RSS

Srdačnost i gostoprimstvo na pašinom dvoru – Milorad Joknić

17 Aug

Zapis konzula Srbije u Prištini Todora Stankovića o uručenju ordena  Srbije pljevaljskom mutesarifu Sulejman Haki-paši

Priredio Milorad Joknić  („Pljevaljske novine“, 15. januar – 15. februar 2012. god.)

 Todor Stanković, generalni konzul Srbije u Prištini, istaknuti nacionalni junak i borac protiv nasilja i nepravde, posjetio je Pljevlja  1898. godine. Zadatak mu je bio da, po odluci Vlade Kraljevine Srbije, preda Orden takovskog krsta drugog stepena pljevaljskom mutesarifu Sulejman Haki-paši[1]. Ovo odlikovanje dodijelio mu je kralj Aleksandar Obrenović.

 Stanković je rođen 1852. godine u Nišu. Izvanredno je poznavao turski jezik, pa ga je valija Safet-paša sa svega 19 godina postavio za urednika lista Prizren koji je izlazio na turskom i srpskom jeziku, jedini takve vrste u Osmanskom carstvu. Potom je postavljen za konzula Srbije u Prištini, Prizrenu, Skoplju i Solunu. Učestvovao je u svim ratovima od 1876. do 1918. godine, kao komita i oficir redovne vojske. Zauzimao je visoke položaje u Vojsci Kraljevine Srbije, o čemu govori 20 odlikovanja koje je dobio. (Takovski krst, Beli orao, Karađorđeva zvezda, Orden Miloša Velikog, Svetog Save, Svete Ane i dr). Kao konzul  na Kosovu i Skoplju svesrdno se zalagao da ublaži nevolje  naroda, podstičuću  slobodarski duh i nadu  kod naroda, posredujući kod turskih vlasti za određene povlastice za srpski narod.. Putovao je po cjeloj staroj Srbiji i o tome ostavio više zanimljivih zapisa.

 Iz Prištine za  Pljevlja, u pratnji  svog kavaza Tome Krasića i pet turskih konjanika, Stanković je krenuo  15. oktobra 1898. godine. S tim u vezi ostavio je   zapis koji je objavljen u knjizi Putne bilješke po staroj Srbiji 1871-1898, u odjeljku Put od Prištine do Pljevalja.[2]

       ***

  Poslije kraćeg opisa  Novog Pazara, Sjenice i Prijepolja, Stanković je nastavio put u Pljevlja. Srpski konzul u Prištini stigao je u Prijepolje 19. oktobra 1898. godine. Potom je nastavio put u Pljevlja. Prenosimo tekst u kome  T. Stanković opisuje put od Prijepolja do Pljevalja i njegov boravak u Pljevljima:

            – Istog dana u osam sati prije podne krenusmo iz Prijepolja u Pljelja, praćeni sjeničkom pratnjom, Ibrahim efendijom, šefom pljevaljske policije i još nekolicinom konjanika iz Prijepolja. U 11 sati smo već bili  na mjestu zvanom Jabuka, gdje je turska vojna karaula, pred kojom me je dočekao potporučnik Taliat efendija sa vojnim počastima i uveo u svoju sobu, u kojoj bijaše namješten sto i na njemu na moja iznenađenje: pivo, sardine, sir, kajmak, riba i kiflice, što me je zaista jako i prijatno iznenadilo, jer se ovakvoj zakusci ovdje na ovom krševitom  terenu nijesam mogao nadati. Izgleda mi da je svu ovu zakusku poslao Sulejman-paša iz Pljevalja. Soba mladog oficira Taliat efendije, koji je  tek prije 2-3 mjeseca završio vojnu akademiju u Carigradu bijaše namještena po evropskom ukusu. U njegovoj sobi mogli smo vidjeti raznovsne fotografije, među kojima i fotografije nekih mladih dama i djevojaka u evropskom odijelu. Pošto se ovdje spremljenom zakuskom potkrijepismo, krenuli smo na put u 12 sati 15 minuta i prošav pored druge turske karaule zvane Mihailovica u 13 i po sati stigli smo u Trlički han, gdje su me dočekali komandant 70. alaja pukovnik Salih Bej, koji je rodom iz Hercegovine i koji je sada imao o vratu srpski orden Takovsog krsta i jedan turski orden. Sa pukovnikom Salih bejom došao je i njegov ađutant, đeneralštabni poručnik Mehmed-Ali  bej, sa deset konjanika a došla su za mene i pašina velika kola na kojima smo produžili put i u tri sahata po podne stigli u Pljevlja.

            O dolasku u Pljevlja i  njegovom boravku u ovoj varoši, srpski konzul Todor Stanković piše:

            – Sulejman paša me je dočekao na spoljnoj kapiji njegove dvorišne ograde i poslije srdačne  dobrodošlice i pozdravljanja, uveo me je u svoj stan. Pokazao mi je sobe, određene za moje stanovanje, dokle god budem njegov gost. Stavio mi je na raspolaganje i svoje sluge, svoja kola i konje ovim riječima:

            – Evo vam kuća, sluge, kola i konji, pa rasplagajte kao u svojoj kuću, sve vam stoji na raspoloženju. Istog dana sporazumili smo se o načinu svečane predaje  ordena, što je izvršeno ovako:

            – 20. oktobra Sulejman-paša je pozvao u hućumet sve više oficire, šefove svih odjeljenja, sve članove medžlisa i sve uglednije Turke i Srbe, naredivši da dođu u svečanom odijelu i sa dekoracijama. U njihovom prisustvu čekao me je Sulejman-paša koji je na sebi ijmao gala uniformu i dekoraciju. Čim su paši javili da dolazim, on je izašao u hodnik, rukovao se sa mnom i uveo me u salon, gdje su nas svi pozvani stojećki čekali. Stavši pred Sulejman-pašu, na turskom sa mu jeziku iskazao svoju misiju ovim riječima:

            -Ekselencijo, dvadeseta je godina kako vi na ovom mjestu štitite interese svoje carevine. Dvadeseta je godina kako pod mudrom upravom vašom u pljevaljskom sandžaku svi carski podanici, bez razlike u vjeri, uživaju sva prava i slobode. Za te Vaše zasluge Njegovo Veličanstvo  Sultan vas je nagradio i odlikovao. Za te iste zasluge, Ekselencijo, i moj uzvišeni gospodar Njegovo Veličanstvo Kralj Srbije Aleksandar I, kao veliki prijatelj Njegovog Carskog Veličanstva Sultana, odlikovao Vas je svojim kraljevskim ordenom Takovskog krsta II stepena. Ja sam Ekselencijo srećan što vam to visoko odličje, po  naročitoj zapovijesti NJ.V. Kralj, lično donosim i predajem.

            Sulejman-paša, primivši orden, odgovorio mi je kako je sretan što ga je veliki prijatelj njegovog Cara, Njegovo Veličanstvi Kralj Srbije odlikovao i kako će on sve činiti da opravda to visoko odlikovanje i najzad me je zamolio da od njegove strane  u najvećoj poniznosti izjavim Nj.V. Kralju njegovu največću blagodarenost. Za ovim su svi prisutni prilazili paši i čestitali mu. Za vrijeme ovo salon i cio veliki hodnik hućemeta bio je pun Srba i Turaka koji su došli da čestitaju Paši ovo odlikovanje.

            Tog istog dana ja i Sulejman-paša na njegovim kolima posjetili smo  austrougarskog konzula Paru, koji bijaše već naimenovan za konzula u Skoplju, a na čije mjesto bijaše došao dr Jovanović, do ondašnji činovnik pri Austro-ugarskom konzulatu u Beogradu. Sa ove posjete, a u društvu pomenutih konzula, odnosno u posjetu austrijskom đeneralu baronu Gustavu Gumaensu, koga ne zatekosmo doma, jer bijaše u lovu u Foči. Mjesto đenerala primio nas je  pukovnik Feliks Kamenović.

            Moja prva namjera  bijaše da se u Pljevljima zadržim samo jedan dan, no nju nijesam mogao izvršiti, jer nijesam mogao odbiti molbu Pašinu da ostanem još jedan dan više. Paša  je želio  da u čast dobijenog ordena priredi svečanu  večeru 21. oktobra u veče, što je i učinio.

            Istog dana učinio mi je posjetu đeneral Gumaens čim se je vratio iz lova. No, kako sam ja u to vrijeme bio u Manastiru sv. Trojice, ostavio mi je svoju kartu.

Na večeri kod paše  bili su viši oficiri turski, šefovi odjeljenja, srpski prota Vasilije R. Popović i još nekoliko uglednih građana pljevaljskih. Od austrijske vojske bili su đeneral baron Gustav Gumaens, pukovnik  Feliks Kamenović, potpukovnik Adalbert Ortmajer, sanitetski potpukovnik Stevan Ručević, major Oskar Stelci i kapetan Moric Vitez od Najberga. Za večerom je đeneral  Gumaens nazdravio našem kralju, a Sulejman-paša meni. Između ostalog  razgovora, pri večeri, povede se govor i o danu mog polaska za Prištinu. Kada je đeneral Gumaens čuo da sam namjeran već sjutra, 22. oktobra, poći iz Pljevalja, zamolio me je da ostanem samo još jedan dan, kako bih mogao biti gost  o večeri njegov, a o ručku njegovih oficira u domu oficirskome. Pružio mi je ruku, da mu dam riječ. Dugo sam se odupirao, no kad i paša poče navaljivati da ostanem, nije mi bilo drugačije  no  da ostanem…

             Za ručkom sam sjedeo s desne, a paša s lijeve strane đeneralove. Kada je došao momenat za zdravicu, ja sam ustao i nazdravio đeneralu i svim oficirima u njegovoj konmandi. Ne mnogo poslije ove zdravice ustao je đeneral i nazdravio Nj.V. Kralju Srbije, zamolivši svoje oficire da tri puta uzviknu: – Živio Kralj Aleksandar, što su svi kao iz jednog grča učinili.

            Za večerom, koju je đeneral davao u čast moju, u svom stanu nazdravio sam i caru i kralju austrougarskom. Poslije večere đeneral mi je kazivao kako je na imanju Grafa Zičija više puta sa Nj. V. Kraljem Milanom lovio i molio me da NJ.V. Kralju Milanu prenesem njegovo duboko poštovanje, što sam obećao učiniti i učinio.

            O odlasku i boravku u Manastiru Sv. Trojice Todor Stanković piše:

            – Kada sam se približio Manastiru, zvono je manastirsko odjekivalo po svoj okolini manastirskoj. Oko Manastira bijaše puno naroda iz Pljevalja i okolnih sela kao o najvećem prazniku. U dvorištu manastirskom, sve od samih vratnica manastirske ograde pa do crkvenih vrata, stajali su uparađeni đaci muške i ženske škole pljevaljske sa svojim učiteljima i učiteljicama, pjevajući naizmjenice srpsku i tursku himnu. Sakupljeni narod, nastavničko osoblje i uparađene đake pozdravio  sam  riječima  „Pomozi Bog braćo“. Na vratima crkvenim čekali su me sveštenik sa jevanđeljem i krstom u ruci, koje sam celivao, a iguman manastira protoprezviter pljevaljski Vasilije R. Popović izgovorio mi je ove riječi:

            – Gospodine, u ime bratstva ove obitelji, manastira sv. Trojica, u ime srpskog pravoslavnog sveštenstva iz pljevaljskog protoprezviterata, u ime srpske pravoslavne crkveno-školske pljevaaljske opštine i odbora i u ime svega srpskog pravoslavnog naroda varoši Pljevalja i okoline, sa najvećom radošću pozdravljam dolazak  srpskog  kraljevskog konzula, koji, nakon toliko godina, dođe da nas posjeti i da braću svoju po krvi i vjeri vidi. Dolazak Vaš, gospodine konzule, za nas je neopisana radost, tim više što ste ovom prilikom i odličje od strane kralja Srbije donjeli i predali Njegovoj ekselenciji Sulejman-paši. Tim visokim odličjem, kojim je Nj.V. kralj Srbije odlikovao našeg čestitog pašu, odlikovao je i cio srpski pravoislavni narod koji se nalazi u području njegovog sanžaka. Zato svi skupa i svaki na pose Nj.V. Kralju Srbije blagodarimo i želimo da se prijateljski odnosi između Otomanske carevine i Kraljevine Srbije još i bolje utvrde na sreću obeju država…

            Pošto sam ukratko izjavio svoju radost i zahvalnost na tako bratskom i sjajnom dočeku, ušli smo u crkvu, gdje je odsluženo kratko molebstvije od strane ovih sveštenih lica: prote Vasilija Popovića, Todora Vukojičića, počasnog prote  Rista Šiljka, paroha ilinobrdskog Jovana Vukojičića, sabrata manastira Sv. Trojica, Rista Nenadića, paroha kemenogorskog, Josifa Šiljka, paroha boljanićkog i Danila Šiljka, paroha poblaćanskog.

            Pošto i po drugi put celivah kivot u kome  je ležalo telo sv. Save, dok je on bio u Mileševi i pataricu, koju je nosio prvi arhiepiskop i prosvjetitelj srpski, izašli smo iz crkve. Đaci su i dalje pjevali srpsku i tursku himnu, a narod još više bijaše prekrio prostor crkvenog dvorišta.

            Na gornjem spratu manastirskog konaka, u kojoj crkveno-školska srpska opština varoši Pljevlja drži svoje sjednice, proveo sam jedan sat u razgovoru sa sveštenicima, učiteljima i ostalima. Pri polasku iz manastira ispraćen sam istim počastima kao i pri dolasku. Zvuke lijepe srpske himne slušao sam i kad sam od manastira bio udaljen na povećem rastojanju.

            Pravoslavnu srpsko-crkvenu opštinu u Pljevljima sačinjavaju ova lica: predsjednik Vasilije G. Popović, namjesnik pljevaljskog protopresviterstva. Članovi: Diko Grujičić, trgovac, Đene Đenisijević, trgovac, Mile Obradović, trgovac, Đorđe Janićijević, trgovac, djelovođa Ilija Tanović, trgovac. Odbornici: Josif Živković, Lazar Šećerović, Jovo Milinković, Tane Ćirković, Pero H. Jakšić i Mihailo Živković, svi trgovci iz Pljevalja.

            Konzul Srbije piše dalje o posjeti pljevaljskim školama, kontaktu sa turskim činovnicima i građanima i odlasku na Ilino Brdo:

            -Istog dana posjetio sam srpske osnovne škole – mušku i žensku u Pljevljima. Pri ulazu u školu đaci su me sa svojim nastavnicima dočekali pjevajući kraljevu i sultanovu himnu, a učitelj Todor Rosić pozdravio me je naročitom besjedom…

            Posjetio sam i tursku Ruždiju. U ovoj školi našao sam i jedno Srpče pravoslavne vjere iz Pljevalja. Učitelji turski u ovoj školi muku muče da nauče muhamedansku djecu turski govoriti. U prisustvu mojem, prvi turski nastavnik naredio je jednom dečku, unuku Mahmut-paše Bajrovića iz Pljevalja, da jednu rečenicu iz jedne turske knjige pročita. Dečko je to pročitao, ali pogrešno akcentirajući, a poslije je svojim srspkim jezikom sasvim slobodno protumačio ono što je iz turske knjige pročitao.

            Istoga dana posjetio sam crkvu na Ilinom Brdu, koja je novopodignuta i koja se onda u zidanju dovršavaše. Tu su me dočekali nekoliko sveštenika, više seljaka i i đaci tamnošnje škole sa učiteljima. Crkva je podignuta sva od kamena sa jednim kubetom. Ovdje je domaćin pop Risto Šiljak spremio bogatu zakusku u naročito spremljenoj i zelenilom i cvijećem ukrašenoj sobi. Ilinobrdski učitelj bio je Milinko Miodragović, a u ostalim školama u pljevaljskoj okolini učitelji su: u Bobovu Milan Ilić, u Meljaku Lazar Cvijetić koji je nekoliko godina bio učitelj i u skopskom kraju. I u Premćanima postoje škole, ali slučajno nijesam pitao za ime učitelja te škole.

            U Pljevljima sam posjetio sve turske činovnike, koji su mi dolazili, a od građana ove: Mahmut-pašu Bajrovića Murat-bega Selmanovića, Hadži Aliju, koji zastupa predsjednika  beledije (opštine), Mihaila Bajića, Đoka Šečerovića, Đena Đenisijevića, učitelje i učiteljice srpske.

            Onoga dana, kada sam Sulejman-paši predao orden, došao mi je u posjetu hadži Ali-aga, kao zastupnik predsjednika opštine (pravi predsjednik opštine bijaše na odsustvu u Carigradu), sa još nekoliko svojih drugova i u ime sviju građana pljevaljskih  izjavio mi je radost, što je Nj.V. Kralj Srbije odlikovao njihovog omiljenog Sulejman-pašu i dodao, da oni – građani ovo odlikovanje smatraju kao da su time odlikovani svi Pljevljaci.

            Vrijedi napomenuti još i ovo: Paša a i mnogi drugi kazivali su mi kako se u Pljevljima niko nije radovao kad je paša odlikovan  austrijskim ordenom i kako su mu to odlikovanje vrlo mali broj građana čestitali, te se svi čude ovolikoj radosti građana, sad, kad je pašu odlikovao Kralj Srbije, a i sam sam očevidac bio da se zbog toga cijela varoš nalazila u velikoj svečanosti. Raduju se svi podjednako i pravoslavni i muhamedanci.

            U svojim bilješkama srpski konzul piše o ispraćaju iz Pljevalja i još nekim zapažanjima:

            – 23. oktobra, nastavlja T.  Stanković, pri polasku mojem iz Pljevalja za Prištinu, došli su u moj stan (pašin dom) svi turski činovnici, oficiri, prota vasilije Popović a preko 50 građana Srba, da mi poželi srećan put. Mahmut-paša Bajrović duže vrijeme bolestan,  poslao mi je svog sina Mehmed-bega. Pred kućom su čekala pašina velikia kola, spremna za put i jedan vod konjanika, a pred kasarnom postrojena četa pješaka odavala je počast. Pri polasku paša mi je dao svoju fotografiju za uspomenu na naše poznanstvo, što je i na samoj fotografiji potpisao i napisao. Paša me je ispratio na pola časa daljine od Pljevalja sa jednim vodom konjanika. Ja i paša sjedeli smo u njegovim kolima. Pri  rastanku  on se poljubio sa mnom  i zamolio me da ga iz Prištine depešom izvijestim da sam zdvao prispjeo, što sam i učinio.

            – Prije polaska iz Pljevalja posjetio sam u kasarni komandanta 70-tog alaja pukovnika Salih-beja i sve više oficire dočekan vanrednim počastima od oficira i vojnika. Srpski konzul u Prištini  Todor Stanković u vezi boravka u Pljevljima dalje piše:

            – Austrijanci su na svim obližnjim brdima, između Pljevalja i stanova austrijske vojske, načinili velike monograme svoga cara sa F. J.I. Slova su ova sigurno od po tri do četiri metra veličine, jer se jasno raspoznaju i sa  pet stotina do šest stotina metara daljine. O ćesarevom danu  ta se slova ispune gasom, pa se uveče zapale i tako se do neko doba noći svijetle. Po primjeru toga i Turci su na 2-3 mjesta, na svojoj strani, načinili mjesec i zvijezdu i ispisali turskim slovima „padišah m čok jaša“, što je značilo „Živio nam naš padišah“.

            Naspram okupirane Bosne i Hercegovine ima dvije kapije sa turske strane, jedna je Metaljka  ispod svijetlog borja, a druga u Priboju, a za Crnu Goru je kapija Mojkovac. Sve tri kapije  su  pod vlaću pljevaljsog sandžaka.

            U Pljevljima ima 1127 kuća, a 83 sela sa 3772 kuće u pljevaljskoj kazi. Ukupno stanovništva  sa selima broji 22668 Srba muhamedanaca i 21782 Srba pravoslavne vjere.

Pljevaljski sandžak sačinjavaju dva sreza i jedna nahija i to: srez pljevaljski, srez prijepoljski i nahija pribojska koja ima svoga mudira u priboju, umlicu Elmaz efendije, koji je tamo već više godine, no koji stoji pod vlašču  prijepoljskog kajmakama…

            Opis svog povratka iz Pljevalja T. Stanković završava riječima:

            – I od rastanka sa Dsulejman-pašom blizu Pljevalja pa sve do prištine prtaili su me  odpet do šest konjanika sa po jednim poručnikom ili potporučnikom žandarmerijskim, sve na smjenu od jedne do druge varoši.

            Iz ostalih bilješki Todora Stankovića o Pljevljima izdvajamo:

            – Od Mitrovice do Novog Pazara i sve nadalje i Srbi pravoslavne vjere i Srbi muhamedanci, takozvani Bošnjaci, zbore svojim zajednički srpskim jezikom. Razlika između nih je samo u tome što ne nose oružje jer im se ono ne dozvoljava, a drugi su naoružani i bez oružja nikud ne idu…

            U pljevaljskom sandžaku ne može se mnogo žaliti na zulume nad našim sunarodnmicima. Tamo je naš narod prilično zaštićen od zlih ljudi. Tamo nema mnogo otmice i ubistava. U Novopazarskom sandžaku nije kao u pljevaljskom. Tamo se čine zulumi nad Srbima pravoslavne  vjere, ali ne u toj mjeri kaošto su oni u prištinskom, prizrenskom i pećkom sandžakatu, gdje se od zuluma Srbi već toliko raseliše da će ih uskoro i sasvim nestati ako se tim zulumima što prije ne stane na put.

            Pljevaljski sandžak može poslužiti Porti kao primjer da se osiguranjem javne bezbjednosti i garantovanjem narodnih prava više dobija za carevinu. To je jedini sandžak u sjeverozapadnom dijelu kososvskog vilajeta gdje postoji duvanska režija, gdje se, dakle, duvan ne prodaje javno na oku.

            – Iako sam se u Pljevljima i prjepolju malo bavio ja sam se ipak tačno i pouzdano uvjerio da niti su muhamedanci niti Srbi pravoslavne vjere naklonjeni Austriji i pored toga što Austrija preko svojih oficira, a naroičito preko svoga konzula u Pljevljima čini sve moguće da za svoje ciljeve zadobije prvo muhamedance, pa Srbe pravoslavne vjere. Da na tome Austrija radi  pokazuje i ta okolnost što u Pljevljima, Prijepolju i Priboju nema iole otmenijeg muhamedanca koji nije odlikovan nekim ordenom austrijskim. Činovnici turski takože ga imaju. U Pljevljima nema ni pravoslavne ni muslimanske kuće koju nije posjetio tamnošnji austrsijski konzul. On i nepozvan ide na svadbe, slave itd. Njihovi vojni ljekari u Pljevljima, Prijepolju i Priboju ukazuju mjuhamedancima i pravoslavcima ljekarsku pomoć bez ikakve nagrade, pa čak i lijekove iz vojnih apoteka daju besplatno. Idu i nepozvani da liječe bolesnike. Nude svoje ljekarske pomoći i za bolesnike u udaljenim mjestima kao što su Nova varoš, Sjenica i Novi Pazar. Muhamedancima čine još i naročite povlastice u trgovini i vojenim liferacijama. Razgovarajući o tim prilikama sa Srbima pravoslavne vjere oni hvale sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini, a muhamedancima došaptavaju kao Srbija i Crna Gora rade da zauzmu pljevaljski i novo-pazarski sandžak. No, i pored svega toga i Srbi pravoslavne vjere i muhamedanci se podjednako se mršte što još vide Bosnu i Hercegovinu u austrijskim rukama.

            Pored ostalog konzul Srbije bilježi sljedeće:

            „Oslobađajmo se svojih mana. Ukoliko ih imamo ostavimo se partijskih zborova, programa, rezolucija, agitacija, manifestacija i svih ostalih dangubi, pa svi sa tvrdom vjerom u svemogućeg Boga prionimo istinskom, ozbiljnom i neprekidnom radu. Ko radi taj nema  kad mnogo da govori. Ko hoće da radi, ima šta da radi. Gola ljubav prema otadžbini nije dovoljna. I najbolja želja nije, što su djela. Izgubljeno se vrijeme ne povraća“.

            Ovaj insert iz bilješki Todora Stanković, iako je pisat davno, aktuelan je i danas kada su stranačke strasti,  voluntarizam i vlastoljublje u značajnoj dimenziji potisnuli  ljudske vrijednosti. Koliko nam zaista treba da zaživi građanska svijest i da čovjek i njegove vrijednosti budu osnovna i jedina mjera kvaliteta društveno-političkih odnosa.

            U svojim bilješkama srpski konzul, prilikom boravka u Pljevljima pominje Mihaila Bajića u svojstvu izaslanika Raško-prizrenske eperhije za traženje  Srbina mitropolita. Tim povodom Mihailo Bajić išao je u Carigrad, a sa njim su tada bili hadži Petar Mirčić iz Prizrena, Stevan hadžić Arsić iz Prištine, hadži Živko iz Peći, Đorđe  Kojić iz Nove Varoši, prota Vukajlo iz Prijepolja i Petar Cerović iz Sjenice.

[1] Krajem 19. i početkom 20. vijeka na čelu pljevaljskog sandžaka bio je mutesarif Sulejman Ismail Haki ferik birindži-paša. Rođen je 1841. godine, porijeklom Arbanas, koji je istovremeno bio i vojni komandant. Ostao je u Pljevljima od 1879. do 1908. godine. U pljevaljskoj čaršiji se smatralo da je bio vrlo ozbiljan, elegantan, dostojanstvenih i prefinjenih manira, razborit, rječit. Ali, kažu i plemenite duše. Nije se mogao a vjerovatno ni htio uklopiti u sredinu. Kao pripadnik islamskog derviškog reda bektašija, pokazivao je izvjestan stepen tolerancije prema hrišćanima. Pored manjeg broja turskih činovnika, lokalnu svitu Sulejman-paše činili su najugledniji predstavnici familija domaćih muslimana – Bajrovića (porijeklom iz Nikšića), Korjenića (porijeklom  iz okoline Trebinja,, starih pljevaljskih porodica Selmanovića, Drndi i drugih. (Istorija Pljevalja, str. 210, izdavač opština Pljevlja 2009)

[2] Todor P. Stanković, Putne beleške po  Staroj Srbiji, Beograd, Štamparija Dj. Munca i M. Karića, 1910. In 8, 207 str.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na avgust 17, 2014 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: