RSS

Episkop Joanikije (Mićović): Monaštvo Manastira Svete Trojice Pljevaljske

27 Oct

„Sveviđe“ br. 69, Nikšić 2011.

Nije veliki broj starih manastira u srpskim  zemljama koji su cijelo vrijeme „pojali“ od  svog osnivanja do dana današnjeg. Manastir Sv. Trojice pljevaljske imao je tu sreću da se njegovo  kandilo nikada nije gasilo niti se služba Božja  u njemu prekidala od kada se on pominje u istorijskim izvorima.

Istoriju svetotrojičkog bratstva od 16. do početka  19. vijeka, osim kontinuiteta, karakteriše dobro  unutrašnje ustrojstvo u datim, uglavnom nepovoljnim,  prilikama. Zadivljujuća je mudrost njegovih igumana,  istrajna borba da se očuva manastir i njegovo kulturno blago. O velikom doprinosu svetotrojičkog bratstva  srpskoj kulturi i pismenosti već je podosta napisano.

Trojičani su u dugim vjekovima ropstva pod Turcima  razvijali filosofiju opstanka, znalački štiteći  autonomiju manastira i njegujući unutrašnju  slobodu duha. Nije poznato da su uzimali učešća  u oružanim bunama protiv Turaka sve do početka 19 vijeka. Sa pojavom Karađorđa napustili su  politiku nezamjeranja i priključili se velikom  Voždu 1809. godine, ali je ta odluka proizvela i  očekivane posledice. Po vjerodostojnom narodnom  predanju tada je izginulo cijelo manastirsko bratstvo, a istorija manastira krenula je drugačijim  tokom.

Sa prvim pisanim svjedočanstvima o manastiru  Sv. Trojice pominju se i nekoliko monaha. Iguman  Vasilije, u velikoj shimi Visarion, kako se najčešće  kasnije pominje, poznat je kao prvi ktitor. On je podigao najstariji dio crkve, bez priprate. Prije monaškog postriga bio je porodičan čovjek pošto je imao  sina. Sin se zamonašio, pretpostavljamo prije svog  oca, a kasnije je postao i Episkop – „arhijerej Nikifor“. Rođeni brat igumana Visariona bio je takođe  monah ovog manastira po imenu Sava. Očigledno da  se radilo o uglednoj, a po svoj prilici i imućnoj, porodici čiji je čelnik krenuo stopama Sv. Simeona Mirotočivog. – Njih trojica našli su se zajedno  na djelu od dalekosežnog značaja, na gradnji jedne  skromne ali i veoma važne svetinje. Njihov primjer  u mnogo čemu podsjeća na Nemanjiće, nedostižne zadužbinare u srpskom narodu.

Ktitor je sa svojim bratstvom, svakako i uz podršku arhijereja Nikifora, pokrenuo prepisivačku djelatnost koja će se u ovom manastiru nastaviti kroz  buduća vremena. Bio je uspješan i u komunikaciji sa  turskom administracijom: išao je u Carigrad da se  žali sultanu „što je porez od dvjesta aspri za manastirski čitluk Gornja Vrhobreznica bio nezakonito  uvećan“. Od sultana je dobio ferman da se zabranjuje  uvećavanje dažbina manastiru.Iz vremena igumana Visariona jedan od prepisivača bio je jeromonah Sava. Do danas je sačuvano i identifikovano više njegovih djela. Zbog interesantnih zapisa najviše pažnje je privukao Minej za decembar napisan 1537. g. U jednom zapisu na ovom Mineju Savin pomoćnik, anonimni prepisivač pominje starca igumana jeromonaha Vasilija sa bratom njegovim po ploti Savom i ostalu bratiju.

Prema tom zapisu reklo bi se da je tadašnje bratstvo manastira bilo brojno. On daje kratak osvrt na nepovoljne prilike po manastir i njegovo bratstvo.  Ismailćani (Turci) često dolaze i pljačkaju manastir: „sve što smo sticali sve nam uzimahu“. Savi se pripisuju i druge bogoslužbene knjige: Minej za januar manastira Krke, Minej za septembar manastira Sv. Trojice, Minej za oktobar iz manastira Duboki  Potok i Minej za april iz Sv. Trojice. Pripisuju mu  se takođe Paterik iz Sv. Trojice i Stihovni prolog  za mart-avgust istog manastira. Ovaj trudoljubivi  monah prepisivao je knjige i za manastir Zastup od  kojih je sačuvan Minej za mart iz 1537. godine. Njemu  je u ovom poslu bio satrudnik jeromonah Nikifor  čije nas ime u ovom kontekstu navodi na pretpostavku da je ovaj Nikifor gore pomenuti Visarionov sin koji je kasnije postao Episkop.

Sava je prije svog upokojenja 1545. g. prepisivao i jedan Stihovni prolog za septembar-februar sa namjerom da kompletira cio Prolog za svoj manastir. Ovu vješto i brižljivo ispisanu knjigu većim dijelom prepisao je jeromonah Sava, a poslije njegove smrti nastavio je i završio njegov učenik,  dijak Jovan. Jovan je u toku pomenute godine završio  i jedan Tipik, a bogoslužbeno Četverojevanđelje  sljedeće 1546. g. u kojem zapisom pominje mitropolita Nikanora kao nadležnog arhijereja i igumana Visariona sa bratijom. – Ovo je ujedno i posljednji sačuvani pomen igumana Visariona za vrijeme njegovo zemaljskog života.

Savin nastavljač (a možda i učenik), dijak Jovan, zadržao se duže vremena u Sv. Trojici prepisujući  bogoslužbene knjige: Četverojevanđelje iz 1537 g. sačuvano u Sv. Trojici i Fočansko četverojevanđelje koje se danas nalazi u Narodnoj biblioteci Srbije. Kasnije je za Budim(ljan)skog mitropolita Mateja prepisao u Nikolj-Pazaru jedno Četverojevanđelje  1552. godine. Pripisuje mu se i jedan Cvjetni triod  iz Narodne biblioteke Srbije, nastao „prvom četvrtinom 16. vijeka“

Šezdesetih godina 16. vijeka dijak Dimitrije izradio je za Sv. Trojicu jedno naprestolno Jevanđelje koje je povezao Evstratije. Dimitrije je bio klirik, ali  po svoj prilici nije bio iz svetotrojičkog bratstva.  O Evstratiju se ne zna ništa više osim da je bio iskusan povezivač, a na osnovu imena može se pouzdano zaključiti da je bio monah. Dimitrije, krasnopisac i iluminator, raspolagao je velikom vještinom  oblikovanja slova, a lijepo oslikane minijature i  inicijale uspješno je uskladio sa ispisanim tekstom Jevanđelja. Njegovo Jevanđelje „dolazi u red najznačajnijih knjiga nastalih pod Turcima“

U narednim godinama za duže vrijeme nemamo sačuvanih podataka o monaškom bratstvu manastira  Sv. Trojice, ali je sasvim izvjesno da se ono održalo. U osmoj deceniji 16. v. pominje se svetotrojički  iguman Stefan sa bratstvom. On u svojoj službi i ljubavi prema manastiru slijedi svog velikog prethodnika igumana i ktitora Visariona. Išao je u Carigrad 1570. godine da bi od sultana izdejstvovao ferman o zaštiti manastirskog posjeda. Iguman se žalio na „neke ljude“ koji „protivno časnom šeriatu“ sprečavaju monahe „u pritežavanju“ imanja, „čine nasilje i izazivaju prepirku“. Sultan Selim  izdaje ferman kojim naređuje prijepoljskom kadiji  da omogući svetorojičkom bratstvu neometano korišćenje manastirske zemlje, mlina, vinograda i  bašte koje je manastir ranije otkupio. Iguman Stefan izdejstvovao još jedan ferman 1575. g. o zaštiti manastirskih posjeda u Crljenici i u Gornjoj i Donjoj Rudnici koje su do tada ugrožavali stanovnici tih sela.

Za vrijeme Stefanovog igumanstva nastavlja se prepisivačka djelatnost u Manastiru, ali „veći broj  knjiga ispisanih u njegovo doba, nažalost, ne nose  potpise dijaka i godinu nastanka“. Jedini prepisivač koji je ostavio svoj potpis, i to tajnom bukvicom,  je rasoder Visarion; on je 1579. g. napravio prepis  Zbornika svetootačkih propovijedi nazvanih Zlatoust. Ostavljajući zapis u kojem pominje svog igumana Stefana on istovremeno daje i jednu duhovnu pouku monasima i svog i budućeg vremena: „bratoljubije ne zaboravljajte, a sjećanje na smrtni čas i dan sudni uvijek da imamo“.

Osim gornjih pomena igumana Stefana „njegovo ime  kao naručioca upisano je na jednom kivotu i na  skupocjenom putiru koji su izrađeni za Svetu Trojicu  1576. odnosno 1578/9 godine“. Iz devete decenije 16. v. sačuvan je pomen jeromonaha  Avakuma Trojičanina o kome je 1587. urezan zapis na jednom krstu izrađenom u Sarajevu kod zlatara Milisava za vremena mitropolita Visariona. Sljedeće godine, sveštenik Josif iz sela Maleče – kadiluk prijepoljski – priloži manastiru Sv. Trojici („u Hercegovinu“) jednu rukopisnu knjigu. Na osnovu gornjih podataka može se zaključiti da su se ovi vrli monasi istrajno trudili oko uvećanja manastirske biblioteke i obogaćenja riznice, ali i da su razvijali duhovne veze sa Srbima izvan pljevaljskog kraja.

Krajem šesnaestog vijeka opet se u istoriju manastira svojim ktitorstvom upisuje jedna pobožna porodica. – Monah Georgije Poblaćanin sa sinom jeromonahom Ananijem i sinovcem Vojinom spahijom podiže pripratu 1592. godine. Priprata  je prizidana uz ranije podignutu crkvu, Visarionovu zadužbinu. Osim monaha Georgija i njegovih  srodnika, na ovom djelu su se našli i ikonopisac  Lazar sa Jovanom hočaninom zlatarom. Poslije podizanja priprate uslijedilo je oslikavanje cijele crkve koje je završeno 1595. godine. Sa unutrašnje strane, iznad vrata priprate, ranije je postojao natpis u kojem se navodilo da je prvobitnu crkvu podigao iguman Visarion koju je kasnije obnovio iguman Joakim. Uzimajući u obzir podatke iz tog uništenog zapisa, logično je zaključiti da je iguman Joakim predvodio svetotrojičko bratstvo u vrijeme podizanja priprate i oslikavanja cijele manastirske crkve.

Početkom 17. vijeka, pominje se iguman Evstratije,  u zapisu na knjizi koju u njegovo vrijeme prepisa „črnac Venijamin“. Moglo bi biti da je ovaj zapis nastao još ranije – 1595. godine, a u prilog tom zaključku ima izvjesnih naznaka. Izgleda da su se, početkom 17. vijeka, pojedini Svetotrojički monasi bavili i kujundžijskim zanatom, što bi se moglo zaključiti na osnovu sljedećeg natpisa na štapu Sv. Save: „Visarion jeromonah okovao je u srebro i zlato i potkitio kamenjem  štaku Sv. Save 7116“ (1608. g.). Ukoliko je Visarion bio samo naručilac ukrašavanja štapa onda bi vjerovatno bilo pomenuto i ime majstora što ovdje nije slučaj.

U 17. vijeku manastir je često uznemiravan od  „agarenskih čada“ – najčešće od lokalnih aga i be-gova i od seljaka muslimanske vjere. O tome imamo  svjedočanstava u monaškim zapisima i u turskim sudskim dokumentima. Trojički igumani borili su se za zaštitu manastirskih imanja najprije kod lokalnih vlasti, a kad je kod njih nijesi mogli dobiti išli su da traže pravdu kod sultana u Carigradu. Poslije negativnog iskustva na lokalnom sudu 1607. godine, kada je manastiru zabranjeno da koristi svoju zemlju do rijeke Vrhobreznice, kaluđeri su mogli da se ponadaju jedino na sultanovu zaštitu. Tako je iguman Mojsije uspio da izdejstvuje ferman od sultana 1633. g. kojim se zabranjuje muslimanima da sijeku hrastove u Rudnici. Mojsije nije brinuo samo o imanjima manastira, nego i o unapređenju duhovnosti u svome bratstvu.

Po njegovoj zapovijesti monah Gavril prepisuje jedan Minej 1633. g. i na istom se potpisuje tajnom bukvicom. Gavril Trojičanin pomenuće opet svog igumana Mojseja 1649. g. kada je završio prepis Šestodneva Jovana Egzarha i Hrišćansku topografiju Kozme Indikoplova. U vrijeme igumana Mojsija za manastir Sv. Trojice je radio Bogom obdareni zograf Kozma (Jovan), svetogorac koji je ornamentima i minijaturama ukrasio Psaltir sa Sinaksarom iz 1643. godine. Tu prekrasnu knjigu izradio je monah Gavril za mileševskog jeromonaha Teodora. Malo kasnije, za manastirski skriptorijum iluminira Gavrilove rukopise jeromonah Andrija Raičević, sestrić igumana Mojsija i učenik zografa Kozme. On je ukrasio gore pomenuti Šestodnev i Hrišćansku topografiju. Bliska rodbinska veza između igumana i poznatog slikara, kao i prethodne, već pomenute, i ovog puta bila je na dobro manastira. – Pohvalni primjeri rodbinskih veza, koje su prerasle u duhovne, u istoriji manastira Svete Trojice, počevši od vremena ktitora Visariona, preko primjera monaha Georgija Poblaćanina do igumana Mojsija služe kao uvjerljiv dokaz duboke crkvene svijesti svetotrojičkih igumana i monaha što nije baš čest slučaj sa drugim monaškim bratstvima u kojima su srodničke veze povremeno bile na štetu manastira.

Izgleda da se iguman Mojsije početkom četrdesetih godina 17. vijeka bio povukao sa starješinske dužnosti pa se, kasnije, iste opet prihvatio. Naime,  1641/2. pominje se kao iguman kir Ananije, a sa njim i eklisijarh Filip. Mojsije se kasnije vratio na igumansku dužnost kao što pominje monah Gavril 1649. g. Mojsija na igumanskoj dužnosti nasljeđuje Ananije u  čije vrijeme će Gavril Trojičanin okončati svoju (do sada poznatu) prepisivačku djelatnost.

Prepisivačka djelatnost u manastiru Svete Trojice dostigla je svoj vrhunac sa znamenitim monahom Gavrilom koji bješe rodom iz Pive od Šćepan Polja. Osim pomenutih djela on je prepisao još pet Psaltira, Sinaksar, Bogorodičnik, Vrhobreznički hronograf, Posni triod i Minej (1651). Nažalost, postoji ogromna nesrazmjera između onog što se o ovom prosvećenom duhovniku zna i neprocjenjivog značaja njegovog dje la.  Od njegovog prvog djela (Minej iz 1633. g. ) do sledećeg javljanja (Sinaksar 1642. g.) ostaje praznina bez ijednog podatka o njemu. Mislimo da je u tom međuvremenu dopunjavao svoje obrazovanje i da je usavršavao kaligrafsku vještinu. Dosta se, bez većeg uspjeha, nagađalo o tome na koji način je došao do ruskih predložaka koje je koristio za svoje prepise. Možda ih je dobijao na korišćenje od mileševskih kaluđera ili iz Svete Gore. Za sada se ne može zaključiti da li je Gavril uopšte odlazio na Svetu  Goru, ali pretpostavljamo da je imao veze sa srpskim prepisivačkim radionicama na Sv. Gori, u Hilandaru, i pri manastiru Sv. Pavla. U zapisu na Gavrilovom Mineju iz 1651. g. pominje se jeromonah Teofil Trojičanin kao naručilac: „trudom i nastojanijem Teofila jeromonaha“. Od njega je otkupio jednu rukopisnu knjigu đakon Leontije, koja  se kasnije našla u manastiru Žitomisliću. Teofilov doprinos Svetotrojičkom skriptorijumu vrijedan  je pažnje. Jedan zapis pominje jeromonaha Teofila (Mališića) koji je otkupio „cjenoju srebra“ jedan Posni  triod iz 1651. godine. Svetotrojičko bratstvo, početkom druge polovine 17. vijeka, imalo je jednu težu novčanu krizu čim je bilo prinuđeno da nekom imućnom muslimanu Hadži-Ibrahimu proda manastirsko imanje u Rudnici sa  mogućnošću da se isto vrati ukoliko se uzeta novčana  suma u istoj vrijednosti izmiri (Hadži-Ibro se osiguravao od inflacije!) u roku od 10 godina. U vezi sa ovom prodajom, u turskim dokumentima se pominju iguman Ananije i kaluđer Avakum. Samopregorni trojičani  uspjeli su, kasnije, ispunivši ugovorom prihvaćene  uslove, da vrate Manastiru pomenuto imanje. U narednim decenijama opada intenzitet prepisivačkog rada, ali se bratstvo i dalje trudi da uveća svoju biblioteku i da je očuva. Sačuvan je podatak da je proiguman Joanikije 1670. godine povezao jednu rukopisnu knjigu, a povez knjizi plati monahinja Marta, mati (gore pomenutog?) Leontija. Ovaj bogougodni trud prati molitva i molitvena želja: „R(e)ci bratie, Bog da prosti“.

Da su srpske rukopisne knjige dijelile sudbinu svog  naroda svjedoči svetotrojički rasoder Zaharija koji  1695. godine obrete ranije zaplijenjenu od strane ismailćanskih čeda knjigu u Sarajevu a iskupi je Novak Besarović „za hram Svete Trojice u Hercegovinu“. Tada je iguman Manastira bio jeromonah Arsenije. Ime igumana Mitrofana sačuvano je u turskim dokumentima 80-ih godina 17. vijeka, na osnovu kojih može da se zaključi da je iguman sa bratstvom uspijevao da sačuva manastirsku imovinu, a ako bi se morao zadužiti da je na vrijeme vraćao dugove te da je manastir bio zaštićen od svakog prigovora. Jednom je svoje tvrdnje na sudu kod pljevaljskog kadije, a u parnici protiv spahije Selima, morao potkrijepiti zakletvom na Jevanđelju. Na osnovu toga sud je prihvatio valjanost njegovih usmenih  dokaza i presudio u korist manastira.

Manastir Sv. Trojice pružio je utočište početkom  18. vijeka prognanom Episkopu mohačkom Jefremu Jankoviću rodom iz Tetova. Jefrem je bio postrižnik i  sabrat ovog manastira, a hirotonisan je 1694. godine u Sent Andreji za Episkopa mohačkog od strane Patrijarha  Arsenija III Crnojevića. Kada su ga unijati protjerali sa njegove episkopske stolice privremeno se sklonio u Sv. Trojicu, manastir svoga postriga. Kasnije je otišao u Rusiju i tražio je pomoć za svoj manastir, ali, po svoj prilici, bezuspješno. Ovaj Episkop stradalnik kasnije će biti primljen u klir ruske crkve koja mu je povjerila Suzdaljsko-jurjevsku Eparhiju i unaprijedila ga u dostojanstvo Mitropolita.Trojičani su njegovali dobre odnose sa srpskim zanatskim društvima u Sarajevu. Sarajlije su zato sa velikom izdašnošću pomagale Manastir. Oni su početkom 18. vijeka otkupili za manastir Dimitrijevo jevanđelje i jedan kivot koje su monasi ranije založili prilikom zaduživanja. Bliske odnose sa imućnim Srbima u Sarajevu manastir je održavao posredstvom svojih jeromonaha koji su sa blagoslovom dabrobosanskih mitropolita i uprave Manastira odlazili na parohijsku službu u Sarajevo. Krajem 17. vijeka u Sarajevu je službovao jeromonah Avakum Trojičanin, a poslije njega sabrat mu jeromonah Dimitrije. Kasnije će jedan za drugim obavljati parohijsku službu u Sarajevu jeromonasi Atanasije (1717) i Hadži-Arsenije.Putevi svetotrojičkih monaha u 18. vijeku nijesu vodili samo prema Sarajevu, nego, zbog različitih potreba, i u druga mjesta. Jednom se dogodilo da sabrat ovog uglednog bratstva po imenu Vilotije krenu na put 1722. g. ali se živ ne vrati u svoju sv. obitelj nego se upokoji u Birču u kući popa Georgija.

Početkom 18. vijeka, u vrijeme nastojatelja ćir Danila, neka pobožna žena Jefimija iz Sarajeva podnijela je trošak oko zaštite jednog Jevanđelja i poslala ga Svetoj Trojici pljevaljskoj. Monasi, i sami, kada su u mogućnosti, kupuju knjige za manastirsku biblioteku. Jeromonah Teodor kupio je jedan Triod 1713 (14?) godine. Dvojica svetotrojičkih monaha, đakon Gligorije i klisar Misail, ostavili su 1716. g. skromne zapise sa svojim imenima na manastirskim knjigama. Početkom treće decenije 18. vijeka 1721. g. monah Grigorije bilježi svoje ime na jednoj knjizi, a jeromonah Danilo, iste godine, prilaže manastiru jedan krst. Ovaj Grigorije najvjerovatnije da nije isti, gore pomenuti, Gligorije, inače bi se potpisao kao đakon.

U vrijeme igumana Mojsija, 1724. godine, Manastir je imao dosta teškoća sa nekim spahijom Abdulah-agom koji je od manastirskog imanja oteo dvije njive i Moljevine. Iguman je na sudu podnio odgovarajuće isprave, a i svjedoci su svjedočili u korist Manastira, te je sud odbio Abdulagina potraživanja kao neosnovana. U turskim dokumentima tih vremena pominje se i „kaluđer Leontije“ koji je zastupao Manastir na sudu kod pljevaljskog kadije. – Poslije uspješne odbrane Manastira i njegovih imanja od nasrtaja Abdulah-age, Mojsije nije još dugo bio iguman jer je već 1726. g. na toj dužnosti bio jeromonah Hadži Arsenije.

Iguman Arsenije takođe je vodio brigu o manastirskoj biblioteci: 1729, po njegovom  blagoslovu, đakon Konstantin obezbijedio  je novac za prepovezivanje mineja za novembar, a knjigovesci su bili „pop Simeon jeromonah i đakon Dimitrije“. Iste godine „pop“ Simeon potpisao se sa najčešćim kaluđerskim epitetom „grešni“ prilikom prepovezivanja još jedne manastirske knjige – mineja za septembar. O jeromonahu Danilu, potonjem igumanu, nalazimo podatke iz mnogih izvora. On se 1721. godine, pominje kao priložnik jednog krsta za manastirsku riznicu. Poslije nekoliko godina bio je unaprijeđen u zvanje proigumana; tako je titulisan prilikom njegove posjete manastiru Hilandaru 1728. godine. On je 1736. g. bio iguman, o čemu svjedoči njegov mlađi sabrat jerođakon Visarion, obnovitelj jedne rukopisne knjige na kojoj ostavlja zapis sa uobičajenim pomenom igumana. Povezivanjem knjiga tada se u Manastiru bavio „grešni Georgije“. Možda je ovaj Georgije onaj monah koji se ranije pod istim imenom pominje 1721. godine. Iguman Danilo, kao i njegovi vrli prethodnici u sličnim prilikama, uspio je da odbrani manastirske posjede u Čemernu i Crljenicama od nasrtaja  Piri-age, čajničkog emina. Aga je istovremeno htio da otme i neke posjede manastira Dubočice. – Ovom prilikom trojički kaluđeri su podnijeli na sudu kao dokaz o svom posjedu dokument „carsku temlik-namu“ koju imaju iz ranijih vremena „od osvojenja“. Osim toga obezbijedili su i svjedoke koji su svjedočili u korist manastira, pa je Piri-aga, sudskim putem, odbijen od Manastira. U sudskim dokumentima ovog komplikovanog procesa osim igumana Danila pominju se kao još živi kaluđeri Mojsije („Mojsil“. do 1737. godine. Gorepomenuti jerođakon Visarion ,1745. godine ostavio je zapis na jednoj rukopisnoj knjizi koju je odnekud donio (vjerujemo – otkupio) i priložio svom manastiru. U međuvremenu je udostojen i prezviterskog  čina pa se ovog puta potpisuje kao „grešni Visarion jeromonah trojičanin“. Ovaj knjigoljubac poživio je do 1753. godine, a datum njegovog prestavljenja zabilježio je neki Jovan Erhinič. Pojedini monasi iz Sv. Trojice, među ostalim službama koje su vršili van manastira, obavljali su dužnosti pridvornih monaha kod dabrobosanskih mitropolita. Kao pridvorni monah pominje se jeromonah Arsenije (mislimo da nije bio jedini) koji je živio u Sarajevu kod mitropolita Gavrila Mihailovića. On je jedno vrijeme bio i na parohijskoj službi u tom gradu. Arsenije se, još kao jerođakon, prvi put potpisao na Posnom triodu 1739. godine: „pisavi jerodjakon Arsenie Vuičić“. Cijelu deceniju kasnije potpisao se na mineju manastira Kovilja (ivanjičkog) ali tom prilikom ne naglašava da je na službi kod mitropolita. Sarajevska crkvena opština i dalje je dovodila na parohijsku i učiteljsku službu jeromonahe sa raznih strana, a ponajviše iz hercegovačkih manastira. U jednom zapisu iz 1762. godine pominju se u Sarajevu, zajedno, kao sveštenici i učitelji, Atanasije trojičanin, Avksentije pivac i Melentije kosijerevac. Poslije ukidanja Pećke Patrijaršije u cijeloj Hercegovini ima povremenih negodovanja u odnosu na grčke vladike. Sa naročitom gorčinom jadikuje svetotrojički iguman Nikodim koji se žali da ga je na pravdi Božijoj otrovao vladika hercegovački Antim 1768 . godine. Ovaj nemio događaj nije se zbio u Manastiru pošto se iguman liječio u selu Opaljeniku kod „čestnjejšago sveštenojereja kir Isaije Nikolića“. Nikodim je kasnije išao na daleki put i stizao je do grada Vidina 1776. godine.

Iste godine, sa svojim bratom i svetotrojičkim  jeromonahom Teodorom, priložio je manastiru jedan kivot „u kojem se danas nalaze neznano čije mošti“. Izgleda da je svetotrojičko bratstvo još uvijek bilo brojno, pošto su pojedini monasi mogli, radi važnih manastirskih i narodnih potreba, da idu na daleke puteve. Tako je nekim poslom jeromonah Meletije išao čak do Venecije 1766. godine i otuda je donio dva barokna svijećnjaka. Početkom osme decenije 18. vijeka (1773), Meletije odlazi, sa mlađim sabratom o. Avakumom, na „popovinu“ u Sarajevo. Iste godine Meletije je posjetio manastir Lomnicu. On se nije dugo zadržao na „popovinu“. Poslije ovih putešestvija postao je iguman; kao starješina se pominje u turskom dokumentu 1783. godine kojim se potvrđuje da je izmirio porez za Selac, Dubočicu, za Donju i Gornju Rudnicu i za manastir Sv. Trojicu. Kasnije se pominje kao arhimandrit. Na položaju igumana naslijedio ga je jeromonah Avakum. U drugoj polovini 18. vijeka pojedini Trojičani idu u „pisaniju“ da bi prikupili novčane priloge za održavanje svoje svetinje. Nije bilo lako plaćati namete i trpjeti stalne pritiske i česte otimačine od strane lokalnih kabadahija. Neko od monaha, ne ostavljajući svoje ime, zapisa na jednoj rukopisnoj knjizi, u vrijeme rusko – turskog rata ovo svjedočenje: „i bješe velika muka od Turaka nama hrišćanima, a najprije liku našem /svešteničkom/ i monaškom“.

Osim Sarajeva, prema kome se najčešće išlo i na službu i radi drugih manastirskih potreba, Trojičani zbog pisanije idu u raznim pravcima, što potvrđuju turski dokumenti i rijetki zapisi. Tako se nekim poslom (H)Ristifor trojičanin našao u Đurđevim Stupovima pored Rasa 1767. godine; Aksentije u Lomnici  1774; jeromonah Dionisije u Sv. Arhangelima na Tari; iste godine kaluđer Stefan sa dozvolom lokalnih turskih vlasti odlazi zbog neke manastirske potrebe u  Užičku nahiju. Trojičani su održavali dobre veze sa pljevaljskim muslimanima i umjeli su da dobiju povremenu blagonaklonost gradskih turskih vlasti. Imamo primjer da neki  Abdulfetah preporučuje svom sinu Abdulahefendiji u  Carigradu da trojičkom kaluđeru Mihailu „bude pri  ruci u njegovim poslovima kod pisanja molbi i pri izlaženju na divan“. Ovo svjedočanstvo, iako nedatirano, je vrlo dragocjeno jer potvrđuje da su monasi, kao zastupnici manastira, putovali za Carigrad da bi ovu  svetinju i njeno bratstvo zaštitili. Krajem 18. vijeka bratstvo manastira Sv. Trojice održavalo je imanja okolnih zapustjelih manastira. U jednom turskom dokumentu iz 1790. godine pominje se, osim arhimandrita Mojsija i igumana Avakuma, i (monah?) Janićije. Oni se, u ime manastira, obavezuju da plaćaju godišnji porez za manastirska imanja Banje i Mažića.

Dugogodišnja sabraća i satrudnici, arhimandrit Meletije i iguman Avakum (Milošević), početkom 19. vijeka preuzeli su značajne i skupe radove na zaštiti i ukrašavanju manastirske crkve. Prvo su izmijenili dotrajali krov na crkvi i prekrili je novim klisom 1801. godine. Oko 1806/7 g. pozvali su sveštenika Simeona Lazovića ikonopisca i sa njim se dogovorili da islika ikonostas sa krstom („sopisavati i izobraziti templo (i) krst“).Iguman Avakum dočekao je i značajne događaje iz Prvog srpskog ustanka 1809 g. od kojih su najvažnije pobjede srpskih ustanika nad Turcima na Sjenici i Suvodolu izvojevane pod komandom Karađorđa. Narodno predanje svjedoči da se iguman Avakum sa ostalim ustanicima iz Raške oblasti pridružio velikom Voždu zajedno sa jedanaest svojih monaha, a da je samo jedan ostao da čuva manastir. Iako nema jasnih podataka o daljoj sudbini igumana i njegovog bratstva, sasvim je izvjesno da je zbog ove rodoljubive odluke manastir podnio najveće posledice na taj način što je ostao bez bratstva i bez opštežiteljnog poretka za dugi niz narednih decenija

*

Sastavljajući ovaj pomenik sabirali smo podatke koji su nam bili dostupni za biografije svetotrojičkih podvižnika. To što smo uz sveta imena monaha sabrali isuviše je malo, ali i kroz oskudne i šture tragove o njihovim životima prosijava svjetlost njihovih blaženih likova. Za pamćenje i za vječno liturgijsko pominjanje.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na oktobar 27, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: