemo tokom cijelog trećeg poglavlja, kao i u dijelu četvrtog. U tom sižejnom toku starješina sejmena poprima odlike lika. Zašto ga onda Andrić ostavlja bez ličnog imena kao da će govoriti samo o neindividualisanom stanovniku Pljevalja? Roman „Na Drini ćuprija“ izrasta iz „lokalnih usmenih legendi i predanja“, a pošto narod „ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje“, ostala su u sjećanju, kad je riječ o nastajanju drinskog mosta, imena samo onih ličnosti koje su imale značajnije uloge (Mehmed-paša, Abidaga, Tosun-efendija, Arif-beg, Radisav, Majstor Antonije). Starješina sejmena, međutim, bio je u njihovoj sjenci pa je pominjan samo kao jedan Plevljak. Ova pretpostavka se teško može „držati“ jer se u vezi s gradnjom mosta pominju Ilinka, Merdžan, Ahmedaga Šeta, a oni su još epizodnije ličnosti od zabita iz Pljevalja. Teško je pretpostaviti i nešto drugo: da Plevljak oličava do te mjere ljude svoga rodnog kraja, da je Andriću poslužio kao tip. Velikom piscu je takvo tipiziranje bilo strano. Iako je jednom napisao da u kasabi ljudi i žene liče jedno na drugo kao ovca na ovcu, ličnosti ovog pripovjedača, čak i one najsporednije, osobene su i – po biografiji, psihičkom ustrojstvu, ponašanju – neponovljive.

Odgovor se očito mora potražiti negdje drugdje. Plevljakova sudbina je toliko tragikomična da jadnog starješinu možda stoga niko ne htjede pravim imenom zvati. Ovome bi se moglo još dodati da je Andrić u romanu-hronici primjenio oblik tradicionalnog usmenog pripovijedanja. Nazivanje ličnosti po kraju odakle je kat- kad je u duhu takvog kazivanja.

Iz prvog susreta sa Plevljakom saznajemo da je on u hijerarhijskom nizu onih koji su upravljali gradnjom mosta i bili u njenom obezbjeđenju – starješina sejmena. U istom pripovjedačevom iskazu data su još dva podatka o Plevljaku: da je odrastao u Carigradu i da je blijed i nezdrav čovjek. Drugi podatak djeluje kao nebitna fizička karakteristika, ali će se ubrzo otkriti emocionalna ekspresija koju ta karakteristika ima: Plevljak je uplašen, a strah je u njemu tako intenzivan da razara i njegovo tijelo i njegov duh.

Lik Plevljaka Andrić ostvaruje pretežno spoljašnjim postupkom slikajući odnose ove ličnosti prema Abidagi, sejmenima i Radisavu. Iz odnosa prema Abidagi potiče Plevljakov strah, a iz tog straha rađa se okrutnost koja obilježava i određuje odnose prema sejmenima i Radisavu.

Motiv straha često susrećemo kod Andrića. Nalazimo ga još u Ex Pontu, u zapisima iz tamnice. U tom djelu strah se otkriva kao glavni i često jedini pokretač ljudskog djelovanja, što će kasnije biti ilustrovano Abidaginim i Plevljakovim strahovima: „Od straha su ljudi zli i surovi i podli…“, to je misao iz Ex Ponta kojom se mogu objasniti Plevljakovi postupci prema sejmenima. (Sličnu misao nalizimo i kod Meše Selimovića: „Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naređuje opreznost i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti“.) Prototip za starješinu sejmena, odnosno za njegovu dominantnu osobinu, možda je u onom čovjeku kome je bilo određeno da pisca muči u ex- pontovskim danima: „Kad bih mogao zaviriti u nutrinu ovom čovjeku (…) mislim da bih našao malu, bijednu dušu, izmučenu obzirima i strahom pred propustima i ukorima“. U Ex Pontu se nalazi još jedna opaska kojom se može objasniti odnos Plevljaka prema Abidagi: „Sve se niži višega boji“. O strahu je Andrić prije romana „Na Drini ćuprija“ pisao i u pripovijeci „Žeđ“ u kojoj nalizimo na sljedeće zapažanje: „Život često ostvaruje, na širem planu, priviđenja i strahove našeg detinjstva, i od sitnih, uobraženih strahova stvara velike i istinske“.

U Andrićevom opusu teško je naći ličnost koja je do te mjere određena strahom u sebi i oko sebe kao što je Plevljakova. Sva preživljavanja ovog čovjeka, sve pojave njegovog unutrašnjeg života, svi njegovi postupci i cjelokupno ponašanje – vezani su za strah i samo se njime mogu objasniti. Iako po položaju u političkoj hijerarhiji ima moć, Plevljak nije uplašen da tu moć ne izgubi, kao što je time uplašen Abidaga. Plevljak se plaši da će izgubiti život, i još više od toga – da će biti izložen mukama prije smrti. Ova vrsta straha govori o prirodi političke hijerarhije u osmanlijskom carstvu, ali i o samom Plevljaku. Nikola Koljević je zapazio da je nadzornik iz Plevalja  svojim položajem „prisiljen na moćništvo, a samo mu niti prirodno pripada, niti oseća njegovo iskušenje“. Zato čuvanje položaja koji obezbjeđuje izvjesnu moć – nije Plevljakova preokupacija. Riječ je o čovjeku koji, i po Abidaginom zapažanju, nije za posao koji obavlja. Kod Plevljaka nema „strasti moćništva“, nema želje za vladavinom nad ljudima, nema ambicija da se uspije po svaku cijenu; a nema ni lukavstva i spretnosti, smisla za političke spletke i podvale pomoću kojih bi se osvajala i održavala vlast.  Ali ne treba zanemariti ni to da Plevljakov strah govori i o položaju poturica kad „neki ‘s pravom neograničene vlasti’ snabdeveni Stambolija“ stigne u naše krajeve.

Plevljak je brzo i bez rezerve povjerovao da će Abidaga izvršiti svoju strašnu prijetnju jer je, odrastavši u Stambolu, vjerovatno dobro upoznao azijatsku surevnjivost, kao i to da su Stambolije prezirale „sve što je Bosna“, pa su taj prezir, uz nezadovoljstvo što moraju odlaziti u tu Bosnu, iskazivao u bahatosti, silništvu i surovosti. Međutim, činjenica da su Stambolije prezirale, pored raje, i domaće muslimane, ne možemo objasniti Abi- daginu animoznost prema Plevljaku; jer je ona prema ovom čovjeku veća i intenzivnija nego prema drugima. Andrić govori o nerazumljivom osjećanju mržnje i odvratnosti. „Sve što je on (Plevljak- VB) radio ili govorio dražilo je Abidagu i izazivalo da ga grdi i unižava“. Abidaga i Plevljak imaju nekih sličnih odlika: obojica bi se mogli podvesti pod pojam ˝biciklista˝ u njegovom figurativnom značenju: povijeni su prema gore, a pritiskaju prema dolje. Pogledajmo motive koji ih pokreću na ovakve odnose. Abidaga predano izvršava naredbe velikog vezira pla- šeći se da ne padne u nemilost kod njega. A „to je ono od čega ne može da spava, a kad zaspi, i u snu drhti.“ Plevljak je nastojao da se dodvori Abidagi i da mu ugodi jer se pla- šio da će zbog ovog okrutnog Stambolije izgubiti „ne samo hlebac i položaj nego i glavu“. Dakle, i jedan i drugi su servilni prema nadređenima, ali su razlozi za servilnost različiti. Za Abidagu nemilost vezirova znači uda- ljenost od njega, „da ti se neprijatelji podsmevaju (ah, samo ne to!), da si niko i ništa, da si dronjak i fukara ne samo u tuđim nego i u svojim sopstvenim očima“. Nemilost znači živjeti „negde u progonstvu, u mračnoj provinciji, zaboravljen, izlišan, smešan, bedan“. A to je za Abidagu teže nego izgubiti život („Bolje ne gledati sunce i ne disati vazduh!“). Abidaga je zatrovan vlašću i moći i život bez položaja, ugleda i uticaja ne znači mu ništa.

Plevljak se, više od svega drugog, plaši fizičke patnje i smrti i da bi ih izbjegao pristao bi na sve, a to znači i da se odrekne svog položaja. U svom strahu nespretan je, krut, izgubljen, ponizan… Abidaga ga i zbog toga prezire nazivajući ga „slaboumnom poturicom“.

Druga zajednička osobina Abidagina i Plevljakova je surovost prema onima koji su, na lestvici političke moći, niži. Moderna psihologija tvrdi da ljudi koji su servilni prema nadređenima imaju potrebu da budu surovi prema potčinjenima. Kod Abidage svirepost potiče još i iz surove prirode, ali je ona, svirepost, i „cijena“ održanja među uticajnim i moćnim. Kod Plevljaka surovost je odbrana od nepodnošljivog straha. A pošto je onaj koji je uplašen obično slab, surovost se ispoljava samo prema onima nad kojima se ima vlast.

Andrić je o strahu pisao i poslije objavljivanja ro- mana ˝Na Drini ćuprija˝. Zapažanja u tim djelima kao da su nastala iz analize Plevljakove ličnosti. Tako u „Zeku“ nailazimo na ove riječi: „Stvarna i najveća opasnost nije u opasnostima koje nam zaista prete, nego u strahu koji je u nama“. Veliki pisac je misao varirao u „Slučaju Stevana Karajana“: „Kad neka briga i strahovanje zbog nje uzmu u čoveku maha, onda se taj može smatrati pobeđen, bez obzira da li će ili neće nastupiti ono čega se on boji, jer on propada od brige i strahovanja a ne od njihovog ostvarenja“. Plevljak propada od straha koji pustoši u njemu, a ne od ispunjenja Abidagine prijetnje. Strah se kod Plevljaka pretvorio u mučnu moru. Stalna uzbuđenost iskazivala se čas u smrtnoj potištenosti a čas u grozničavoj i svirepoj revnosti. Dodamo li još i paniku i stanje ludačke jarosti, biće nam jasno zašto primarna emocija kod starješine sejmena kasnije dobija ˝oblik i snagu kliničkog ludila˝. Po znacima koje pisac navodi, mogla bi se čak odrediti i priroda Plevljakove bolesti. Naime, starješina sejmena, poslije nabijanja na kolac seljaka Radisava, doživljava pravu manijačku razdraganost da bi povremeno padao u stanje teške zamišljenosti. Po Brojleru, takozvana ciklična duševna oboljenja karakterišu krupni poremećaji emocionalnog raspoloženja „koja idu do krajnje potištenosti (depresije), na jednoj strani, ili manijačke razdraganosti, na drugoj, sa izvesnom tendencijom oscilovanja  između obe krajnosti“. Uzroci se mogu potražiti u nesaglasnosti Plevljakove prirode i onog što položaj zabita traži i nameće. Starješina sejmena, kako je to dobro primijetio Nikola Koljević, „ulazi u lanac iskušenja moći, ne po ‘vokaciji’, već iz lične sla- bosti da mu se odupre“. Plevljakova bolna radost što ga nije zadesila Radisavljeva sudbina „groteskni je simbol njegovog ‘gubljenja duše’. Opijen moći, koja je kod njega po- tpuno slučajna, on ‘gubi dušu’ u ludilu, razoren satanskom snagom iskušenja koje je potpuno strano njegovoj prirodi“.

U IX poglavlju romana „Na Drini ćuprija“ pojavljuju se dva Pljevljaka: muftija i njegov pomoćnik Osman-efendija Karamanlija. Njih dvojica uvedeni su u radnju romana u kontekstu onih događaja koji se mogu nazvati prelomnim za život višegradske kasabe: jedinice redovne turske vojske povlače se početkom ljeta 1878. godine pred Au- strijancima. U julu mjesecu nailazi pljevaljski muftija sa malim brojem ljudi „ali sa velikom rešenošću da organizuje u Bosni otpor protiv Austrijanaca.“ Pisac ovaj lik ostvaruje deskriptivnim postupkom: opisom muftijinog spoljašnjeg izgleda i ponašanja. Lik je građen na kontrastu: to je „ozbiljni, plavi čovek mirna izgleda“, ali se iza te mirnoće krije vatrena priroda. Ozbiljnosti i mirnoći, kao spoljašnjim obilježjima, suprotstavljeno je i ponašanje koje se iskazuje kroz muftijine ratoborne namjere. Ponašanje je dato kao komponenta etičkog profila. Ono ne znači toliko nesposobnost realnog procjenjivanja situacije koliko neodgovornost, jer muftija gura ljude u očigledan poraz i smrt. Muftija će brzo napustiti višegradski prostor zbivanja i svoje mjesto i ulogu ustupiće svom pomoćniku Osman-efendiji Karamanliji.

I dok u strukturi muftijinog lika spoljni izgled protivurječi etičko-psihološkim osobinama, Karamanlijinoj silovitoj i neumjerenoj prirodi potpuno je sagla- san spoljni izgled: „…visok, mršav i bled čovek. Svaki mišić na licu mu je neprirodno zategnut, oči grozničave, a čelo i obrazi puni ožiljaka, kao kod padavičara“. Kod Karamanlije je snažno izražen vjerski fanatizam. Ime ličnosti u tom pogledu moglo bi se tumačiti u funkciji sredstva karakterizacije. Karamanlijina duboka i iskrena strast za otporom ne potiče iz uvjerenja da će se tur- ska vladavina u Bosni sačuvati, već iz neke iracionalne potrebe da se otpor po svaku cijenu pruži. Piscu je opredjeljenost dvojice Pljevljaka poslužila kao isticanje Višegrađana u jednoj njihovoj osobenosti: „Višegrađani nisu nikad uživali glas oduševljenih ratnika“ i više su voljeli „da ludo žive nego da ludo ginu“. I muftija i Osman-efendija pojavljuju se u romanu kao ličnosti koje predstavljaju „jedan od znakova poremećenih vremena“. U trenucima društvenih potresa i velikih promjena obično ovakvi ljudi, zapaža Andrić, izbiju naprijed i „nezdravi ili nepotpuni, vode stvari naopako i stranputicom“.

Motivacijski, dvojica Pljevljaka imaju funkciju logičnog i „opravdanog“ uvođenja Alihodže Mutevelića, tog „središnjeg uma“, u radnju romana.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na decembar 7, 2014 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: