RSS

Joko Nenadić: Zločini i tortura nad narodom u Crljenicama i okolini pri kraju i nakon II Svjetskog rata

01 Aug

Pljevlja, 10. novembar 1941. Italijanski snimak

(“DAN”, feljton, Podgorica, 9.08.2012-11.08.2012.)

Zlostavljanje Vuka Brašanca i bratstvenika

Najdrastičnije metode prebijanja i maltretiranja primijenjene su prema najboljem, najbogatijem domaćinu Vuku Brašancu, iz sela Ljeljanice, uz granicu sa Pljevljima, sela koje inače, teritorijalno pripada Srbiji. Vuka Brašanca su ljudi iz UDB-e, kojima je rukovodio Ljubo Vuković, izvodili iz kuće zimi kada su od hladnoće drveni krovovi na kućama pucali, svlačili ga nagog, polivali hladnom vodom i tjerali po snijegu da ide bez odjeće i obuće, po sat i više vremena, sve dok mu tijelo ne postane crno. Onda su ga vezivali za telefonski stub ili neko stablo, udarali ga volujskim žilama, lancima i slično, tražeći od njega da prizna da je četnički jatak, na čelu sa Božom Bjelicom i Dragom Brašancem, koji su se krili po šumama dijela Srbije i Pljevalja. Kada je padao u komu, donijeli bi ga kući polumrtvog. Te strahote Vuk je preživio i umro je u dubokoj starosti, čuvajući ovce u mjestu Brezojevica – Ljeljanica. Na mjestu njegove smrti, njegov sin Božo je podigao mermerni spomenik. O svemu ovome pokojni Vuk mi je pričao kad sam nailazio iz lova kroz Brezojevicu, gdje je uvijek čuvao ogromno stado ovaca. U grupu ljudi koji su zlostavljani i prebijani bez krivice, spada i slučaj Radoja – Gliše Brašanca iz Adrovića, koji je jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata bio učitelj u osnovnoj školi u Adrovićima, nakon odlaska učiteljice Mile Novović. Neko je Radoja od ljudi kojima je strana istina, spletkaroša i cinkaroša iz sela, a kasnije je saznao ko su ti ljudi, mada se i sada zna ko su (čija imena neću pominjati), oklevetao kod UDB-e u Pljevljima. UDB-a je Radoju poslala poziv, njihov uhodani recept, da im se javi određenog dana. Radoje se odazvao pozivu i došao kod njih. Odmah su ga uhapsili i strpali u zatvor, u podrumske prostorije, u samicu zgrade UDB-e na Stražici. Te prostorije su uske, bez patosa, pune vlage, bez prozora, samo pri vrhu sa otvorom sa rešetkom. Tu je nesrećni Radoje tamnovao više od pola godine, ni kriv ni dužan na pravdi Boga. U svako doba dana i noći prebijan je i maltretiran, odvođen u noću u selo Jugovo, gdje se nalazio bezdan bez dna, gdje su UDB-ovci bacali žive ljude. Plašili su Radoja da će ga tu baciti. Nakon toga, ponovo su ga vraćali u ćeliju, prebijali, tražeći od njega da prizna da je agitovao kod seljaka da ne ulaze u Seljačku radnu zadrugu. Radoje nije mogao da prizna ono što ni u snu nije sanjao, a kamoli za to agitovao. Njegova majka Stojka zakucala je na mnoga vrata tadašnjih moćnika i prijatelja i niko nije htio da joj kaže gdje joj se sin jedinac Radoje nalazi. Kukala je svaki dan, jer je mislila da je ubijen. Radoje je pušten iz zatvora, pošto nijesu mogli utvrditi nikakvu krivicu. Jedan njegov komšija, inače član Saveza komunista, koji se uvijek družio sa Radojem, čije ime neću pominjati, više puta je pozivan i saslušavan od strane načelnika službe UDB-e u Pljevljima. Čak mu je i prijećeno da će i on biti strpan u zatvor ako ne kaže ono što su drugi lagali protiv Radoja. Pošteni komšija nije podlegao pritisku i prijetnjama da laže protiv Radoja već je, naprotiv, tražio od načelnika UDB-e da dovede ljude koji su pričali laži protiv Radoja, te da se suoče. Mnogo kasnije, Radoje je pričao šta je preživio u zatvoru. Prije izlaska iz zatvora UDB-a ga je ošišala, jer mu je kosa bila pala do pola ramena, a bradu su obrijali, pošto je bila izrasla do pasa.

Tužna je priča oko likvidacije Luke Brašanca, od oca Josa i majke Vasilije Brašanac. Luka, koji je rođeni brat Draga Brašanca, bio je veliki domaćin, odličan komšija i pošten čovjek. Da bi se shvatila tragedija ove plemenite porodice, treba istaći da su Joso i Vasilija imali u braku šest sinova: Draga, Jovana, Petra, Milana, Luku i Vasilija. Svi su završili srednje i visoke škole izuzev Luke, koga su roditelji opredijelili da ostane da radi na imanju. Jovan, Petar i Milan poginuli su u toku Drugog svjetskog rata, vjerovatno, na Zidanom mostu. Drago je poslije oslobođenja poginuo u selu Rabitlje, na mostu Ćehotine u Durutovićima, od zasjede koju je OZN-a postavila za ostatke četnika poslije Drugog svjetskog rata. Luku je UDB-a ubila poslije oslobođenja, na podmukao način. Naime, njegov najstariji brat Drago bio je odstupio preko Drine. Nije uspio da pređe do Zidanog mosta, vratio se i predao partizanima u okolini Pive. Odveden je na Cetinje, gdje je osuđen na smrt strijeljanjem jer su, navodno, pod njegovom komandom likvidirani neki zarobljeni partizani. Drago je uspio da pobjegne iz zatvora sa još nekoliko zatvorenika. Pričalo se da je stražaru, koji ih je izvodio u zatvorsku šetnju, bacio kantu luga u oči i pobjegao. Vratio se u rodni kraj i skrivao se zajedno sa Božom Bjelicom po planinama Sandžaka. Nije poznato da je ma kome učino neko zlo. Naprotiv, u toku okupacije pomagao je i savjetovao narod da se sklanja od svake vojske. UDB-a je često pozivala brata Luku, koji je čitavo vrijeme bio kod kuće, obrađivao veliko imanje u Adrovićima i Potrlici. Maltretirali su ga i tražili da kaže da li Drago dolazi kući i gdje se krije. Luka je uvijek govorio da ga nije vidio od kako je odstupio put Zidanog mosta.

Likvidacija Luke Brašanca

Jednog dana, pošto Udba nije mogla ništa utvrditi poslala je poziv Luki da dođe u Babine pred noć kada sunce zalazi, i da sa sobom ponese hranu za dva dana, kao i posteljinu za pokrivanje, kako se Luka ne bi pokolebao da ne dođe, da ne posumnja na najgore. Sličnih pokušaja bilo je prije toga kobnog dana, ali je Luka to vješto izbjegavao, javljajući se Udbi u toku dana u Pljevljima. Toga dana krenuo je ne sluteći da ga u jednom dolu ispod kuće Nikole Bena čeka Udbina zasjeda iz Pljevalja. Kada se približio na bliskom odstojanju, mitraljez ga je pokosio, pogodivši ga u glavu i grudi. Pao je pokošen kao snop žita. Dva dana nakon njegovog odlaska majka Vasilija je pripremila hranu, odjeću za presvlačenje i krenula da mu sve to odnese, misleći da je u pritvoru u Babinama. Našla ga je mrtvog u dolu, razmrskanog mozga i poprskanog osušenom krvlju. Pokupila je dijelove razmrskane glave u maramu i vratila se nazad kukajući i tužeći iz sveg grla do svoje kuće. Ja sam se tada sa ostalim đacima nalazio u dvorištu osnovne škole. Kada smo čuli da neko kuka, svi smo stali, a zatim utrčali kod učitelja Milana Terzića i obavijestili ga o onome što smo čuli. Učitelj je istrčao, a kada je shvatio o čemu se radi, naredio nam je da uzmemo knjige i idemo kući. U međuvremenu su dotrčale komšije i pošle u susret Vasiliji. Luka je sjutradan sahranjen na groblju Adrovići, bez ikakve ceremonije. Tadašnjoj Udbi iz Pljevalja to nije bilo dovoljno, već je riješila i da likvidira najmlađeg preostalog sina Vasilija, koji je bio na studijama u Zagrebu. Međutim, dekan Filozofskog fakulteta – odsjek istorije, kao i ostali profesori, kada su dobili obavještenje od Udbe, odmah su pozvali Vasilija i saopštili mu da su dobili obavještenje i namjeru Udbe iz Pljevalja. Savjetovali su mu da se odmah ispiše sa fakulteta i da se prepiše na fakultet u Beogradu, i da se nikome ne javlja dok ne prođe zlo vrijeme. Zahvaljujući tim divnim ljudima Vasilije je preživio, završio fakultet i ostao u Beogradu da predaje istoriju kao profesor, gdje i danas živi sa porodicom. Ovo mi je lično Vasilije pričao. Iz svega se ovoga vidi koliko je narod moga zavičaja pretrpio zla od pojedinaca, koji su ubijali i maltretirali poštene ljude. Napominjem da u selima Crljenice, Crni Vrh, Adroviće, Ograde, pa i šire nije bilo nijednog prvoborca, nosioca partizanske „Spomenice 1941”, koji bi štitili taj narod. Najveća zla su učinili većinom amnestirani četnici zvani „đikani”, da bi opravdali sebe što su bili u četnicima.

U daljem dijelu tekstu iznijeću kratki osvrt o doseljavanju Nenadića u pljevaljski kraj, o vlasti koja je vladala u vrijeme doseljavanja, o promjeni vlasti, oslobođenju od Turaka, o potpadanju pod austrougarsku vladavinu, ujedinjenjeu u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i, nakon toga, o Drugom svjetskom ratu.

Nenadići, koji danas žive u pljevaljskom, prijepoljskom i užičkom kraju porijeklom su iz Pipera, blizu Podgorice. To je konstatovano na osnovu porodičnog stabla koje je uredno vodila i vodi porodica Nenadić u Piperima. Prema njihovim saznanjima, jedan dio Nenadića se odeslio u Drobnjake, a kasnije u pljevaljski kraj za vrijeme turske vladavine. U novom kraju, Nenadići su se dobro snašli i solidno su živjeli.

Pljevlja su oslobođena od Turaka 1912. godine. Oslobodila ih je srpska vojska. Međutim, kada je izbio Prvi svjetski rat, Pljevlja je okupirala Austrougarska 1916. godine. Pljevlja su oslobođena ispod jarma Austrougarske 27. oktobra 1918. godine. U borbama protiv austrougarske vojske učestvovali su i Nenadići. Do ujedinjenja u zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca došlo je 1. decembra 1918. godine u Beogradu. Grad Pljevlja poslije 1918. godine izgledao je vrlo loše, fenjeri na direcima, sokaci posuti šutom, u avlijama i dvorištima štale za stoku. Glavna ulica djelimično ispred dućana pokaldrmana, a ostali dio posut šutom. Dućani i zanatske radnje pokrivene ćepencima. Pljevaljski kraj je bio čisto poljoprivredno-stočarski bez industrije. Vladali su feudalni i kmetski odnosi. Ogromne posjede imao je manastir Svete Trojice i pojedini muslimani. Vlada Kraljevine Jugoslavije donijela je propis za sprovođenje agrarne reforme. Ovim propisima ukinuti su feudalni odnosi. Čivčije koji su obrađivali zemlju velikoposjednika proglašeni su vlasnicima, s tim što je država ranijim vlasnicima garantovala nadoknadu. Donošenjem zakona o uređenju agrarnih odnosa, definitivno su ukinuti čivčijski odnosi. Čivčije su proglašene vlasnicima bez naknade ranijim vlasnicima. Privredni razvitak pljevaljskog kraja u novostvorenoj državi sporo se razvijao. Stočarstvo i rudarstvo su i dalje osnovne privredne grane. Poljoprivredni proizvodi bili su jeftini, a industrijski proizvodi skupi. Otvorene su prodavnice konfekcije obuće, što je doprinijelo propadanju sitnih zanatlija.

Ubistvo popa Rista Nenadića

Zdravstvena zaštita u Pljevljima je bila vrlo slaba, pa je bila velika smrtnost djece. Dom zdravlja je podignut 1928. godine i radio je do podizanja medicinskog centra. Dom je imao sva odjeljenja, dobijao je osvjetljenje od agregata, koje je poklonio patrijarh Varnava Rosić, koji je bio rodom iz Pljevalja. Ekipe ljekara iz Beograda dolazile su u Pljevlja i vršile pregled građana. Novonastala država Srba, Hrvata i Slovenaca uvela je višepartijski sistem po uzoru na ostale demokratske države. Ovom prilikom potrebno je istaći da je došlo do zaoštravanja odnosa između muslimana i Srba na nacionalnoj osnovi. Pojedini muslimani se odmeću u komite i vrše zločine, a vlast je tada sprovodila teror nad muslimanima, koji su smatrani jatacima odmetnika. U tom vremenu 1924. godine, došlo je do ubistva popa Rista Nenadića, koji je bio sveštenik-paroh u selu Dubočica. Posumnjalo su da su zločin počinili muslimanski odmetnici. Međutim, kasnijom istragom je utvrđeno da su zločin izvršili sreski načelnik Ljubo Damjanović iz Srbije, sreski povjerenik Dimitrije Knežević iz sela Vaškova i sluga u manastiru Dubočica Božo Knežević iz sela Kalušića. Prva dva zlikovca natjerali su slugu Boža da ubije popa sjekirom. Tako je otpala sumnja da su muslimanski odmetnici počinili zločin i prestao je teror nad muslimanima. Ristovi sinovi Vojo i Bogdan, po završenoj školi, bavili su se politikom. Vojo je izabran za saveznog poslanika 1931. godine u Skupštini Kraljevine Jugoslavije. Bio je najmlađi poslanik. Takođe je, u drugom mandatu ponovo izabran za saveznog poslanika 1935. godine. Bogdan je bio diplomirani pravnik. Izabran je za predsjednika Sreza Pljevalja 1932. godine i na tom mjestu ostao sve do 1944. godine, sa malim prekidima 1941. godine, kada je bila uspostavljena ustaška vladavina. Za vrijeme dok je bio predsjednik Sreza, Bogdan je izgradio Termoelektranu u Pljevljima 1936. godine, koja je neprekidno radila do 1950. godine, kada je izgrađena nova. Izgradnjom prve Termoelektrane poskidani su fenjeri sa ulica i petrolejke su izbačene iz domaćinstava. Treba istaći da su Bogdan i Vojo postali vlasnici Rudnika uglja. Ugalj je eksploatisan primitivno. Rudari su kopali rudu ručno i iznosili na pačkama. Kad je izgrađena Termoelektrana najveće količine iskopanog uglja trošene su u njoj. Pričali su mi roditelji da su Bogdan i Vojo sirotinji u Pljevljima davali ugalj za ogrev besplatno – Srbima i muslimanima. Tako su stekli veliko poštovanje u Pljevljima, kako kod muslimana tako i kod pravoslavnih, pa ne čudi činjenica da su na izborima, Vojo za saveznog poslanika, a Bogdan za predsjednika pljevaljskog Sreza, pobjeđivali svoje protivkandidate. To će im se osvetiti tokom Drugog svjetskog rata. Njemačka je bez objave rata 6. aprila 1941. godine bombardovala Beograd. Mladi kralj Petar sa ministrima napušta Beograd i odlazi u inostranstvo. 17. aprila potpisana je bezuslovna kapitulacija. Srpski narod se podijelio na četnike i partizane. Na čelu četničkog pokreta nalazio se Draža Mihajlović, a na čelu partizana – KPJ Josip Broz Tito. Dražu Mihajlovića, kao komandanta kraljeve vojske u otadžbini, kao jedinu legalnu i priznatu vojsku, podržavala je Engleska, tj. njen predsjednik Čerčil. Četnicima je slato oružje, odjeća, obuća i hrana. Avioni su bacali bale Dražinoj vojsci. Partizani nijesu u početku bili organizovani kao vojska, već kao komite i gerila. Postavljali su zasjede Njemcima i Italijanima, rušili telefonske stubove, mostove i slično. Kasnije su od 1942. žestoko napadali Dražinu vojsku i tako je nastao bratoubilački rat. Partizani su prvu brigadu formirali u Rudom, pri bježanju od njemačkih jedinica za Bosnu i bosansku Krajinu. Tokom 1941. godine u opštini Pljevlja i okolnim selima dešavaju se čudne stvari. Italijani su se utvrdili u Pljevljima na taj način što su ih ogradili bodljikavom žicom i noću puštali struju. Po brdima su podigli karaule, organizovali propusnice za poljoprivrednike iz okolnih sela. U Pljevljima je smještena divizija Pusterija, na čelu sa generalom Đovanijem Ekspozitom. Italijanska vojska je bila korektna prema narodu, organizovala je kuhinje i davala hranu sirotinji besplatno i sve ostalo. Ovakvo stanje je trajalo sve do 1. decembra 1941. godine, kada su partizani pod komandom Arsa Jovanovića, napali Italijane u Pljevljima. Napad je propao, izginulo je mnogo partizana i Italijana. Italijani su odbili napad. Narod iz okolnih sela u Pljevljima, većinom sirotinja, radovala se napadu na Pljevlja, jer je računala da će opljačkati italijanske magacine u Pljevljima. Najbogatiji zemljoradnici i visokoobrazovani građani bili su protiv napada zato što su se plašili odmazde.

Stradanje porodice Terzić

Partizani su od početka ustanka ubijali sve viđenije ljude-školce i bogataše koje su zvali kulacima. Rukovodstvo ustanka na čelu sa Mošom Pijade i Milovanom Đilasom provodilo je to ideju. Pričalo se da su u partizane pošli većinom propali đaci, studenti i najamnici. U partizane su rijetko išli bogatiji i školovani ljudi. Poznato mi je da je od bogatijih porodica u partizane pristupila porodica Josa Mirkovića, brata mu Joje, porodica Cerović, Starčevići i još dvije porodice iz Pljevalja. Dakle, mali broj u odnosu na one siromašne, koji su masovno pristupili partizanima. Poslije napada na Pljevlja, Italijani su pojačali torturu nad narodom u Pljevljima i okolini.

Iz Prijepolja je 7. decembra 1941. godine, dakle poslije bitke na Pljevljima, krenula motorizovana italijanska jedinica da pomogne italijansku diviziju u Pljevljima. Neki neodgovorni, navodno, partizani, kako su ih nazivali komitama, postavili su zasjedu kod Savina Lakta i u usjecima na Jabuci, svirepo su likvidirali prethodnicu italijanske vojske koja se kretala na trociklima. Pričalo se nakon tog događaja da su italijanskim vojnicima vadili oči, sjekli polne organe i na kraju ih nabili na kolje. Kada je naišao oklopni dio kolone i kada je njihov komandant vidio svoje poklane i masakrirane vojnike, naredio je da se izvrši odmazda nad narodom. Prvi na udaru su se našli Terzići u Sažićima. U prvom naletu ubijeno je 20 osoba iz porodice Terzić. Ubijeni su starci, omladinci, djevojke i djeca. Kuće i drugi objekti su popaljeni. Dalje je nastavljeno ubijanje i paljenje sve do mjesta Trlice. Na Trlici ih je susreo Bogdan Nenadić, kao predsjednik Sreza sa komandantom divizije Pusterije Đovanije Ekspozitom. Oštro su upozorili komandanta prijepoljske jedinice da ne smije činiti zločine na teritorijama koje pripadaju Pljevljima. Ubijanje i paljenje je obustavljeno. Da nije bilo Bogdana niko ne bi bio živ. Bogdan je činio sve da zaštiti svoj narod, bez obzira na vjeru i porijeklo. Ističem primjer kada je Pavle Đurišić preuzeo likvidaciju muslimana u Sandžaku, kao osvetu za zvjerstva muslimanske jedinice Handdžar nad pravoslavcima u okolini Berana, Plava Gusinja i šire. Ta zloglasna muslimanska jedinica je pravoslavcima palila kuće, silovala djevojke, klala starce i djecu. Kada je Bogdan saznao da četnici kreću put pljevaljskog kraja 1942. godine naredio je djelovođi Milošu Đuroviću iz Potrlice da pod hitno krene u Potrlicu i Durutoviće, gdje su pretežno živjeli muslimani i potpisao bjanko propisnice kako bi Miloš popunio imena muslimana da bi sav muslimanski živalj pobjegao u blok u Pljevlja, koji su držali Italijani. Moj ujak iz Babina Slobodan Grbović, nosilac „Spomenice iz 1941”, Milutin Steljić, takođe iz Babina, nosilac „Spomenice iz 1941”, i Stihović, isto iz Babina (mislim da je poslije rata proglašen narodnim herojem) bili su pohvatani od četnika iz Vrbova, susjednog sela kod Babina, kada su svratili svojim kućama da se presvuku i uzmu hranu. Dva dana su ih držali vezane žicom bez hrane u školi u Babinama, a onda ih sproveli u Pljevlja i predali Italijanima. Otac Slobov, Gavro, noću je došao kod mojih roditelja i saopštio im šta se desilo. Moji roditelji su odmah pošli na konjima u Pljevlja kod Bogdana. Bogdan je odmah pozvao komandanta zatvora na Stražici i rekao mu imena zatvorenika i naredio da protiv njih ništa ne preduzimaju. Nakon razgovora lično je pošao na stražicu na razgovor. Poslije sat vremena vratio se kući i saopštio mojim roditeljima da će već sledeće noći kapija zatvora u ponoć biti otvorena kako bi oni mogli da pobjegnu. Tako je i bilo. Tačno u ponoć kapija im je bila otključana pa su pobjegli. Ostali su živi zahvaljujući Bogdanovoj intervenciji. Slobo je iz rata izašao sa činom pukovnika JNA i bio na vrlo odgovornim dužnostima. Da je bio na terenu Pljevalja kada je Bogdan uhapšen, ne bi dozvolio da bude strijeljan.

Slično rečenom, pričao mi je Milisav Sandić iz sela Vrbe-Meljak da su Italijani njegovog oca i djeda uhapsili prilikom povratka iz šume, gdje su sa kladarama-testerama sjekli šumu da bi podigli objekte koji su bili spaljeni. Naime, njihove kuće i štale spalili su Italijani zato što su pojedini neodgovorni partizani napali i razoružali italijansku posadu u njihovom selu i likvidirali je. Poslije tog događaja Italijani su izvršili odmazdu paljenjem kuća, a narod je izbjegao u šume. Njih dvojica Sandića su se vraćali iz šume prednoć. Usput su svratili da popiju vodu, ne sluteći da se tu u blizini nalaze italijanski karabinjeri. Italijani su ih uhvatili, vezali žicom, sproveli u Pljevlja i strpali u zatvor. Neki njihovi rođaci kada su za to saznali odmah su pošli kod Bogdana i ispričali mu sve šta se dogodilo. Na Bogdanovu intervenciju pušteni su iz zatvora i spašeni sigurne smrti.

Pogubljenje Bogdana Nenadića i Nićifora Lisičića

Bogdan Nenadić

Od građana u Pljevljima, niko od pravoslavnih ni od muslimana, nije pričao ništa loše o Bogdanu Nenadiću za vrijeme okupacije, dok je bio predsjednik Sreza. Naprotiv, svi su ga hvalili kao dobrog i poštenog čovjeka i kao nekog ko je štitio narod. Bogdana su naročito hvalili muslimani, smatrajući ga velikim prijateljem. Pri kraju Drugog svjetskog rata, Bogdanov brat Vojo, predlagao je da napuste Pljevlja i pođu u inostranstvo, da se sklone. Govorili su da se treba skloniti dok zlo ne prođe. Na to mu je Bogdan odgovorio da nikom ništa nije loše učinio, te da nema potrebe da ide u inostranstvo. Na kraju je odlučio 1945. godine da ode. Njega i Nićifora Lisičića, diplomatskog službenika u Vladi Kraljevine Jugoslavije, presreli su partizani. Doveli su ih vezane u Novi Pazar. Bez ikakvog razloga Đorđe Peruničić i Ilija Zečević naredili su njihovo hitno strijeljanje, koje je odmah izvršeno. Prije strijeljanja, pričali su stariji ljudi iz Novog Pazara, bili su podvrgnuti strašnom mučenju. Da bi opravdali svoj nezakoniti postupak, nakon nekoliko dana organizovali su suđenje i vojni sud je donio osuđujuću presudu, kojom ih je osudio na smrt. Mišo Radović, šura Bogdanov, pričao je poslije rata detaljno o ovom događaju. Kada je saznao za hapšenje njih dvojice, pošao je kod kuma Velimira Jakića i saopštio mu šta se desilo. Velimir je odmah napisao pismo i poslao kurira, tražeći da se Bogdan vrati u Pljevlja. Kada je kurir stigao u Novi Pazar, Bogdan je već bio pogubljen. Mještani Novog Pazara pričali su da su Bogdanovo i Nićiforovo tijelo bačeni u jednu krečanu (živi kreč) u blizini Novog Pazara. Na tom mjestu sada se nalaze stambene zgrade.

Nićifor Lisičić

Bogdanov brat, Vojislav Nenadić i Mirko Terzić pošli su u Grčku, a zatim u Ameriku, gdje su živjeli do smrti. Odah nakon rata, Bogdan Nenadić i njegov brat Vojo, kao i Nićifor Lisičić proglašeni su narodnim neprijateljima i njihova cjelokupna imovina je konfiskovana. Na imovini Nićifora Lisičića formirana je zemljoradnička zadruga, a Vojova i Bogdanova imovina – Rudnik uglja i ostala imovina, postali su društvena svojina. Počela je moderna eksploatacija uglja i njihove njive i livade su uništene, jer se ispod njih nalazio ugalj.

Moram istaći jednu veoma važnu činjenicu u vezi sa Vojom Nenadićem, za koju nijesam znao sve dok to nije u svojim knjigama objavio dr Aleksandar Stamatović. On je dugo istraživao po stranim arhivima i muzejima, koji čuvaju dokumentaciju iz Drugog svjetskog rata. U vezi sa Vojom Nenadićem, citiram iz Stamatovićeve knjige Dokument broj 32, Proglasem „Srbima Sandžaka” od 20. februara 1943. godine iz Štaba Limsko-sandžačkih četničkih odreda:

SRBIMA SANDŽAKA, „Mi smo pri kraju svoje borbe protiv komunista. Još samo po gdje koji kao gladna zvijer luta vašim šumama. Da i oni budu uništeni, dovoljne su i naše manje patrole. Zbog toga smo sada u mogućnosti da pogledamo i drugu stranu. Da pogledamo i na one, koji vam zagorčavaju život već mjesecima i mjesecima, koji vam otimaju vaša dobra, trguju sa vašim životima i ognjištima, vašom ličnom slobodom i domaćim mirom, koji su od opšte narodne nesreće napravili ličnu sreću. U takve ljude u prvom redu spada po svom izdajničkom i protivsrpskom radu poznati Vojo Nenadić iz Pljevalja. Vi ga znate još iz vremena Jugoslavije. I onda vas je lagao i živio od vaše lakovjernosti. Po slomu naše države on se, u društvu sa turskim izdajnicima, na krvav način poigrao sa vašim životima i ognjištima. Vi to vrlo dobro znate.

Pa ipak, dešava se da još i sada po neki Srbin zakuca na vrata turskog čankolisca Nenadića, da za svoje mukom stečene pare traži od njega usluge čak i da šuruje sa njim, raznoseći po selima Vojove laži. Krajnje je vrijeme da se ovim žalosnim pojavama stane na kraj. Zbog toga vam u ime pokreta koji predstavljamo u vašem kraju, PORUČUJEMO da ne nasijedate lažima poturčenjaka Nenadića, da izbjegavate svaki dodir sa njim, DA IZDAJNIKA ZAOBILAZITE KAO DA JE KUGOM ZARAŽEN! Inače, svakog Nenadićevog doušnika proglašavamo, kao i njega, izdajnikom Srpstva i primijenićemo na njega zakon odmazde. Iz Štaba Limsko-sandžačkih četničkih odreda, 20. februara 1943. godine.

Na osnovu navedenog vjerodostojnog dokumenta vidi se da je Vojo od strane četnika proglašen izdajnikom, pa se danas s pravom pitam kako je moguće da ga i četnici i partizani proglase izdajnikom?

Ubistvo maloljetnog Slavka Nenadića i njegovog oca

Partizanske vlasti, kako se vidi, olako su proglašavale ljude izdajnicima. U konkretnom slučaju logičnije bi bilo da su Voja proglasili za rodoljuba i borca za ljudska prava. Vjerujem da će Vojovim i Bogdanovim potomcima biti drago što istina postepeno izlazi na vidjelo. Sadašnje vlasti bi morale da vrate preostali dio nepokretne imovine Nenadićima, koji su bili njeni vlasnici, tj. njihovim potomcima. Zamolio bih sve građane iz Pljevalja i okoline, pogotovo one starije koji dobro pamte Drugi svjetski rat, da se oglase u vezi sa Bogdanom i Vojom Nenadićem, ako nešto znaju da su počinili negativno, odnosno da je neko postradao u toku Drugog svjetskog rata zbog njih ili njihovom krivicom. Ističem i najdrastičniji primjer nezakonitog zvjerskog ubistva Laza Nenadića i njegovog maloljetnog sina Slavka – Canula. Između dva rata Lazo je sa porodicom živio na Kovaču, pokraj puta Pljevlja – Čajniče. Bavio se zemljoradnjom, pa je jedno vrijeme bio i nadzornik puteva. Oženio je Vasu Plamenac, sa kojom je imao četiri sina: Miša, Jakšu, Slavka – Canula i Moma. Početkom 1945. godine na Kovač su su došla tri udbovca: Zečević, Spaić i Mršović. Došli su pred Lazovu kuću. Vasa je bila u kući, a Lazo u kotaru, mali Canule kod stoke, pokraj kuće. Vasa je izašla iz kuće da dočeka „goste”, te ih je pozvala da uđu u kuću. Nijesu se obazirali na to, već su produžili ispod kuće i uhvatili malog Slavka – Canula, koji je imao 16 godina. Najprije su ga maltretirali i mučili u prisustvu oba roditelja, a nakon toga rekli Canuli da će ga ubiti. Slavko je molio, ljubeći u noge ubice da ga ne ubiju. Lazo je molio: „Nemojte ljudi ubiti dijete, ubijte mene”. Odgovorili su mu da će mu prvo sina ubiti, pa će onda i njega. Majka Vasa, plačući, stala je ispred sina da ga zakloni od metaka. Jedan od zlikovaca gurnuo ju je i ona je pala. Pukla je mašinka i mali Canule je pao na zemlju mrtav. Plač i kuknjava roditelja oglasila se selom. Majka je tužila i milovala mrtvog sina. Zlikovci su sve to posmatrali i uživali u patnji roditelja. Jedan od zlikovaca upita Laza da li ima još nekog sina? Na to im Lazo odgovori: „Nemam, sve ste ih pobili, a vas će Bog. Doći će vrijeme kad će se vaša djeca stidjeti vaših zlodjela. Pogan je lako biti, a čovjek teško”, reče Lazo kroz plač. Pukao je plotun i Lazo je pao mrtav pored sina. Zlikovci su otišli zadovoljni obavljenim poslom. Vasu su ostavili da tuguje za sinom i suprugom. Sin Momo poginuo je 1942. godine, Mišo 1944, a Jakša negdje u Hrvatskoj 1944. godine.

U toku Drugog svjetskog rata poginuli su Jovan J. Nenadić, koji je mučen i na kraju zaklan u jednoj školi između Romanije i Rogatice. Slobodan Lazara Nenadić, po zanimanju krojač, u toku Drugog svjetskog rata uhapšen je od Njemaca i interniran u zloglasni logor Mathauzen, gdje je strijeljan 1944. godine. Milovan Save Nenadić sa Lokvica i Milojica Save Nenadić od Kule, nestali su kod Zidanog mosta. Miko Nenadić poginuo je negdje u Bosni. Milinko Nenadić, Mikov brat, poginuo je kao bombaš na Palama, kod Sarajeva, od njemačkog šarca iz bunkera, u koji je prethodno ubacio bombu kragujevku. Slavko Obrada Nenadić pošao je da služi vojsku, a poginuo na bugarskoj granici. Pričalo se da ga je na osmatračnici raznijela minobacačka mina. Sahranjen je negdje na Kosovu. Bio je neoženjen i imao je 23 godine.

Porodici Nenadić Drugi svjetski rat je donio gubitak njenih najmilijih članova. Većinom su bili školovani i poštovani od svojih komšija. Nakon ovog zlog rata, na skupovima i vašarima gdje se ostali narod veselio, Nenadići su tugovali. Na svakom vašaru čule su se tužilice Nenadića, obučene u crno. Tužeći nabrajale su svakog poginulog po imenu. Oko njih se okupljalo mnošto naroda, slušalo i plakalo.

Iznio bih, na kraju, i svoj stav o podizanju crkve Pomirnice, na mjestu Stražica u Pljevljima, tj. na mjestu gdje su bacanjem u bunar umoreni neki ljudi koji su tada smatrani četnicima i saradnicima okupatora. O tome je dr Novica Stanić, kao predsjednik Odbora za izgradnju crkve, tokom 2002. godine, u više navrata pisao u „Pljevaljskim novinama”. Predložio bih, nadajući se da mi neće zamjeriti dr Stanić, da se crkva Pomornica izgradi u mjestu Adrovići, na temeljima ranije crkve, koja je spaljena, na imanju popa Sima Lisičića tj. njegovog sina Nićifora, koje je poslije Drugog svjetskog rata konfiskovano.

Izgradnju crkve Pomirnice na pomenutom mjestu pomogli bi stanovnici sela Adrovića, Crnog Vrha, Krnjače, Ljeljanice, Ograda, Žarvina, dio Babina i Crljenica. U kripti te crkve sahranile bi se kosti žrtava bačenih u bunar na Stražici i drugih, koji su na sličan način likvidirani od partizana. Pri ulazu u crkvu postavila bi se spomen-ploča, na kojoj bi bila ispisana imena svih žrtava stradalih od komunističkog režima u toku Drugog svjetskog rata i nakon njega, kao i onih koji su stradali od Italijana i Njemaca.

 
1 komentar

Objavljeno od strane na avgust 1, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , ,

One response to “Joko Nenadić: Zločini i tortura nad narodom u Crljenicama i okolini pri kraju i nakon II Svjetskog rata

  1. Dragan

    oktobar 22, 2013 at 11:18 pm

    Sa najvećom pažnjom pročitao sam Vaš članak o stradanju naroda Crljenica i okoline.Prema mojim skromnim saznanjima sve Vaše iznete činjenice su istinite i ja Vam se iskreno zahvaljujem.Ja sam sin pokojnog Mika Nenadića.Živim u Boru kao penzioner,inače sam inženjer i magistar tehničkih nauka.Tačno je i to vidim i iz vašeg članka da je moj otac pošao 1944 god.da poseti svog brata Milinka na bojištima u okolini Sarajeva-Pale,kao partizan bombaš.Nije uspeo da se sretne sa njim,jer su ga partizani zarobili misleći da je četnik.On nije bio ni četnik ni partizan,već pošten domaćin.Nezna se dali je odmah ubijen u tim Bosanskim predjelima.Po nekim pričama odveden je u zatvor u Nikšić gde je i streljan po nalogu komunističke vrhuške iz Pljevalja,verovatno diktatora Peruničića.Kao deca ja i dvije sestre ostali smo sami sa Majkom i Babom.Smatrali su nas kao četnička porodica,maltretirani i živeli od Babine boračke penzije po osnovu sina Milinka koji je poginuo na Palima kao partizan -bombaš.Uspeli smo da se izborimo i izađemo na pravi put sopstvenim trudom uz pomoć majke koja je umrla od tuge,bola i napora već 1956 god.ostavljajući nas da se sami borimo sa Babom i stricem pok.Slobodanom Nenadića koji je inače bio napredan domaćin i čovek,a i žrtva INFORM-biroa.

    Pozdrav
    Dragan Nenadić
    Save kovačevića 1/8 Bor.

     

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: