RSS

Mr Vukić Ilinčić: Pljevaljski kraj na putu Austrougarskog prodora na istok za vrijeme aneksione krize

06 okt

„Glasnik Zavičajnog muzeja“, Knj. 6, str.59. Pljevlja, 2007

Pljevaljski kraj, odnosno Raška oblast, bio je prema austrougarskim planovima prodora na istok, sljedeća oblast koju treba osvojiti na tom njenom strateškom vojnom i političkom putu. Iz tih razloga, Austro-Ugarska se oštro suprotstavila predlogu Rusije da se ova oblast podijeli između Srbije i Crne Gore.

Članom XXXV Berlinskog ugovora, pored okupacije Bosne i Hercegovine, riješeno je i pitanje Raške oblasti, a to je da i dalje ostane u sastavu Turske, ali pod izgovorom održanja novog političkog stanja, slobode i sigurnosti saobraćajnih komunikacija, Austro-Ugarska je uzela sebi za pravo da drži vojne garnizone u tom području, odnosno da bude vojno, trgovački i diplomatski prisutna u Raškoj oblasti.

Austro-Ugarska se odlučila da vojno i diplomatski zaposjedne Rašku oblast, ili kako su iz taktičkih razloga isticali staro administrativno ime ovoj oblasti – Novopazarski sandžak, ali je nijesu i okupirali, da se ne bi navodno provocirala Turska. Tako je Osmanlijsko carstvo vezala Austro-Ugarska za sebe do pogodnog trenutka – do daljeg osvajanja do tada njenih teritorija.

Posebnom konvencijom sa Turskom od 21. aprila 1879. godine, utvrđeno je da Austro-Ugarska može držati svoje garnizone u Prijepolju, Priboju i Bijelom Polju. Kasnije će, zbog udaljenosti, umjesto Bijelog Polja Pljevlja odrediti za sjedište trećeg garnizona. Septembra iste godine 7.000 austro-ugarskih vojnika ušlo je u ove gradove i ostalo u njima do aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine.[1]

Mladoturska revolucija, koja je počela 20. juna (3. jula) 1908. godine, otvorila je nova pitanja pred velikim silama i balkanskim državicama. Revolucijom je Turska pokušala da preporodi sebe samu i tako učini izlišnim program reformi tuđih država na svom području, kao i druga posredovanja sa strane. Postavljalo se pitanje šta će velike sile smatrati politički važnim u mladoturskim težnjama, i šta će sve preduzeti prema promijenjenim prilikama u evropskoj Turskoj.

Srbija, Crna Gora i Grčka su, prema tome, imale stav iščekivanja, a Bugarska je pripremala proglas nezavisnosti. Osim Austro-Ugarske, sve druge velike sile bile su manje-više iznenađene preokretom i brzim razvojem prilika i izvjesno vrijeme bile samo posmatrači.

Austro-Ugarska i Bugarska bile su jedine zemlje koje su na mladotursku revoluciju imale adekvatan odgovor, da bi ostvarile svoje davnašnje želje. Prva – odavno pripremanu aneksiju Bosne i Hercegovine, a druga – međunarodno priznanje.

Austro-Ugarska je osjetila pogodan trenutak za izvršenje aneksije Bosne i Hercegovine, a svoj postupak je pravdala time da je za vrijeme okupacije radila na kultivisanju tih zemalja, uvodila ih u savremeni politički život i spremala administrativnu reformu.

Taj postepeni rad Monarhije u Bosni i Hercegovini poremećen je događajima u Turskoj, tako da se pitanje statusa te dvije zemlje nije, po njoj, moglo dalje odlagati.[2]

Definitivno pitanje aneksije postavljeno je, inače, na dnevni red još 1906. godine. Naime, te godine je umjesto opreznog dotadašnjeg ministra spoljnih poslova Austro-Ugarske dolazi Erental, a za načelnika generalštaba Konrad Hecendorf, čovjek prestolonasljednika Franca Ferdinanda i jedan od vođa vojne stranke u Monarhiji, kao i zagovarač osvajačke politike na Balkanu.

Erental je godinu prije toga napravio plan „za odlučniji korak na Balkanu“, odnosno da se izvrši aneksija Bosne i Hercegovine i da se „potpuno razruši srpsko revolucionarno gnezdo“ – Srbija, koju je prema planu trebalo podijeliti između Austro-Ugarske i Bugarske.

Osnove austrougarske politike, kao i njene bliže i dalje namjere iznesene su u memorandumu od 9. avgusta 1908. godine, koji je prihvatio zajednički Ministarski savjet. U njemu je iznesen plan i po pitanju Sandžaka, odnosno austrougarskih garnizona u Pljevljima, Priboju i Prijepolju, koje treba povući kad se aneksija Bosne i Hercegovine izvrši. Naime, do tada je važilo pravilo da „držanje“ Sandžaka predstavlja branu spajanju granica Srbije i Crne Gore, a time i onemogućavanje stvaranja velike slovenske države na jugu. To je ostalo i dalje trajni zadatak monarhije, ali će prema novom planu to uraditi konkretnije — uništenjem Srbije i njenom podjelom između Austro-Ugarske i Bugarske. U tu svrhu kao važan zadatak istaknuta je potreba održavanja „tradicionalnog neprijateljstva“ između Slovena i Albanaca. Što se tiče Crne Gore, nije je trebalo vezati za monarhiju „miroljubivim načinom“ i u tom cilju izvršiti „zabijanje klina između Crne Gore i Srbije“, što se može lako izvesti, kako su u Beču vjerovali, zbog finansijskih i političkih teškoća crnogorskog režima i knjaza Nikole.[3]

U Erentalovom planu značajna uloga je dodijeljena Bugarskoj. Pomoću nje je namjeravao da lakše sprovede planove aneksije Bosne i Hercegovine i zbog toga do punog izražaja dolaze smjerovi zajedničke akcije Beča i Sofije protiv Srbije.

Dodatni motiv za uništenje Srbije za Austro-Ugarsku bio je carinski rat od 1906. do 1910. godine. Naime, već u prvim godinama carinskog rata srbijanska privreda pokazala se otpornijom nego što su i njeni vlastiti stručnjaci mislili. Bio je to „dobar uvod u veliki obračun“ koji je imao da uslijedi u narednim godinama sa Monarhijom.

Carinski rat je pokazao da je pruga, izrađena na njen zahtjev 1878. godine, povezujući Srbiju od Beograda i Niša sa srednjom Evropom i Carigradom i Solunom, prije svega služila samoj Srbiji. Zbog toga je, kao kontru komunikaciji kroz Moravsko-vardarsku udolinu, Austro-Ugarska namjeravala da produži prugu koja je išla od Banjaluke preko Sarajeva prema Sandžaku do Kosovske Mitrovice, dokle je dolazila pruga od Soluna. Za to pitanje željeznice Vasa Čubrilović smatra da je bio uvod, odnosno jedan od motiva aneksije Bosne i Hercegovine. Na ovaj plan odgovor je bio, što je i Srbija zatražila izlaz na Jadransko more, a što je pomagala Rusija, planom izgradnje tzv. jadranske željeznice, koja je, prema planu, trebala da ide od Rumunije, dolinom Timoka preko Toplice, Kosova i Metohije i dolinom Drima u Medovski zaliv.[4]

Aneksija je javnosti saopštena 7. oktobra 1908. godine (novi kalendar), a pismo cara Franca Josifa Erentalu datirano je dva dana prije, 5. oktobra, kada je proglašena bugarska nezavisnost. To je prosto apriori nemoguće smatrati kao slučajnu koincidenciju, kaže V. Ćorović.5

Aneksiji se nije pristupilo, kako se u Beču govorilo, uslijed Mladoturske revolucije, dalje kaže Ćorović, pozivajući se na službena dokumenta objavljena kasnije, već je to bio samo „podsticaj za jedno rešenje“ koje je ranije spremano. Pojačavanje vojnih garnizona u Bosni i Hercegovini u jesen 1907. godine i upućivanje vojske na granicu Srbije i Crne Gore to je nagovještavalo, a izgovor je bio da to čini Austro-Ugarska zbog „saveza Crne Gore s Italijom“ i navodnog straha da bi u slučaju rata Monarhije sa Italijom ovi mogli da pošalju svoje jedinice preko Crne Gore za napad na Hercegovinu. Na najvišem vrhu dvojne monarhije 1. decembra 1907. godine je odlučeno da se aneksija ostvari „kad je prilike zatraže i dopuste.

Austro-Ugarska je proglasila aneksiju potpuno na svoju ruku, bez ikakvih obzira prema ostalim velikim silama potpisnicama Berlinskog ugovora koje su Monarhiji bile povjerile samo okupaciju Bosne i Hercegovine. Iz svog mandata i prava dobijenih u Berlinu, austrougarska diplomatija je do aneksije izvlačila mnogostruke koristi, tražila pravo na trasu sandžačke željeznice, a tražila je i svoju prugu preko crnogorske teritorije. „Na svakom koraku i u svakoj prilici Srbi su imali da osete pritisak i teške posledice odredaba Berlinskog kongresa“ koje su, iako su ih teško pogađale, poštovali kao međunarodnu obavezu. Dok je Austro-Ugarska, kojoj je Berlinski ugovor dao više nego ikom drugom, a „bez žrtava“ koje su „drugi podnosili“, ostvarila pomoću njega sve što joj je bilo u interesu, a „sad je taj ugovor prosto pocepala“ bez obzira na prava i interese drugih. U evropskoj „diplomatskoj histeriji“ tih godina Austro-Ugarska je bila „prva velika sila koja je od svoje volje napravila pravo“. Ne čekajući pritisak drugih sila, tajna priprema aneksije ukazivala je da diplomatija Beča nije bila „sigurna u svoje pravo“. Svijet bi bio stavljen pred svršen čin, a Monarhija bi se, u slučaju neodobravanja, pozvala pred „mirnom Evropom“ na „snagu bajoneta“ svojih i svog njemačkog saveznika. Evropa je imala da uvaži faktičko stanje, a ratom i revolucijom iscrpljena Rusija zbog aneksije nije smjela ući u vojni obračun. Šta više, Vasa Čubrilović kaže da su se Erental i Izvoljski sporazumjeli ranije da Rusija pristane na aneksiju, a da će joj Austro-Ugarska pomoći da se otvore Bosfor i Dardaneli ruskoj ratnoj floti i da se prizna nezavisnost Bugarske. Izvoljski je priznanje prava na aneksiju samo vezivao na pristanak konferencije velikih sila, a Srbiji i Crnoj Gori da se „dade neka nadoknada“. Austro-Ugarska je kaže Čubrilović, htjela da definitivno presiječe čvor jugoslovenskog pitanja i time stvori solidnu osnovu za svoje dalje prodiranje na Istok. Međutim, ona je tim okrenula lavinu koja se neće zaustaviti za deset narednih godina i zatrpaće pod sobom Tursko carstvo i samu Austro-Ugarsku.[5]

Uništenjem Srbije, Austro-Ugarska je htjela da dokaže da je velika sila i to bi bilo u funkciji kako balkanske, tako i unutrašnje politike. Smatrali su da bi uključivanjem tadašnje Kraljevine Srbije u okvire Austro-Ugarske bio riješen „srpski problem“, a i problemi u samoj Monarhi- ji, pošto bi se tako došlo i do njenog preuređenja.[6]

Ipak, dobro obavješteni njemački poslanik u Carigradu, Maršal, pi- sao je u Berlin da će se posljedice proglasa aneksije osjetiti „da ne može biti gore“ i da će rušenje Berlinskog ugovora od strane jedne evropske sile poljuljati bazu na kojoj je počivao tadašnji državni poredak na Balkanu; da akcija barona Erentala pokreće čitavo „Istočno pitanje“ u vremenu kada je potreban mir.[7]

Aneksija je izazvala najveće uzbuđenje, pored naroda u anektiranim ze- mljama, u Srbiji i Crnoj Gori. Nacionalna solidarnost sa Srbima iz Bosne i Hercegovine tražila je od Srba iz dvije samostalne srpske države da ne ostanu pasivni. Srbija i Crna Gora su zbog Bosne i Hercegovine ušle u rat 1876. godine, stavljajući na kocku i svoj državni opstanak, a spremne su bile i ovoga puta na sve žrtve, kaže Vladimir Ćorović.

Austro-Ugarska se aneksijom definitivno utvrdila kao balkanska si- la, a načelo „Balkan balkanskim narodima“ time je bilo definitivno odba- čeno. Namjeravanom izgradnjom željeznice prema Kosovu, Srbija je imala da se „uguši ili pokorno priđe dunavskoj Monarhiji“. Ona je aneksijom bila „skoro opkoljena zemlja“, a svi Srbi „uhapšeni narod“, kako je govorio Jovan Cvijić.[8]

Aneksija Bosne i Hercegovine narednih godina će se u političkim shvatanjima ocijeniti kao konačna prekretnica u međunarodnom političkom životu, kojom je počeo razvoj događaja koji je vodio ratnom razrješenju između dva bloka velikih sila. Austro-Ugarska je pokušala da aneksijom riješi krizu u unutrašnjem političkom životu, ali i na spoljnjem planu. Činilo joj se da joj se pruža jedina mogućnost na štetu malih država Balkana.[9]

U Crnoj Gori zvanična vlast nije bila iznenađena aneksijom jer su još od 1906. godine prenošene takve vijesti, koje su sve više zabrinjavale. Takve vijesti dolazile su najviše od naroda iz Hercegovine. Crnogorske pogranične vlasti trudile su se da Srbe u Hercegovini ohrabre tvrdeći da su vijesti izmišljene radi širenja panike. U tom cilju na Cetinje je u proljeće 1908. godine dolazio i istaknuti srpski političar iz Mostara Atanasije Šola, koji je bio upućen u ime svojih drugova i istomišljenika okupljenih oko mostarske „Zore“, da bi se bolje informisao o najavljenoj aneksiji. Iako su ga Tomanović i srbijanski poslanik hrabrili da su vijesti izmišljene, a predsjednik crnogorske vlade obećao da će u suprotnom Crna Gora „ući u rat“, Šola se nije vratio u Mostar „Bog zna kako ohrabren“.

Da su crnogorske vlasti znale tačan datum proglašenja aneksije, vidi se po tome pggo je „Cetinjski vjesnik“ dva dana prije objavio, pored informacije o prošašenju Turske za ustavnu i Bugarske za nezavisnu državu, da se pored ostalih problema javlja i pitanje aneksije Bosne i Hercegovine.[10]

Ruska diplomatija saopštila je strogo povjerljivo knjazu Nikoli dva dana ranije da će biti izvršena aneksija. Pored toga, objašnjeno mu je da će u tom cilju biti sazvana konferencija velikih sila – potpisnica Berlinskog ugovora, radi njegove revizije. Time je Rusija htjela da Crnoj Gori i Srbiji stavi do znanja kako je moguće da zbog aneksije dobiju neku satis- fakciju mirnim putem i time ih odvrati od „preduhitrenih poduhvata“ koji bi doveli do oružanih sukoba.[11]

U proklamaciji narodu, koju su zajedno izdali knjaz Nikola i vlada, a kojuje, sudeći po stilu i sadržini, zasigurno pisao sam knjaz Nikola, između ostalog se za aneksiju kaže: „…Pred takvijem zlijem udesom srpskog plemena stegnite vaša junačka srca uz koja gorko plače i moje za srcem Srpstva – Bosnom i Hercegovinom. Obilježje crnožute boje niz srpsko zemljište neće biti granica, koja će vas u duhu i misli odvajati od vaše braće… Ne očajavajte!… Iza teških dana doći će bolji. Srpsko će sunce ljepše sjati, da svakojega brata Srbina bolje zagrije i osvijetli…“[12]

Na Cetinju su već 24. septembra počele spontane demonstracije naroda zbog aneksije, a nastavljene su i sledećih dana. Tada je donesena i rezolucija u kojoj je iznesena spremnost da se brane interesi srpskog naroda, a od vlade je zahtjevana obnova diplomatskih odnosa sa Srbijom, koji su bili prekinuti zbog poznate bombaške afere. Zajednička opasnost je za vrijeme aneksione krize zbližila Srbiju i Crnu Goru i u tom vremenu zaboravljene su stare nesuglasice i optužbe, tako da su poslanika Srbije Jovanovića srdačno dočekali knjaz Nikola i Lazar Tomanović, a narod sa zadovoljstvom to prihvatio.[13]

Na zboru održanom u glavnoj džamiji u Sjenici, na kom su učestvovali predstavnici srezova: Pljevlja, Prijepolje, Novi Pazar, Sjenica, Berane, Rožaje, Bijelo Polje i Nova Varoš, i sandžački muslimani su donijeli rezoluciju u kojoj su, pored ostalog, tražili od Otomanske imperije da pošalje 30.000 pušaka sa municijom da bi se formirala narodna vojska za borbu protiv Austro-Ugarske.[14]

Muslimani u Crnoj Gori u to vrijeme bili su oslobođeni vojne obaveze. Međutim, pošto su se prenosile vijesti da će i Turska pružiti otpor Austro-Ugarskoj zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom, i oni su podržali revolt pravoslavnog naroda u Crnoj Gori i izrazili spremnost da se bore u crnogorskoj vojsci.[15]

Međutim, aneksija je više od muslimana, koji su se tada identifiko- vali sa Turcima, pogodila Srbe. Naime, „muslimani su žalili za prošlošću, dok su Srbi pravoslavni brinuli za budućnost. Bosna je bila glavna želja Srbije, a Hercegovina Crne Gore“.[16]

U Crnoj Gori su vršene pripreme za eventualne oružane sukobe sa Austro-Ugarskom. Posebno je razrađivan plan da te akcije budu sinhroni- zovane sa ustankom u Hercegovini, a manje grupe mladića prelazili su u Crnu Goru radi vojne obuke. Jedan od ljudi koji su učestvovali u planiranju ustanka bio je Mitar Govedarica, a crnogorska vlada je hercegovačkim prvacima, pored instrukcija davala i materijalnu pomoć, priželjkujući da iz Hercegovine prebjegne što veći broj mladih i sposobnih Hercegovaca koji bi se borili u sastavu crnogorske vojske, jer se pribojavala da bi ih austrougarske vlasti mogle mobilisati protiv Crne Gore.[17]

Da se crnogorska vlast ozbiljno pripremala za oružane sukobe, svje- doči i „Opšti plan četničkog ratovanja u Hercegovini“, urađen ubrzo posle proglašenja aneksije. Moguće je da su ovaj plan, potpisan pseudonimom i u rukopisu, potpisali i knjazu Nikoli predali hercegovački prvaci. U planu je detaljno razrađeno četničko-gerilsko ratovanje progiv austrougarskih snaga u Hercegovini. U njemu se naglašava kako bi bilo korisno da se takve čete organizuju „od strane Srbije“ u Sandžaku.[18]

Zvanična Srbija i Crna Gora su prema među narodnom faktoru ujednačile svoje stavove o aneksiji. Srbijanska vlada dala je Nikoli Pašiću posebna uputstva ako se aneksija ne spriječi. Slična uputstva data su i Stojanu Novakoviću, srbijanskom izaslaniku u Carigradu.

Navedeni događaji prouzrokovali su i angažovanje tadašnjih vodećih srpskih intelektualaca, kao što je Jovan Cvijić, koji je napisao posebnu raspravu povodom aneksije Bosne i Hercegovine, a objavljena je na srpskom, francuskom, ruskom i češkom jeziku. Cvijić zaključuje da se srpski pro- blem povodom aneksije mora riješiti silom ako se ona ne spriječi, u čemu su ga podržali Stojan Novaković, Milovan Milovanović i Nikola Pašić.[19]

Cvijić je u raspravi velesilama sugerisao značaj Bosne i Hercegovine za srpski narod u vezi s geografskim i ekonomskim položajem Srbije, i ,“duh i smisao“ austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini istekao kao „srpski i jugoslovenski problem“.[20]

Cvijić je u raspravi tražio od velikih sila da Austro-Ugarska da Srbiji i Crnoj Gori minimum za egzistenciju, a to je da se ustupi jedan dio teritorije Bosne i Hercegovine. Srbiji teritorije i gradovi u slivu Drine: Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica, Višegrad i Čajniče; Crna Gora da dobije Spič (Sutomore) i dijelove Konavala i Sutorine, a u Hercegovini teritoriju do razvođa Drine i Bosne, sa gradovima Fočom, Gackom, Bilećom, Trebinjem, i Nevesinjem.

Ovim planom spojile bi se granice Crne Gore i Srbije, obezbijedili srpski interesi u Novopazarskom sandžaku i spriječilo dalje nadiranje Monarhije preko Balkana na Istok. Cvijić je, pored ovoga, insistirao na davanju prava Srbiji na komunikacije u Novopazarskom sandžaku i na spajanju sa Crnom Gorom i Jadranskim morem.[21]

Sličan memorandum o „teritorijalnim naknadama“ za Srbiju i Crnu Goru u slučaju priznanja aneksije urađen je u vladi Srbije oktobra 1908. Sa njim se složio i korekcije učinio Stojan Novaković u Carigradu, u novembru iste godine, a poslat je na razmatranje i knjazu Nikoli i njegovoj vladi. Pored argumenata koje je Cvijić iznio, u memorandumu se kaže da je i istorijsko pravo da se „srednje i donje Polimlje“ tretira kao srpsko, jer su ta područja u srednjem vijeku držali despoti Stevan Lazarević i Đurađ Branković, pozivajući se na Konstantina Jirečeka.[22]

O spoljnopolitičkoj aktivnosti srbijanske diplomatije redovno su obavještavani crnogodska vlada i knjaz Nikola. Uputstva koja su davana srbijanskim diplomatama na Cetinje su slata u formi prepisa. Naime, Milovanović je bio izradio program zajedničke diplomatske akcije širokih razmjera, a crnogorsko-srbijanskim sporazumom nju je trebalo da vodi prvenstveno Srbija.[23]

Međutim, i pored toga, knjaz Nikola i crnogorska vlada razvili su i sami dosta živu diplomatsku aktivnost pokretanjem posebnih zahtjeva, van onih predviđenih zajedničkim programom. U realizaciji diplomatskih ak- cija crnogorska vlada je imala niz poteškoća na unutrašnjem planu, jer je revolt naroda bio toliki da ga je trebalo stalno stišavati, a svaki incident na granici bio je dovoljan da izazove sukob Crne Gore sa Monarhijom. To je zabrinjavalo evropske sile, koje su uporno savjetovale Srbiju i Crnu Goru da sačekaju međunarodnu konferenciju. O stišavanju strasti u Crnoj Gori naročito se brinula Rusija.[24]

Knjaza Nikolu je najviše zabrinjavao slab otpor velikih sila prema aneksiji, a Rusiju ratoborno raspoloženje naroda u Crnoj Gori. Zbog toga je knjazu Nikoli obećavano da će se ruska vlada založiti, koliko je u njenoj moći, da zaštiti crnogorske interese na predstojećoj konferenciji, posebno u smislu revizije Berlinskog ugovora koji se odnosio na Crnu Goru.

I pored zajedničke usaglašene diplomatske akcije sa Srbijom po pitanju aneksije, knjazu Nikoli sujeta nije dozvOlila da u Petrograd i ostale evropske prestonice ne pošalje svoje izaslanike.[25]

U tom cilju, kao specijalni izaslanik crnogorske vlade, u Carigrad je krajem oktobra 1908. godine otputovao Janko Vukotić, On je imao zadatak da Turskoj izrazi želju i odlučnost Crne Gore da se u nastalim teškoćama i prilikama sporazumije radi zaštite zajedničkih interesa.[26]

U Carigrad je Vukotić pošao sa „Tajnim ugovorom“, koji su zajednički sačinile crnogorska i srbijanska vlada, s ciljem i sadržinom o trojnom savezu između Otomanske imperije i Srbije i Crne Gore radi oslobođenja Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske. Ugovor je dosta kratak, sadrži sedam članova. U njemu se govori o potrebi da tri države ulože sve svoje snage da se Bosna i Hercegovina od Monarhije „otmu“. Uspije li se u tome, obije pokrajine vratile bi se pod sultanovo suverenstvo i kasnije plaćale ugovoreni danak, ali bi se podijelile na dva ravna dijela između Srbije i Crne Gore. Muslimanskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini garantovale bi se najšire vjerske i kulturne veze sa Turskom. Srbija i Crna Gora obavezale su se da će se od ma kojeg napada braniti zajedno sa Turskom u Novopazarskom sandžaku, Staroj Srbiji i Makedoniji. Zatim, predviđena je komisija, koja je trebalo da izradi plan vojnih operacija.[27]

Turska je na početku aneksione krize osjećala potrebu za savezom sa Srbijom i Crnom Gorom, kao i sa Rumunijom, prije svega zbog Bugarske. Predsjednik vlade Ćamil-paša i ministar spoljnih poslova Teufik-paša, srbijanskim diplomatama su govorili da neće priznati aneksiju, ali su se njihovi početni stavovi kasnije u mnogo čemu izmijenili i nijesu bili iskreni. Turska je mnogo više bila zabrinuta zbog nezavisnosti Bugarske, nego aneksije Bosne i Hercegovine.

Inače, i sam Stojan Novaković, srpski diplomata, pokušao je da sa Turskom ugovori pravo prolaska željeznice preko Sandžaka, kao i pravo prolaska srbijanske i crnogorske vojske radi „međunarodne potrebe“. U uputstvu vlade Novakoviću se sugeriše, ako bi se naslutio pozitivan ishod, da bi trebalo „vrlo obazrivo“ prići predlogu da se Sandžak „ustupi odmah Srbiji i Crnoj Gori, bilo definitivno, bilo pod izvesnim garantijama“, a one su bile voljne da plate „u novcu naknadu“ i pored toga zaključe ugovor o savezu „na osnovu uzajamne odbrane“. Ovim bi Turska bila sačuvana od budućih preduzeća Austro-Ugarske, a Srbija i Crna Gora bi ovaj akt na konferenciji velikih sila predstavile kao „dragovoljan“. Na kraju krajeva, mogli bi se zadovoljiti jednostranim ustupkom Turske.[28]

Što se tiče same Crne Gore, Vukotić je na praktičnom planu bio ura- dio dobar posao u riješavanju pograničnih pitanja u području Berana i Ržanice, tako da se Crna Gora time oslobodila eventualne opasnosti (u slučaju rata sa Austro-Ugarskom) od upada Albanaca, a Turska je obećala da će u tom cilju poslati dovoljan broj vojnika. Porta je odobrila i ideju o savezu tri države, ali je smatrala da je iepravovremen i da će na konferenciji stvari uzeti drugi obrt.[29]

Austro-Ugarska je pomno pratila aktivnosti srbijanskih i crnogorskih političara u Carigradu. Za njih su srpski elementi, ujedinjeni sa mladoturskim pristalicama u Sandžaku, predstavljali ozbiljnu opasnost za sprovođenje zacrtane politike. Iz tih razloga „austriske uhode“ raširile su mrežu u Sandžaku i tražila oslonac u pristalicama starog turskog režima. U Pljevljima se po tome isticao Mehmed Bajrović, počasni paša i trgovac i bivši austrougarski liferant za Sandžak. Bajrović je išao na dogovore i u Beč. Pod uticajem pristalica starog režima, čiji je Bajrović bio istaknuti predstavnik, a pod uticajem snažne austrougarske propagande, oni će imati sve više pristalica u Sandžaku i na kraju će i preovladati nad mladoturcima u ovoj oblasti.[30]

Srbijansko-crnogorsku misiju u Carigradu budno su pratile i velike sile, naročito Rusija, koja je bila zabrinuta za mir na Balkanu. Ruski poslanik u Beogradu Sergejev kaže da je moguće da iz pregovora nastane balkanski savez, u koji bi mogla ući i Grčka.[31]

Preko svega, Vukotićeva i Novakovićeva misija u Carigradu nije imala stvarnog uspjeha. Samo se na izgled činilo da je postignut neki uspjeh, ali je sve ostalo na izjavama sultana i velikog vezira, koji su bili neiskreni. Inače, ni knjaz Nikola ni njegova vlada nijesu nikad gajili čvrsto uvjerenje da će Turska ispuniti obećanje, jer su od samog početka aneksione krize sumnjali da Turska vodi posebne pregovore s Austrougarskom o novčanoj naknadi za Bosnu i Hercegovinu, što će budući događaji i potvrditi.[32]

Poslije nagodbe sa Austro-Ugarskom u proljeće 1909. godine, Turska je pojačala svoje garnizone u Novopazarskom sandžaku, upravo bojeći se Srbije i Crne Gore. „Cetinjski vjesnik“ o tome piše da Turci „pak nalaze da im ga valja pričuvati i to naročito od nas. Malo nas time iznenađuju, ali kad se sjetimo zašto to čine, iznenađenje to iščezava i premješta se na drugu adresu. To je plod nesustalnih austrougarskih intriga… Sad je više no jasno, što Austro-Ugarska hoće i kuda smjera. Ojačana Bosna i Hercegovina, a podpomognuta Njemačkom, od sada će se još manje ceremoniti sa svojim Drang-om… ,[33] Na kraju članka se zaključuje: „…Koliko se taj Drang tiče nas, toliko i Turske“.[34]

Turska je za priznanje aneksije primila otštetu za „državna dobra“ u Bosni i Hercegovini u iznosu od dva i po miliona turskih lira.[35] Pored novca austrougarski pslanik u Carigradu Palavičini, obećao je velikom veziru Ćamil-paši da će Austro-Ugarska štititi Novopazarski sandžak od upada Srbije i Crne Gore.[36]

Iz izloženog se može zaključiti da je područje pljevaljskog kraja, kao i cijele Raške oblasti, poslije aneksije Bosne i Hercegovine ostalo i dalje u sastavu Turskog carstva.

Poslije proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je povukla svoje garnizone iz Pljevalja, Prijepolja i Priboja, koje je postavila poslije Berlinskog kongresa i okupacije Bosne i Hercegovine 1879. godine. Vojne garnizone Austro-Ugarska je postavila prema posebnom ugovoru sa Turskom, pod izgovorom održanja novog političkog stanja i zaštite slobode i sigurnosti saobraćajnih komunikacija i koridora i zbog tzv. „političkog zemljouza“ (Raške oblasti) koji bi spojio granicu Srbije i Crne Gore, što je Austro-Ugarskoj bio urgentni zadatak, ali ovu oblast nije okupirala kao Bosnu i Hercegovinu, navodno da ne bi provocirala Tursku kao državu.

Aneksijom Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je na drugi način obezbijedila prisustvo na ovom području. Povukla je vojsku iz garnizona u Pljevljima, Prijepolju i Priboju, jer je smatrala da će ovo područje svakako biti u njenom sastavu, sada ne samo „otimanjem“ teritorije od Turske u propadanju i tako načinjenim prodorom prema Istoku, nego namjeravanim ratom i podjelom Srbije između Austro-Ugarske i Bugarske i da se Raška oblast (Novopazarski sandžak, kako su namjerno i tendenciozno austrougarski diplomati ovu oblast zvali), priključi sa ostalim dijelom Srbije koji je zacrtala da uđe u sastav Monarhije.

Nijesu uspjeli diplomatski pokušaji Srbije i Crne Gore da Raška oblast, a time i Pljevaljski kraj, uđe u sastav Srbije ili Crne Gore, ali su izbjegli da u tom trenutku uđu u rat sami bez saveznika, što je Austro-Ugarska iščekivala i priželjkivala. Pljevaljski kraj će ući u sastav Crne Gore, odnosno Srbije, poslije oslobodilačkih balkanskih ratova 1912/13. godine, a već sljedeće godine naći će se na udaru austrougarskog prodora na Istok za vrijeme Prvog svjetskog rata, kao i Srbija i Crna Gora u cjelini.

Ratnom srećom, umjesto propasti Srbije, kao i Crne Gore, nestao je u Prvom svjetskom ratu moćni agresor i neprijatelj srpskog naroda crno-žuta monarhija, a pljevaljski kraj ušao je u sastav jedinstvene južno-slovenske države. Kao i tada, tako i do naših dana, pljevaljski kraj biće osmatračnica srpske svijesti i spona Srbije i Crne Gore.


1 Vidjeti opširnije: Milić F. Petrović, Raška oblast prema odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, Breznički zapisi, Pljevlja, br. 11-12, 1999, 123-135.
2 Vidjeti: Vladimir Ćorović, Odnosi između Srbije i Austro-Ugarske u XX veku, Beograd, 1936, 142-143.
3 Novica Rakočević, Crna Gora i Ausšro-Ugarska 1903—1914, Titograd, 1983,45-46; Andrej Mitrović, Prodor na Balkan i Srbija 1908-1918, Beograd, 1981, 75.
4 Vasa Čubrilović, Istorija političke misli u Srbiji XIX veka, Beograd, 1958, 402- 403; Austro-Ugarska je namjeravala da izgradi željezničku prugu i u Primorju. Vidjeti, Radoman Jovanović, Pokušaj Austro-Ugarske da dobije koncesiju za izgradnju željeznice u Crnogorskam primorju, Istorijski zapisi, 2, 1963.
5 V. Ćorović, n.d., 154-155, 208-216; V. Čubrilović, n.d., 403-404.
6 Vidjeti: V. Ćorović, n.d., 154-155, 208-216; V. Čubrilović, n.d., 403-404
7 A. Mitrović, n.d., 77-79.
8 V. Ćorović, n.d., 216-217
9 V. Ćorović, n.d., 226-227; Vidjeti: Jovan Cvijić, Govori i članci, /, Beograd, 1921 208.
10 Opširnije: A. Mitrović, n.d., 61-94.
11 M. Rakočević, n.d., 46-47; Cetinjski vjesnik, 26, 24.09.1908. (stari k.).
12 Radoman Jovanović, Crna Gora i istočna Hercegovina za vrijeme aneksione krize (1908-1909), Jugoslovenski narodi pred Prvi svetski rat, Zbornik radova SANU, Posebna izdanja knj. 61, Beograd, 1967,287.
13 Glas Crnogorca, 53,24.09.1908.; Cetinjski vjesnik, 26, 24.09.1908.
14 Cetinjski vjesnik, 29, 01.10.1908., br. 28. (29.09.1908.), br. 27. 27.09.1908.
15 Niko Martinović, Otpor naroda u Bosni i Hercegovini protiv aneksije Bosne i Hercegovine, Jugoslovenski narodi pred Prvi svetski rat, Zbornik radova, Posebna izdanja SANU, knj. 61, Beograd, 1967.
16 Crnogorski vjesnik, 30, 04.10.1908., pod naslovom „Muslimani u aneksiji“.
17 Vladimir Ćorović, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1989, 536.
18Vidjeti: R. Jovanović, Crna Gora i istočna Hercegovina, n. članak, 301-308.
19 Narodni muzej Crne Gore Cetinje, Bibliotečko-arhivsko odjeljennje (u daljem tekstu NMCG BAO), f. Nikola I, kutija za 1908; „Opšti plan četničkog ratovanja u Hercegovini‘ br. 88, Cetinje, 15.10.1908. Plan je pisan rukom, potpisan pseudonimom „M.B.B. na kraju se kaže da treba uraditi vojiu kartu za potrebe „Generapnog štaba“.
20 N. Martinović, Otior naroda u Crnoj Gori protiv aneksije…, n. članak, 500-501.
21 Jovan Cvijić, Govori i članci, knj. 3 (tom I), Beograd, 1987, 160-162.
22Isto, 159-182.
23 NMCG BAO, f. Nikola I, k. za 1908, br. 94, 04.11.1908, „Memoar o teritorijalnim naknadama“ Srbiji i Crnoj Gori od strane Austro-Ugarske, sastavljen oktobra 1908. godine u Beogradu, sa dodatkom Stojana Novakovića u Carigradu, 04.11.1908.
24 Isto, br. 77,26.10.1908.
25 NMCG BAO, f. Prinovljeni rukopisi (ruska diplomatska građa), Uputstvo Carikova Stejnu (Cetinje), Izvoljskom (London) i Sergejevu (Beograd), Petrograd, 26.09.1908., br. 1303.
26 Vidjeti opširnije: L. Vukčević, Crna Gora u bosansko-hercegovačkoj krizi 1908-1909, Titograd, 1985, 164—174.
27 Isto, 175.
28 f. Nikola I, k. za 1908, br. 129 (bez datuma), 1908, Tajni ugovor Srbije, Crne Gore i Turske (projekat)
29 Isto, br. 76,26.10.1908, Uputstvo za g. Stojana Novakovića, kopija.
30 Luka Vukčević, n.d., 176—178.
31 N. Martinović, Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i Hercegovine, 508.
32 F. Prinovljeni rukopisi, k. za 1908, br. 93 Sergejev Ministru inostranih djela, Beograd, 28.10.1908.
33 L. Vukčević, n.d., 179.
34 Misli se na poznatu krilaticu Drang nach Osten  (Prodor na Istok) austrougarske osvajačke politike.
35 Cetinjski vjesnik, 23, 18.03.1909., pod naslovom „Više no jasno“.
36 N. Rakočević, Crna Gora i Austro- Ugarska., 60.
37 „Politika“, br. 1781,01.01.1909. godine, pod naslovom „Austrougarska u sandžaku“.
Advertisements
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na oktobar 6, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: