RSS

Vojislav Vojkan T. Bojović: Pljevaljsko Sokolsko društvo

09 Aug

Članovi pljevaljskog sokolskog društva na snimku Sava J. Milića 1934. godine,
sa tehničkim načelnikom Josipom Žicom i kap. Jovanom Miloševićem. ( „Istorija Pljevalja“, 1999)

Pljevaljsko sokolsko društvo osnovano je 1924. godine, uz pomoć i angažovanje Josifa Jehličeka, načelnika i jednog od osnivača Užičke sokolske župe (osnovana 1922.), za čije se ime vezuje i osnivanje sokolskih društava u Novoj Varoši, Prijepolju, Goraždu, Čajniču, Višegradu, Priboju…

Nisam na žalost uspeo doći do podataka o tačnom datumu osnivanja pljevaljskiog sokolskog društva i njegovim prvim aktivistima, iz te daleke 1924. godine, kada je osnovano, a prema podacima uzetim iz Jugoslovenskog sokolskog kalendara za 1928. godinu njega su sačinjavali: – Starešina: Stevan Debeljević – Načelnik: Vladimir Gigantaja – Sekretar: Brane Ilić – Pročelnik: Radomir Đolević – Broj članova: 41,članica-7, vežbača-16. – Nema sokolski dom već privatnu vežbaonicu, nema zastavu.

Od 1929. do 1932. godine starešina društva je bio proto Savo T. Vukojičić, sekretar i tehnički načelnik Brane Ilić, načelnik za prosvetu „pročelnik“ Svetomir Tadić (otac glumca LJube Tadića), profesor istorije i zemljopisa u pljevaljskoj gimnaziji. Društvo je 1931. godine dobilo od svog zemljaka, patrijarha srpskog Varnave (Petra Rosića) i svoju sokolsku zastavu.

Starešinstvo ili sokolsku upravu činili su uglavnom izuzetno kreativni i obrazovani ljudi, mladići i devojke tj. sokoli i sokolice. Tehnički kadar na početku rada društva bio je obično uziman iz garnizona 48. pešadijskog puka. Dolaskom Josipa Žica u Pljevlja (1932/33.) poboljšao se kvalitet rada sa svim kategorijama članstva, pa tada nastaje period dominacije pljevaljskih sokola koji postižu zapažene rezultate na svim takmičenjima užičke župe. Društvo se finansiralo najviše od članstva, prihoda sa svojih priredbi-akademija i pomoći darodavaca kao što je bio već pomenuti Pljevljak-patrijarh Varnava, Lazar Bajić, jedan od prvih Pljevljaka koji je sokolstvo upoznao na školovanju i kasnije na službovanju u Zagrebu, Lazar Šećerović i dr.

Društvo su činili, kao što je to sokolskom organizacijom i predviđeno: – muški članovi – sokoli (stariji od 20 godina) – ženski članovi – sokolice – naraštaj – muški i ženski od 15-20 godina – podmladak – deca od navršene 7-15. godine.

Društvo je imalo i svoje čete od koje su najaktivnije i najbolje bile one na Ilinom brdu, Potpeću i Zabrđu.

Na svojim Akademijama i Javnim časovima, sokoli su prezentirali javnosti svoja umeća iz oblasti fizičke, ali i drugih vidova kulture. Jer jedna od osnovnih sokolskih sentencija bila je: „Ne snaga koja klade valja – već um i duhovna snaga. “

Svakako da bi ova mala hronika ili zapis o pljevaljskim sokolima bio potpuniji i sadržajniji, da škola na Stražici u kojoj se nalazila sokolana i koja je bila ustvari sokolski dom, nije izgorela. Tako je nestala i dokumentacija, baš kao i sokolska zastava, koja je bila izložena u zgradi Srpskog pevačkog društva „Bratstvo“. Veliki broj porodica, nekadašnjih članova ovog društva sačuvao je ipak ogroman broj fotografija i drugih dokumenata koji nam mogu verno dočarati gotovo sve aktivnosti i rad ovog društva.

Od svog osnivanja 1924. godine, pljevaljski sokoli su učestvaovali na svim sletovima svoje užičke župe kao i na pokrajinskim i saveznim sletovima. Ostalo je dokumentovano i učešće pljevaljskog sokolskog društva na sveslovenskim sletovima u Pragu – 1932. i Sofiji – 1935. godine.

Sokolski pokret bio je jedan čitav vek luča slovenstva i veliki bastion humanosti, tolerancije, međusobnog uvažavanja i očuvanja svih evropskih, civilizacijskih tekovina. Velika slovenska vojska bez oružja, sa simbolom najponosnije i najhrabrije ptice našeg neba, nestala je na žalost poslije Drugog svetskog rata i u Evropi i u Americi (Američki soko). Interesantno, da su na uništenju sokolstva i njihovih organizacija podjednako i sinhronizovano radili komunisti i fašisti u Evropi, a sokolsku organizaciju u Americi uništila je tamošnja „demokratija“. Pokušaj obnove ove organizacije i sletskih manifestacija krajem devedesetih godina prošlog veka još uvek je u fazi obnove i straha od onih koji vladaju danas svetom u kome ne postoje gotovo nikakva ozbiljna civilazacijska društva ili organizacije, osim vojnih saveza i paktova.

KO SU BILI PLJEVALJSKI SOKOLI?

O pljevaljskom sokolstvu, njegovim članovima i aktivnostima, napisano je onoliko koliko je autor mogao pronaći dokumenata i koliko je imao istraživačkog dara i umeća u svemu tome. Treba imati u vidu da pisac ovog skromnog rada o slovenskom pokretu dr Miroslava Tirša, koji je za celokupno slovensko stablo odigrao izuzetno značajnu ulogu u borbi protiv germanizacije i asimilacije, od 1862. pa sve do izbijanja Drugog svetskog rata, nije mogao da raspolaže sa izvornim dokumentima ovog društva (zgrada u kojoj se nalazio „Sokolski dom“, škola na Stražici je izgorela, baš kao i zgrada Srpskog pevačkog društva „Bratstvo“ u čijoj su se sali najviše izvodile Akademije i priredbe „Sokola“). Nestala je i čuvena sokolska zastava (posebno znamenje i simbol sokola), koju su pred rat najverovatnije ukrali i uništili komunistički aktivisti. Oni su po zadatku partije, a zbog zabrane rada svoje organizacije, bili u velikom broju ubacivani u sokolska društva, sa namerom vrbovanja članstva i propagande. Ovo pisanje je zasnovano najviše na pregledu sokolske štampe (pre svega „Sokolskog glasnika“, zvaničnog lista jugoslovenskih sokola), izuzetno velikog broja fotografija i kazivanju nekadašnjih „sokola“, tadašnjih članova „podmladka“ i „naraštaja“.

Po nacionalnoj strukturi kao i u svim „sokolskim“ društvima, bile su zastupljene sve slovenske nacije bez obzira na veroispovest. Znači Srbi i muslimani, kao i Slovenci i Hrvati i dr., koji su po službenoj dužnosti bili u to vreme u Pljevljima (Josip Žic, Vladimir Grilihez, Mato Peričević, Daniel i Olivera Skvorikov i dr.). Normalno da je najviše članova bilo Srba, ali je tehničko i organizaciono vođstvo ovog društva bilo povereno Josipu Žicu, Hrvatu češkog porekla, koji je sa mnogo znanja i entuzijazma radio sa svim članovima društva od prostih vežbi oblikovanja tela, pa preko onih animatorskih i takmičarskih, do onih sa kojima su pljevaljski „sokoli“ i „sokolice“ učestvovali na sletovima svih rangova od onih „župskih“ (Užice, Požega, Višegrad i dr.), pa pokrajinskih (Beograd, Zagreb, LJubljana, Sarajevo…), do onih svesokolskih, u Pragu 1932. i Sofiji 1935. godine. Izuzetno mesto u radu pljevaljskog sokolskog društva, zauzimaju: prota Savo T. Vukojičić, starešina društva od 1929-1932., pa ugledni trgovac i jedan od prvih pljevaljskih sokola – Lazar Bajić, Mihailo Dragašević – učitelj i narodni poslanik, Bogdan Nenadić- predsednik opštine, sveštenik Stevan T. Petrović, Muhamed Hadžismailović – direkor muslimaske kreditne banke Foča – filijala Pljevlja, Brane Ilić, koji je dugo godina obavljao funkciju načelnika i sekretara društva, Ilija Stanić – advokat, Ilija Batrićević – učitelj, Ristan Pavlović – učitelj, Ilija Preradović – učitelj, Niko Popović – geometar, Milutin Borisavljević, LJubo Aritonović, Trifun Novaković, Vojo Janjušević, Gorda Bajić, Momčilo Jestrović, Jovan Stamenić, Dragiša Rosić, Milanko Aranutović, Josif Mirković, Vojo Stevović, Mišo Golović, Dobrilo Dragašević, Momčilo Gomilanović, Vuko Lacman, Mišo Radović, Velimir Jakić, Danilo Knežević, Savo J. Milić – fotograf, Kosta Damjanović, Vito Burović, Boško Marković, Slobo Novaković… Veliki pobornici sokolstva bili su već pomenuti profesor Svetomir Tadić (otac glumca LJube Tadića) i profesor Đorđe Kiselinović, koji je za vreme svog službovanja u Pljevljima izdavao jedan izuzetan književni list „Naša iskra“, a u sokolstvu se iskazao i u vreme svog rada u Bijelom Polju (1931.) u čijem je društvu bio „pročelnik“, tj. načelnik za prosvetu.

Pisac ovih redova ostavlja još mnogo toga nenapisanog o pljevaljskim sokolima, za dalja istraživanja. Ostaje da odgonetnemo ko su bili osnivači društva 1924. godine i sl. Inače, starešina pljevaljskih sokola od 1928- 1931. bio je proto Savo Vukojičić, koga je zamenio pešadijski potpukovnik 48. puka g. Nikola S. Kocić. Od 1932-1935. starešina je Stevan Debeljević, a za starešinu pljevaljskih sokola 1935. godine dolazi učitelj Pavle Pavlović, a za načelnike: prosvete profesor gimnazije Mato Peričević, a tehnički načelnik je i dalje Josip Žic. Ovo je period kada društvo gotovo u celosti osvajaju komunistički aktivisti i SKOJ-evci kojima je ovo bilo dobro mesto za propagandu i vrbovanje članstva. U tom periodu, baš takve strukture članstva, društvo gubi na svojoj popularnosti. Direktor gimnazije, Vladislav Nešković zabranjuje zbog toga učenicima da se uključuju u sokolsko društvo, zbog čega ga prijavljuju nadležnim vlastima i sokolskoj župi Užice, pa će to najverovatnije biti uzrok i njegovog odlaska iz Pljevalja.

I u materijalnom pogledu sokolsko društvo je u sve težoj situaciji, što se vidi i iz pisma upućenog 3.08.1935. (br.372) Ministarstvu prosvete: „Naše društvo, koje se održava jedino članarinom svojih članova, toliko je siromašno da nema sredstava ni za najpotrebnije sprave, bez kojih se jedno sokolsko društvo ni zamisliti.

Pljevaljsko sokolsko društvo (kao ustalom i sva druga) raspolagalo je dosta dobrom bibliotekom, koju su pomagali svi članovi, građani, a i nadležna ministarstva. Tako je na molbu sokoslskog društva i njegovog tadašnjeg starešine g. Pavla Pavlovića, Ministarstvo prosvete poklonilo društvu u 1935. godini 20 komada knjiga.

Pažljiviji, a možda i bolji poznavaoci Pljevalja i Pljevljaka tog vremena, pronaći će na fotografijama i mnoge druge članove ovog društva, koje pisac ovih redova nije identifikovao, posebno one iz muslimanskih porodica: Lagundžija, Šabanić, Šulović, Abdićević, Nuhanović, Pelidija, Kečević. Šućrija Muzurović je od 1932. bio sekretar društva, a Ibrahim Biogradlija, novinar društva, zatim Ibrahim M. Dalagija – krojač, Alija Avdić – pekar, Omer Šahimpašić – krojač, Hajro Avdić, Šućro Pajević i dr. Šefkija Pojatić će posle Drugog svetskog rata, kako je i sam govorio, najviše zahvaljujući iskustvu i znanjima koje je stekao u sokolima, biti jedan od vodećih kreatora i scenografa sletova koji su se održavali svakog 25. maja u Beogradu povodom Dana mladosti i rođendana Josipa Broza Tita.

Zbog posebnog položaja koji je u to vreme u javnom životu imala muslimanska žena, nje nije bilo u ovom kao ni u drugim društvima. Pljevaljske „sokolice“ bile su izuzetno takmičarski obdarene i lepe i kao takve izazivale su na svim takmičenjima posebnu pažnju: Milka Krezović, Sara Borisavljević, Mila Radović (Nenadić), Nata Novaković (Šaulić), Draga Todović, Dana Rosić (Burić), Rada Šiljak, Mila Minić, Slavka Jovašević, Dragica Nestorović (Golubović), Brana Đenisijević, Mica Rosić, LJubica Stojkanović, Milojka Grujičić, Brana Đuričković (Žic), Viorka Ječmenica, Angelka Samardžić (Dosković), Cana Lazarević, Duša S. Reljić (Zečević), Nata Lisičić i posebno Mila N. Rabrenović, koja je bila idealan spoj takmičarskog talenta i devojačkog šarma. Pričalo se u to vreme, da kada pljevaljski sokoli dođu na takmičenje u neki od gradova užičke župe, prvo što bi ih domaćini i drugi takmičari pitali bilo je:

– Da li je Mila došla? Kada bi čuli potvrdan odgovor samo bi konstatovali:

– E, nema za nas prvih mesta.

Iz ovog kratkog pregleda članstva pljevaljskog sokolskog društva, koje je prema podacima iz 1930. godine (Podaci uzeti iz Jugoslovenskog sokolskog kalendara za 1931.) imalo 128 članova i 18 članica, a od toga 85 vežbača i 16 vežbačica, muškog naraštaja 32, a ženskog 32, muške dece 230 i ženske dece 150, može se videti socijalna i profesionalna struktura društva i verovatno još ponešto što može upotpuniti sliku, ne samo jednog društva, već i vremena u kome su zajedništvo, viteško sokolsko nadmetanje, slovenstvo i jugoslovenstvo bili ideal gotovo svih tadašnjih Pljevljaka. Ostale su neuništive i za sva vremena neprevaziđene sokolske poruke, koje su najbolje ocrtavale duh i smisao ove organizacije: Ustaj! Živi! Bori se! Ne kloni!

UČEŠĆE PLJEVALJSKIH SOKOLA NA SLETOVIMA

POKRAJINSKI SLETOVI

1. LJubljana – 1933. (Vidovdan – 28. 06.)

2. Sarajevo – 1934. (Vidovdan)

3. Zagreb – 1934. (Ilindan – 2. 07)
ŽUPSKI SLETOVI

1. Užice – 1929.

2. Pljevlja – 1931.

3. Požega – 27. 05. 1934.

4. Prijepolje – 12. 07. 1934.

5. Užice – 10. 11. 1934.

JUGOSLOVENSKI SVESOKOLSKI SLETOVI

1. Beograd: 26-30. 06. 1930. 2. LJubljana: 12-15. 07. 1932.

SVESOKOLSKI SLETOVI

1. Prag: 28. 06. 1932.

2. Sofija: 15.07.1935.

Verovatno da su pljevaljski sokoli učestvovali od 1924-1941. na još nekim sletovima i takmničenjima, ali to iz navedenih razloga nije navedeno. Autor je naveo samo ona takmičenja za koja poseduje dokumentaciju ili fotografije. Dalja istraživanja će sigurno to i potvrditi.

SOKOLSKA HIMNA

Poleti sivi sokole,
poleti snagom svom,
sa vrha naše Avale,
nad Jugoslavijom.
U vis, u vis,
čak pod oblak,
nek’ vije ti se let.
Jedinstvu, bratstvu, ljubavi,
sokole, vodi nas.

Zabeleženo, zahvaljujući sećanju Milenka-Miša Aritonovića, nekadašnjeg sokola, 5. avgust 2001. godine u Beogradu.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na avgust 9, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: