RSS

Milić F. Petrović: Austro-ugarska politika i propaganda u Staroj Srbiji do I sv.rata

07 Aug

„Breznički zapisi“, br.15, str. 26-44, Pljevlja 2002

 STARA I NOVA SRBIJA I AUSTRIJSKI POHODI

U Prvom srpskom ustanku 1804 – 1815. oslobođen je od turske okupacije dio srpskog etničkog prostora. Sultanovim hatišerifima iz 1831. i 1833. godine Miloševoj Srbiji priznata je autonomija, pripojeno šest nahija na jugu i istoku zemlje, koje je u Prvom srpskom ustanku oslobodio Karađorđe, a Milošu Obrenoviću priznato nasljedno književno dostojanstvo. Od tada ovaj dio Srbije nazivan je Obnovljena, Oslobođena ili Nova Srbija, za razliku od djela Srbije koji je i dalje ostao pod turskom upravom, i za koji je upotrebljavan termin Stara Srbija.1 Stara, jer je na ovom prostoru nastala i uzdigla se stara srpska srednjovjekovna država Raška, kasnije Srbija, koja će kroz cio srednji vijek biti središte srpske državnosti, duhovnosti, privrede i kulture.

Austrijske pretenzije, kasnije austrougarske carevine, prema srpskom etničkom prostoru na Balkanskom poluostrvu i Bliskom istoku, ispoljavale su se i u minulim stoljećima, a naročito i pokazale uoči i u vrijeme Prvog svjetskog rata. Preko ovog prostora protutnjali su akteri krstaških ratova, potom su tu prisutne pretenzije ugarskih vladara, borbe Ugara i Austrije sa Osmanlijama u XV i XVI vijeku, austro – turski ratovi krajem XVII i u prvim decenijama XVIII vijeka i kasnije. U ratu sa Turskom, austrougarske trupe potpomognute srpskim ustanicima, potisnuće tursku vojsku i stići do Skoplja krajem XVII vijeka. Nakon smrti princa Eugena Savojskog, Vojskovođe, Turska potiskuje austrijsku vojsku preko Save i Dunava i ulaže velike napore da se održi na Balkanskom poluostrvu. Na kraju će se granica između dvije carevine ustanoviti na obalama Une, Save i Dunava.

AUSTROUGARSKA I SRPSKO NACIONALNO PITANJE PRIJE I ZA VRIJEME BERLINSKOG KONGRESA 1878.

Poslije poraza od Italije (1859) i Pruske (1866) Austro – Ugarska ponovo snažno izražava svoje pretenzije prema Balkanskom poluostrvu. Poznati i prodorom prema Solunu i dalje* na istok, nastoji da trasira upravo preko srpskih zemalja – Bosne i Hercegovine, Raške oblasti, Kosova i Metohije i Makedonije, koje su još uvijek bile pod okupacijom “bolesnika na Bosforu”. Zbog toga će nerado gledati na nacionalno – oslobodilačku akciju Srbije u vrijeme kneza Mihaila i njegovu brigu za Bosnu i Hercegovinu i Staru Srbiju. Činiće sve da ga u tome omete. U početku Andrašijeva i Kalajeva administracija bile su jedno vrijeme “spremne” da Bosnu dijele sa Srbijom. Međutim, kada je iza sebe dobila ujedinjenu Njemačku i uz saznanje da Rusija bez nje ne može da preuzme iikakve akcije protiv Turske, njena diplomatija postala je odlučnija. Rusija je tada, zbog snažne ujedinjene Njemačke bila spremna da žrtvuje Bosnu i Hercegovinu pa čak i Srbiju, prihvatajući da one spadaju u austrougarske sfere uticaja.

Za vrijeme Bosansko – hercegovačkog ustanka (1875) i srpsko – turskih odnosno crnogorsko – turskih ratova (1876 – 1878) Austro – Ugarska ignoriše oslobodilačke napore srpskog naroda i vodi isključivo računa o svojim osvajačkim planovima i interesima. U ovakvoj kon- stelaciji snaga, ustanak u Hercegovini pripreman je sa znanjem Crne Gore, Srbije, Austro – Ugarske i Rusije. Hercegovački ustanici su još 1873. godine preko knjaza Nikole Petrovića, koji je tada boravio u Beču, upoznali ruskog i austrougarskog cara da spremaju ustanak i tražili da ih podrže u borbi protiv Turaka. Međutim, Austro-Ugarska i Rusi- ja neće imati razumijevanja za ustaničke napore. Srbija i Crna Gora će u takvoj političkoj klimi nastojati da do rata ne dođe. Međutim, i pored svih ovih teškoća Nevesinjski ustanak će otpočeti 19. juna 1875. godine. Nakon prvih borbi ustanak će se proširiti u Bosni, Podrinju i u zapadnom dijelu Raške oblasti. Bio je to signal da se ruši omrznuta turska vlast na pšrem području. Ovaj masovni pokret pokrenuo je srpsko pitanje i tzv. istočno pitanje u cjelini, koje je sada postalo evropsko pitanje.

U Beču su nerado gledali na ovaj srpski pokret. U početku je ustanak predstavljen kao neznatan, i da on, nema nikakav značaj za dvojnu monarhiju.2 Međutim, kada je uzeo maha i “neželjen” tok po austrougarske pretenzije, iz Beča je odmah svima stavljeno do znanja “… Mi ne možemo dopustiti da se Bosna prisajedini Srbiji”. Srpskom predstavniku u Beču tada je rečeno “da sve kad bi Srbi pobijedili i zauzeli Bosnu, Austro – Ugarska bi našla načina da im ona ne pripadne”.3

Za vrijeme crnogorsko – turskog rata (1876) Austro-Ugarska je spri- ječila dovoz 12 topova, koje je Crna Gora (1876 – 1878), a šest brdskih topova je Austro-Ugarska uputila za Krf, kako ne bi stigli na vrijeme u Crnu Goru.4 Ovakav antisrpski stav Austro-Ugarska će zadržati do kraja ovog rata i potom na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Interes velikih sila i tada je, kao i mnogo puta ranije, bio iznad interesa srpskog naroda. Austro-Ugarska i Rusija su se prema sporazumu iz Rajhštata, od 26. juna 1876. godine, obavezale, da u slučaju pobjede Srbije i Crne Gore u borbi sa Turskom, one imaju dobiti samo neke pogranične srezove. Ostali dio Bosne i Hercegovine, zbog koje su Srbija i Crna Gora ušle u rat 1876. godine je da posjedne Austrougarska. Na novim pregovorima u Pešti i Beču Rusija je neutralnost Austro-Ugarske potvrdila ustupanjem Bosne i Hercegovine dvojnoj monarhiji i prihvatanjem proširenja njenog uticaja čak do rijeke Timoka i Vardara. Za uzvrat priznajući austrougarski prodor na istok, Rusija je dobila pravo da ponovo priključi Besarabiju5 i “puštena” da krene protiv Turske. Ovim su predupređeni oslobodilački napori Srbije, Crne Gore i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i Staroj Srbiji.

Prije dolaska u rat sa Turskom, 1876. godine knjaz Nikola Petrović se obratio Francu Jozefu, izjavljujući da će, u slučaju neuspjeha, u Austrougarskoj naći zaštitnika. Međutim, nezavisno od toga Austro- Ugarska je slala upute svojim poslanicima – M. Rodiću, namjesniku Dalmacije i Temelu, predstavniku kod knjaza Nikole, sa porukom “…da će bez obzira kako presudilo, oružje mi zadržavamo sebi pravo da popravimo rezultat borbe”.6

Zbog upozorenja Austrougarske, knjaz Nikola je, umjesto da svoju vojsku povede prema Raškoj oblasti radi sadejstva sa srpskom vojskom i ustanicima iz ove oblasti, na čelu svoje vojske krenuo u Hercegovinu. U saradnji sa hercegovačkim ustanicima zauzeo je Nevesinje i postigao značajne pobjede na Vučjem Dolu i Fundini.

Poslije pobjede Rusije nad Turskom kod Plevne (1878), Srbija i Crna Gora su u drugom ratu sa Turskom oslobodile četiri okruga na jugu Srbije – Niški, Pirotski, Vranjski i Toplički, odnosno, Spuž, Nikšić i Žabljak. Akcijom velikih sila presječen je tada oslobodilački prodor srpske vojske na Kosovu i Crne Gore u Hercegovini. Franjo Josif opomenuo je knjaza Nikolu da se drži “određene linije”. Knjaz se tada okreće jugu kada zauzima Bar i ostrva Lesendro i Vranjinu. Dalje se nije moglo. Primirje su forsirale velike sile, prije svega, Austro- Ugarska.

Nakon ovih uspjeha došao je Sanstefanski mir, koji je vodio računa “da najprije idu interesi ruski, pa onda bugarski, pa onda tek poslije njih dolaze srpski”.

Srbija i Crna Gora obratile su se tada Austro-Ugarskoj da ih zastu- pa na Berlinskom kongresu. One su nastojale da se približe dvojnoj monarhiji, da pridobiju povjerenje Beča i da dobiju više od onoga što je projektovano u Rajpggatu i Sanstefanu. U tome su samo djelimično uspjele. Bio je to, prije svega, rezultat austrijske politike da se umanji sanstefanska Bugarska i time suzbije ruski uticaj na Balkanu.

U području raške oblasti još uvijek ništa nije bilo odlučeno. Međutim, ovo pitanje je riješeno, ne na Berlinskom kongresu, kako se često navodi, nego početkom marta 1878. u razgovorima ministra Austro-Ugarske i Rudije – grofa Andrašija i grofa Ignjatijeva. Ruska strana je nastojala da se Raška oblast priprji Srbiji i Crnoj Gori. Kada je Austro-Ugarska to izričito odbila, nađeno je rešenje da ovaj prostor i dalje ostane pod tirskom upravom, a da Austro-Ugarska stacionira svoje garnizone u toj oblasti i osigura trgovačke puteve sve do Mitrovice. Dalje ka Solunu vodila je željeznička pruga.7 Navedeni, dogovor ozvaničen je kasnije na Berlinskom kongresu, jula mjesecal 1878. godine.

Na Berlinskom kongresu Srbiji i Crnoj Gori priznata je nezavisnost i izvjesna teritorijalna proširenja, Bosna i Hercegovina data je na upravu Austro-Ugarskoj i dozvoljeno joj je prisustvo u Raškoj oblasti, dok je Stara Srbija u cjelini zadržana pod turskom vlašću tako krojeći političku kartu srpskog etničkog prostora Austro-Ugarske, podršku Njemačke i pristanak Bngleske i Francuske, poništila oslobodilačke rezultate srpskog naroda radi svojih interesa, poznatog prodora na istok.

USPOSTAVLJANJE VOJNIH GARNIZONA I IZGRADNJA PUTEVA U RAŠKOJ OBLASTI

Na osnovu odluka Berlinskog kongresa i konvencije sa Turskom iz aprila 1879. godine, Austro-Ugarska je septembra 1879. stacionirala jake garnizone u Pljevljima, Prijepolju i Priboju. Pljevlja su tada bila glavno središte austrougarskih trupa sa generalnim oficirom u zvanju “civilnog komesara” ili “političkog referenta”, koji je rukovodio propagandom i obaveštajnom službom. U Pljevljima je tada otvoren i konzulat Austro-Ugarske. U ta tri navedena garnizona, i u isturenim punktovima, bilo je četiri do pet hiljada austrougarskih vojnika, koliko je bilo i turske vojske.8 Svoja diplomatska predstavništva Austro-Ugarska potom otvara i u Skoplju, Prizrenu, Skadru i Mitrovici.

Radi suzbijanja nadirućeg austrougarskog uticaja u zapadnim krajevima Raške oblasti, Turska je izvršila promjenu upravno-administrativne organizacije. Godine 1880. formirala je dvije manje administrativno-teritorijalne jedinice: Pljevaljski sandžak (pljevaljski, pribojski i prijepoljski kraj) i Novopazarski sandžak (novovaroški, sjenički, bjelopoljski, donjokolašinski, beranski i novopazarski kraj). Kasnije (1902) Beranska kaza će se priključiti Pećkom sandžaku, a Novopazarska kaza Prištinskom sandžaku.

Uspostavljanjem austrougarskih garnizona, trgovačkih puteva i diplo- matskih predstavništava u Staroj Srbiji mijenja se odnos političkih snaga. Raška oblast postaje “jedna zemlja a dva gospodara” (Turska i Austro-Ugarska). Stara Srbija tada ulazi u sferu diplomatskih borbi velikih sila, prije svega Austro-Ugarske, Turske, Rusije i prirodnih pretendenata Srbije i Crne Gore.

Odmah nakon uspostavljanja garnizona u Raškoj oblasti, Austro- Ugarska je zauzela otvoren antisrpski kurs, nastojeći da po svaku cijenu parališe i spriječi prisustvo Srbije i Crne Gore u ovim starim srpskim etničkim prostorima. Cilj je bio da se po svaku cijenu spriječi oslobođenje strateški važnog koridora, da se neutrališe srpski nacionalno-oslobodilački rad i neizbježno spajanje Srbije i Crne Gore. Austro-Ugarska propaganda bila je uperena protiv srpskih diplomatskih predstavništava u Skoplju, Prištini i Bitolju, te mitropolita u Prizrenu i Skoplju, u čijem je radu navodno vidjela “velikosrpsku propagandu”. Austro-Ugarska je djelovala protiv opravki i podizanja srpskih crkava i manastira, protiv otvaranja škola na srpskom jeziku, ignorisala je napore srpske diplomatije da se zaštiti srpski narod od fizičke likvidacije i da mu se obezbijedi minimum nacionalnih i građanskih prava. Zazirala je od političkog uticaja srpske vlade na Arbanase, da ne bi došlo do značajnije političke saradnje i eventualnog saveza.

U cilju trasiranja svog prodora na istok preko prostora Stare Srbije, Austro-Ugarska je, nakon uspostavljanja svojih garnizona i trgovačkih puteva u njenom zapadnom dijelu, pristupila izgradnji kasarni, vojnih karaula, stražara, puteva i na kraju željezničke pruge. Ove objekte radila je mimo odluka Berlinskog kongresa i konvencije sa Turskom iz 1879. godine. Izuzetak je trasiranje željezničke pruge od Višegrada do I Mitrovice, koju je radila na bazi izdejstvovane koncesije od Turske. I Đorđe Radulović, srpski carinik sa Javora, izvještavao je da I “…Đeneral Austrougarski koji komanduje posadom graničnom od “manastira Banje do rijeke Tare”… sada gradi jednu veliku tvrđavu u samoj I blizini našeg manastira Sv. Trojica u Pljevljima, i ne da nikome, da I tamo ide i da vidi šta se i kako gradi, pa ni samome G. Arhimandritu manastirskome, koji je sa pravom tražio da vidi šta se gradi i da se I manasgiru odredi kirija, jer se to gradi na zemlji manastirskoj. Moj jedan prijatelj ušao je i sve vidio, pa mi piše, da će to biti velika tvrđava I i imaće pod sobom podrum u dubini 25 metara a u širini 15 i dužini 16 metara. Zid tvrđave debeo je tri metara. Zid tvrđave debeo je tri metra, a pri zemlji biće česte puškarnice, na drugome spratu topovi…”9 Nakon gradnje pograničnih karaula i drugih objekata Austro-Ugarska je pristupila i gradnji većih objekata. U 1907. godini u Pljevljima je pristupila izgradnji velike kasarne u dužini od 50 metara, koja i danas postoji. Izvjestilac je tom prilikom konstatovao da austrougarska vojska vrši manevre po njivama i livadama okolnih sela, ne obazirući se što seljacima pričinjavaju veliku štetu.10

Na uzdignutom i strateški važnom mjestu između Pljevalja i Prijepolja – Jabuci, 1908. godine napravljena je nova i velika kasarna i velika kasarna i u njoj dopremljeno osam austrijskih topova. U Višegradu je tada obrazovano divizijsko središte.

Ovakvo širenje austrougarskih garnizona i posada nije nailazilo na odobravanje ni pravoslavnog ni muslimanskog stanovnipggva. Muslimani su napali na austrougarsku patrolu, koja je odgovorila i ubila 4 osobe. Austro-Ugarska je tada pojačala vojsku u cijelom Pljevaljskom sandžaku. Na Bijelom Brdu kod Uvca stacionirala je 16 novih topova.11 Čestim manevrima svoje brojne i dobro naoružane vojske Austro-Ugarska je manifestovala silu u srpskim krajevima pod turskom upravom. U ovoj svojoj aktivnosti nije žalila novca i truda.

Kod stanovništva muslimanske vjeroispovijesti bio je prisutan strah i mišljenje da se treba prikloniti Austiji – “…Valaha neko će uzeti Novo – Pazarski Sandžak, a, ko će , ja ne znam; znam to, da bih volio, da ga uzme Švaba, bar car je, pa mu je i bog rekao da vlada”. Ovaj uticaj Austrija nije donijela iz Beča, već ga svojom politikom i forintama stvorila. Ona je skoro sve zanatlije Turske potplatila, pa čak i Ali – Efendiju, muftiju iz Sjenice, te za nju javno propaganduje. “Ona ne žali forinti a đe ih sije tu se ne kaje”.12

Za svoje potrebe Austro-Ugarska je pravila i puteve u zapadnom dijelu Stare Srbije. Put od Svijetlog Borja do Pljevalja odnosno od Rudog J do Pljevalja, zatim od Pljevalja do Prijepolja i dalje do Priboja 1 povezivao je glavne garnizone i strategijske tačke gdje se nalazilaš njena vojska.13 Velike napore Austro-Ugarska je ulagala za izgradnju željezničke pruge od Višegrada preko Novog Pazara do Mitrovice, jer je preko Kosova i Skoplja do Soluna postojala željeznica još od 1874. godššN Željeznička pruga je omogućavala iskorišćavanje prirodnih bogastava Stare Srbije kao i poznati prodor na istok. Nakon dugih diplomatskih nastojanja Austro-Ugarska je uspjela da od turskog sultana dobije u rad koncesiju za izgradnju navedene pruge. Ubrzo su otpočeli i radovi na uređenju trase buduće željeznice. Međutim, nakon Mladoturske revolucije i aneksije Bosne i Hercegovine (1908.) Austro- Ugarska je povukla svoju vojsku iz Raške oblasti, čime su započeti radovi na izgradnji te željezničke pruge obustavljeni.

PROPAGANDA I POLITIKA

U periodu od 1878. do 1912. godine, u zapaDnom dijelu Stare Srbije dolazilo je do čestih protesta, nemira, pokreta i pobuna. Početkom XX vijeka ovi nemiri prerasli su u nacionalno – oslobodilački i socijalni pokret većih razmjera. Uzroci nezadovoljstva su težak položaj pravoslavnog seoskog stanovništva: neriješeni agrarni odnosi, samovolja aga i begova i fanatizovanih grupa musliman i Arnauta, povećanje ionako teških dažbina, svakodnevne zloupotrebe i nesposobnost turskih organa vlasti da zavedu red i mir i obezbjede pravoslavnim Srbima imovinsku i ličnu sigurnost i nacionalnu ravnopravnost i toleranciju.14 Otpor porobljenih naroda pružan je u pojedinačnim slučajevima, zatim u vidu komitskih akcija i na kraju organizovanom oružanom pobunom. Prva veća pobuna bila je 1901. godine, u planini Rogozni, a kasnije i u okolini Sjenice.

Krajem ljeta 1903. podignuta je tzv. Raonička buna, koja je sa prekidima trajala sve do jeseni 1907. godine. Ova buna obuhvatila je skoro sva sela u sjeničkom , novovaroškom, pribojskom, prijepoljskom, pljevaljskom, donjokolašinskom, a neka i u beranskom i rožajskom kraju. Naročito je bila snažna u selima Zlatara, Jadovnika i u selima s desne strane rijeka Tare i Lima. Svi pokušaji da se ugupš u pobuna nijesu uspjeli. Sulejman Haki-paša mutesafir u Pljevljima tražio je odobrenje iz Carigrada da upotrijebi vojsku. Sporazum Austro-Ugarske i Rusije iz Mircštega kraj Beča, da u slučaju nemira Austro-Ugarska može da upotrijebi vojsku i diplomatska akcija Rusije, Srbije i Crne Gore spriječila je Tursku da preudzme veće vojne akcije protiv pobunjenika sve do 1906. godine, kad je buna ugušena i izvršene žestoke represalije u selima sa desne strane rijeke Tare. I u 1907. godini došlo je do pobune Srba i muslimana u Novom Pazaru i Sjenici, takođe zbog ponovnog uvođenja poreza na krupnu stoku i poreza za vojsku.

Austro-Ugarska je podstrekavala i otvoreno podržavala seoske nemire i pobune u Staroj Srbiji. Cilj je bio da se izazovu veći nemiri, a zatim iskoristi oportuni stav velikih sila i sa vojskom “uspostavi red i mir” u Raškoj oblasti i dalje. Radi toga pojačala je svoje, inače jake, garnizone i istovremeno zahtijevala smanjenje turskih garnizona.

Svim sredstvima nastojala je da izazove sukobe između pravoslavnog i muslimanskog stanovništva. NJena propaganda je i širila dezinformacije o navodnoj okupaciji Raške oblasti od strane Srbije i Crne Gore. Podstrekivala je iseljavanje srpskog pravoslavnog stanovništva kako bi prorijedila srpska naselja. Sa otporom je dočekala osnivanje Srpske gimnazije u Pljevljima 1901. godine i fondova i ustanova koje su je pratile. Po svaku cijenu nastojala je da spriječi nacionalni i kulturno – prosvjetni rad profesora i nas- tavnika gimnazije, učitelja i upravitelja osnovnih škola, svešteni- ka, seoskih prvaka i drugih srpskih nacionalnih radnika. Stalna meta napada bili su srpski konzulati u Prištini i Skoplju i Mitropolija i Bogoslavsko – učiteljska ppsola u Prizrenu i Srpska gimnazije u Pljevljima.

Preko Benjamina Kalaja, zemaljskog poglavara u Bosni i Hercegovini, u čijem je djelokrugu interesovanja bila i susjedna Raška oblast, ubacivana je ideja “bosanske nacije”, “bosanskog jezika”, “bosanske zastave”, “bosanskog grba” i “bosanskog patriotizma”. Juna 1891. godine u Sarajevu je pokrenut list “Bošnjak” i štampana je “Gramatika bosanskog jezika”.15 Sve je ovo učinjeno iako je u svim austijskim dokumentima toga vremena konstatovano da u Raškoj oblasti i Staroj Srbiji žive Srbi pravoslavne i Srbi muhamedanske vjere. No, sve se to, politike radi, prenebregavalo radi slabljenja srpskog nacionalnog bića.

U Pljevljima je Austro-Ugarska otvorila i osnovnu pučku školu na srpskom jeziku. Cilj je bio da se pridobiju djeca, koja bi kasnije, uz dodijeljene državne stipendije, nastavila školovanje u austrougarskom duhu U Sarajevu i drugdje. Po uspostavljanju svojih garnizona u zapadnom dijelu Stare Srbije, Austro-Ugarska je organizovala obavještajnu službu i snažnu propagandu. U sprovođenju svoje politike oslanjala se na svoje dobro pripremljene oficire, lokalne age i begove i druge uticajne ljude iz redova muslimana i Arbanasa. Austro-Ugarska se oslanjala i na korumpirane turske činovnike, brojne agente, među kojima je bilo Srba.

Sava Grujić, predsjednik Ministarskog savjeta Srbije, u pismu načelniku Generalštaba u Beogradu, od 14. avgusta 1890. godine, između ostalog, šppe “… u Pljevljima postoji švapski konsul – vicekonsul koji agituje mnogo, imaju dosta svojih špijuna, među kojima nažalostima i nekoliko lica pravoslavnih… Švapski konsul zna svog Turčina u glavu od prvih glavnijih muhamedanaca od Pljevalja do Kosova i kad koji trgovinom radi ili viđenja radi, dođe u Pljevlja, Španski konzul stara se da se s njime vidi i razgovori, a kad koji od aranauta trgovaca nosi svoj espap za Sarajevo ili polazi u Sarajevo da kupi espapa, pošto mora svaki doći da kod konzula koji ide u njihovu granicu da potpiše pasoš, to konzul svakoga lijepo dočeka; počasti kafom, rakijom, duvanom, lijepim riječima i kao sa braćom razgovara se i dade im po jedno pismo na Kučeru i Sarajevu. Dolaskom švapskih garnizona u Pljevljima, Prijepolje i Priboj, otrovani su činom špijunstva… da bi se taj otrov srpski suzbio dok je ranije, dobro bi bilo da se ustanovi srpski konzulat, koji bi vodio brigu i o Bosni i Hercegovini…16

Austrougarski oficiri nijesu skrivali svoj obavještajni rad i pretenzije prema srpskim teritorijama. O takvom njihovom “ponašanju” u Priboju 23. februara 1991. godine izvještava srpski carinik sa Javora”… Priređen je bio bal, na koji su bili pozvati i 18 oficira austrijskih, sa njihovim komandantom pukovnikom. Tako isto bili su pozvani i otmeniji srpski oficiri sa svojim familijama. Među ovim Srbima bio je i G. Vasilije Strijelić, vrlo vatreni Srbin, i kao takav, poznat austrijskoj propagandi. G. Strijelić mora izvući napolje. Strijelić ni]e htio sljedovati, već usred toga društva poviče: G. Pukovniče: Ja imam poziv na ovaj bal kao i vi, a došao sam prije 1200 godine a vi prije 12 i prema tome imam veće pravo od vas, pa je posle izašao i otišao kući. Pa kako je to bilo na turskoj strani, to je odmah sutra otišao i žalio se turskoj braći od kojih je dobio odgovor “da Švabi mora sve činiti”.17

Pored oficira, širom Stare Srbije krstarili su i drugi brojni znani i neznani agenti. Najčešće su to bili oni sa visokim rangom, a 1898. godine jedan od njih bio je i austrijski konzul sa Krita.18

U skladu takve politike je prijedlog austrijskog konzula u Pljevljima a zatim naređenje austrijske Bosanske uprave pošti u Pljevljima, da se sva pisma koja dolaze iz Srbije i Crne Gore predaju Turskoj policiji, a ova neka sa njima čini šta hoće”.19

PROPAGANDA ZA ISELJAVANJE SRBA

Od “ulaska” u Bosnu i Hercegovinu i Staru Srbiju, Austro-Ugarska je neprekidno radila na iseljavanju srpskog stanovništva sa graničnih i strategijskih važnih krajeva u unutrašnjost ovih zemalja ili u Srbiju i Ameriku. Kiko Radan i Lazar Vujović izbjeglica iz Nevesinja 1902. godine po prebjegu u Srbiju iznose da je selidba Hercegovaca uzela velikog maha “pggo su realne nevolje, kuluci, globe i kinjenja, kao i nepravedno utjerivanje raznih dažbina, narodu veoma dodijale i njegovu netrpeljivost iscrpile… ovom opštem narodnom pokretu mnogo doprinosi i neka tajna vješto udešena propaganda, jer kad se sjetimo sviju glasova, koji su se tamo pronosili o povlasticama, koje Srbija dava iseljenicima i kad smo se i ovamo uvjerili, da je ovaj podret ne milo primljen i da nam samo srpska vlada preporučuje neodložan povratak na svoje ognjište, onda dolazimo do potpunog ubjeđenja, da tajna propaganda za raseljavanje srpskog elementa iz Hercegovine, postoji… Ali pored sve propasti i nevolje, koju smo iskusili, došla je sad najveća, jer nam se povratak ne dozvoljava (misli se na zemaljsku vladu u Sarajevu – primjedba M.P.)”.20

O Austrougarskoj propagandi za iseljavanje Srba iz Stare Srbije koji bježe ispred Turskog zuluma u Kraljevinu Srbiju pisao je i Stepa Stepanović, tada vojni ministar Srbije, da „… austrijski konzul dolazi čak i u naša sela, pa nam nudi i novac i obećanje da nam da zemlju, ako se iselimo u Bosnu i Hercegovinu…”21 Srpski iseljenik u Americi sugeriše da se spriječi iseljavanje Srba iz neoslobođenih krajeva u Ameriku, kao razlog ovog iseljavanja navo- di i to da ima “austrijska”koji se po njihovim krajevima zalaze i da im nude karte, nekima čak i besplatno i svi onda putujemo preko Bosne za fijumu i odande ovamo (u Ameriku, primjedba M. P.) te slabe naše elemente tamo.”

U glavnom mjestu svog prisustva i propagande – Pljevljima, Austro- Ugarska je radila i na prosvjetnom planu”… Austro-Ugarski komandujući general u Pljevljima, svim mogućim silama da u Pljevljima otvori pučke škole u koje bi privukao Srpsku djecu i našim tamošnjim školama nanio znatan udar. Za otvaranje pučkih škola u Pljevljima stoji Generalu na usluzi tamošnji Austrijski konzul, koji sve moguće upotrebljava, da pggo više razdora posije među tamošnje Srbe. A tako isto stoje mu na usluzi tamošnji viđeniji Srbi, koji mu mahom liferan i za sve što je potrebno za austrijsku vojsku na toj liniji.”23

Ubrzo nakon ovoga, srpski carinik sa Javora u svom novom izvještaju od 2. oktobra 1897. godine pisao je “… kao što sam Vam i pre javio, pomenuti austrijski general otvorio je školu za djecu u vojnom logoru, a pod okriljem njegove i ostalih gospođa oficirskih. Sada se dao na posao tamošnji austrijski konzul sa personalom te vrbuje upis đaka u rečenu školu; traže učitelja za istu školu koji da predaju srpski jezik i nauku hrišćansku i obećavaju nagradu mjesečno 100 forinti”.24

Koji je cilj škole bio uočilo se na sastanku kod austrugarskog generala u Pljevljima na srpski vjerski praznik Preobraženje, kada su pozvani Vasilije Popović, iguman manastira Svete Trojice, prota Vukojičić, trgovci Đoko Šećerović i Josif Šećerović, Mehmed – svi Kamut – age, kajmakan akserski, kolaz akserski, kajmakan Beranski, Korijenić, kada je Mehmed-paša Bajrović rekao prisutnim Srbima: „… vaša škola ovdje više neće biti, Iguman je na to ustao i kazao: efendija to neće biti, Srpska škola, postojala je ovdje od vajkada… pazi ako bude (ovdje) kralj Milan blago tebi, a ako bude sultan teško tebi, a znaj dobro i ako se boriš škola biti neće.”25

Nakon pridobijanja pojedinih ljudi za svoju propagandu Austrougarska je nastojala da izazove podjelu stanovništva. Srpski carinik sa Javora 28. januara 1905. izvještavao je da je u Pljevljima prisustvo Austrougarsko podijelilo muslimansko stanovništvo”… ima ih koji su odavno zaplivali u Austrijske vode; ima ih koji još sanjaju o nekoj Turskoj sili i slavi, i najveći dio koji su se jednodušno predali sud- bini, pa šta ih snađe, ne oduševljavajući se ni za jedne ni za druge”.26

Ovakvo stanje pogodovalo je Austrougarskoj Ilija Gojković, komadant Drinske divizije iz Valjeva 8. P 1905. godine dostavlja izvještaj Mirka Popovića profesora u Srpskoj gimnaziji – u Pljevljima u kome se govori o željama siromašnih Srba “koji sanjaju da se jednog dana prisaje- dine Srbiji.. ali Austrijske vlasti rade svim silama da stvore politiku, naročito u Novopazarskom sandžaku, i da u toj pometnji stvore pobunu kako bi se oni najviše i koristili. Sve važnije naše Srbe gledaju da osmotre, da ih prigrabe i pridobiju za svoju stranu”.27

U svojoj perfidnoj propagandi Austro-Ugarska je činila sve da izazove deobe naroda, po vjerskoj osnovi. Na tome je naročito radila u Plje- valjskom sandžaku, gdje je vjerska tolerancija bila izraženija nego u drugim krajevima. Prokopije Šiljak, zastupnik upravnika osnovnih škola u Pljevljima, u pismu od 30. juna 1908. godine navodi na je austrijski konzul grof. Drašković u Pljevljima preko svog ministarstva tražio promjenu turskog garnizona u Pljevljima, zbog toga što su u “ovdašnjem garnizonu takvi oficiri, koji su potpuno prijateljstvo sklopili sa građanstvom, a da to prijateljstvo vidno utiče na slabljenje njihovih aspiracija i težnji”. Austrijskoj plitici, veli P. Šiljak, smeta i Srpska gimnazija u Pljevljima, koju optužuje da je “politički dom”.28

Posebna meta austrijskog napada bila su sveštena lica, vjerske i kulturno-prosvjetne institucije srpskog naroda i diplomatska predstavnipggva Srbije. Austrijski konzul u Pljevljima grof Drašković pos- jetio je Vasilija Popovića, arhimandrita manastira Sv. Trojice i tom prilikom optužio ga i “označio da nije dobar Srbin”.2 Istovremeno Srpsku gimnaziju u Pljevljima denucirao je da je navodno “ovdašnja srpska gimnazija postavljena – uspostavljena ne kao dom za prosvjetu nego više kao politički dom, gdje viši nastavnici rade na političkom i vanškolskom radu, nego što se bave unutrašnjim školskim radom”.30

Najčešća meta austrijskog napada bio je srpski mitropolit u Prizrenu Dionisije Petrović od samog čina postavljanja na ovaj položaj (1896). 0 tome srpski carinik na Javoru piše 6. februara 1897. godine “… Ovdje sam s pouzdane strane saznao da se Austro-Ugarsko poslanstvo u Carigradu trudi sa svim svojim silama kod porte da mi odavde Turska vlast digne moju rezidenciju u Prizren, jer ovdašnji konzulat austrijski bez sumnje izvještava tamošnji u Carigradu kako se red postavlja i ko ga postavlja, to je njima trn u oku, te sada čine sve moguće, kako će me dići odavde prije nego što bi među ovdašnjim našim narodom i sveštenstvom red i mir utvrdio, jer Austrijancima više odgovara da se nesloga i srdžba međe našim ovdašnjim narodom održi, zato molim vas izvijestite gospodina Ministra (u Beograd) telegrafskim putem za ovo, da gleda da spriječi korak naših neprijatelja, kako zna, jer ne bi bilo dobro za mene, nego neka to gospodin ministar radi preko našeg poslanstva u Carigradu kako oni znaju i da spriječe ovo, da se ne ostvari kod porte”.31 Diplomatija Srbije je preduprijedila ove austrij ske namjere. Pošto nije uspio pokušaj da se ukloni mitropolit Dionisije iz Prizrena Austro-Ugarska je preduzela mjere da ga ubiju. O tome je Mitropolita izvijestio Srećko Ostojić, prota iz Mitrovice: “Žao mi je despot – efendije. Dobar je čovjek, ali Austrija radi da ga ubije. Dosta su sada novca potrošili da ga ubiju, i ako ide u Prizren poginuće. Čuvši od prote da namjerava ići u Sjenicu i u Pljevlja rekao mu je: “čuvaj se i nemoj ići samo sa zaptijama. U njih vjere nema, oni će te za pare predati zakupcima, već idi sa carskim vojnicima, jer i tebe prijete.”32

Prilikom dolaska u Pljevlja Dionisije je od Austro-Ugarske optužen da navodno “kupi dobrovoljne priloge za grčki ustanak i šalje u grčku, zatim kako on radi u sporazumu sa izvjesnom državom da podrže ustanak i da učini hilu caru”, zatim da navodno vodi nemoralan život i slično. Svakako sve ove optužbe bile su lažne. Da bi ih demantovao Dionisije je morao ići kod Valije u Skoplje.33 Prilikom obilaska eparhije Dioniciju Petroviću je uvijek prijetila životna opasnost. Samo pukim slučajem izbjegao je sigurnu smrt prilikom napada Arnauta kod Prizrena. Tada su ubijena dva a ranjeno jedno lice. Prilikom njegovog dolaska u Sjenicu „narodu je prijećeno zbog glasnog cjevanja.” U Pljevljima je svučen sa konja i pokušan je atentat na njega. U Prijepolju je takođe pokušan atentat na ovog visokog crkvenog dostojanstvenika,35 Neosnovane optužbe Austro-Ugarske na Porti da se on ukloni iz Prizrena su u osnovi navedenih napada.

Meta napada bio je mitropolit u Skoplju, Metodije, koga su kod Porte demunicirali austrijski konzuli. Od austrijske propagande i bezrazložnog denunciranja kod Porte nijesu pošteđeni ni najviše srpske diplomate u Prištini, Skoplju i Carigradu. Ako neki od njih ne bi bio po volji dvojnoj monarhiji, kao Milosav Kurtović u Skoplju, odmah bi bila zatražena njegova smjena.

U okviru austrijske propagande širene su glasine da će Rašku oblast okupirati Austrija, a Rusija Bugarsku,36 zatim da će „Srbija sigurno dobiti Sandžak”,37 da će Raška oblast pripasti Austriji, Stara Srbija Srbiji, Makedonija Bugarskoj, a Sjeverna Albanija Crnoj Gori,38 pa opet kako će okupaciju Raške oblasti izvršiti Austrija, da se ona navodno sporazumjela sa Srbijom oko Raške oblasti itd, itd.

Austro-Ugarska propaganda je bezrazložno optuživala Kraljevinu Srbiju za neke dogovore u kojima ona nije učestvovala. Tako je Stevan Samardžić iz Pljevalja izvijestio Ministarstvo Srbije o sledećem “ o ubistvu one dvojice austrijskih soldata, koji su nađeni mrtvi kod hana u Podvaganju na putu između Višegrada i Dobruna (o čemu su imali izvešća i u mnogim beogradskim listovimać, izvještava me učitelj pribojski Orlović ovo: „Jedan je od njih bio Bunjevac, a drugi Švaba. Putem su razgovarali o stanju u Bosni i Srbiji. Švaba je napadao i klevetao Srbe i Srbiju, što je Bunjevca mnogo razdražilo, za šta ga pusti da ide naprijed i u zgodnom momentu ubije. Znajući šta ga poslije čeka, sam izvrši samoubistvo. U Višegradu je ovaj događaj proizveo silno uzbuđenje, jer se kao pouzdano držalo da su ubistvo izvršile srpske komite. Izašla je potom velika komisija da učini izvještaj i kon- statovala je da je Bunjevac ubio Švabu, pa zatim izvršio samoubistvo. tek se po ovome uzbuđenje malo stišalo…37

PODRŽAVANJE RAONIČKE BUNE

Potvrdu austrougarske politike nalazimo u brojnim sačuvanim dokumentima toga vremena. Stevan Samardžić, upravitelj osnovnih škola u Pljevljima, u pismu Ministarstvu inostranih djela Srbije od 30. avgusta 1906. godine izvještava da, na vijest da seljaci odbiju da plaćaju novouvedeni porez na krupnu stoku (zam) i prirez za škole (mearif) austrijski konzul Drašković sa Još dva austrijska oficira i Mehmed pašom Bajrovićem obilazi srpska sela. Cilj njegove misije je da hrabri Srbe da ne plaćaju navedeni porez i prirez, pri tom im obećava svoju potporu, čašćava ih i slično. AgitaciJu čine i drugi austrijski oficiri. Međutim, izvještava dalje Samardžić, najopasnija agitacija je od potplaćenih turskih aga i begova, koji Srbima čifčijama govore “ne dajte ningga sem desetine, samo je desetina od cara, a sve drugo nije. Nama ne ide da mi to tražimo, da demek radimo za drugog cara, a vama se može. Među njima je Mehmed paša Bajrović, koji se za izvjesio vrijeme sklonio u Beč.”38 Ilija Lalević, direktor Gimnazije u Pljevljima koji se potpisivao kao Milija Ilić 2. septembra 1905. godine izvještavao je Jovana Jovanovića i Ministarstvo inostranih djela Srbije aktom od 9. septembra 1905. godine, da seljaci neće da plaćaju zam i mearif.

U ovoj masovnoj pobuni od rijeke Tare do Priboja, ističe Lalević „najvažnije i najkarakteristčnije je to što austrijska agenti i oficira s grupama vojnika odlaze kod pobunjenika i tamo ih podgovaraju da ne plaćaju nikako taj prirez, nego da se bune, a oni će im dati oružje.41

Ilija Lalević (Milija Ilić) u novom pismu Jovanu Jovanoviću od 4. septembra iste godine opet javlja o podstrekavanju naroda na bunu od strane Austrije, da bi zauzela ove krajeve. Ovoga je svjestan i pljevaljski Mutesarif Sulejman Haki-paša koji se nada “da Evropa neće dozvoli- ti da Austrija zauzme ove krajeve i da ima vojne snage dosta, ali je ne smije upotrebiti dok ne dobije odgovor od Porte jer da se ma i najmanje komisija stvori, Austrija je gotova da upadne.”42 Da bojaznost Sulejman – Haki paše nije bez osnova potvrdio je i Stojan Novaković, srpski poslanik u Petrogradu 10. septembra 1905. g „… Predmet taj jeste veoma tugaljiv. Javio sam u svoje vrijeme da je Rusija u Mircštegu priznala Austro-ugarskoj pravo intervenisati u Novo – Pazarskom sandžaku, za slučaj nemira i molio da se uvek nastane da naši tamo mirni budu .”43 0 prikrivanju podstrekačke aktivnosti Austro-Ugarske izvještava i Miroslav Spalajković, vicekonzul Srbije u Prištini 19. septembra 1905. god. koji tom prilikom saopštava saznanje Orlova, ruskog konzula iz Mitrovice, koji je sa Cimbauerom, austrijskim konzulom iz istog mjesta obilazio Pljevlja, kada se Cembauer protivio da se posjete pobunjena srpska sela. Zbog toga su vođe pobune pozvani u Pljevlja, gde im je od strane oba konzula savjetovano da predaju oružje i da će navodno njihovi zahtjevi biti udovoljeni i da se od njih neće više tražiti ni osnovni ni novi porezi. Međutim, seoske vođe su pred konzulom Orlovim tada otvorile dušu “Javi našem caru kako mi ovdje živimo i kaži mu da ga molimo da nas oslobodi, jer ovako više ne možemo živjeti.”44

Austrougari nisu odustajali od svoje propagande ni onda kada se buna smirivala. Vasilije Popović arhimandrit manastira Sv. Trojice kod Pljevalja, izvještavao je da njihovi oficiri odlaze u srpski logor u Čemerno skoro svaki dan na čelu sa svojim generalom da bi pobunjene Srbe “sokolili i junačili ih” slobodom i pozivani su od generalovog fondcidera da pod Austriju i njezinu upravu upisuju se, i kad se upisuju da nemaju ničega više bojati se, Turci im sada ništa ne smiju, Austrijska će ih vojska pomoći.45 Slično je izvještavao i Miroslav Spalajković, srpski konzul u Prištini, po pričanju pojedinih seoskih domaćina: austrijskn činovnici, njihovi agenti i naročito fondcindar austrijskog generala u Pljevljima dolazili su k njima u logore, sokolili ih, svaku im pomoć obećavali, čak im i oružje nudili, samo da dadu svoj pismeni pristanak da će primiti austrijsku upravu…

Zahvaljujući g. Orlovu ta neprijatna eventualnost ovom prilikom je otklonjena… Dakle, vidi se da se sadašnjom bunom htjelo da se cio Pljevaljski sandžak pod Austriju upiše i njezinu upravu traži.”46 Učitelj Stevan Samardžić 7. februara 1906. g. opisuje događaj iz sela Hoćevine kod Pljevalja… Ovdašnji austrijski đeneral Fojgel upitao je jednog seljaka iz Oćevine, koji mu je prodavao sijeno i slamu, ”šta učiniše na vašem zboru, imate li pušaka, čuo sam da vam do sada ne daju Srbija i Crna Gora, da se potpišete pod nas, mi bi vas od agnama, zama i od mnogo čega oslobodili, no sad kako vam drago, a dok se sad ne potpišete ili pobunite, one vam iz zatvora puštati neće.”47 Na osnovu navedenih izvještaja J. Jovanović, inspektor u Ministarstvu unutrašnjih djela Srbije, zaključuje i Ministarstvu inostranih djela dostavlja sledeće mišljenje „… Austrougarske vlasti danju i noću u zbjegovima među našim narodom, mute… Vrhovnom odboru je vrlo dobro poznato da se u pljevaljskom sandžaku, u kome Austrija drži jedan dio okupatorske vojske, svake godine dešavaju pobune Srba protivu Turske vlasti… cilj je toga da se izazove jači narodni pokret protiv omrznute Turske uprave u kome bi se ispoljio i turski fanatizam i time dao povod da se okupacija Bosne i Hercegovine produži na Sandžak i eventualno i dalje do Mitrovice.”48 Ovim bi se, dalje se navodi, išlo do razdvajanja Srbije i Crne Gore i ugrozila njihova državna nezavisnost..Pobune u pljevaljskom Sandžaku su rezultat austrijskog rovarenja a dizane su protiv želja tadašnje Srbije, koja je jedva uspijevala da ih utiša. Srbija je tada za rad u ovim krajevima zadužila: Čeda Popovića, kapetana iz Užica, Teodosija Janjuševića, Mijata Jelića i Petra Tošića. Međutim, odlučujuća je bila nacionalna svijest pravoslavnog stanovništva i seoskih prvaka u ovim krajevima koji su strogo vodili računa “da se dotrajali turski drveni jaram ne zamijeni gvozdenim austrijskim”.

PROPAGANDA MEĐU ARNAUTIMA

Snažnu propagandu Austro-Ugarska je organizovala i među Arnautima, posebno onim katoličke vjere. O tome je srpski carinik sa Javora 24. oktobra 1890. godine javljao: “…Danas je bio kod nas jedan Turčin iz Gusinja koji … mi kaza ovo: Austro-Ugarska sa svojom politikom i sa novcima jako radi među Arnautima, i svi su izgledi, da će se uspjeti, te na svoju stranu pridobiti sve vođe Arnauta. On mi reče da se od tih vođa, već može čuti, kako oni kažu ostalima, da su oni sa Austrijom jedne vjere i jednog plemena. Sa druge strane mnogi to Turci žele, da dođe, ma ko pa makar i čifutin bio.”40

Varošica Janjevo i okolina, ranije dubrovačka kolonija, naseljena pretežno stanovništvom katoličke vjere, bilo je interesantno za austrougarsku propagandu. O tome je izvještavao Svetislav Simić, srps- ki konzul u Prištini: “…u svom izvještaju PP br. 179 o katoličkoj propagandi na Kosovu imao sam čast, pored ostaloga, svratiti Vam pažnju i na značaj Janjeva kao središta za njezino širenje. S toga bar što mu pridaju veliku važnost oni kojima ta propaganda služi kao oružje doveden je tamo od skora učitelj jake spreme… Od kako je taj novi učitelj otpočeo raditi u Janjevu se osjeća življi pokret, na čije je razviće potrebno obratiti posebnu pažnju. Prvi pokušaj novoga učitelja bio je da uvede crkvu na mjesto talijanskog jezika, na kome su se pjevale neke pjesme, narodni jezik, koji je po njemu hrvatski. Sa đacima je u horu otpočeo pjevati “hrvatski”, ali se to nije dopalo popovima, te su mu zabranili i istjerali ga iz crkve… Drugi pokušaj novog učitelja bio je da se ustanovi u Janjevu čitaonica, koja bi primala dosta novina. Te bi novine razumije se bile hrvatske i dolazile bi preko Austrijskog konzulata u Skoplju. Mnogi su Janjevci s početka pristali plaćati za ovu svrhu po napoleon, ali kad je došlo do plaćanja izrodi se spor, i taj se pokret razbije… popovi su protiv njega (učitelja)… Narod je pak u ovom sporu po srijedi i traži da se održi stanje kakvo je danas, bez ikakvih novina…”50 Austro-Ugarska propaganda slala je često i brojne katoličke biskupe i druga sveštena lica na Kosovo i Metohiju u Makedoniju i drugdje da širi katoličku misiju kod srpskog pravoslavnog naroda.51

O sveobuhvatnom radu Austrije kod Arnauta na Kosovu, srpski konzul Svetislav Simić, u izvještaju od 29. oktobra 1899. godine, posebno ukazuje “…u više svojih izvještaja sam bio slobodan skretati Vam pažnju na pojave po kojima se jasno vidi, da iza ovoga posljednjega pokreta među Arbanasima stoji Austrija… kako Austrija živo radi na sve strane i kako je u posljednje doba prosula silan novac među Arbanase u pećkom kraju… kad se ima na umu nekadašnje držanje skadarskog austrijskog konzula u pokretu arbanaškom, koji se manifestovao u stvaranju, poznate mu lige, današnji rad austrijskih konzula u Skoplju i Prizrenu i bezbrojnih agenata po ovim krajevima izgleda da se može tumačiti kao izraz uvjerenja da je došlo vrijeme da se beru plodovi… Polazeći od fakta da su Arbanasi svjesno ili nesvjesno, oruđe, kojim rukuju, kako im kad trebaju, austrijski agenti, ja mogu u njima da gledam, glavnu opasnost, u toliko prije, što sam uvjeren da bi se oni vrlo lako mogli smiriti, kad bi to samo iskreno htjela vrhovna turska vlast. Opasniji za nas oni koji stoje iza njih kao pokretači, a to su austrijski agenti… Ova je propaganda u službi političkim aspiracijama Austro- Ugarske, a glavni su joj naslon za rad – fande, jako arbanasko pleme, čiji su visovi rasprostrti po sandžacima pećkom i prizrenskom. Poli- tički čak agenti austrijski rade u dva pravca: i među Arbanasima i među Srbima. Poznato je da su mnogi arbanappsi platežnici austrijskih konzula, koji preko njih rasprostiru svoj uticaj i svoje težnje. Politička povlađivanja Arbanasima, koju je Sultan prihvatio, i ako izgleda da je na nju bio upućen silom prilika, stvorenih odredbama Berlin- skog ugovora, biće da mu je, ako je sudeći po učešću austrijskih konzula U stvaranju Albanske lige (1878), sugerisana od one strane, koja je mogla da predviđa da će ona povesti ovim današnjim posljedicama…”32

Podržavajući Arbanase Austro-Ugarska je htjela da ih odvoji od Srba i tako iskoristi za svoje ekspanzionističke ciljeve. Sa ovim cšvem je inicirana ideja o njihovoj vjerskoj autonomiji. O tome je 2.decembra 1911. godine izvještavao Jovan Jovanović, srpski generalni konzul u Skoplju, austro-ugarski konzul u Mitrovici preko svojih agenata, navodi Jovanović, utiče na Arbanase “da i oni kao što su Bugari učinili, upute konzulatima velikih sila u Makedoniju, memorandum u kome će predstaviti sadašnje stanje kao nesnosno i tražiti autonomiju pod zaštmtom sila.”53

Sljedeći korak austro-ugarske politike prema Arbanasima biće stvaranje Albanske države (1913), kao protiv teža širenja Srbije i Crne Gore u ranijim etničkim granicama.

POLITIKA I PROPAGANDA NAKON ANEKSIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Nakon Mladoturske revolucije (1908) Austro-Ugarska je iskoristila nesređeno stanje u Turskoj i septembra 1908. godine proglasila dugo pripremanu aneksiju Bosne i Hercegovine. Nakon toga povukla je sve svoje posade sa puta od Prijepolja do Pljevalja, povukla se i privat- nih stanova u Prijepolju, stvari otcremila za Sarajevo i sa vojskom se stacionirala u Pljevlja. Austro-ugarski konzul u Pljevljima proturio je kod muslimana vijeet da će “ovdje čim ode austro-ugarska vojska doći srpska”, pggo mu je polazilo za rukom da posije razdor između Srba i muslimana.

Ubrzo zatim,”sva vojska njihova, oficiri, konzul i sve uopšte austrijske porodice, koje su ovdje nastanjene bile i bavile se trgovinom ili čim drugim, sve je to nalustilo Pljevlja i odselilo se u Bosnu… Niko od njih nije ostao, trgovinske radnje su u bescelje prodali, kuće ostadili i prešli u Bosnu… Turske vlasti ispratile su Austrijance sa propisanim počastima…na oproštajnu večeru od Srba nije niho otišao sem dvojice braće Šećerovića… Švabe su na brzu ruku prodale radnje, imanja i otišli posramljeni i omrznuti…”54

Iako su iznenadnim odlaskom Austro-Ugara Srbi bili ekonomski oslabljeni sa neskrivenim zadovoljstvom su doživjeli njihov odlazak Međutim, radost je bila pomućena aneksijom Bosne i Hercegovine. Ovaj potez Austro-Ugarska je pravdala nemoći Turske da sredi stanje u ovoj provinciji, pa se ona navodno javljala u ulozi spasitelja. Srpski narod u Staroj Srbiji, posebno u Raškoj doživljavao je aneksiju kao napad na svoje vitalne nacionalne interese. I muslimansko stanovništvo anek- siju je vidjelo kao atak na tursku državu i svoj do tada privilegovani položaj.

Petar Kosović, direktor Gimnazije u Pljevljima, javljao je o rascoloženju srpskog naroda da se bori za odbranu Bosne i Hercegovine “…sve je spremno da uzme pušku i pođe na Bosnu. Bilo ih je na hiljadu iz same varoši (Pljevlja) otišlo je do 50 njih da pređu granicu i da se upišu u Srbiju u dobrovoljce. Neki su prešli, a neki su vraćeni sa granice. Ima i Turaka da se prijavljuju za dobrovoljce…”55

U novom izvještaju Petra Kosovića takođe iz Pljevalja kaže se “…Nigdje se, može biti, ne prati sa tako napregnutom pažnjom razvoj političkih događaja izazvanih aneksijom Bosne i Hercegovine kao kod našeg naroda u Sandžaku, naročito razvoj sukoba između slobodnih dviju srpskih država s jedne i Austro-Ugarske s druge strane… Takvo je stanje trajalo do prije nekoliko dana, do onog dana kad je srpska vlada po savjetu Rusije napustila svoje zahtjeve i apelovala na pravičnost velikih sila povjerivši njima svoju stvar…”56

Tako je mnogo napora obuzdano naraslo narodno raspoloženje za borbu radi oslobođenja okupirane Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske.

I poslije povlačenja svojih garnizona iz Pljevaljskog sandžaka Austrija nije prestala sa svojom propagandom. Naprotiv, pojačala je . Glavni čovjek za ovaj rad bio je titularni Mehmed paša Bajrović prema kome je, ne samo kod pravoslavnog nego i kod muslimanskog stanovništva, vladalo veliko neraspoloženje zbog njegovih veza i putovanja u Beč. U Turskoj štampi u Carigradu nazivan je austrijskim čovjekom, koji je išao tamo da poradi na obnovi austrijskog konzula- ta u Pljevljima.57

U cilju austrijske propagande je i pridobijanje i običnih ljudi preko kupovine konja od Srba iz Raške oblasti “…od koga se kupi konj prodavac ga i sprovodi u Beč o državnom trošku. Iz kakvih se razloga ovo čini ne zna se, ako nije da seljaci vide Beč i njihovu silu”.58 U ovakvoj akciji naročito su na udaru srpski trgovci. Crevarskom trgovcu iz Pljevalja Bošku Obradoviću bio je zabranjen ulazak u Bosnu od strane austrijske vlade. Obradović je potom uložio žalbu kod zemaljske vlade u Sarajevu. Razlog je saznao od austrijskog činovnika prilikom službenog susreta na granici što je vlada saznala da je on veliki srpski agitator” i da je navodno dao iz svojih sredstava za srpsku propagandu u Bosni 6000 kruna. Obradović se na to branio da je lojalan Aus- triji i da je siromah koji to nije mogao učiniti. Potom mu je austrijski činovnik predložio “da je jedini način da se opere i pokaže da je prijatelj Austrije ako sada bude dostavljao sve što se radi u Pljevljima i okolini”.59 On je ovo odbacio.

Nakon Balkanskih ratova Austro-Ugarska je pojačala svoju propagandu protiv Srbije i Crne Gore. Ovo se jasno navodi i u radovima Arčibalda Rajsa. U Švajcarskoj se živjelo od uvjerenja da je ultimatum Srbiji 1914. godine bila objava rata, da će Austrija ohrabrena od Njemačke pokušati da potčini balkanske zemlje, koje su se opirale njenom prodoru na istok. Austrijanci razočarani ishodom balkanskih ratova gledali su da to anuliraju jednim pobjedonosnim ratom protiv Srbije. Austrijski konzul u Lozani jedne večeri povjerio se Rajsu “…Pazite, kod nas se u Austriju više ne može. Svijet je nervozan, nezadovoljan, unižen. Jedino jedan pobjedonosni rat može nas izvući iz ovog stanja”.

Radi toga je došlo do povlačenja uloga u stranim bankama i potom naredbe za mobilizaciju- Rajs je na osnovu i ovih saznanja zaključio da su NJemci i Austro-Ugari htjeli i otpočeli ovaj svjetski rat”. Oni su još prije početka rata odlučili da unište demokratski i slobodarski srpski narod, koji ljubi svoju slobodu, te stoga privlači Srbe i druge slovenske narode. Sa ovim ciljem Austro-Ugarska je organizovala snažnu antisrpsku propagandu preko štampe, da Srbi navodno vrše zločine, te da im se ne treba predavati. Njeni oficiri su vojsci izdavali naredbe da u Srbiji postupaju sa “najvećom strogošću i najvećom surovošću i najvećim nepovjerenjem”. Austrija je sa mržnjom krenula na Srbiju ”da istrijebi cio narod a ne samo njegove vojnike, ubijajući bez razlike borce, žene, djecu i starice”, rušeći materijalna i kulturna dobra srpskog naroda. Radi toga je bila upregla svu svoju politiku i propagandu kako u oslobođenoj Kraljevini Srbiji i u neoslobođenoj Staroj Srbiji. Pričinjeni zločini Austro-Ugara, kasnije Njemaca i Bugara, koje je Rajs isljeđivao, su rezultat dobro pripremljene i organizovane dugotrajne antisrpske propagande, kakvu svijet do tada nije poznavao i vidio.

1 Stanoje Stanojević, Narodna enciklopedija SHS, Zagreb 1936. knj. 2. “Vardar”, ilustrovani kalendar za 1907. godinu, str. 25 – 36. i drugo.
2 “Srpske novine“ od 1. jula 1875.
3 Spomenica o Hercegovačkom ustanku 1875, Beograd 1928, XVIII
4 Spomenica o Hercegovačkom ustanku 1875, Beograd 1928, XVIII
5 Vladimir Ćorović, Istorija Jugoslavije, Beograd 1989, str. 528-529
6 Nikola Škorović, Pregled Istorije crne Gore 1500-1918, Podgorica 1931. str. 35
7 Novak Ražnjatović, Pitanje Novopazarskog sandžaka na završetku velike istočne krize (1877-1878), Srbija u završnoj fazi velike istočne krize 1877-1878, Zbornik radova Istorijskog instituta SANU, knj. 2, Beograd 1980.
8 Istorija srpskog naroda, grupa autora, Beograd 1994. knj. VT-I, str. 263.
9 Arhiv Srbije, Ministarstvo inostranih djela, političko – prosvjetno (dalje AS, MID – PP) 1893, br. 179.
10 AS, MID – PP, 1907, br.87
11AS, MID – PP, 1907, br. 126
12 AS, MID – PO, 1891, br. C / 3
13 AS, MID – PO, 1890, br. i / 26
14 Istorija srpskog naroda, grupa autora, Beograd 1994. str.287.
15 Slavenko Terzić „Bosanska nacija”, „Politike” od 25. V 1992. god.
16 AS, MID – PO, 1890, br. i / 26
17 AS, MID – PO, 1891, br. c / 3
18 AS, MID – PP, 1898, br. i / 20
19 AS, MID – PP, 1893, br. 179
20 AS, MID – PP, 1902, br. 160
21 AS, MID – PP, 1912, br. 282
22 AS, MID – PP, 1912, br. 282
23 AC, MID – PP, 1897, br. 236
24 AC, MID – PP, 1987, br. 777
25 AC, MID – PP, 1898, br. 650
26 AS, MID – PO, 1905, br. 291
27 AS, MID – PP, 1905, br. 353
28 AS, MID – PP, 1908. br. 48
29 AS, MID – PP, 1908. br. 48
30 AS, MID – PP, 1908. br. 48
31 AS, MID – PP, 1897. br. 236
32 AS, MID – PO, 1899. br. I /21
33 AS, MID – PP, 1898. br. 175
34 AS, MID – PP, 1896. br. 174
35 AS, MID – PP, 1893. br. 179
36 AS, MID – PO, 1891, br. N / 4
37 AS, MID – PP, 1910, br. 6
38 AS, MID – PP, 1911, br. 758
39 AS, MID – PP, 1909, br. I / 17
40 Arhiv Srbije, MID – 1111, 1905, br. 353
41 AS, MID – PP, 1905, br. 353
42 AS, MID – PP, 1905, br. 353
43 AS, MID – PP, 1905, br. 353
44 AS, MID – PP, 1905, br. 353
45 AS, MID – PP, 1905, br. 291
46 AS, MID – PP, 1905, br. 353
47 AS, NIID – PP, 1906, br. -1
48 AS, NIID – PP, 1906, br. -1
49 AS, MID – PO, 1890, br. C / 9
50 AS, MID – PP, 1899, br. 229
51 AS, MID – PO, 1890, br. I / 9 ; AS, MID – PP, 1897, br. 770; AS, MID – PP, 1911, br. 758;
52 AS, MID – PO, 1899, br. I/21
53 AS, MID – PP, 1911, br. 758
54 AS, MID – PP, 1908, br. 49
55 AS, MID – PP, 1908, br. 49
56 AS, MID – PP, 1909, I / 17
57 AS, MID – PP, 1908, br. 49
58 AS, MID –  PP,1910,  br. 6
59 AS, MID –  PP,    1910, br. 26
60 Rodolf Arčibald Rajs, Šta sam video i doživeo u velikim danima, Dereta, Beograd 1991, strana 1.
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na avgust 7, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , , , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: