RSS

Dr Đuro Tošić: Kontinuitet naseljenosti pljevaljskog kraja od praistorije do uspostavljanja Turske vlasti

21 Aug

GLASNIK ZAVIČAJNOG MUZEJA, Knj. 1 (1999), str. 39-53

Kontinuitet naseljenosti najvećeg dijela pljevaljskog kraja moguće je pratiti od praistorije pa do uspostavljanja turske vlasti zahvaljujući brojnim ostacima materijalne kulture počev od starih ilirskih tumula, preko rimskih spomenika, te srpskih i tzv. grčkih grobalja i nekropola s velikim brojem stećaka, pa do srednjovjekovnih srpskih sakralnih objekata, kao i prvim turskim popisima iz sredine XV vijeka. Taj kontinuitet pratićemo duž rijeke Ćehotine – od sela Kozice do Brda, s desne, i sela Podpeća do Čestina, s njene lijeve strane.

I S desne strane Ćehotine

Kao naselje sa neosporno najbogatijom prošlošću u čitavoj mataruškoj regiji Kozica je još u praistorijsko doba u blizini današnjeg groblja imala jednu veću humku s koje je uziman kamen za izgradnju obližnjeg Jerininog grada.1 Osim ovog ilirskog tumulusa, u njoj su bila i dva tzv. grčka groblja: prvo, na Vranjači, bez kontinuiteta sahranjivanja, i drugo kod pomenutog Jerininog grada, u kojem se i danas sahranjuju Srbi.

Za vrijeme vladavine Nemanjića u selu su bile tri crkve, od kojih je ona u Orliću, blizu Kozičke rijeke – gdje se danas nalazi samo velika gomila kamenja – bila navodno manastir s imanjem i pratećim objektima, za koji se smatra da je stariji od manastira Sv. trojice u Pljevljima. Drugu crkvu, na mjestu zvanom Kamena česma – koja je zajedno s orlićkim manastirom služila seoskom stanovništvu-Turci su srušili odmah po dolasku u ove krajeve i na njenom mjestu podigli su džamiju, dok je treća bogomolja, sagrađena na groblju kada i utvrđenje, korišćena za potrebe na tom mjestu podignutog grada. Toliki broj crkava u jednom mjestu neosporno govori o velikom broju stanovnika koji jedan od marljivih hroničara lokalne istorije ovog kraja objašnjava „podizanjem grada i otvaranjem rudnika gvožđa”.2

Iako se zna da su vlasi iz četiri katuna zimovali „na jednoj trećini mjesta Kozica”3 ne zna se tačno otkad su se Turci nastanili u njoj. Možda je u vezi s tim bio pohod Hasan-paše Predojevića u kojem je, u ljeto 1593, „srušio manastir od kamena, a zapalio crkvu od drveta”. Mjesto se nalazilo u posjedu Selmanovića, a najstarije muslimansko bratstvo Džijića, nastanjeno na manastirskom imanju, nije nikada brojalo više od jedne kuće, pošto su navodno umirali mladi jer su držali crkveno zemljište.

I, najzad, nazivi mjesnih lokaliteta Kovačevac, Zborište i Crkvina govore o privrednoj, upravnoj i crkvenoj funkciji ovog mataruškog sela u srednjem vijeku.4

I u selu Ljubiću – na lokalitetima Dubrava i Dub – nalazi se sedam većih i manjih humki, a u mjestima zvanim Kavala i Ulice je po jedan nadgrobni spomenik u obliku ploče s natpisom i umjetničkim ukrasima, kao i na seoskom groblju, na pomenutoj Dubravi, više visokih stećaka i ploča. Uz pomenuto groblje – podignuto navodno (kod Molike) poslije dolaska Srba u pljevaljski kraj – danas se primjećuju temelji stare crkve napuštene poslije Velike seobe Srba 1690. godine.

Poslije pada stare Hercegovine pod Turke tridesetak domova vlaha iz katuna Branislavljevog sina Dragića zimovalo je, pored prijepoljskih sela Brezne i Skokuća, i u pljevaljskom selu Ljubiću, koje, dakle, nije prestajalo da bude naseljeno od praistorije pa do kraja XVII vijeka.6

Ispod Čemerna u selu Gornja Rudnica (u Gotovuškoj regiji) danas se, na mjestu Crkvine, naziru jedva vidljivi temelji jedne, a na brijegu ispod Donje Rudnice, na mjestu Crkvište, temelji druge srpske crkve, u blizini koje se, na uzvišenju zvanom Nebojište, nalazilo tzv. grčko groblje, kao i podrumi nekih starih zgrada, koji, vjerovatno, potiču još iz vremena Nemanjićke uprave u ovom mjestu.7 U poimeničnom hercegovačkom defteru Gornja Rudnica je popisana sredinom 70-ih godina XV vijeka kao selo područno nahiji Kukanj, sa šest domova, dvojicom neoženjenih i iznosom od 255 akči ukupnog godišnjeg prihoda, dok je Donja Rudnica (pogrešno zabilježena kao Rutnica) – takođe područna Kuknju – broj al a sed am domova, četiri neoženjena i davala je ukupnu rentu od 210 akči godišnje. Za ovu poslednju je zanimljivo da je u njoj, pored ostalih poreskih obveznika, živjela udovica Jelica, koja je držala baštinu, kao i dvojica siromašnih muslimana bezemljaša (Hamza, džaba i Jakub, džaba), što nesumnjivo govori o postojanju domaće vlastele u predosmansko doba i procesu islamizacije koji je započeo ubrzo poslije uspostavljanja turske vlasti.

Selo Jugovo, bogato izvornom vodom, pošto iznad njega, u podnožju Čemerna, izbija nekoliko jakih vrela, odavno je privlačilo pažnju brojnih doseljenika. O tome najbolje svjedoči prostrano jugovsko groblje, na kojem je do prije dvadesetak godina bilo raznovrsnih ploča i krstova starih više vjekova, pa, čak, i rimskih spomenika, danas porušenih, razbijenih i ugrađenih u betonske zidove novih grobnica. Istočno od groblja bila je i stara srpska crkva (pored čijeg temelja izviru dva velika vrela), za koju se ne zna od kakvog je materijala bila pravljena pošto se danas vidi samo jedna klesana ploča koja vertikalno viri iz zemlje.9 O veličini sela i njegovoj ekonomskoj moći rječito kazuje pomenuti poimenični popis iz 1475/77. godine, prema kojem je u njemu bilo osamnaest domova i šestorica neoženjenih i donosilo je svome timarniku Hamzi iz Mihalića, inače posjedniku mileševske tvrđave, ukupnu godišnju rentu od 800 akči. I, na kraju, pomen hassa njive Dubštice i bezimene hassa livade govori o postojanju vlastelinske zemljišne rezerve koja je formirana znatno prije dolaska Turaka da bi njihovim osvajanjem bila uključena u feudalni sistem pod vidom pomenutih hassa posjeda. 10

Gornja Brvenica – razvučena na velikom prostoru od sela Bušnje, pored G otovuške rijeke do njenog utoka u Ćehotinu – sadrži veliku humku, u narodu zvanu Guka, koja leži na kosi s desne strane rijeke, kojih 200 metara istočno od seoskog groblja sa stećcima. Pored nekadašnje seoske džamije primjećuju se ruševine nekih zgrada i groblje oko nje, osim kojeg je postojalo i drugo tursko groblje iznad Prisoja, pod Sepinom Glavicom, gdje su sačuvani ostaci desetak temelja starih kuća i šest podzidanih gumna koji podsjećaju na vrijeme kada su se stanovnici sela aktivno bavili zemljoradnjom. Rušenjem džamije prije skoro trista godina nestalo je i turskog naselja koje nije više nikada obnovljeno. U Brvenici su postojala i dva srpska groblja – jedno u Sedlarima kod ceste, a drugo kod Rakita – za koja se ne može reći u kakvoj su hronološkoj vezi bila s pomenutim turskim mezarjem. 11

Da je selo Gornja Brvenica igralo zaista važnu ulogu poslije uspostavljanja turske vlasti u pljevaljskom kraju svjedoči i činjenica da je brojalo trideset devet kuća i osam neoženjenih i da je svome timarniku Arapavom sinu Muratu, uz tri hassa njive (Vilešina, Selašina i Baćište), obezbjeđivala godišnji prihod od 2.382 akče.12 To potvrđuje i popis gornjobrveničkog zaseoka Sedlari (u kojem se nalazilo i jedno od pomenutih pravoslavnih groblja), koji je imao šest kuća i dvojicu neoženjenih, među kojima na sebe skreće pažnju vlasnica baštine, udovica Stana, što, kao i u slučaju Donje Rudnice, govori o postojanju preostale domaće vlastele prije uspostave turske uprave na ovim prostorima.13

Poput Gornje, i u Donjoj Brvenici se na nekoliko mjesta nalaze veliki ilirski tumuli, od kojih jedan svojom veličinom gotovo da ne zaostaje za onim na Gnjilom Brdu u Gotovuši.14 I na danas korišćenom pravoslavnom groblju u donjebrveničkom selu Podi pronađene su dvije rimske spolije – profilisani fragmenat arhitekture i cipus s dva ljudska lika – koje upućuju na drevno sahranjivanje Rimljana u ovoj nekropoli. Tu se nalazi i četrdesetak uglavnom slabo obrađenih stećaka (36 sanduka i 4 sljemenjaka), od kojih je jedan sljemenjak s postoljem ukrašen motivom ispružene ruke koja drži mač.15 Na livadi ispod ceste, s desne strane Gotovuške rijeke, blizu njenog ušća u Ćehotinu, postojala je srpska crkva koju su srušili Turci, a u brveničkom Polju – stari manastir, pored kojeg se još i sada vide temelji četiri zgrade koje su, vjerovatno, bile konaci i prateći poljoprivredni objekti (ambari, skladišta i staje za stoku), uz koje se doskora mogla vidjeti kamena ploča s natpisima pisanim ćirilicom. I ruševine jednog turskog hana u mjestu Teferidžište, zajedno s imenom lokacije na kojoj se nalazio, asociraju na vrijeme u kojem su se Turci sastajali i „teferičili” u ovom spomenicima materijalne kulture prebogatom pljevaljskom selu.16 Iz svega dosad izloženog o načinu sahranjivanja i rasporedu sakralnih i svjetovnih objekata jasno proizlazi da je moguće pratiti kontinuitet naseljenosti Donje Brvenice od praistorije, preko rimskog perioda, srednjeg vijeka i turskog doba, pa do današnjih dana.

Selo Bušnje i zaselak Radeta, u kojem se nalazi vrlo mala humka prečnika manjeg od pet metara, pripadaju takođe širem području Gotovuše.17 Najinteresantniji arheološki lokalitet iz rimskog perioda nalazio se u Bušnjama, sa čije je istočne strane bilo rimsko vojničko naselje, bolje reći stanica, gdje su se rimski vojnici odmarali pri polasku na vojne pohode. Od svih građevina, osgala su samo četiri lijepo klesana kamena s bareljefima i ornamentima, od kojih je jedan 1918. prenesen u Zemaljski muzej u Sarajevu, a ostala tri, na kojima su skladno izrađene figure konja i ljudskih glava, iskorišćena su za uređenje izvora Ustavalj koji se nalazi ispod sela.18 Bušnje su u pomenutom hercegovačkom defteru popisane prvo kao zimište vlaha iz džemata Novakovog sina Bogavca, a potom kao timar Jusufa iz Sereza, posadnika tvrđave Samobor, u nahiji Kukanj, s trideset dvije kuće, jedanaest neoženjenih i ukupnim prihodom od 1.203 akče godišnje. Bilješka o šest neimenovanih hassa njiva govori i o postojanju vlastelinske zemljišne rezerve prije uspostavljanja turske vlasti u selu. 19

Najbliže ilirsko groblje u selu Gotovuši bilo je na Gnjilom Brdu, gdje se nalazi velika gomila – humka (u koju je sahranjeno bezmalo stotinu pokojnika) i nekoliko manjih humki u pravcu Dučala.20 S lijeve strane puta koji je vodio iz Municipija S preko Gotovuške rijeke – iza lokaliteta zvanog Mramorovi Do – postoji mjesto s ostacima maltera i opeka, za koje narod veže postojanje neke crkve, a s desne strane je jedna uvala, pod imenom Ribnjak, u blizini koje su nekada vađene velike kamene ploče, pa je od jedne ostao dio nekog rimskog nadgrobnog spomenika. Kako su baš ovdje u tursko doba austrijske vlasti izgradile svoju kasarnu, a u blizini je paša Bajrović izgradio svoj ljetnjikovac, to su uništeni tragovi rimskih ruševina. Ostaće nejasno zašto su u Gotovuši na rastojanju od svega 200 metara sagrađene dvije crkve: starija, uz groblje, ispod Piskavice, s desne strane Gotovuške rijeke i mlađa, odnosno manastir, koji su kasnije, zajedno s drugim zgradama i vodovodom, podigli stanovnici Kotlina i Srdanovog Groba.21 Napokon, selo je upisano u hercegovački poimenični defter, kao carski has, pod pogrešnim imenom Kotovuša, s vrijednošću poreza na sitnu stoku od 180 akči.22

Glisnica je jedno od najvećih i najplodnijih sela u pljevaljskom kraju, koje se donjom stranom oslanja na Ćehotinu, a gornjom na brežuljke ispod Boljanića. Brojni izvori dobre i zdrave pijaće vode i ugodna klima stvarali su izvanredne uslove za život ljudi tokom čitave istorije. U to nas uvjeravaju i brojni arheološki nalazi koji direktno svjedoče da je ovo „bogom dano mjesto” mnogo vijekova prije naše ere bilo gusto naseljeno. Neka nam za to dokaz bude sadašnje glisničko groblje kod škole, na čijoj se sredini nalazi velika guka, vjerovatno ilirski tumul, kao i mnogo drugih humki oko nje, te rimsko, a potom i srpsko groblje, nekropola s velikim brojem stećaka, pa sve do modernih obeliska kojima današnji Glisničani ovjekovječuju trajna počivališta svojih umrlih. Zanimljivo je da se pored srpskog nalazi i muslimansko groblje, s ponegdje iz- miješanim grobovima, što se tumači prelaskom velikog broja domorodačkog stanovništva na islam i njihovim sahranjivanjem pored svojih predaka.23 Posebno impozantno djeluje skupina od dvadeset dva dobro obrađena stećka (17 sanduka, 3 sljemenjaka i 2 stuba) kod zaseoka Podglavice – uz pomenuto pravoslavno groblje – od kojih su tri raskošno ukrašena motivima polumjeseca, kruga, jabuke, stilizovanog krsta, mača, koplja, predstavama jelena i ruke s mačem. I po broju i po izgledu nešto su skromnije nekropole na lokalitetu Brda u zaseoku Zaviđen (18 stećaka u obliku sanduka) i lokalitetu Čardak u zaseoku Rovci (svega 4 stećka u obliku sanduka). 4

Prema predanju – u kojem „narodna pamet” doseže čak do polovine XIV vijeka-Donja Glisnica je za vrijeme vladavine srpskih vladara Nemanjića imala veliku crkvu – manastir na brdašcu zvanom Elezovići, čiji je pop, u strahu od turske najezde poslije Kosovske bitke, navodno zakopao ogromno blago i pobjegao u Dubrovnik. Po riječima očevidaca, danas se slabo raspoznaju temelji ne tako velike crkve iza koje je bilo groblje, na kome se i sada vide grobljanske ploče i manji stećci – slični onima u Gornjoj Glisnici kod škole – od kojih je na jednom nadgrobnom spomeniku još dobro očuvan lik uklesane sablje ili krsta. Južno od crkve nalazila su se dva gumna, a oko nje bilo je razasuto više zgrada, sa i sada preko jednog metra dubokim i prilično očuvanim podrumima. Sve to kao da upućuje na zaključak da se radilo, možda, o manjem manastiru s većim imanjem, konacima, ambarima i drugim popratnim zgradama, koji je, navodno, radio sve do velike epidemije kuge – oko 1732. godine – kada je zamro i bio porušen. U svakom slučaju, nije to bila obična parohijska crkva kakve srećemo u gotovo svakom pljevaljskom selu.

Glisničani su, priča se, učestvovali i u Kosovskoj bici 1389. godine na strani, uz gusle opjevanog, cara Lazara, pri čemu se posebno istaklo ugledno srpsko bratstvo Vinarića,25 čiji su potomci, bez sumnje, bili Vukosav, Radosav i Radivoj, sinovi Vinara, a koji su popisani među stanovnicima sela Glisnice u poimeničnom hercegovačkom defteru iz 1475/77. godine 26 Biće to jedan od onih ne tako čestih, ali lijepih primjera kada narodna tradicija nalazi punu potvrdu u prvorazrednoj izvornoj građi. Međutim, neće se ipak moći održati teza po kojoj su „čim su Turci uspostavili svoju vlast, Vinarići prešli na islam”, pošto se i dvadesetak godina poslije pada Despotovine još uvijek uveliko pominju među hrišćanima ovoga kraja.

Poslije Kosovske bitke, bježeći ispred Turaka, u Glisnicu je, navodno, dospio jedan pripadnik krupne vlasteoske porodice Brankovića s Kosova.28 Iako takvoj zavodljivoj priči ne nalazimo nikakvog oslonca u postojećim izvorima, ipak na prisustvo neke vlastele u selu podsjećaju nazivi hassa njiva: Crno dvorište, Luka dvorište i Podolak Stup i hassa livade: Stup livada, budući da u osnovi imaju termine dvor i stup kao sastavne dijelove jednog organizovanog vlastelinstva.29 Ti Brankovići su se, izgleda, kasnije prozvali Bijedići – čiji je jedan bratstvenik prešao na islam – a od njega je postalo čuveno muslimansko bratstvo Korjenića, čija je bila gotovo čitava Donja Glisnica, koju su ubrzo napustili i preselili su se u Pljevlja, navraćajući u stari zavičaj samo preko ljeta pošto su tamo imali čardake i ambare za žito.30 Na zajedničko porijeklo Bijedića i Korjenića od kosovskih Brankovića upućuju, možda i u šali, krajem prošlog vijeka, često izgovarane riječi uglednog Korjenića Ahmed-efendije: „Mi i Bijedići izdali smo cara Lazara na Kosovu”,31 aludirajući pri tome na tradicionalno izdajstvo zajedničkog im pretka (Brankovića) na polju Kosovu.

U narodu se prenosi predanje da su u Glisnici živjele dvije sestre Grkinje i da se za vrijeme turske vladavine u tom mjestu proizvodila svila, gdje i danas postoje izdanci duda kojim se hranila svilena buba. Tim su se poslom navodno bavili neki Srbi Karačići sve do 1912. godine, kada su se odselili.32 Da i to nije priča sasvim bez osnova svjedoče imena Radovana, Rada, Raduna, Radića i Vukašina, sinova nekog Koračića, koji su popisani među poreskim obveznicima ovoga sela još daleke 1477. godine.33 Možda su i stari glisnički muslimani Sunići (izumrli još u prošlom vijeku) bili dalji potomci Radoja, Radena, Radosava i Milorada, sinova izvjesnog –           ko će znati da li u korišćenom defteru pogrešno upisanog – Šumnića.34 Međutim, ono što je sasvim izvjesno je to da je Glisnica, u ovom turskom izvoru popisana sa svojih osamdeset pet kuća, četrnaest neoženjenih i ukupnim prihodom od 4.155 akči godišnje, bila i tada jedno od najvećih sela u čitavom pljevaljskom kraju.35

Zapadno od glisničkog zaseoka Jakupov Grob (u Boljenićkoj regiji) leži selo Rađevići, u kojem se, nedaleko od kaurskog, odnosno u narodu zvanog grčkog groblja nalazi nekoliko manjih humki, vjerovatno ilirskih tumula.36 Starinom odiše i jedan kamenom zatrpan bunar za koji tvrde da potiče iz rimskog perioda. U njegovoj blizini je pronađen jedan lijepo klesani stepenik i nekoliko polukružnih kamenova, spojenih gvozdenim klamfama i zalivenih olovom, gdje je, vele, nekada bila crkva koja je već odavno srušena.37 Na tragove srednjovjekovnog života upućuje i mala nekropola na brežuljku Mramorje, sastavljena od svega tri dobro obrađena, ali poprilično danas oštećena stećka, bez ikakvih ukrasa i natpisa na sebi.38 Toponimi Crkvine i Kulina u Jagodnjem Dolu podsjećaju na još jednu srednjovjekovnu crkvu i kulu, za koju se, nažalost, ne zna ni kada je postojala, ni kome je pripadala. 39 Na mjestu crkve nastao je kasnije „trgovački centar i hanovi na putu od Foče za Pljevlja”, o čemu svjedoči ime lokaliteta Trgovište, kojem bi, uistinu, mogla odgovarati neka karavanska stanica u vrijeme Turaka, iznad koje se nalazi uzvišica zvana Čardak, u kojem je, svakako, uživao neki turski dostojanstvenik.40 Uprkos prikazanom privrednom značaju sela u vrijeme turske vladavine, Rađevići su popisani u hercegovačkom poimeničnom defteru (1477) samo kao jedno od desetak mjesta do kojih su stizali ljeti vlasi iz džemata Novakovog sina Dobrivoja 41

Na putu iz Podkovača, u pravcu sela Strahov Do mogu se primjetiti velike kamene gomile koje podsjećaju na ilirske tumule, premda to, ipak, nije do kraja ispitano. Na dva mjesta u Strahovom Dolu – kod škole i četiri kilometra zapadno od nje – nalaze se uzvišenja s imenima Crkvina i Crkvine, na kojima se prepoznaju temelji nekadašnjih crkava, koje su srušili Turci i oko kojih su groblja s impozantno visokim stećcima, od kojih su dva ukrašena: jedan dugačkim i pravim mačem, a drugi likom konjanika.42 Mjesto je na početku poimeničnog deftera upisano pod imenom Strahodol kao carski has s porezom za sitnu stoku u iznos od 395 akči, čiji je jedan dio – s kućom Jovaševog sina Stepana – kao sastavni dio rezerve vojnuka u nahiji Kukanj, pripadao Sinanu, seraskeru Sokola, Kuknja, Mileševa i Samobora,43 dok je kasnije čitavo selo, sa svojih dvadeset osam kuća, četiri neoženjena i cjelokupnom godišnjom rentom od 1.259 akči, uneseno u defter pod današnjim imenom Strahov Do. 44

Selo Podkovač obuhvata više zaselaka koji se nižu niz planinsko bilo ispod Gradine i vrha Kovača, na jugu i jugoistoku i spuštaju se na Gradinu s lijeve strane Ćehotine, gdje se nekada nalazio rimski most. Na tom prilično širokom prostoru bilo je smješteno osam humki različitih dimenzija, od kojih su neke zarasle u draču i žbunje. Zanimljive su i dvije gomile smještene na vrlo malom rastojanju u zaseoku Gornji Dubac, s desne strane puta, više kanjona Rasnića potoka – od kojih se jedna, u skladu sa svojom odbrambenom funkcijom, i sada naziva Gradina.45 Na omanjem brežuljku iznad Danilovića kuća, u zaseoku Ulice, nalazi se ruševina zvana Crkvina, na prostoru oko 40×20 metara, na kojoj je crkva iz vremena Nemanjića, koja je, prema predanju, bila posvećena sv. Arhanđelu. U njenoj blizini vidljivo je „grčko” groblje, a na mjestu gdje je današnje pravoslavno groblje postojala je i u dalekoj prošlosti neka nekropola46 Od zaselaka u Podkovaču, popisani su u poimeničnom hercegovačkom defteru: Brekinje – sa šesnaest kuća, četiri neoženjena i 1.475 akči godišnjeg prihoda i Dubac – s dvadeset osam kuća (od kojih trojica siromašnih muslimana: Atmadža, džaba, Jusuf, džaba i Širmerd, džaba), jedanaest neoženjenih i 932 akče ukupnog godišnjeg prihoda.47 Sve to jasno govori da se kontinuitet naseljenosti ovog boljanićkog sela može pratiti stotinama godina, s rano započetim procesom islamizacije stanovništva u njemu.

U današnjem zaseoku Romač, na širem području Bukovice, vidi se sedam humki različite veličine, od kojih svaka odreda podsjeća na ilirske tumule. Više kanjona Ćehotine, s desne strane, kuda je prolazio rimski put, nalazilo se prostrano staro groblje na kojem su očuvane četiri nadgrobne ploče i deset visokih i impozantnih stećaka: na jednoj ploči i jednom visokom stećku izrezan je odozgo u reljefu po jedan dugački mač. Sudeći prema položaju u odnosu na utvrđenje, ova nekropola bi mogla predstavljati mjesto posade vojne jedinice koja se starala o bezbjednosti puta.48 Romač je u poimeničnom defteru popisan kao selo Gornje Prosoje, koje je brojalo šesnaest kuća i devet neoženjenih i donosilo je prihod od 589 akči godišnje.49

Sjeverno od Romča leži selo Brda s dvije humke u obliku tumula. S lijeve strane puta koji je vodio uz Petrovače iz sela Brda ka selu Selišta postoji mjesto zvano Crkvina i ruševina za koju predanje kaže da je neki paša u tursko vrijeme od njenog kamenja sagradio veliku kulu i svoje konake u susjednom selu Raščići. Od te Crkvine na dužini od skoro trista metara smješteno je oko stotinjak nadgrobnih ploča zaraslih u šumu. Pomenuti ostaci, kao i pogled na utvrđeni put upućuju na zaključak da je, poput obližnjeg Romča, i na tom mjestu moglo da bude sjedište neke jedinice zadužene za obezbjeđenje ove saobraćajnice. Da je to upravo tako uvjerava nas i činjenica da je od Crkvine, oko 2 km u jugozapadnom pravcu, na prostoru Brda bilo podignuto čak šest kula iznad kanjona prema Romču, s lijeve strane pomenutog puta, od kojih su tri kule u vrhu brda, a tri su isturene od ovih na tri kose više kanjona kao prirodne zaštitnice puta. 50

U Brdima i danas živi pet porodica Žiga, koji su postali od Raščića, a ovi opet od ugledne kneževske porodice Raškovića iz Novog Pazara, koji se poslije Velike seobe Srba 1690. ne pominju nikada više u pisanim izvorima. Kada su neki Raškovići prešli na islam zadržali su srpsko prezime, tako da je u Bukovici živio izvjesni Rašo-paša (možda onaj grešnik što je u tursko doba uzimao kamen s Crkvine u susjednom Romču i njime zidao svoju kulu i konake?), po kome potomke prozvaše Raščići.51

Selo Brda je dočekalo uspostavu turske vlasti, ipak, kao manje mjesto u kojem su sredinom 70-ih godina XV vijeka vlasi iz džemata Jarosava, Radića i Dobrija, uz pomenuto pljevaljsko selo Rađeviće, ljetovali sa svojom stokom.52

II S lijeve strane Ćehotine

U široj Odžačkoj regiji nalazi se selo Potpeće u kojem je još Artur Evans uočio postojanje jednog antičkog naselja i tragove nekog starog puta.53 Na lokalitetu Luke, pokraj ceste, nalazila se nekropola sa sedamdeset osam vrlo slabo obrađenih, danas oštećenih i u zemlju utonulih stećaka (77 sanduka i 1 sljemenjak), koji su postavljeni, uglavnom, na pravcu zapad-istok. Tri sanduka ukrašena su motivima krsta, štita i predstave lista (?) i kule (?). Rijetke su pojave jedan na gore suženi sanduk i jedan rimski cipus iskorišćen kao stećak. 4 U selu su zimovali i vlasi iz džemata Đurđevog sina Radonje.55

Selo Rabitlje je smješteno u Ilinskobrdskoj regiji na ivici Pljevaljskog polja, između brda do Ćehotine, u blizini današnje betonske brane. U seoskom groblju su bile dvije humke, od kojih je jedna već uništena.56 Selo je, sa svojih dvanaest kuća, jednim neoženjenim i prihodom od 311 akči godišnje, ulazilo u sastav timara kneza Heraka, koji je zbog toga išao u rat.

Ime pljevaljskog sela Komini je romanskog porijekla i asocira na dimnjak (kumin, odžak), što bi moglo da bude u vezi s određenom funkcijom ovog mjesta u čuvenom rimskom Municipiumu S.58 Selo je upisano u poimenični hercegovački defter pod nazivom Komneni – sa sedam domaćinstava, od kojih je jedno muslimansko, Abdulahovog sina Ishaka, i s jednim neoženjenim – i to kao sastavni dio timara pomenutog kneza Heraka. Zanimljivo je da se njegovi stanovnici zadužuju jedino porezom na pčelinje košnice, svinje i prekršaje (nijabet) u iznosu od skromnih 30 akči, što, vjerovatno, predstavlja samo jedan dio poreza.59

Selo Hoćevina, po kojem je i jedna šira regija dobila ime, ima najviše arheoloških lokaliteta – oko šesnaest ilirskih tumula, s najvećom koncentracijom na mjestima Vukovo Brdo i Bremenica, više starih, u narodu zvanih „grčkih”, te srpskih grobalja i nekropola sa stećcima – čiji su spomenici poprilično stradali prilikom pravljenja lokalnih puteva. 60 Posebno je interesantno ilirsko kružno utvrđenje elipsastog oblika od suvozida, vezano za jednu manju vrtaču, gdje se njeni zidovi oslanjaju na jednu pećinu uskog otvora, a koje je – prema tumačenju mještana – služilo za zaštitu radi sklanjanja u unutrašnjost pećine. 61 Hoćevinska crkva iz doba Nemanjića nalazila se u mjestu Eldovište (Bremenica), s vrelom iznad i velikim grobljem oko bogomolje.62

Hoćevina je na početku pomenutog deftera registrovana kao carski has s porezom na sitnu stoku od 475 akči, a u jednom njenom dijelu su zimovali vlasi iz džemata Božidarevog sina Radenka, dok je na kraju upisana kao selo s dvadeset pet kuća, šest neoženjenih i ukupnim prihodom od 1.015 akči u okviru timara mileševskog dizdara Skendera. Nazivi hassa njiva Veprina i Velika njiva i Donji laz podsjećaju na plodne njive i krčevine na kojima su, uistinu, uzgajane velike količine žitarica (pšenica, ječam, proso i zob), povrća i lana.63

U Hoćevini su, izgleda, prije 300 godina živjeli Turci, Toske, koji su imali džamiju i groblje s desne strane Volodera, gdje se i sada vide nadgrobni spomenici – nišani. Kada je džamija srušena i kada su Toske nestale iz sela, ne zna se ništa. Najstarije današnje bratstvo Borovića doselilo se prije 200 godina u selo i našlo je džamiju srušenu, a od prethodnih žitelja sela nije bilo ni traga, ni glasa. Ti Borovići su porijeklom od Kontića iz Plješevica, a ovi su, opet, navodno, potomci Lazarevog sestrića Stefana Musića, tako da su ovi daleki izdanci čuvene vlastelinske porodice vezali do danas svoju sudbinu za to pljevaljsko selo.64

Tikova je selo koje se nalazi s desne strane rječice Volodera i izlazi uz prevoj prema Brvenici i Ćehotini. U njemu se prostire staro muslimansko groblje na dosta velikoj humki elipsastog oblika, za koju nije jasno dali je tumul ili neka stara ruševina uz rimski put. Sel o j e u pisano u poimenični defter pod imenom Tikavo, u sklopu timara Balije Hercega, s devet kuća, dvojicom neoženjenih i ukupnim prihodom od 311 akči. Zanimljiva su imena Radasa i Radosava, sinova Čobana, za šta se ne zna da li je lično ime ili je to pak zanimanje.65

Orlja je selo koje se nalazi na krajnjem istoku Moljačke regije, kuda je prolazio rimski put, pored kojeg su, na više mjesta rasute uglavnom manje humke s kamenom, a u blizini škole, sa lijeve strane puta vide se ostaci neke okrugle kamene kule.66 Sadašnje pravoslavno groblje leži na mjestu starog, takođe srpskog groblja, još iz vremena Nemanjića, gdje se i danas na grobnicima primjećuju manje ploče postavljene iznad glave i nogu pokojnika. Pored starog i savremenog srpskog groblja bilo je nekad i tzv. grčko groblje, koje je već zaraslo u šikaru. U nešto boljem stanju, uz ovo nalazi se i tursko groblje s većim brojem nišana s turbanima i, sada već nestalom, velikom pločom s uklesanim sanducima i turskim natpisom. Po pričanju mještana, u Orlji je bila i Bajova pećina u kojoj je više puta zimovao Bajo Pivljanin i jednom prilikom je presreo svatove Limuna Trgovca: veći broj je pobio, a među njima i lijepu nevjestu, pa je na njenom mezaru postavljena ova ploča s bogatim ornamentima i pomenutim natpisom na sebi.67 Da li od ovih nekropola ima boljeg dokaza o kontinuitetu naseljenosti i smjeni različitih vremena u ovom grobljima prebogatom pljevaljskom selu, koje bi, da to slučajno može, znalo ispričati mnogo toga.

Orlja je poslije uspostave turske vlasti u ovom kraju bila najprije carski has s porezom na sitnu stoku od 123 akče, a kasnije je u mnogo puta dosad pominjan defter upisana kao selo sa šest kuća i prihodom od 175 akči godišnje.68

I, najzad, u Donjoj Orlji, s lijeve strane Volodera i danas prkose vremenu zidine tridesetak starih kuća – s dobro očuvanim zidovima podruma – za koje se ne zna kada su činile aktivno naselje, koje je, po kazivanju mještana, moglo nestati prije 300 godina u nekom ratnom vihoru ili ga je uništila kuga, pošto se muslimani u to selo nisu poslije toga nikada naselili.69

Sjeverozapadno od Orlje, na samoj Ćehotini leži selo Gornji Gradac, u kojem se, s lijeve strane rijeke i danas zapaža jedna humka u obliku ilirskog tumula.70 Pored nje je, izgleda, postojalo i veće rimsko naselje, o kojem govore njihovi, ponekad i po nekoliko tona teški, nadgrobni spomenici s ornamentima i nekim natpisima na sebi. Da je sahranjivanje teklo u kontinuitetu, pokazuje tzv. grčko groblje, na kojem se, na prostoru od oko 30×15 metara, još uvijek vidi dvadesetak nadgrobnih ploča, a kojih 60 metara iznad njih i mala nekropolica sa četiri lijepo klesana i na pravcu zapad-istok postavljena stećka bez ukrasa.

Za vrijeme vladavine Nemanjića i u Donjem Gradcu je na putu koji je vodio za Pljevlja postojalo veliko srpsko groblje sa crkvom na jednom brežuljku. Poslije slomljenog otpora pred turskim naletom stanovnici sela su pokušali naći spasa u pomenutoj bogomolji, koju su Turci zauzeli i sve njene branioce su pogubili. Prema predanju koje i sada živi u narodu, oni su toliko srpskog naroda posjekli u crkvi da je krv iz nje potekla potocima niz stranu – ka Ćehotini.72

Oba Gradca – Gornji i Donji – upisani su u pomenuti hercegovački defter (doduše bez oznake Gornji i Donji, već kao dijelovi sela), i to prvo u vidu carskog hasa s ukupnim porezom na sitnu stoku od 371 akče, a potom kao prvi dio sela s trinaest kuća, jednim neoženjenim i ukupnim prihodom od žita i hassa prihodom od 354 akče i drugi dio sela s dvadeset pet kuća, devet neoženjenih i prihodom od 332 akče godišnje. Pomeni hassa njiva, livada i mlinova jasno govore o instituciji vlastelinske zemljišne rezerve, koja je (poput Jugova, Gornje Brvenice i Glisnice) postojala i u ovim selima u predosmansko doba.73

I s jedne i s druge strane puta koji je stizao iz pravca Jabučna u selo Donje Nange, na uzvišenju od oko 800 metara nalaze se neke ruševine, od kojih je na mjestu jedne bio manastir u doba Nemanjića, a u vrhu sela je parohijska crkva i oko nje je veliko groblje. Pronađena su i dva vodovoda: jedan od kamenih ploča u obliku kvadrata (po četiri ploče oblijepljene ilovačom) i drugi od drvenih cijevi. Prema predanju, ovim posljednjim neko je – ne zna se da li manastir, neki srpski feudalac ili turski spahija – donosio mlijeko s okolnih brda. Kameni vodovod je najvjerovatnije pravljen prije Turaka, a možda, čak, i u rimsko doba, dok je drugi novijeg datuma, jer teško da bi lučeve cijevi od kojih je pravljen mogle da izdrže duže od nekoliko stotina godina.74

Selo Nange nije popisano u hercegovačkom defteru, već samo zaselak Visočka u njemu, sa šest kuća – od kojih je jedna bila muslimana, zvanog Balije – dvojicom neoženjenih i prihodom od 258 akči godišnje.75

Nekad je Čestin bio gusto naseljeno mjesto. Pri dnu sela, kod ušća rijeke u Ćehotinu, na jednom uzvišenom brežuljku bio je utvrđeni grad, za čije su potrebe – kako predanje kaže – izvlačili vodu iz Ćehotine. Ispod utvrđenja (Gradine) bilo je naselje s dosta vodenica, stupa i valjarica. Turci su poslije dolaska u ove krajeve razorili i grad i naselje ispod njega, pa se i danas vide dobro očuvani zidovi pravljeni od lijepo klesanog kamena teškog i preko jedne tone.76

Na lokalitetu zvanom Brdo, nekih 500 metara od jednog izvora vide se ruševine okrugle kamene kule koju narod naziva Crkvina.77 Tu se, navodno, u srednjem vijeku nalazila srpska crkva s grobljem na kojem leži jedan stećak, pored kojeg se i danas sahranjuju Čestinjani. Sjevernije od Čestina, u mjestu zvanom Ječmište vidi se nekoliko dobro očuvanih zidina, iznad kojih još uvijek po šumi ima temelja od starih kuća. Ta srpska naselja u gornjem dijelu Čestina nastala su, izgleda, kada i u susjednim Nangama, Šulinu i Meljaku, poslije srednjeg vijeka, ali ne odjednom, već postepeno.78

Suprotno tvrdnji o gustoj naseljenosti, Čestin je u poimeničnom hercegovačkom defteru iz 1475/77. godine registrovan kao selo sa svega sedam kuća, četiri neoženjena i ukupnim prihodom od 395 akči godišnje. Imena muslimana Jusufa, Hasana i Murada ukazuju na rano započet proces islamizacije u njemu. 79

1        J. Knežević, Iz daleke prošlosti pljevaljskog kraja (Iz daleke prošlosti), Pljevlja 1979, 7.
2        M. Vojinović, Pljevaljski kraj, prošlost i poreklo stanovništva (Pljevaljski kraj), Pljevlja 1993, 10-103 i J. Knežević, Materijalni tragovi iz perioda ranog hrišćanstva u pljevaljskom kraju, Podrinju i Polimlju (Materijalni tragovi iz perioda ranog hrišćanstva), Breznički zapisi 2, Pljevlja 1990, 8.
3        A. Aličić, Poimenični popis sandžaka Vilajeta Hercegovine (Poimenični popis), Sarajevo 1985, 29-30.
4        M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 104; J. Knežević, Iz daleke prošlosti 52 i isti, Materijalni tragovi iz perioda ranog hrišćanstva, 8.
5        J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 7,45. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 92.
6        A. Alićić, Poimenični popis, 30-31.
7        J. Knežević, Mašerijalni šragovi iz ierioda ranog hrišćansšva, 5. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 157,280.
8        A. Aličić, Poimenični popis, 338. Upor.: V. Cvijović, Neki iomeni iljevaljskih šoionima u istorijskim izvorima do kraja XV vijeka (Neki pomeni pljevaljskih toponima), Breznički zapisi 1, Pljevlja 1990,16.
9        M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 278,281.
10       A. Aličić, Poimenični popis, 577-578. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 13.
11       J. Knežević, Iz dalekeprošlosti, 10. i M. Vojinić, Pljevaljski kraj, 279,285.
12       A. Aličić, Poimenični popis, 299-300. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni iljevaljskih toponima, 13.
13       A. Aličić, Poimeničnipopis, 169. Prema mišljenju V. Cvijovića (Neki pomeni pljevaljskih toponima, 16), moguće je da je „selo dobilo ime po sedlarskom zanatu za koji je postojala potreba u obližnjem Kuknju”.
14       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 279.
15       Š. Bešlagić, Stećci, Kataloško-topografskipregled (Stećci), Sarajevo 1971, 433.
16       M. Vojinovkć, Pljevaljski kraj, 284’, J. Knežević, Izdalekeprošlosti, 28. i isti, Mašerijalni tragovi iz perioda ranog hrišćanstva, 5.
17       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 10.
18       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 279.
19       A. Aličić, Poimenični popis, 159, 536. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 13.
20       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 9. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 278.
21       J. Knežević, Iz dalekeprošlosti, 9,31,32. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 282.
22       A. Aličić, Poimeničnipopis, 13-14. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih ploponima, 15.
23       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 255. i J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 10.
24        Š. Bešlagić, Stećci, 431.
25        M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 256.
26        A. Aličić, Poimenični popis, 367-368.
27       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 256.
28       Isto.
29        A. Aličić, Poimeničnipopis, 368. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 13, gdje su unekoliko drukčije zabilježena imena hassa njiva i hassa livada.
30        M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 256.
31        Isto, 257.
32        J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 60. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 258.
33        A. Aličić, Poimeničnipopis, 367-368.
34        M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 258. i A. Aličić, Poimeničnipopis, 368.
35        A. Aličić, Poimeničnipopis, 368. Upor.: B. Cvijović, Neki pomeni iljevaljskih toponima,13.
36        J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 13.
37        M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 261-262.
38        Š. Bešlagić, Stećci, 431.
39        M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 262.
40       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 53. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 261-262.
41       A. Aličić, Poimenični popis, 29.
42       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 262.
43       A. Aličić, Poimenični popis, 22,219-220.
44       Isto, 272-273. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 16.
45       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 11-12,41.
46       J. Knežević, lz daleke prošlosti, 40. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 263.
47       A. Aličić, Poimenični popis, 304-305. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 13,14.
48       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 12,35-36. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 252.
49       A. Aličić, Poimenični popis, 295.
50       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 12,36.
51       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 252.
52       A. Aličić, Poimenični popis, 29.
53       Citirano prema: J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 22.
54       Š. Bešlagić, Stećci, 433.
55       A. Alićić, Poimenični popis, 56.
56       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 13.
57       A. Aličić, Poimenični popis, 337-338. Upor.: B. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 16.
58       V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 15.
59       A. Aličić, Poimeničnipopis, 337-338.
60       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 15. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 205.
61       J. Knežević, Iz doleke prošlosti, 16.
62       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 206.
63       A. Aličić, Poimenični popis, 12-13, 28, 577. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 16.
64       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 208,217.
65       J. Knežević, Iz dalekeprošlosti, 16. i A. Aličić, Poimeničnipopis, 337. Upor.: B. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 16.
66       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 16,27-28.
67       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 241.
68       A. Aličić, Poimeničnipopis, 607. Upor. V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 15.
69       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 241.
70        J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 16.
71       Isto, 61-62. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 236.
72       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 237.
73       A. Aličić, Poimenični popis, 13-14, 311-312, 340. Upor.: V. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima, 13-14.
74       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 39. i M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 236-237,239.
75       A. Aličić, Poimeničnipopis, 314-315.
76       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 238.
77       J. Knežević, Iz daleke prošlosti, 23-24.
78       M. Vojinović, Pljevaljski kraj, 238.
79       A. Aličić, Poimeničnipopis, 309. Upor.: B. Cvijović, Neki pomeni pljevaljskih toponima,
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na avgust 21, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , , , , , , , , , , , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: