RSS

Radomir Matović- Hajdučki Harambaša Mićo Gluščević

16 Nov

Breznički zapisi“, br. 11-12, Pljevlja 1999

Prijepoljsko selo Kamena Gora, koje se nalazi lijevo od puta Prijepolje – Pljevlja, na samoj granici Srbije i Crne Gore, u šumovitom predjelu, iznjedrilo je u prošlosti dosta hrabrih boraca koji su se istakli u oslobodilačkim ratovima. Među njima čelno mjesto zauzima Mićo Gluščević, znameniti hajdučki harambaša, neustrašivi junak, četovođa i iacionalni borac iz XIX vijeka. Ovaj vitez slobode opjevan je u narodnoj pjesmi kao “hajduk što goni hajduke”.

O živogu i podvizima Mića Gluščevića malo ima pisanih dokumenata. Najviše se o njemu može saznati iz narodnog predanja i kazivanja njegovih savremenika i deseteračkih pjesama. Pouzdano se zna da su Mićovi roditelji – otac Risto – Mrgud i majka Jevra (Dobrana) živjeli u velikoj zadruzi pod Biorcem. Sa njima su živjeli brat Ivan i sinovci Stevan i Bogdan od trećeg brata koji je ranije umro.

Publicista Vukoman Šalipurović piše:

“Kuća Rista Gluščevića nije bila ni jedina ni inokosna. Velika zadruga imala je dosta stoke, jer je imala i kosce i čobane. Uvođenjem čitlučenja posle turskih reformi od 1839. godine, Kamenoj Gori nametnuše se begovi Selmanovići iz Pljevalja za čitluk-sahibije. I Risto posta čivčija Selmanovića. To stanje Turci ozakoniše i saferskom odredbom. Poče davati trećinu od žita i polovinu od sijena. I pored toga kuća je bila bogaga i imućna, pa je bilo i za agu i za porodicu. Risto bješe izrodio s Jevrom (Dobranom) i djecu. Sin Jovan rođen je 1821, sin Mićo 1833. godine, a posle njih rodile su se i sestre Predana i Bisenija. Izgledalo je da će ova mirna porodica provesgi spokojan život u planinskom selu. Ali, dobro traži zlo, jer oba zajedno prate čovjeka”.[1]

Braća Jovan i Mićo bili su stasiti i naočiti momci, bistri i vrijedni. Roditelji su Mića posebno voljeli, pa su ga vrlo mladog i oženili lijepom djevojkom Marijom, koja je prema svom suprugu bila vrlo nježna i pitoma, ali djecu nije rađala. Do kraja života ostala mu je vjerna, rasplićući kose od tuge posle njegove tragične pogibije. U to vrijeme u Kamenoj Gori bilo je još pet kuća Gluščevića: Ivana, Sekule, Stojana, Bogdana i Simeuna. Po prirodi svi su bili borbenog temperamenta. Mićo se od svih njih izdvajao svojom otmjenošću, smjelošću i hrabrošću. Snažan, okretan i visok bio je prava “slika i prilika” gorštaka. Naročito je volio da baca kamena s ramena i da se sa čobanima igra klisa i guce. Nije mu bilo, pričao nam je šezdesetih godina Milosav Gluščević, veteran iz Prvog svjetskog rata i banski vjećnik, ni šest godina kad je počeo ići za stokom. Kasnije, kad je malo odrastao, čuvao je i po dvjesta ovaca.

– Najteže mi je bilo – kazivao je Mićo – da ih branim od vukova. Nebrojeno puta su mi upadali u stado, a ja sam bio nemoćan da ovce odbranim golim rukama. Zato sam stalno priželjkivao da imam pušku. Moji jarani i ja pokušavali smo da je nekako napravimo, ali nam nije polazilo za rukom.[2]

Tada je u Kamenoj Gori i okolnim selima, koja su bila obrasla gustom šumom, stoljetnim jelama, borovima i omorikama, kao i ostalim rastinjem, bilo dosta svakojake divljači, a naročito vukova koji su čobanima na svakom koraku vrebali stada.

– Često sam iz prikrajka posmatrao – pričao je Mićo – kako kurjak upadne među brave. Ovce bi se razbježale, ali zvijer nije htjela da pojede ovcu koju prvu stigne, već je jurila za najboljom. Tako uvijek pa nek u buljuku ima i trista brava – on traži samo najbolju.

Izuzetno zdrava priroda, šume bogate s divljači, a iznad svega domaćinstva na glasu sa punim ambarima i torovima, privlačili su brojne begove i turske besposličare u lov i provod u Kamenu Goru. Kamenogorci su im morali pripremati konačište, hranu, odmor i provod. “Kraj jakih, bistrih izvora pravili su teferidže i sjedeljke dok su se pekli jaganjci i šiljezi, a domaćice spremale pite i cicvare. Nastalo bi gošćenje i izležavanje po prostrtoj slami, na kojoj su postavljani pokrivači i čerge. A Turci su tražili da im se prostiru samo čerge i pokrovci. Ponjave šarenice i gubere nisu htjeli. U pokrovac i čerge neće ni buve ni uš. To su znale i age i čivčije, pa su im samo njih i prostirali. Ako bi koji donio ponjavu, aga bi ga odmah izgrdio”.

– Kamo, vlaše, pokrovac? Neću ja da kupim tvoje uši i buve.
Siromah čivčija ako nije imao pokrovac morao ga je pozajmiti.

Tako su jedared sa svojom svitom izašli begovi Selmanovići u Kamenu Goru. Došli su da obiđu svoje čivčije Gluščeviće, uzmu harač i pozabave se lovom na srne i drugu divljač. Znali su da tuda navraća hajduk Ristan Šaran iz Mataruga, Marinko Leovac iz Krća i drugi pa su za svaki slučaj poveli poveću pratnju oružnika. Bili su se okupili oko čuvenog izvora Sanduk, gdje su im čivčije spremile bogat ručak sa jagnjećim pečenjem i ostalim đakonijama – sirom, kajmakom, kiselim mlijekom i gruševinom. Dok su pirevali i zabavljali se uz pjesmu i muziku, okolo su isturili čvrste straže da hajduci ne banu.

Kad je vrijeme poodmaklo i ručak se bližio kraju, begovi povikaše:
– Mi smo došli po ak i što je naše sakupite!
Čivčije uglas odgovoriše:
– Čestiti i dobri begovi, daćemo što vam pripada, sve što je vaše i carevo, samo nas zaštitite od onih Turaka koji nam čine zulume, a nemaju ovde svoje čitluke.
– Šta se može, drage čivčije, i oni treba da žive – odgovori jedan od begova.

Sam beg Selmanović, komandant Sandžaka, godišnje je, kažu, iz ovog vilajeta kupio harač od dvije hiljade brava. Svu tu stoku prodavao je mletačkim trgovcima i tako sticao veliko bogatstvo. Ipak, on je, u odnosu na druge, imao čovečniji odnos prema čivčijama i kad bi zatrebalo pomagao im da ostvare neka svoja prava, lakše nabave neku poljoprivrednu alatku ili drugu kućnu potrebštinu. Prilikom njegovog “izleta” u Kamenu Goru Mićo Gluščević je posluživao za ručkom i punio čibuke duvanom. Pri kraju gozbe beg Selmanović upitao je svoje čivčije ko će da pozove Savu Smiljanića, Petra Ćukovića i ostale viđene Kamenogorce da sa njima pođu u lov. Gluščevići odmah rekoše da nemaju hitrijeg od Mića. Beg se okrenuo prema stasitom mladiću, rekavši:

– Da te vidimo, Mićo, je li ovo istina što tvoji kažu …
– Istina je, beže! Poćiću da pozovem ljude samo da mi date ceferdar da niz selo sa njim krenem.
– Evo, bujrum, vraže kaurski – reče beg i dade Miću svoju pušku srebrom izvezenu i okovanu.
Sav sretan što u rukama ima pušku koju je toliko priželjkivao dok su mu vukovi upadali u stado, Mićo trkom krenu niz selo i kad stiže kod kuće Sava Smiljanića opali jedan metak, zatim kod kuće Petra Ćukovića i tako redom dok ne “izgore” svaki metak.
Čim se vratio, beg ga upita:
– Jesi li se umorio, sokole?
Odgovorivši da nije, ali da je svu džebanu išenlučio, beg se rasrdio i Mića ošamario, psujući mu vlašku majku, oštro mu odbrusivši.
– Zapamti, krmče, da se nikad prazna puška ne ostavlja!
Duboko uvrijeđen i ponižen begovim postupkom, Mićo se trgao i kao rasrđeni ris mu u lice skresao:
– Znaj, beže, da od danas više nikad neće udariti turska ruka Mića Gluščevića.

Odmah zatim odjurio je kući, gdje su begovi bili ostavili dvije rezervne puške, uzeo jednu i zamakao u šumu. Ispred večeri zaposeo je busiju između sela Obardi i Jabuke, na mjestu gdje je očekivao da naiđe beg Selmanović sa svojom svitom. Kad se hvatao prvi sumrak i kad su begovi prolazili putem iznad jedne doline, pritajen u jednom šumarku, Mićo nanišani i ubije onog istog bega koji ga je ošamario. Ostali se preplaše i nadaju u bjekstvo put Pljevalja. Istih stopa Mićo krene za Mataruge i prenoći u kući Ristana Šarca, koji je bio već oglašeni hajduk. Stupio je u njegovu družinu i sa njim se pobratimio.

Uviđajući da je za Mićovo odmetništvo kriv i njegov pratilac koji ga je ošamario i pogrdnim riječima uvrijedio, beg Selmanović je pokušao da ga odvrati od odmetništva. U pismu koje je po povjerljivom čovjeku uputio svom čivčiji Ristu, ponizno je molio da Mića vrati iz šume, obećavajući da će mu pokloniti najljepše imanje u Kamenoj Gori i ostaviti ga da mirno živi i radi. Otac je činio sve da Mića odvrati od hajdukovanja, ali on nije htio ni da čuje već je ubrzo sa sobom poveo i brata Jovana, odlazeći u Crnu Goru, gdje je formirao svoju družinu i postao harambaša.

Prvo se nastanio u Morači kod Kolašina, gdje su se nalazili čuveni hajduci Gavrilo i Jovai Šibalija, Marinko Leovac i drugi, koje je još ranije upoznao kad su sa svojim družinama dolazili u Kamenu Goru. U Morači je i Mićo obrazovao svoju četu od izbjeglica iz Sandžaka i Crnogoraca koja je brojala do 50 druga, kako je kad potreba zahtijevala. Sa svojom družiiom ljeti je prelazio u predjele između Tare, Ćehotine i Lima, raspoređujući je u gerilske grupice koje su iz zasjeda vrebale turske zlikovce.

U to vrijeme najpoznatiji njegovi saborci bili su: Ristan Šarac, Mile Vasojević, Vidoje Cvijović, Simo Tokalija, Marko Slomo, Spasoje Vojinović, Marinko Leovac i drugi. O njima narodna pjesma kaže:

“Vino pila do tri pobratima
usred ljeta o Vidovu danu,
u visokoj, u Gori Kamenoj.
A koja su do tri pobratima?
Svu trojicu znadem po imenu:
Jedno mi je Mićo Gluščeviću,
soko sivi iz Kamene Gore,
drugo mi je Ristan Šarčeviću,
a iz Šarca sela Melenoga,
a treći je Vasojević Mile,
soko sivi iz Vasojevića … “[3]

Sa svojom družinom Mićo Gluščević krstari po cijelom kraju od Durmitora, Ljubišnje, Jasovnika, Zlatara i Pobjenika. Činio je čuda od turskih silnika i zlikovaca. Ubijao ih je bez milosti, štiteći srpski narod od njihovih zuluma. Kao takav brzo se pročuo u narodu i svuda kuda je nailazio sa svojom družinom rado je dočekivan. Jedno vrijeme najviše je hajdukovao u okolini Prijepolja, Pljevalja i Novog Pazara, stalno čuvajući i kontrolišući put koji je išao od Bosne za Makedoniju i dalje za otomansku carevinu.

Jednom prilikom Mićo Gluščević je sa svojom četom boravio u Kamenoj Gori. Odmarajući se kraj jedne vodenice u kojoj je radio njegov rođak Milovan Gluščević, saznao je da su u vodenicu banula tri Turčina i premlatili njegovog vlasnika. Brzo je krenuo u potjeru zanjma. Preprečio im je put i sačekao ih kod mjesta zvanog Sedlo. Kad su naišli viknuo im je da ne mrdaju. Oni su stali kao ukopani. Mićo ih je odmah povezao, a zatim odveo u jedan šumarak i presudio im na hajdučki način, dajući tako do znanja da će i drugi nasilnici slično proći ako budu terorisali narod.

I Turci su činili sve da mu dođu glave. Beg Selmanović je čak bio ucijenio njegovu glavu sa 100 dukata. Ali, to nije pomoglo. Narod je čuvao i štitio hrabrog harambašu i svog zaštitnika. Čak su ga štitili i mirni Turci, jer je bio pažljiv prema njihovoj sirotinji i nije ih dirao.

Za vrijeme hajdukovanja Mića Gluščevića bio se oglasio nasiljem nad rajom neki Alija Fočak,   beskućnik i pijanac koji se nije zadovoljavao orgijanjem oko Foče, nego je lutao po svim kasabama sadžačkim i cijelim Podrinjem. Jašući pijan na konju upadao je u srpska sela i ucjenjivo bogatije ljude i nasrtao na obraz žena. Sebe je nazivao “Tale od Orašca” kome niko ništa ne može. Čuvši za njegova nasilja i zulume, Mićo ga je vrebao sa svojom družinom, ali nikako nije uspijevao da nabasa na njega. Zato Mićo smisli da mu napravi “zamku”. Preruši se u seljaka i potjera tovar drva da preda u Foči.. Kad ga Alija Fočak sretne na putu, zamahne kandžijom da ga udari i vikne na njega:

– Zar, vlašine, ne znaš ko sam?
– Otkud bih znao, čestiti ago?-Odvrati Mićo i napravi se postiđen.
– A, krmče jedan, ja sam ti glasom Alija Fočak i od danas ćeš me dobro pamtiti! – odbrusi i stade kamdžijom udarati Mića. Izbjegavajući udarce hajdučki harambaša hitro izvadi skrivenu kuburu i opali u obesnog besposličara i siledžiju. Skinuvši sa njega odijelo i oružje, baci ra u jednu jamu, a njegovog konja ostavi kod jataka.
Pošto je te jeseni družinu dobro snabdeo hranom i obezbijedio joj siguran zimovnik pod Durmitorom, Mićo riješi da krene da zimuje u Podrinju. Sjetivši se da narod priča kako je sličan Aliji Fočaku, on riješi da se zaputi presvučen u njegovo odijelo. Najprije je, kažu, došao u Čajniče, gdje je nekoliko dana bekrijao sa Turcima. Čak je i hodžu Idriza nagonio da pije govoreći mu:
– Zar da raja pije i sladi se u našem velikom carstvu, a mi da sušimo usta?
Uvjerivši se da ga Turci smatraju pravim Alijom Fočakom, Mićo je odatle krenuo u Goražde. Usput je zalazio u bosanska sela i svi su vjerovali da je to glavom i bradom Alija Fočak. Nedaleko od Goražda sreo je fočanskog trgovca Hadži-Toda Vukovića koji ga je ponizno pozdravio kao Aliju. Harambaša Mićo mu zatraži 20 dukata u zajam, ali mu Vuković izvadi deset pravdajući se da više nema. Ovo je uvjerilo Mića Gluščevića da zaista bez bojazni može ići među Turke i da ra niko neće prepoznati kao hajdučkog vođu

Dolaskom u Goražde upoznao se za vrijeme pijanke sa čuvenim turskim junakom i srpskim zlikovcem Arslanom Šujicom, koji je tvrdio da je svojom rukom zadavio Stojana Čupića, mačvanskog vojvodu iz prvog srpskog ustanka. Arslan je imao oko šezdeset godina i brzo se sprijateljio s Mićom. Pozvao ga je čak u goste. Ali, Arslanova žena Fatima ubrzo je prepoznala Mića, jer ga je ranije srela vraćajući se od rodbine za Goražde. Njegovo držanje tada ostalo joj je u sjećanju tako da nije mogla ništa učiniti što bi mu nanijelo neprijatnosti. A svojom neobičnom ljepotom Mićo joj se i svideo, pa je nastojala da mu se što više približi. Željela je upravo da stekne njegovu ljubav i uspjela je da osvoji njegovo srce. Rekla je hajduku da ga je prepoznala i podsjetila ga na susret sa njim na putu. Rekla mu je da ga od gada nosi u srcu. Da živi uz sgarog muža, prostaka i krvnika. I da to više ne može da izdrži.

Najzad, lijepa Fatima mu je rekla da želi da bude njegova, pa neka se dogodi čudo. I do zore ostala je uz njega. Tako svake večeri dok je bio u gostima kod njenog muža Arslana kome je ona stavljala u kafu buniku koja ga je uspavljivala cio dan i noć. Posle nekoliko uzbudljivih noći kraj Fatime, Mićo je krenuo za Sarajevo, gdje je zimu proveo kod jednog prijatelja. Kad je pred Đurđevdan krenuo svojoj družini, navratio je u Goražde kod Arslana Šujice, koji je već bio oronuo i bolestan. Po prilici, otrovan prekomjernom bunikom od čega mu nije bilo lako. Te večeri kod njega je Fatima ponovo došla u ocakliju. Ispričala mu je da nosi “njegovo čedo pod pasom”. Bilo mu je drago i ljubio je strasno dražesnu Fatimu. Ali, najednom, iako bunovan, banuo je Arslan sav razjaren sa handžarom. Mićo ga je hitro odgurnuo i oteo mu nož, a zatim mu rekao da on nije Alija Fočak nego glavom hajdučki harambaša Mićo Gluščević. Priča se, kad je to saznao, Arslan je pao mrtav. Sutradan je prisustvovao i njegovoj sahrani kao Alija Fočak, a zatim krenuo svojoj družini. Na sam Đurđevdan sastao se sa njom u Kraljevoj gori kod Glibaća u pljevaljskom kraju.

Te godine Mićo Gluščević se sa četom prebacio u prijepoljski kraj. Želeo je da pohvata neke Turke koji su se u okolini Sjenice bili oglasili zlim prema srpskom narodu. I kad je jednog dana stigao u Milošev Do, sa svojom družinom uhvatio je busiju na putu Sjenica-Prijepolje. U međuvremenu naišla su dva Turčina koji su na konjima tjerali zlatan novac za Prijepolje. Mićo je pucao iz džeferdara i ubio jednog sa konjem. Njegov pobratim Ristan Šarac ubio je drugog, a konj je pobjegao i sa zlatnim tovarom se zaustavio kod Svičevića kuća.

Posle ovog događaja Mićo Gluščević odlazi sa svojom družinom u Jezera pod Durmitor. Tu se već nalazio i hajdučki harambaša Gavrilo Šibalija sa kojim je dugo četovao po Zatarju i Polimlju. Svoje družine vodili sužak do drine, gdje je Mićo sa svojom četom ubio Ali-bega Omerčića, iz Zvornika, koji je vršio strašan teror nad srpskim življem.

Bezbroj je akcija u kojima je učestvovala Mićova družina, ali najznačajnija je boj na Šarancima 1862. godine kada je tragično završeno i njegovo hajdukovanje. Taj događaj opisao je u knjizi “Pleme Šaranci” Vule Knežević, u izdanju autora, Beograd 1961. godine za koju je predgovor napisao Sreten Vukosavljević.

– Za udar na Šarance Miralej beg mostarski – piše Vule Knežević – raspolagao je sa 13000 ljudi, koju vojsku sa Barica rasporedi ovako: Adži-bega, komandanta redovne vojske “Askara” sa
polja Paova 3.000 ljudi pošalje na Batinsko polje sa zadaćom: kad Alaj beg svrši i spali Šarance – da ovaj nredaje preko Lever Tare na Jezera i da se pridruži Miralevoj vojsci u Bukovici. Jedan deo vojske od 2.000 ljudi pošalje na Prenćane prema Šarancima, koji će dominirati i privlačiti šaransku snagu pod vidom da će im s te strane Turci udariti. Najviši dio vojske od 8.000 konjanika Miralaj zadrži kod sebe sa kojima krene i dođe na Stričinu Muševića, pod izgovorom, da s tom vojskom pođe u Gornji Kolašin. Međutim, sa ovom vojskom izađe na Sinjajevinu kod Kneždola da sa njima napadne od Sinjajevine na selo Kneževića Rudanca. Kao i ostali crnogorski dotični kapetani, kapetan Joksim (Knežević) pođe na poziv sa 60 Šaranaca pred Omer-pašinu vojsku na Rijeku Crnojevića, ostavivšna svoje mjesto sinovca Rada Radulova, da komanduje Šarancima do njegovog povratka. Iako je Joksim sa Šarancima znavao i  se turska vojska okuplja sprema njihva vojska za napad, i opet se odluči da pošalju svoju pomoć, da brane prestonicu iz patriotskih razloga…

Napuštajući svoj kraj iako mu je pretila opasnost od Turaka, planovi Miralajeve vojske nisu ostali neopaženi. Posle odlaska Joksimova, Šaranci, čujući da se turska vojska prema njima okuplja, Rade Radulov i Miće Gluščević, pošalju svoju izvidnicu koja izvidi tursku vojsku na Baricama, povrati se, tačno izvijesti o snazi i namjerama kao i rasporedu turske vojske na tri kraja. Rade i Mićo odmah pošalju poslanike u Jezera, pozivajući Jezerce upomoć. Ovi se odazovu, pokupe se i na čelu svojih glavara kapetana Živka Šibalije i Đoka Šaulića dođu upomać Šarancima.

Pošto se Jezerci i Šaranci okupe,a prema turskom rasporedu šaranski i jezerski glavari, rasporede svoju odbrambenu snagu ovako: Arambašu Ivana Robovića sa nekim dijelom uskoka i Jezeraca svega 60 ljudi pošalju na Lever Taru pred Adži-begovu vojsku – sa zadatkom, ako napadnu Turci na toj strani, da ih na Tari dočekaju; stotinaša Bećka Zakića sa 50 ljudi Šaranaca pošalju na Trešnjicu da tamo čeka tursku vojsku ako bi ova od Tare Đurđevića napala Šarance, da je dočekaju i zadržavaju i trećei dio pošalju Janka Novovića i Sima Zejaka sa 60 ljudi na Taru pod Prenćane da tamo čekaju turke, ako biše napali od Prenćana na selo poda. Najviši dio svoje snage zadreže kod sebe na izmaku planine Sinjajevine kod sela Rudanca 300 ljudi iz Šaranaca, Jezera i Uskoka, ako bi Turci došli do Sinjajevine na gornje Šarance da ih dočekaju na Rudancima.

Napad na selo Rudanca Miralaj je sa svojim odredom izvršio tačno 6. avgusta 1862. godine. Branioci su namamili tursku vojsku da uđe u selo koje je uokvireno velikim šumama i tvrdim prirodnim položajima. I taman kad je krenula u pljačku i paljevine, udarili su i sa svih strana, tako da se zametnuo i krvav boj. U prvim jurišima poginuli su Miralaj beg i njegov doglavnik sandžak-barjaktar Asan Drnda, pa je u turskoj vojsci došlo do velike pometnje. Istovremeno je došlo do strahovite provale oblaka, sgrašnih munja i gromova.[4]

“Nešto zbog pogibije svojih glavara, nešto zbog gromova, velike keše i žestokog boja-piše Vule Knežević-turska vojska se jako zbuni, a uz ove neko viknu: “Bježte, Vlasi sve potukoše”, okrene pleći, puške kremenjače zakisnu, a Srbi na svom ognjištu vješti položajima otisnu se u poćeru za Turcima. Turci umjesto da se okrenu širinama u pravcu Jezera, oni okrenu na protivnu stranu slabim šumskim putevima i tjesnacima u pravcu sela Poda i rijeke Tare…U ovoj krvavoj bici najviše je služilo hladno oružje: sječa noževima, sabljama, tučenjem drvljem i kamenjem…Šaranska straža na čelu Bećka stotinaša, koja je bila prema Đurđevića Tari, pohita svojoj vojsci upomoć na Rudanca. Sretnu u gonjenju slomljenu tursku vojsku na sred Brajkovače, napadnu je sa lijevog krila i okrenu na desno u pravcu sela Poda niz velike šumovite stremeni i grede, kuda je zemljište posve neprolazno. Najviši poraz Turci pretrpe kad su ih Srbi nagnali iz pozadine na jednu šumom obraslu gredu niže sela Poda niz koju teče reka i skače vodopad sa visine od 150 metara. Ovde se našlo više od 1000 mrtvih ljudi i konja koji su popadali niz ovu gredu na samo jednom mjestu.

Tog dramatičnog dana stradalo je još oko dve hiljade turskih vojnika u kanjonu Tare, bilo prevrtanja niz stravične litice, bilo od noža ili gazovima plahovite reke. Kad su Turci bežali niz Taru, priča se, Mićo Gluščević je uhvatio njihovog konja i nagno ga preko reke, ali su se nadali za njim u poteru turski vojnici. Jedan ga je pristigao i uhvatio se konju za rep, a zatim su se za ovu uhvatili još nekoliko njih praveći čitav lanac. U jednom trenutku Mićo se okrene i sabljom oseko konju rep tako da su se svi koji su se bili pohvatali potopili u talasima hučne reke.

Pošto su Turci bili tako silno poraženi i tako uništeni na samoj granici Crne Gore i otomanske carevine, Mićo Gluščević je poginuo skoro istog dana u selu Poda. Dok je pio vodu na jednom izvoru njega je mučki, s leđa ubio, Jovan Zvizdojević, jedan od durmitorskih prvaka. Kažu da ga je ubio iz zavisti što je Mićo uhapšen rukovodio svojom četom i izvojevao pobjedu na krilu gdje je najviše nastradalo turskih vojnika. Tada je pogino i Mićov pobratim Gavrilo Cerović, koji je zajedno sahranjen u jedan grob sa Mićom u selu Poda.

O bici na Tari i pogibiji hajdučkog harambaše Mića Gluščevića postoji i narodna pjesma “Boj na Šarancima” u kojoj se, između ostalog kaže:

“Što se čini u ravne Rudance,
baš do Tare vode valovite,
preko Tare Turci pobjegoše
Srbi mrtve svoje izbrojiše,
sedamdeset i četiri više,
među njima od krajine krilo,
soko sivi Mićo Gluščeviću”. [5]

Narodna pesma kaže da je Mićo pogino u boju sa Turcima i još sedamdeset i četiri njegova druga, ali se ipak pouzdano zna da je mučki ubijen posle boja. Zbog toga se upravo njegov brat Jovan Gluščević, koji je takođe bio harambaša hajdučki i naljutio i prešao u Srbiju. Napustivši Crnu Goru “za svagda” Jovan se najpre nastanio u Užice, gdje se kasnije istakao kao vojskovođa u ustanku 1876-1878. godine. Vlada kneza Mihaila dala mu je kuću u gradu na Đetinji i državnu penziju od pet dukata ćesarskih.

Posebno valja reći da su Gluščevići iz Kamene Gore dali dosta istaknutih ličnosti i junaka, U njihovom krilu odnjihan je i Okica Gluščević, sin vojvode Jovana. On je završio u Petogradu Fililoški istorijski odsjek na Sveučilištu. Pripadao je socijalističkom pokretu Svetozara Markovića. Okica je učestvovao u ustanku 1875. godine kao dopisnik sa bojišta. Sarađivao je u “Pokliču”, “Novom Beogradskom dnevniku” i “Odsjeku”. Bio je pravi poliglota i izvrsno je prevodio Tolstoja, Grašina, Koraljenka, Genčereva i druge ruske pisce. Njegov novinarski, publicistički i prevodilački rad prekinula je prerana smrt. Umro je u svojoj četrdesetoj godini 2, decembra 1898. godine u Beogradu, gde je i sahranjen.

O hajdučkom harambaši Miću Gluščeviću postoji dosta legendi, priča, anegdota, i pesama u narodu. Sve one na svojstven način kazuju o njegovom viteškom junaštvu, o četovanju svog naroda. Na budućim istraživačima je da potpunije osvetle njegov lik.

[1] Vukoman Šalipurović: „Okica Gluščević“ .Nolit, Beograd, 1981.

[2] Milosav Gluščević, učesnik I svetskog rata, banski većnik iz Kamene Gore, kazivao autoru 1958. godine

[3] Čedo Mamović, putar, guslar iz Jabuke, kazivao autoru 1962. godine

[4] Vule Knežević: „Pleme Šaranci“. Beograd, 1961 .izdanje autora

[5] Milija Šarčević, učitelj, kazivao autoru 1963. godine

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na novembar 16, 2014 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: