RSS

Dr Dragana Kujović: Aktivnosti kulturno-prosvjetnog društva „Gajret“ u Pljevljima prema pisanju istoimenog lista (1922-1941)

07 Oct

“Glasnik Zavičajnog muzeja”, Knj. 6, str. 81, Pljevlja, 2007

Kulturno-prosvjetno potporno društo „Gajret“ formirano je u Sarajevu na osnivačkoj skupštini održanoj 20.02.1903. godine i za prvog predsjednika Društva izabran je Safvet-beg Bašagić. Drušvo je osnovano prije svega da pomaže siromašnim učenicima na školovanju u srednjim i višim školama. Budući da je sticanje savremenog evropskog obrazovanja i prihvatanje određene društveno-političke realnosti postalo imperativ novih prilika i vremena u kojima se našlo islamsko stanovništo u Bosni i Hercegovini, osnivanje ovakvog društva koje bi bilo centar kulturnog okupljanja ovog stanovništva predstavljalo je neminovnost.

Sva pitanja funkcionisanja Gajreta bila su regulisana Statutom, odnosno Pravilima Društva. Prvi statut odobren je 1903. godine i Društvo je na osnovu njega i konstituisano. Sljedeće izmjene i dopune izvršene su 1905, 1908. i 1911. godine. Glavna skupština, redovna ili vanredna, predstavljala je najviši organ upravljanja, a izvršni organi su bili Glavni odbor, pododbori i povjerenici. Redovna Glavna skupština sazivana je svake godine do 15. juna, odnosno do sredine jula od 1911. godine. Onaje odlučivala o promjenama pravila, razmatrala izvještaje Glavnog odbora o godišnjem radu Društva, utvrđivala godišnji predračun prihoda i rashoda, birala Glavni odbor, raspravljala o drugim predloženim tačkama dnevnog reda. Najviši izvršni organ upravljanja bio je Glavni odbor. Ovaj odbor je odlučivao i o svim onim pitanjima koja ne spadaju u nadležnost Skupštine. Izvršna struktura upravljanja obogaćena je 1908. godine pododborima, što je uslovila potreba da se upravljačka struktura proširi organima koji će, za razliku od jednog ili dva povjerenika, biti sa više autoriteta, ali i efikasniji i organizovaniji u obavljanju zadataka. Pododbori su održavali skupštine, redovne ili vanredne. Redovna pododborska skupština raspravljala je o radu pododbora, birala pododbor, raspravljala o prijedlozima namijenjeiim Glavnoj skupštini. Rad na terenu u početnoj fazi organizovanja Društva bio je u nadležnosti jednog ili dva povjerenika. Mreža poduzetnih povjerenika učvršćivala je neposrednu vezu sa „bazom“. Pored mreže pododbora, odnosno mjesnih odbora i povjerenika, upravljačka organizaciona struktura dopunjena je od 1932. godine tzv. sreskim odborima koji su se formirali pri administrativnim središtima srezova. Ovi sreski odbori pokazali su se nepodesni i suvišni i zato su ukinuti 1936. godine. Članstvo je svrstavano u tri kategorije: dobrotvori, utemeljitelji i podupirući članovi, u zavisnosti od visine novčanog doprinosa. Posljednja kategorija – „podupirući“ članovi zamijenjena je 1905. godine nazivom „redoviti prinosnici“. Uvedeno je i počasno članstvo. Ovaj član Društva mogao je postati onaj koji je stekao posebne zaluge. Najveći dio članstva poticao je iz gradskih sredina, ali su aktivisti nastojali da ideju ovog društva prošire u svim slojevima. Kasnija katetrizacija nije se mnogo razlikovala u odnosu na onu do 1914. godine i podrazumijevala je: počasne članove (predloženi na osnovu izuzetnih zasluga) i prema visini novčanog učešća – legatore, velike dobrotvore, dobrotvore, utemeljitelje i redovne članove. Ako izuzmemo članstvo iz nižih društvenih slojeva, najbrojniji su bili utemeljitelji, i to iz redova činovnika, trgovaca i zanatlija. Međutim, veliki dio Gajretovog članstva neuredno je plaćao članarinu i ova stavka nije predstavljala značajniji izvor prihoda[1].

Djelatnost Gajreta u periodu od osnivanja do 1914. godine odnosila se, prije svega, na dodjelu stipendija i zajmova učenicima i studentima, kao i pomaganje šegrta na različitim zanatima. Do pojave kulturno-prosvjetnih društava, dodjela stipendija za školovanje na visokim školama u Beču, Gracu i Zagrebu bila je pretežno u nadležnosti Zemaljske vlade, koja je pri izboru kandidata posebno uzimala u obzir političke i kadrovske potrebe zemlje. Kriteriji Gajreta pri dodjeli stipendija bili su u početku neprecizni i zavisili su od novčanih mogućnosti „blagajne“ i subjektivnih procjena „Odbora o materijalnim prilikama, sposobnosti i marljivo- sti svakog kandidata za stipendiju“[2]. Statut je utvrđivao da se pomoć dodjeljuje „islamskim učenicima iz Bosne i Hercegovine, na srednjim i višim školama Bosne i Hercegovine, te Austro-Ugarske monarhije, o kojima se osvjedoči odbor, da su potrebiti, sposobni i marljivi.“[3] U skladu s tim, svaki pretendent na dodjelu pomoći trebalo je da priloži potvrdu imovnog stanja (tzv. svjedodžbu siromaštva), posljednje školsko svjedočanstvo i potvrdu da ne koristi neku državnu stipendiju. Pored pomoći đacima i studentima na školovanju u svjetovnim prosvjetnim ustanovama Gajreš je ovu pomoć dodjeljivao i za teološke studije, kako bi se time naglasila privrženost tradicionalnim vrijednostima muslimanskog društva. Društvo je, takođe, za smještaj svojih stipendista osnivalo domove i konvikte. Ukoliko su mjesta u ovim domovima bila popunjena, stipendisti su smještani u muslimanske porodice, gdje su mogli biti pod stalnim nadzorom. Nisu bili zanemareni ni oni koji su se obučavali različitim zanatima, tako da je Gajret, osim pomoći šegrtima, izborom majstora kod koga se izučavao zanat i kontrolom preko posebnog inspektora, dodjeljivao i povoljan zajam onome koji nakon završenog zanatskog obučavanja nema sopstvenih sredstava da otvori samostalnu radionicu.

U okviru Gajretovih aktivnosti bila je i izdavačka djelatnost koja se u prvo vrijeme odnosila na izdavanje kalendara, a zatim se proširila na pokretanje istoimenog lista. Kalendar je najprije izlazio 1906/7, 1907/8, da bi objavljivanje kalendara bilo prekinuto s 1915. godinom i obnovljeno 1936. godine, i to za 1937, 1938, 1939, 1940. i 1941. Kalendari su najčešće predstavljali zbornike koji su osim obaveznog kalendarskog dijela okupljali građu najrazličitije sadržine, u početku poučne tekstove bez naročitih dometa, da bi kasnije u njima bili okupljeni prilozi sa ozbiljnim pretenzijama umjetničkog i naučnog karaktera.

Društvo je o svojim aktivnostima obavještavalo javnost preko politički neutralnog mjesečnika pod istim imenom. Prvi broj lista Gajret izašao je 15.08.1907. godine kao glasilo istoimenog društva. U početku listje izlazio u malom formatu, kao dvobroj ili trobroj, štampan ćirili- com i latinicom, sa izrazito jugoslovenskom orijentacijom. Od 1910. godine list se pod rukovodstvom Osmana Đikića pretvara u manje-više književni časopis koji udovoljava potrebama za islamskim štivom. Uredništvo je 1911. godine odlučilo da list izlazi dvaput mjesečno, s tim da njegov sadržaj treba proširiti na sve oblasti nauke, umjetnosti, prateći savremena kulturna dešavanja.Uređivačka politika, lišena političko-nacionalne isključivosti, ostavljala je otvorenu mogućnost uključivanja većeg broja stvaralaca. Među saradnicima javljaju se i pjesnikinje: Hatidža Ćikić, Šefika Nestrin Bjelevac, pjesnikinja s pseudonimom P. K. Fatma i dr. Književni prevodi najčešće su ispunjavali stranice lista i odnosili su se pretežno na djela iz turske književnosti, ali i djela francuske, njemačke, engleske, ruske i japanske književnosti. Kao prevodioci evropske litera- ture javljaju se i nemuslimanski saradnici. Među prevodiocima s turskog jezika pominju se M. Ć. Ćatić, Ahmed Rašidkadić, O. A. Sokolović i dr. Informacije o političkim prilikama donosili su kratki osvrti.

Prva serija izlaženja lista Gajret obustavljena je 1914. g. nakon petog broja, zajedno sa ostalim listovima u Bosni i Hercegovini. U periodu svog obnovljenog izlaženja od 1921 do 1941. godine, ovaj list nije imao čvrstu koncepciju i mijenjao se od književnog lista do biltena Društva. Obnovljeni list bio je veličine knjige. Naziv lista bio je ispisan ćirilicom, ali je za sve drugo bila, uglavnom, korišćena latinica. Uređivačka politika je posebnu pažnju posvećivala ublažavanju predrasuda i odvajanju vjerskih pojmova od nacionalnog identiteta. Izlaženje lista bilo je, neko vrijeme, iz materijalnih razloga obustavljeno 1923, ali je već 1924. godine obnovljeno, tako da se ponovo javlja u formatu u kojem je izlazio u prvoj seriji. Početkom tridesetih godina prošlog vijeka list sve više na svojim stranicama ostavlja prostor za vijesti i izvještaje o održanim zabavama i aktivnostima, što je imalo za posljedicu osipanje i nezainteresovanost čitalačke publike i svođenje izlaska lista na jednom mjesečno. Zato je uredništvo pokušalo da unošenjem popularnih tekstova zabavnog, vjerskog i istorijskog karaktera poveća broj pretplatnika, ali bez naročitog uspjeha. Od 1937. godine list ponovo poprima izgled književnog časopisa i među svojim saradnicima okuplja istaknute književnike. Taj karakter će zadržati sve do 1941. godine, kada prestaje da radi.

Gajretova Spomenica za period 1903-1928. godina bila je, takođe, jedan od rezultata izdavačke djelatnosti Društva. Spomenica je objavljena povodom 25 godina od osnivanja Gajreta. U ovom izdanju predstavljen je presjek razvoja Društva i uopšte tokova muslimanskog kulturno-prosvjetnog života u Bosni i Hercegovini. Spomenica je štampana u 3000 primjeraka i karakteriše je izvjesno pojednostavljivanje činjenica, namijenjeno određenom političkom trenutku. Tokom 1928. godine pokrenuta je Gajretova biblioteka. U okviru ove biblioteke objavljeno je do 1935. godine 18 svezaka. U njima su štampana popularna predavanja iz oblasti prosvjete, vjere, poljoprivrede, trgovine i sl., koja su aktivisti Društva držali u pojedinim jedinicama.

Pravilima iz 1921. godine Društvo je dobilo dozvolu da svoju djelatnost proširi na teritoriju cijele države, tj. izvan granica Bosne i Hercegovine. Naravno, to su krajevi nastanjeni pretežno stanovništvom islamske vjere a to se, između ostalog, odnosi i na Crnu Goru. Ovo širenje Gajreta imalo je punu podršku države i to Ministarstva vjera – Odjela za muslimanske stvari. Preko vjerskih službenika vršena je agitacija za osnivanje Gajretovih organizacija i 1921/22. birani su prvi pododbori i povjerenici u Bijelom Polju, Priboju, Prijepolju, Pljevljima i Novom Pa- zaru. Međutim, tek od kraja 1924. g. širenje Gajretove organizacije imalo je više uspjeha, ali je oslonac steklo uglavnom samo među gradskim stanovništvom — činovnicima, trgovcima i vjerskim službenicima.

Prema pisanju lista Gajret za 1922. godinu (br. 4-5) čitamo:

Otvorenje Gajretova konvikta u Sandžaku.

Uprava Gajreta bavi se ozbiljno mišlju da otvori jedan konvikt u Sandžaku i da na taj način omogući tamošnjem našem svijetu koji je u kulturnom i prosvjetnom pogledu vrlo zaostao, da se školuje. Konvikt bi se imao da otvori u jednom mjestu u kojem postoji gimnazija i u kome su povoljni i drugi uslovi. Do sada su tražili od Glavnog Odbora pododbor u Plevlju, Bijelom Polju i Prijepolju, da se u njihovim mjestima otvori.“ (br. 4-5, str. 61).

U rubrici Gajretov Glasnik 1925. godine (br. 15, str. 239) zabilježena je vijest o osnivanju Pododbora Društva u Pljevljima:

Osnivanje Gajretova Pododbora u Plevlju.

12. jula o. g. održan je u Plevlju veliki zbor građana bez razlike partije, koji je bio sazvat sa strane bivšeg društva ’Itihada` Na zboru je pao predlog da se ova skupština pretvori u skupštinu Gajretova Pododbora, što je skupština jednoglasno i usvojila. Tom je prilikom zaključeno, da pododbor uzme prostorije pod imenom „Gajretov Dom“ i da zadrži sve sekcije, koje su postojale i u ’Itihadu’ (Knjižničku, Tamburašku, Pjevačku, Diletantsku, Futbalsku, Trezvenjačku i sekciju za suzbijanje analfabetizma).

U odbor su izabrani ovi članovi:

Predsjednik: Derviš Šećerkadić muftija, Sekretar: Ćamil Selmanović bivši pol. činovnik, Blagajnik: Derviš Hadži Atlagić trgovac, I. Revizor: Ćamil Drnda nastavnik gimnazije, II. Revizor: Suljo Pašović trgovac, Zamjenici: Rizo Rizamalić trgovac, Huso Selmanović trgovac i Sejfo Sejfović trgovac. Domaćin: Mustafa Rustemagić opš. kmet; Šaćir Kurtović trgovac; Knjižničar: Avdo Trhulj opšt. blagajnik; Zamjenik: Šaban Korijenić posjednik; U časni sud Šerif Bačevina trgovac, Abdulah Karahmetović trgovac, Rašid Čaušević trgovac i Kadrija Kadribašić trgovac.

U petak 17. jula bilo je svečano otvorenje Tajretova Doma’.

„Braći Plevljacima čestitamo i želimo im dobar uspjeh u radu za Gajret sa željom, da se ostala mjesta ugledaju na njih.“

Broj 21 iz 1925. godine (str. 336) u istoj rubrici donosi vijesti:

„Prva Gajretova zabava u Plevlju.

Pododbor Gajreta u Plevlju priredio je 3. oktobra o. g. prvu Gajretovu zabavu u prostorijama svoga doma, koju su odlično posjetili građani bez ob- zira na vjeru. Moralni i materijalni uspjeh zabave bio je vrlo dobar. Čisti prihod, odbivši troškove, iznosi Din 2.200.-“

„Posjete Gajretovu domu u Plevlju.

Dana 28. septembra o. g. počastio je svojom posjetom Gajretov dom u Plevlju presvjetli gospodin Mehmed Zeki ef. beogradski vrhovni muftija. Tom prilikom darovao je Zeki ef. Gajretu 1.000.- i time se upisao kao član dobrotvor Gajreta.

Dana 26. septembra o. g. posjetio je Gajretov dom u Plevlju gospodin M. Jelić, narodni poslanik i tom prilikom darovao Gajretu din 200.-

15. o. m. posjetio je Gajretov Dom okružni načelnik plevaljski gospodin Mih. Krečković i tom prilikom upisao za člana utemeljača Gajreta svoga trogodišnjeg sina Miodraga. Gosp. Krečković ide na ruku tamošnjim Gajretovim radenicima svakom zgodom.

Ispred pododbora kao i ispred Glavnog Odbora smatramo za dužnost da izrazimo srdačnu zahvalnost Gosp. Zeki efendiji, Gosp. Jeliću kao i okružnom načelniku Krečkoviću. Hvala im i živili!“

U Spomenici povodom dvadeset pet godina Gajreta (1928, str. 130-131) opisan je rad pododbora Gajreta u Pljevljima. Ističe se da su postignuti dobri rezultati, iako je aktivnost Gajreta počela tek nedavno. Pomenuti su najzaslužniji članovi, dobrotvori društva i počasni članovi. Navodi se da je „Pododbor održao analfabetski tečaj i da je 50 nepismenih članova podučeno čitanju i pisanju. Za ovo ide zasluga g. Božini Coleviću i Ristanu Pavloviću.“ Pored aktivnosti na suzbijanju alkoholizma i obučavanja članova u sviranju od strane tamburaškog zbora, održano je više zabava, izleta i teferiča. Pododbor jeprethodne godine pomogao 20 siromašnih đaka na školovanju u gimnaziji i 5—10 prije toga i to nabavkom knjiga i novčanom pomoći. Napominje se da ubuduće ovaj pododbor treba:

1. Potpomagati đake na ovdašnjoj gimnaziji.

2. Održavati analfabetske tečajeve.

3. Proširiti akciju na selo gdje još ima muslimana: u Potpeću i Nefer Tari, u Podgori, u Boljanićima i Bukovici.

4. Osnovati ćilimarsku školu i pletionu čarapa i flanela.

5. Osnovati đački konvikt u Plevlju.

6. Uticati na narod da ne seli u Tursku.

7. Potpomagati sibjan mektebe.

U ovom pregledu date su slike pododbora u raznim mjestima i među njima i pododbora u Pljevljima (str. 123)

Gajret broj 13-14 iz 1929. godine izvještava o radu u 1928/29. godini i donosi vijest o otvaranju internata u Pljevljima:

Otvaranje internata u Plevlju.

Zaključak o otvaranju društvenog internata u Plevlju je izvršen još početkom minule školske godine, a za to se ima zablagodariti i agilnosti plevaljskog pododbora, koji je za inernat dobio prostorije bivše vakufske medrese.

Uspostavljanje ovog srednjoškolskog internata u Sandžaku jest od vrlo velike važnosti, jer su tamošnja naša braća muslimani kud i kamo zaostalija kulturno i prosvjetno od muslimana u Bosni i Hercegovini.“ (str. 201)

Dalje, u istom broju zabilježeno je da je u Pljevljima muški srednjoškolski internat otvoren početkom 1928/29. godine pod upravom Ibrahima Biogradlije a dat je i spisak pitomaca Gajretovog konvikta u Pljevljima (str. 202). Pominju se i članovi pododbora u Pljevljima: „Sait Suruliz, Ćamil Selmanović, Ferid X. Atlagić, Muhamed X. Smajlović, Šućro Muzurović, Sejfo Šećerkadić i Avdo Trhulj…“ (str. 220)

Broj 15-16 iz 1929. godine (str. 252) prenosi vijest da je u Pljevljima 9. juna održana redovna Glavna skupština na kojoj je izabran pododbor, a u nastavku su nabrojani članovi koji su ušli u njegov sastav. Iste godine u broju 20 (str. 324) zabilježena je vijest da je Glavni odbor Gajreta postavio, na osnovu prethodnog odobrenja Ministarstva prosvjete, Ibrahima Biogradliju za upravnika konvikta u Pljevljima i za školsku 1929/30. godinu.

Gajretov Glasnik u broju 1 iz 1930. godine donosi vijest da su „rođendan NJ. V. Kralja Aleksandra I. proslavili pitomci konvikta u Plevlju najsvečanije…

Toga dana u 15 sati održana je svečanost u prostorijama Gajretova Doma. Na svečanosti su pitomci konvikta lijepo deklamovali prigodne patriotske pjesme, a upravnik konvikta g. Biogradlija pozdravio je goste i zahvalio im na uveličanju proslave. Svi gosti ponuđeni su: kahvom, malinom, rahatlokumom i cigaretama…“ (str. 8). U istoj rubrici u broju 4 iz iste godine (str. 62-63) zabilježen je apel Mjesnog odbora u Pljevljima viđenijim građanima da se pitomcima konvikta u toku ramazanskog posta poboljša hrana. Inspekciju Gajretovog internata u Pljevljima prema odluci Glavnog odbora 1930. godine obavljaće dvojica članova Mjesnog odbora, i to: Sait Suruliz i Muhamed Hadžismajlović (1930, br. 20, str. 534). Posjeta bana Zetske banovine Gajretovom internatu u Pljevljima zabilježena je ovako: „14. o. mj. posjetio je pljevaljski Gajretov internat Ban Zetske banovine đeneral g. Krsta Smiljanić. G. Ban sa svojom pratnjom obišao je i pregledao sva odjeljenja internata interesujući se za rad u internatu, te se interesovao o svemu, a u učionicama gotovo sa svakim pojedinim od prisutnih pitomaca izmijenio je po nekoliko riječi…“ (1930, br. 22, str. 567).

U Izvještaju za godine 1930-1931. objavljen je spisak pitomaca Gajretovog konvikta u Pljevljima (br. 14—15, str. 341). Pobrojani su i mjesni odbori i povjerenici Društva, i to:

Boljanička opština (srez Plevlje) povjerenici: Mirko Mitrović, Osman Kubur, Hasan Vlahovljak, Omer hodža Hamzić, Mitar Stojić, Šemso Plakalo, Novica Drobnjak, Ferhat Vinarić, Ibrahim ef. Miljevina i Suljo Deljković.

Bukovačka opština (srez Plevlje) povjerenici: Hakibeg Bavčić, Kasim Stovrag, Aziz Bavčić, Jakup Močević, Derviš ef. Kožo, Ejubeg Bavčić, Derviš Hadžalić i Ibrahim ef. Šljivo (str. 345)“.

Meljačka opština (srez Plevlje) povjerenici: Jusuf ef. Mašović, Šaho Švuka, Bejto Kubur, Ajdin Dizdar, Alija Muhović, Husein ef. Hamić (str. 347).

Plevlje (Mjesni odbor): Sait Surulis, Omerbeg Selmanović, Šukrija Muzurović, Muhamed Smajlović, Osmo Ćatović, Bećir Ljuhar, Ferid X. Atlagić, Svetomir Tadić, Sejfi ef. Šećerkadić i Faik Selmanović (str. 348)“.

U istom izvještaju navedeno je da je odbijen zahtjev za otvaranje ženskog konvikta u Pljevljima, jer bi učenice mogle biti primane u ženski internat u Sarajevu. Pozdravlja se saradnja sa Kolom srpskih sestara i inicijativa da se ostvari i finansijska zajednica Gajreta i ovog društva u radu tkačko-ćilimarske škole kako bi i inventar bio zajednički. Odbijen je prijedlog da se na ime nabavke školskih knjiga pitomcima pljevaljskog konvikta i drugim siromašnim učenicima Pljevaljske gimnazije odobri 4000 dinara. Upućen je zahtjev Glavnom odboru da se obrati Ministarstvu prosvjete u vezi sa postavljenjem jednog učitelja islamske vjere u Pljevljima, drugog u selu Lever Tari i trećeg u selu Nange (str. 385-386).

Prema izvještaju sekretara Mjesnog odbora u Pljevljima (1931, br. 16, str. 404-407) koji je podnesen na mjesnoj skupštini analizirana je aktivnost ovog odbora tokom 1930. i do 30. juna 1931. godine. Kaže se da je tokom 1930. godine uprava održala 19 sjednica, organizovala teferič, zabavu i obilježila Gajretov dan 6. septembar. Vanrednom skupštinom ovog odbora, održanom 27. decembra 1930, otpočinje plodniji period. Uz navođenje razloga koji su doveli do izostanka organizovanja analfabetskih tečajeva i obrazovanja muzičkih družina, nabrojani su ostali, uspješno realizovani zadaci, i to: upis oko pedeset članica, čime je stvorena povoljna osnova za osnivanje Ženskog kola Gajreta, omogućavanje svih potrebnih uslova za formiraje jednog „domaćinskog tečaja“ u saradnji sa Domom narodnog zdravlja. Kao jedan od najznačajnijih izvora prihoda u pomenutom periodu spominje se Gajretova ramazanska tombola, iako se ističe da se radi o nepovoljnoj hazarderskoj pojavi. Održana su i četiri Gajretova ramazanska predavanja, mada je bilo planirano četrnaest, a posebno je napravljen osvrt na predavanje Ćamilbega Drnde pod naslovom „Islam i alkohol“. O ovom predavanju biće riječi i u Gajretovom glasniku u broju 5 iz 1931. godine, s tim što je podatak ovdje dopunjen i saznajemo da je isti autor održao još jedno predavanje, i to pod naslovom „O razvitku islama“. Interesovanje je bilo veliko tako da je prostorije Gajretove čitaonice ispunilo oko 300 posjetilaca. Tokom Ramazana organizovan je prvi Gajretov i prvi ženski javni mevlud. Izdvojena je i Gajretova zabava povodom ramazanskog Bajrama, za koju su posebno bili zaslužni upravnik i pitomci internata u Pljevljima. Ova zabava je utoliko značajnija, jer je, po prvi put u Sandžaku i Pljevljima, bila namijenjena i ženskoj publici. Kao smjernice budućeg rada, istaknuto je sljedeće:

Da se, u koliko to ne bi Ministarstvo prosvjete učinilo, otvore anapfabetski tečajevi;

Da se obrazuju zborovi pjevački i violinski;

Da se konačno otvori kurs iz domaćinstva i rad oko ćilimarske škole dovrši;

Da se po našim selima razvije što veći rad za Gajret;

Da se i nadalje radi oko obrazovanja antialkoholne podružine Gajreta, bar onako kao i prošlog ramazana;

Da se ne propusti ni jedna svečana prilika, naročito bajrami, bez Gajretovih zabava;

Da se potstreknu i pomognu naši studenti i srednjoškolci, da preko školskih ferija prirede jednu zabavu ili bar teferič u korist podizanja Gajretovog đačkog doma u Beogradu;

Da se podijeli do 5000 dinara pomoći siromašnim đacima ovd. gimnazije za nabavku knjiga i drugog školskog pribora;

Da se potstreknu roditelji da svu žensku djecu, koja ove godine završa- vaju osnovnu školu, dadu ih školovati u ovdašnjoj gimnaziji, ćilimarskoj ili ženskoj radničkoj školi i da se njih dvije do tri odličnije pošalju u koji ženski Gajretov internat za srednje škole, naročito učiteljsku, i oni- ma siromašnijim koji bi ovde produžili školovanje nabave knjige, škol- ski pribor, a posve siromašnim ponešto odjeće i obuće;

Da se pokloni naročita briga društvenoj knjižnici, nabavi još bar do dvije hiljade dinara vrijednosti lijepih i poučnih knjiga, dnevnih i periodičnih listova.“ (str. 406-407).

Prema pisanju lista u broju 1 iz 1931. godine (str. 20) proslavljen je rođendan „Njeg. Vel. Kralja u Gajretovom internatu u Plevlju“ i Dan ujedinjena, 1. decembar, takođe u ovom internatu. U broju 3 iz 1931. čitamo daje na vanrednoj glavnoj zajedničkoj skupštini Mjesnog odbora u Pljevljima i Prosvetnog kulturnog društva Pokretu Plevlju 27. decembra 1930. izabrana nova uprava Gajretove čitaonice (str. 76). Od 26. januara do 1. februara 1931. održana su u prostorijama Gajretove čitaonice u Pljevljima tri predavanja u prisustvu oko 100 posjetilaca svake večeri, i to: “O vjeri“ – autora Ćamilbega Drnde, „Budimo zadrugari“ – autora Šućra NJuhoZića i „O odgoju djece“ – autora Ibrahima Biogradlije. Primijećeno je da je veći broj predavanja odložen poslije Ramazana (br. 5, str. 130). U broju 6 iz 1930. godine saopštena je vijest da je Mjesni odbor u Pljevljima priredio na prvi dan Bajrama zakusku vojnicima islamske vjere ovdašnjeg garnizona (str. 175). Isti broj (str. 217) prenosi i vijest da je Glavni odbor na prijedlog Mjesnog odbora u Pljevljima postavio povjerenike za opštine Bukovičku, Boljanićku i Meljačku. Gajretov dan je (1931, br. 16) 1931. godine proslavljen u Pljevljima svečano i članovi društva su „prisustvovali korporativno toga dana dovi u glavnoj džamiji, odnosno blagodarenju u srpsko-pravoslavnoj crkvi. Posle toga održana je svečana akademija u prostorijama Gajretove čitaonice…“ (str. 508). U istom broju izvještava se o otvaranju drugog domaćičkog kursa u Pljevljima i ističe se da je „rad domaćičke škole za muslimanke bio od velike koristi…“ (str. 509). Za ovaj kurs se bilo prijavilo preko 20 novih učenica i zato je Ministarstvu socijalne politike upućena molba za otvaranje novog ciklusa (LJM.).

U Izvještaju za 1931-1932 (1932, br. 11-13) godine saopšteno je da je, prema prijedlogu Mjesnog odbora u Pljevljima, „Glavni odbor poduzeo kod nadležnih vlasti korake da se oko 30 učitelja muslimana porazmjesti po muslimanskim mjestima, ali taj korak, obzirom na utvrđenu prosvjetnu politiku – nije u svima slučajevima mogao uspjeti.“ (str. 177). Osnovan je ženski mjesni odbor u Pljevljima, s tim što članovi ovog ženskog odbora nisu i imenovani u posebnom spisku Gajretovih odbora i povjereništava:

„…Pljevlje (Muški mjesni odbor): Ćamilbeg Drnda, Muhamed Hadžismajlović, Ibrahim Biogradlija, Alija Kerken, Teovfik Tahirbegović, Ahmed Čaušević, Safvetbeg Mušović, Omerbeg Selmanović, Sejfi ef. Šećerkadić i Šućro Muzurović,

Pljevlje (Ženski mjesni odbor):…“ (str. 182)

Prema izvještavanju o radu Gajreta na prosvjećivanju, odnosno na školovanju omladine spominje se muški internat u Pljevljima, kroz koji je prošlo 35 pitomaca pod upravom Ibrahima Biogradlije (LJM. 185). Za ovaj internat se kaže da je „smješten u vakufskoj zgradi, solidno građenoj i vrlo prikladnoj za internatske svrhe. Ima 11 prostorija, i to: 2 učionice, 2 spavaonice, trpezariju, kuhinju, smočnicu, kancelariju, te stan upravnika sa ostalim nuzprostorijama. U spavaonicama su 32 kreveta. – Pitomci su pročitali 249 djela, a održano je 6 predavanja.“ (LJM, 187). U nastavku je dat spisak pitomaca Gajretovog muškog konvikta u Pljevljima (ŠŠ, 207).

U Izvještaju Glavnog odbora za 1933/34. (br. 6) godinu saznajemo da su u konviktu u Pljevljima (upravnik: Ibrahim Biogradlija; vjerski vaspitač: Bećir Mulović) pitomci pod stalnim ljekarskim nadzorom dr Slobodana Purića i dr Avrama Benvenistija. Kroz konvikt je prošlo 28 pitomaca. Svake nedjelje održano je jedno predavanje, proslavljeni su „svi narodni i državni praznici“ (str. 150). Navodi se da je među članovima Glavnog odbora izvan Sarajeva i Teufik Tahirbegović, posjednik iz Pljevalja. (str. 157). Što se tiče rada mjesnih odbora, ističe se da je rad većine zadovoljavajući i da je Glavni odbor bio zaveo za sve jedinice popunjavanje mjesečnih izvještaja. Međutim, zbog neaktivnosti razriješeni su mjesni odbori u Bijelom Polju i Pljevljima, i u Pljevljima je postavljen povjerenik (ibid, str. 161).

U nastavku (str. 171) naveden je spisak Gajretovo! muškog konvikta u Pljevljima i prihodi po mjestima (ibid, str. 191-194). Zanimljivo je primijetiti, iz ovog i drugih spiskova, da pitomci pljevaljskog konvikta nisu samo iz Pljevalja i okoline, već iz različitih krajeva uglavnom Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.

Gajretov Glasnik iz 1940. godine (br. 3, str. 58) donosi članak o Gajretovoj čitaonici u Pljevljima. O ovoj čitaonici piše da je „centar Gajretova rada i kulturno stjecište pljevaljskih muslimana. Njeni članovi ideološki su najsvjesniji, a organizaciono najspremniji, tako da bi im u tom pogledu mogli zavidjeti muslimani iz mnogo većih mjesta i kulturnih centara ne samo Sandžaka, nego i Bosne… Gajretova čitaonica vodi brigu o školovanju gimnazijske omladine iz Pljevalja. Ona nabavlja učenicima školske knjige, stara se oko upisa u školu, jednom riječju vodi maksimum brige o omladini prispjeloj za školu“ (str. 58). U opisu ove čitaonice se dalje kaže: „Čitaoničke prostorije su zavidne. To je u pravom smislu čitaonica. Ona je sigurno ponajljepša Gajretova čitaonica uopšte. Snabdjevena je mnogim časopisima i novinama…“ (LJM.) U ovoj čitaonici je organizovano radila diletantska sekcija, tamburaški orkestar, posjedovala je sve što je potrebno za organizovanje zabava, raspolagala solidnom bibliotekom. Bila je prilično posjećena, tako da autor članka u Gajretovom Glasniku primjećuje: „Iz Gajretove čitaonice proizlaze sve kulturne i humane akcije pljevaljskih muslimana. Ona je ognjište na kome se svaki musliman i prijatelj Gajreta uopšte može ogrijati. Ona je izvor svega dobrog, lijepog i pohvalnog“ (TM.). U istoj rubrici posvećena je pažnja radu Mjesnog odbora u Pljevljima. Ovaj odbor organizovao je u proteklom periodu sljedeća predavanja:

g. Sulejman Šehagić, st. fil.: ’Kulturno-socijalni problemi naših muslimana’;

g. Dr. Salih Muftić, ljekar: ’O štetiom dejstvu i suzbijanju alkohola’, kao i ‘O veneričnim i drugim socijalnim bolestima’

g. Abdulah Azabagić, šer. sud.: ’O značaju Hidžreta i muslimanske Nove godine za muslimane”’ (ibid, str. 59).

Napominje se da je dogovoreno da se predavanja redovno drže svakih petnaest dana. Ovaj odbor je priredio povodom Kurban bajrama zabavu koju su izveli članovi i članice diletantske sekcije. Doček „Muslimanske nove godine“ priređen je 8. februara. Obogaćena je i Gajretova biblioteka sa preko 200 knjiga kupljenih u Beogradu. Ističe se da Gajretova čitaonica prima sve dnevne listove, sve muslimanske publikacije, ima svoj radio aparat, osnovana je i biblioteka đačkih udžbenika koji se razdjeljuju siromašnim đacima. Ovaj odbor upisao je o svom trošku desetoro djece u pljevaljsku gimnaziju (ibid, str. 59).

Broj 7-9 iz 1940. posvećen je Izvještaju Glavnog odbora Gajreta za godinu 1939-1940. U ovom izvještaju čitamo da je do 24. juna 1940. godine u Gajretovoj čitaonici u Pljevljima održano deset predavanja, od kojih smo tri već pomenuli. U nastavku je objavljen spisak pitomaca Gajretovog internata, takođe u Pljevljima. Među aktivne mjesne odbore u 1939-40. godini ubrojani su odbori u Bijelom Polju, Pljevljima i Podgorici. U izvještaju o radu Gajretovih internata opisani su rad i prilike Gajretovog konvikta u Pljevljima. U školskoj 1939/40. godini upravnik i vaspitač je bio Abdulahović Abduselam, raspoređen na rad u Gajretu od strane Ministarstva prosvjete, s tim što je bio oslobođen rada u razredu. Ulema-medžlis nije postavio vjerskog vaspitača u ovom internatu. Kroz internat je prošlo 29 pitomaca, ali ih je na kraju godine bilo 25. Prema opisu, zgrada u kojoj je smješten vlasništvo je Vakufa, može da primi 30 pitomaca i raspolaže sa 11 odjeljenja – 2 učionice, 1 spavaonica, 1 trpezarija, kuhinja, smočnica, bolnica, soba za molitvu, kancelarija i stan upravnika i ostale nusprostorije. Kaže se da pri internatu postoji literarna družina pod nazivom „Gajretov podmladak“, osnovana tokom školske 1932/33. godine. Od prikupljene članarine dopunjena je internatska biblioteka sa 25 knjiga. Literarna družina organizovalaje 11 okupljanja, na kojima su održana sljedeća predavanja: „Mujović Mujo Tajretov rad na kulturnom i prosvjetnom podizanju jugoslovenskih muslimana’; Sijerčić Nurija: ’Torski car od Sv. Raičkovića, referat; Brbović Mujo: ’Aleksa Šantić’ prikaz; Zlatanić Bahrija: ’Prikaz na djelo Tito Dorcić’; Brbović Mujo: ’O postanku zemlje’; Brbović Mujo: ’Edison’; Šlaković Abdulah: ’Naše selo po našim pripovijetkama’; Brbović Mujo: ’Naša književnost u II polovini XIX vijeka’; Zlatanić Bahrija: ’Velika djela zahtijevaju velike žrtve’; Limić Dragoljub: ’Razvoj narodne poezije’“ (ibid, 151).

Analiza djelovanja kulturno-prosvjetnog društva Gajret na području Pljevalja u periodu 1922—1941. godina nikako se ne svodi samo na uvide u pisanje lista Gajret, ali je predstavljanje ovih autentičnih podatak nesporno doprinos stvaranju i sređivanju osnove za dalja i šira istraživanja. Ovim našim radom nastojali smo da pomognemo rekonstrukciju onog segmenta rada Društva, koji je, i pored pokušaja manipulisanja u političke svrhe, ispunjavao svoju u osnovi konstruktivnu ulogu, bez nacionalne i vjerske isključivosti, u pregnuću ka kulturnoj otvorenosti, i na taj način saradnji, povezivanju i zbližavanju.


1 Ibrahim Kemura, Uloga „Gajreta“ u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Sarajevo 1986, 109.
2 Ibrahim Kemura, ibid., str. 78-102, str. 265-286.
3Pravila „Gajreta“, Behar, Š/1902-3,21, 334.
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na oktobar 7, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: