RSS

Mr Isak Kalpačina: Poetski svijet Tadije Popovića (Leteći vrtovi Podgorja)

04 nov

„Odjeci lirskih varijacija“, MRZ – Pljevlja, 2007. str: 73-82

Prošle su Već pune četiri decenije kako je Tadija Popović publikujući prve pjesme najavio svoje ozbiljnije prisustvo u našoj literaturi. Pažljivijem čitaocu nije ni tada moglo promaći a da ne zapazi kako se u tom tek javljenom glasu krije jedna nijansa zvuka koja nagovještava postojanje istinske potrebe za lirskom komunikacijom. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina XX vijeka pomenuta tvrdnja se obistinjuje i Popović je sve redovnije zastupljen u mnogim književnim glasilima u Jugoslaviji. Njegova aktivnost posebno je zapažena na Beogradskom  univerzitetu gdje je kao student Filološkog fakulteta ušao u krug vodećih pjesnika tadašnje generacije studenata. On tada redovno učestvuje u književnim programima, aktivno saraduje u „Studentu”, „Književnim novina- ma”, „Mladosti”, „Beogradskoj nedelji”, „Vidicima”, a dosta je prisutan i u „Savremeniku”, „Stvaranju”, „Susretima”… Tih godina u pravom smislu je u fokusu književnog života beogradskih studenata, što se potvrđuje njegovom kontinuiranom saradnjom u književnim glasilima, kao i osvajanjem brojnih nagrada.

Nakon odlaska iz Beograda Popović nastavlja književno djelanje u sredinama gdje boravi, ali na intenzitet tog rada znatno je uticala fizička odvojenost od grada kroz koji je strujao matični tok književnog života. Iz tih razloga Popovićeva saradnja u književnim glasilima se nešto razrjeđuje, a na pojavljivanje njegove prve knjige se čeka sve do 1978. godine.

Ovo relativno duže vrijeme, od kada je bio u najužem krugu pjesnika koji su dominirali književnom scenom u svojoj generaciji pa do dana kada se javio prvom knjigom, karakterišu dvije faze ovog pjesnika. Prva u kojoj je mladalački eruptivno iz njegovog grla pogrmjelo mnoštvo stihova, te druga gdje je sa ulaženjem u zrelije godine, sve više dolazila do izražaja smirenija vrsta govora, pri čemu se sa priličnom dozom strogosti propuštala svaka publikovana riječ. I upravo najviše u ovom posljednjem treba tražiti razloge za izvjesno kašnjenje u pojavljivanju Popovićeve prve knjige. Popović je od onih autora koji neće da publikuju sve što su stvorili, niti pak da to čine odmah nakon što je oblikovano. On je, u onoj drugoj fazi naročito, veoma sklon biranju pa iz mnoštva urađenog uzima samo manji dio, i to tek pošto odstoji onoliko koliko jc potrebno da se stvoreno pouzdanije odvaga. Na kraju te druge faze, kao rezultat pažljivijeg izbora iz dotadašnjeg stvaralaštva, rasutog po raznim publikacijama i po fiokama autorove pjesni ke radionice, došla je zbirka „ Jata blagodatna “ koja je, iako pjesnikov prvjenac, potpunije no ijedna njegova kasnija knjiga, izrazila osobenosti jednog lirskog svijeta. Nakon zbirke „ Jata blagodatna “(1978), slijedi još pet pjesničkih knjiga: „ Vreme pesme” (1984), „ Odbrana cveća” (1986), „ Izlazak sunca” (1987), „Po milosti samoće “ (1991) i „Iskušavanje pejzaža “ (1995)^

Iako uz literamo djelo ne pristoji kvantitativna mjera, s obzirom na namjeru ovog teksta, koji ima u vidu pravljenje izbora i davanje osvrta na ostvareno, valja naglasiti kako šest knjiga poezije i veliki broj pjesama publikovanih u časopisima nije ni po obimu mali rezultat jednog višedecenijskog bavljenja poezijom. Ove činjenice mogu i da ukazuju na ozbiljan odnos prema pisanoj riječi i na posjedovanje svojstva za poznavanje njene cijene. Ali poduže zadržavanje nad tim stihovima tek može voditi ka pravom odgovom i dokumentovanju pomenutih i drugih tvrdnji koje su značajne za razmatranje poetskih postignuća.

Razvoj lirskog izraza ovdje, kao i kod nekih drugih pjesnika, nije pogodno posmatrati slijedeći hronološki red pojavljivanja pjesničkih zbirki, već se kao prikladnije nameće pristup u kom će se zasebno razmatrati autorova prva knjiga („Jata blagodatna “) sa onim pjesmama iz ostalih knjiga koje joj se i po vrsti i po dosegu izraza prib 1 ižavaju, a sasvim odvojeno analizirati sva ostala ostvarenja. Prva knjiga se ovdje može uzeti kao mjerna jedinica u odnosu na koju se sve ostalo postavlja i posmatra. Zbirka „Jata blagodatna” svojom magnetskom snagom privlači jedan broj pjesama iz ostalih pjesnikovih knjiga i zajedno sa tim stihovimatvori pravi svijet Popovićeve poetike, dok sve ostale tvorevine se grupišu u jedan krug koji je dosta različit od prethodnog. Ta dva kruga, sa svim svojim nesrodnostima, u dosta slučajeva ostavljaju uti- sak kao da pripadaju različitim autorima, što se dijelom može doživljavati kao mana ili opet i kao vrlina ovoga pjesništva. Predmet ovog bavljenja činiće ostvarenja iz prve skupine, dok će druga, kao i njihov međusobni odnos, besumnje izazvati pažnju nekog drugog i kasnijeg pristupa.

U zbirci „Jata blagodatna “ Popović je najavio pravi svijet i suštinske odlike svoje poetike, a dio toga što je tu nagovijestio, on je kasnije slijedio i varirao, a dijelom i dalje razvijao i produbljivao. U prvoj pjesmi pomenute zbirke predočavajući stvaralačku igru duha i mašte, on je ukazivao na proces u kom se ostvaruje preobražaj stvamih motiva u apstraktne. U stvari tu je putem tvoračkog rada duha i mašte vršeno umnožavanje motiva u duhovnom svijetu i nagovještavan čin nastajanja neuhvatljivog poetskog fluida. Ukazujući na dejstvo različitih motiva jednih na druge, a opet uticaj svih na svijest stvaralačkog subjekta i svijest čitaoca, prikazivano je i dejstvo tog eha u kojem se i začinje formiranje poetskog sublimata. Tako je zamamno otkrivan onaj tvorački put na koji je podsjećao svojevremeno i Ivo Andrić (,,Od onog što nije bilo i što neće nikad biti prave veštiji pisci najlepše priče o onome štojeste”).

Pjesme iz prve zbirke i one koje se oko nje okupljaju karakteriše dubina doživljaja i dugotrajnost nemira, a u njihovoj osnovi je nešto tajno, neobjašnjivo, nedokučivo i neizrecivo. Nemiri talasaju osjećanja, snove, misli i imaginaciju. Uznemirenost nastaje od čudnih misli i od snažnih osjećanja, a utjeha se traži u daljinama, koje su privlačne, al i i neizvjesne. I stoga su stihovi ovdje, velikim dijelom, intimne ispovijesti o onom što je odbjeglo. Uzburkana emocionalnost i uskovitlana misaonost učinili su da se dominantno javljaju unutrašnji motivi od kojih mnogi proizvode elegične tonove. Rastanci i prolaznost se javljaju kao dubinski uzročnici. Nestajanje se doživljava kao sveopšte, dok se trajanje veže samo za ono što je najrjeđe a koje se javlja u vidu kakvog zagonetnog znaka, viđenog najčešće u obrisu nekog kamena ili sna. U pjesnikovoj viziji smrt neba je viđena u padu cvijeta s gore, a san se pojavljuje kao san ranjenog cvijeta. Prolaznost ljepote i sreće, pojedinačne i sveopšte, postaje tako vidljivija kroz detalj.

Smiraj u prirodi ne doprinosi i smiraju u duši, a i spokojstvo u daljinama prostora, kao i u dubinama bića je samo prividno. U doživljenom smiraju prirode dat je slikoviti okvir za krik čovjekova bola („…umorne zvezde padaju… čula se lede… čili sunce… zvezde spavaju… “). I traganje za smirajem koliko god da je dugotrajno, postaje uzaludno („…putevi mi pod nogama trunu… “). Pa i svijetle slike, koje katkad bljesnu, nerijetko su date da svojom kontrastnošću potenciraju unutrašnju tminu („Elegija o dvema smokvama”).

Pjesme inspirisane daljinom (prostornom i vremenskom) otkrivaju veze drevnog i ovovremenog  i u njima je inspiracija prava i duboka. I tamo gdje se prelivaju ljubavne slutnje, pejzažne boje i misaone putanje koje plutaju po prošlosti i prostoru nastaju originalni stihovi i raskošne poetske slike. Takve pjesme su i najbolje u svim zbirkama. U nekima od njih more je čest motiv koji je istovremeno i u ulozi različitog simbola (daljine, beskraja, žudnje za lutanjem, za povratkom…). Putem daljine, kojaje ponekad najveća iako je prividno na samom dohvatu ruke, dočarava se opsjednutost ljubavlju, nježnošću. U pojedinim pjesmama invertovane riječi i stihovi zavode čitaoca kroz prostome i vremenske arhipelage dok ga u posebnim okolnostima ne dovedu u predjele ljepote i približe glavnom motivu i predmetu čežnje. I tu zatitra bojazan da se ljepota ne naruši ostvarivanjem žudnje, pa i samim približavanjem njoj. Čežnja razlistava i razvijava ljepotu, a prilazak i dodir mogu da je unište. Stoga ,,kap meda” ili ,,nađena žica izvora” tu nije u ostvarenom susretu, već u onoj „snazi prozora” koja je u more uprta odakle se očekuje dolazak, ili bar pojava lika u vidu fatamorgane.

Ljubavne slutnje, bisemo svijetle i čiste, prisustvuju u dobrom broju stihova, a ponegdje preplavljuju cijele pjesme i cikluse. One su mjestimično i osnova za misaona traganja i poniranja u sudbinska pitanja života, sreće i prolaznosti svega. Poetizirajući prostor, posebno njegovu daljinu, Popović najuzvišenije čovjekovo osjećanje uzdiže u udaljene kosmičke visine i kroz susret dva oblaka sa dva kraja svijeta originalno saopštava uvjerenja kako je snaga poljupca najjača. I preko duge svjetlozamih boja, preko znakova zvijezda, neba, sunca, mora, mirisa borovih iglica, bjeline petrovca, svjetlucavih jezerskih i morskih razliva i drugih osobenih znakova poetski subjekt pokazuje kako je snaga ljubavi jača i od najsnažnijih tektonskih sila.

U većini Popovićevih pjesama, pa i u onima ljubavne i rodoljubive prirode, pokazalo se kako su najviši dometi ostvarivani tamo gdje su se miješali raznoliki motivi i osjećanja. U pjesmama sa rodoljubivom sadržinom (kakva je npr. antologijska pjesma „Cma Gora) ) uspijeva se da putem minimalnog broja stihova sublimirano iznese mnoštvo činjenica i karakteristika, da se oživi vjekovno trajanje uz ivicu smrti. U tim stihovima tutnji istorija, ali i, teče paralelno, tihi ili bumi život pojedinca. Dva životna toka, onaj stvami koji nameće istorijski usud jednog podneblja, posnog na raskršću, i onaj najličniji za kojeg ima mjesta samo u snu. Tu mandušićevski progovaraju i oganj i san, tegoba Vukove jave i divota njegovog sna. Tvrda stvamost karaule i kamena susrijeće se tu sa srebrnom toplinom mjesečine koja klizi Kotorskim zalivom, ili preko tarskih talasa i vrhovima četinara u Podgorju. A crnilo boje i iskidana zvukovnost dočaravaju ritam varnice, plotuna i gmrljavine, kao i nikad mirnog, već vječno istrzanog sna.

Pojedine rodoljubive pjesme nemaju puniju snagu i izvomost, iako su ponikle iz tvrđe i kamenice. Jedan njihov broj, i pored mjestimične dubine, nije dosegao do visine lebdećih vrhova Podgorja.

Nasuprot onome što je prolazno i krhko, autor ističe motive koji se opiru osipanju. Najčešće se mogu sresti otisci graditeljstva, onog koje su stvorili čovjek i priroda i oplemenili ljepotom. Zato je tu puno simbola što se vežu za most, uz trajanje legendi, uz pejzaže zemlje i neba, uz ljepotu. Tragajući za onim potezom i elementima koji im obezbjeđuju trajanje lirski subjekt osluškuje zvuk dlijeta starih majstora i hvata onu nijansu po kojoj se neka tvorevina izdvaja kao osobena i jedinstvena.

U stihovima T. Popovića, pored elegičnih, ima i znatan broj svijetlih tonova, a nerijetko su jedni i dmgi izmiješani i dati u međudejstvu. Vedre trenutke i optimistička stanja lirski subjekt najpunije doživljava onda kada je u najprisnijoj vezi sa prirodom. A njih ovdje nije malo. Opisni motivi su prilično česti i obično su razvijani u slike u kojima su prisutni vizuelni, akustički, olfaktomi i taktilni elementi. („… trave s umora/ sa belim petrovcem/ u vrhu talasa/ zakorubano nebo/ udara u smolaste vrhove/ razlistalih šuma/”).

Ljepota prirode posebno sugestivno je data u pjesmama o Podgorju. Lirski subjekt je opčinjen nebom i zemljom, onim što staje u vidik. Zadivljuje ga ono što se čuje, to što se krije u legendi i vjerovanju i u brojnim varkama. Pojedine pjesme su pravi blagoslovi ljepoti, a ona se najviše pronalazi u slici što ostaje iza viđenog pejzaža, u tonu što treperi kad mine neki zvuk, kad se izgubi glas izgovorene riječi. Izvorišta za pjesnikovu riječ su upravo u toj gori, u prirodi i u poetskom govoru ljudi Podgorja, a one bi htjele da uhvate i prenesu čitaocu ono što ostaje iza viđenog i kazanog, što traje poslije i slike i zvuka, da sustignu ono što je odbjeglo.

Na susretu slika što iz prirode padaju na čula lirskog subjekta i unutrašnjih treptaja što ih proizvodi dubina duho nog bića začela se poetska riječ koja sve to preobražava u čudesne vrtove podnebesja. Stoga je ona u najljepšim pjesmama zamamna igra sa tajnom, i putokaz ka nedorečenom, hitac za odbjeglom tajnom, ali i gejzer koji je šiknuo iz dubine, i slap slika, tonova, pljusak sunca, mećava cvjetnog praha, krešendo muzičkih tonova koji se stropoštavaju u bezdan, ona je panorama nekih nepostojećih vrtova Podgorja koji lebde između zemlje i nebesa.

Već je isticana ekspresivnost poetskog prostora kao jedna od značajnijih odlika ove poezije. Tu se slike prirode nižu, smjenjuju i proširuju, a često se otvaraju čitavi novi i neočekivani predjeli koji su dati kao kakvi golemi okviri za portret usamljenog čovjeka koji je u potrazi za ostvarivanjem sreće i žudnje. (“… Uzalivu ribar/ umrežio sunce… “/).

Autor je postizao izuzetnu ekspresivnost sintaksičkih, morfoloških, fonoloških i semanostilističkih sredstava i ostvarivao složenu strukturu na svim naznačenim nivoima. Na sintaksostilističkoj ravni, uz ostalo, upotrebljavao je invertovane rečenice i sintagme čime je potencirao izmicanje u udaljavanje tajne i pojačavao radoznalost za njenim otkrivanjem. Sličnom cilju i zagonetanju služila je i upitna intonacija koja je, koristeći se magijom narativnog iščekivanja, uvlačila čitaoce u začarane zamkove zagonetnog i zaumnog svijeta. Elementi narativne strukture koji su prisutni u nekim pjesmama, upotrebljavani su u mjeri koja ne dopušta njihovu dominaciju, već pojačava izražajnost čisto lirskih sredstava. U okviru pomenutog korišćene su i narodne kletve, a ponegdje i blagoslovi, ali sa drukčijim efektom no što je onaj u običnom i pamtljivom narodnom govoru. I morfonostilistička sredstva ovdje imaju značajnu ekspresivnu vrijednost. Ostvarivanju već pominjanih uloga naracije i njenom srastanju sa lirikom znatno potpomaže upotreba mnogih morfonostilističkih elemenata, u okviru koje se npr. preko istorijske i kvalifikativne funkcije glagolskih oblika sugeriše mjera stalnosti, kao i temporalne udalje nosti. Harmonizovanju strukturnih nivoa poseban doprinos daje ukupna leksička struktura Popovićeve pjesme. Izbor  riječi, njihovo grupisanje i povezivanje, pa i onih koje su iz dobro znanog i dosta korišćenog leksičkog fonda, vrši uticaj na umnožavanje i širenje njihovog značenjskog opsega čime se u znatnoj mjeri obogaćuje semantička struktura pjesme. Tako npr. predočavanje svjetlosti u pejzažu, isticanje daljine i težnje ka uzvišenom dočaravano je i odgovarajućom leksikom (zvezde, sunce, snegovi, belo jagnje, cvet, zlatno runo, more, nebo…). A čistota takvih težnji pojačavana je i različitim fonostilističkim sredstvima (npr. putem upotrebe samoglasnika visokog tonaliteta i preko većeg grupisanja i češćeg ponavljanja suglasnika čija učestalost upotpunjuje odgovarajući štimung. Na sličan način predočavane su i tamnije strane unutrašnjih stanja gdje pojedini znaci (kupina, dim, čađav oblak…) imaju osobenu stilogenost i ukazuju na sposobnost iznalaženja pravih i originalno upotrijebljenih leksičkih i drugih jedinica. Tako zahvaljujući srećno iznalaženom izboru i upotrebi često minimuma pojedinih stilogenih sredstava ima se mjestimično utisak u opisnim pjesmama kao da su djelovi istorije utisnuti u pejzaž.

Ritam Popovićevih pjesama je veoma raznovrstan, a u onim najboljim uvijek je u skladu sa svojom misaono-emotivnom osnovom. On je mjestimično spor, gdjegdje razigran, skokovit, neočekivano izmjenljiv, no neusiljen i skladno saobra žen sa semantičkim potencijalom odgovarajuće tvorevine, odnosno njenih pojedinih djelova. On proizilazi iz suštine značenja i preko svog ukupnog ustrojstva poetsku riječ oblikuje u svojevrsan vid kultivisanog i prirodnog govora. Popović ima pjesama i sa vezanim i sa slobodnim stihom. Pojedine od njih su prave minijature, a ima i relativno kraćih i dužih pjesama, pa i pravih poema. Čini se da su mu najbolje minijatume i druge kraće pjesme i to one sa slobodnijim stihom i dinamičnijim ritmom. Dugi stih mu je često razliven, a i manje je pun od kratkog. A tamo gdje se hoće da postigne unaprijed  za dati metar, obično se ne ostvari željeni sklad, već ostaje trag jačeg nedovršenog poteza.

Popovićeva lirika, u najboljim ostvarenjima, ima vrlo obimnu i slojevitu motivsku građu, a odlikuju je dubina doživljaja, raskošna slikovitost, originalna metaforičnost, misao na i fantazijska poletnost, raznovrsna i prirodna ritmičnost i zvukovnost, kao i harmonizovanost svih struktumih nivoa. Ovaj autor je uspio da svojim stihom izvaja svojevrsne vilinske dvore i da ih smjesti u predjele koji lebde između Podgorja i podnebesja.

Kompletnu knjigu možete pogledati na linku montenegrina.net:

http://montenegrina.net/wp-content/uploads/2011/12/ISAK-KALPACINA-ODJECI-LIRSKIH-VARIJACIJA.pdf

Advertisements
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na novembar 4, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: