RSS

Vojkan T. Bojović: Pljevaljsko zanatstvo

25 jul

Pljevlja su nekada bila grad zanata i trgovine, pogotovo u srednjem i novom vijeku. Zato su ovdje vrlo česta prezimena – Kovačevići, Zlatarići, Kujundžići, Lončari, Terzići (terzije), Mutapdžići, Kačari, Sujuldžići… Nažalost, ova tako važna ljudska djelatnost nije posebno i detaljnije istražena i izučena. Ako se tome doda naš nemar i nebriga, onda je od svega onoga od čega se nekada živjelo na ovim prostorima, ostalo tek nešto više od ništa. Malo sačuvanih dokumenata i fotografija kod porodica koje su svoj prosperitet imale dok je „zanat bio zlatan“ upotpunjuju fond skromnih izvora. Svakako da je jedan od zlatnih perioda pljevaljskog zanatsva bilo vrijeme austrougarskih trupa u Pljevljima. U jednom dokumentu iz tog vremena Stevan I. Samardžić piše: „Dok je ovde garnizovala austrijska vojska sem liferanata i mnogi drugi imali su koristi. Tolike zanatlije radile su isključivo sa austrijskom vojskom (kao kobasičari, pekari…) Ali ne treba ovo ni za časak tumačiti da svet žali za Švabom. I onaj koji nema mnogo pojma o opštim interesima, toliko je Srbin da se raduje odlasku Švabe.“

Bravarsko – limarski zanat

Lazar S. Popčetović (1892-1939) je bio jedan od prvih pravih majstora, savremenih limara. U Pljevljima je počeo da uči kovačko – kolarski zanat kod Mustafe Nahodovića, a 1908. godine bježi u Nikšić. Tu, kod nekog majstora „latina“ zajedno sa Filipom Zekovićem iz Stančana završava bravarsko- limarski zanat. Nenadmašan je bio u izradi šporeta, umivaonika, kada, oluka, raznih vrsta vaga, čeličnih kapija, limenih krovova. Za zasluge u Balkanskom i Prvom svjetskom ratu, odlikovan je više puta. Nosilac je ordena Sv.Save.

Lazar – Lazo T. Rabrenović (1901 – 1973) je pored toga što je bio dobar majstor, ostao zapamćen kod svojih Pljevljaka kao izuzetan muzičar sluhista i boem.

Jovan St. Stamenić (1904 – 1990) je zanat završio u Sarajevu, a 1930. godine je otvorio radionicu „Jovan Stamenić i brat“ u Čaršiji, naspram nekadašnje „Zelengore“ gde je radio sa bratom Dojčilom. Limarsku radnju imao je i njihov brat Diko, koji je bio i dobar kazandžija.

Jovan R. Golović (1909 – 1984) je zanat završio u Tuzli kod majstora Natana Fridmana. Jedno kratko vrijeme radi u Valjevu, a od 1930. godine čitav svoj radni i životni vijek je proveo u Pljevljima.

Pero M. Potparić (1910 – 1982) je zanat završio 1923. godine kod Laza Popčetovića, kod koga kasnije i radi sve do Lazove iznenadne smrti 1939. godine. Posle rata radi u državnim preduzećima i ustanovama.

Svetozar Sveto G. Novaković – Lički (1914 – 1999) je izučio zanat kod Jovana Stamenića, u čijoj radionici provodi petnaest godina, a pred rat prelazi na rad u radionicu „Braće Vidović“. Posle rata radi u raznim opštinskim i komunalnim preduzećima.

Od majstora ovog zanata, poznati su bili i Nikola Šljukić, Hasan Čuturić, Milan Gomilanović, Adem Čolović…

Kovački zanat

Ovo je jedan od najstarijih zanata kojim su se Pljevljaci bavili od davnina. Kovačnice su obično bile locirane na periferiji grada, a bilo ih je i po selima i duž puteva. Najpoznatiji kovači u XX vijeku bili su – Jeko Krejović, Obrad Irić, Redžo Bajramović, Mustafa Nahodović sa sinovima, Tomo Milićević, Murat Nahodović, Milan Popadić, a kasnije Alija Nuhanović, Alija i Šefkija Nahodović, Džemail Dautović, Halil Belović, Meho Pelidija, Avdo Čano, Miloš Kotlaja i drugi. Kao kovači koji su se isključivo bavili potkivačkim poslovima, tzv. nalibanti, bili su Duran Pobrić, Haso Ljumić i Alija Kurtović. Posle Drugog svjetskog rata istaknuti kovači bili su Demir Nuhanović i Ljubo Milićević, a među seoskim majstorima poznat je bio Vukoman Peruničić iz Pandurice.

Fotografi

Prvi profesionalni fotograf u Pljevljima bio je Nikola J. Nastić(1868-1928). Radnja, koju je otvorio 1892. godine u blizini logora – garnizona, bila je istovremeno i brijačnica i nju je nasledio njegov sin Ljubo. Kasnije, 1932. godine, taj posao preuzima Savo J. Milić (1907-1941) čije fotografije predstavljaju značajan dokument jednog vremena. Pored njih treba pomenuti i Radmila Mazića (iz Foče) a posle Drugog svjetskog rata – Anica Milić, supruga Savova nastavlja porodični posao, dok fotografske radnje otvaraju i Šefkija Deljković, Vlasto Sekulović, Vlado Vukanić (čija se porodica i danas bavi ovim poslom), a jedno vrijeme i Vojislav – Vojo Svrkota (popularni Vojo „Ribo“) bavio se ovim zanatom u svojoj radnji „Mladost“. Najpoznatije fotografske radnje sada u Pljevljima su: „Foto Boni“, vlasnika Ranka Jakića, „Foto Dara„, vlasnika Dare Knežević, „Foto Dodo“, vlasnici porodica Vukanić i „Foto Maz“, vlasnici porodice Ostojić.

Berberi – frizeri

Nekada su ljudi koji su se bavili ovim poslom obavljali i druge djelatnosti koje nisu ni u kakvoj sličnosti. Tako se nekada u brijačnici mogao izvaditi zub, izliječiti povrijeđeni zglob, nabaviti melem za neku ranu i sl. Prvi berberin koji se pominje u gradu je Ibrahim Čelebija. Ovaj zanat obilježili su kasnije Mile Popović, Josif Mirković, Ševko Mulović, Jusuf Čorbo, Derviš Hrastovina (čiji sinovi Remzo, Hadžo, Kemal i Hanefija i danas drže u Čaršiji popularnu brijačnicu „Sport“), porodica Pjevović, Durumbašić, Čole, Hadžagić, Sadagić, Sarvan. I u ovom zanatu bio je uspješan Brane Ilić, koji je istovri – jemeno bio i pravi majstor za ispisivanje firmi, a svoj talenat ispoljavao je u glumi i kao sportista.

Danas u Pljevljima nema mnogo klasičnih brijačnica (braća Hrastovina i Memići), a postoji više frizerskih salona za dame.

Neimari i majstori

Još od dolaska austrougarske vojske u Pljevlja, počeo se polako napuštati turski oblik gradnje, kako kuća, tako i drugih objekata – škola, radnji, hotela i sl. Kuće mnogih imućnijih pljevaljskih porodica – Živkovića i Šećerovića na Raskrsnici, Đenisijevića na Varoši, Janićijevića u Čaršiji, rađene su po austrijskim planovima. Pljevaljski majstori vrlo brzo su prihvatali sve novitete iz građevinarstva, pa između dva svjetska rata, a i prije, u Pljevljima je bilo mnogo objekata koji su ovaj grad svrstavali u srednjoevropsku varoš. Najpoznatiji majstori i neimari, koji su dali pečat ovom zanatu u Pljevljima bili su: Maksim T. Bojović (1852-1945) sin čuvenog neimara Todora iz sela Sedobra nadomak slavnog manastira Mileševe, poznat po tome što je sa još tri neimara (Radovan-Raka Varaklić, Arsenije Drobnjak iz Sedobra i Miloš Kuburović iz Babina) trideset majstora i dosta pomoćnih radnika-argata, obnovio manastir Mileševu od 1863 do 1868. godine. Posao je savladao do savršenstva, pa su ga zvali da radi ne samo na prostorima od Lima do Tare, nego i do Cetinja i Kotora. Radeći tako, uspio je da nabavi s Rakom Varaklićem i zvono za manastir Mileševu iz Kotora. Ostalo je zapisano da su ga sa Cetinja donijeli na konju (imalo je oko 70 oka). Maksim je radio sa ocem i vještine posla učio od njega. Prvi veći posao imao je sa ocem na obnovi manastira Pive (1871-1873). Kasnije na poziv vojvode Lazara Sočice sam ga je sa svojim društvom obnavljao posle turskih paljevina više puta. Radio je i na obnovi manastira Dobrilovine 1889. godine, a sa ocem je radio i u manastiru sv. Trojice posle velikog požara 1876. godine u kome su gotovo u potpunosti izgoreli konaci. Radio je Maksim sa sinovima Todorom i Ozrenom (1903-1993) i svoj posljednji neimarski rad baš u pljevaljskoj sv. Trojici 1933- godine. Tada je urađen veliki bazen za prihvat vode iz Biserke i tunel za njen odvod koji ide ispod obje porte u dužini 150 metara.

Todor M. Bojović (1900- 1987) je zanat učio od oca, a diplome tj. majstorska pisma za zidarsku, stolarsku i tesarsku struku dobio je posle položenih ispita u Kraljevini Jugoslaviji kod pljevaljskog esnafa.

Gotovo čitava Todorova graditeljska aktivnost vezana je za pljevaljski kraj, na prostoru od Tare do Lima, posebno u vrijeme obnove grada poslije Prvog i Drugog svjetskog rata. Izgradnja mostova na Ćotini („Gornji“ i „Donji“) 1924. godine, Vezičnici, Breznici 1937, zidarskih radova na parnoj pekari u Vojnom logoru, prvoj termoelektrani na Serhatu 1935. i TE „Volođa“ 1950. (ispod Pliješi), Silosa na Stražici (1940), objekata na rudniku uglja i u Šupljoj stijeni, Doma kulture (1947), zgrade Opštine (1949), fontana, i drugih javnih zgrada i objekata. Todor je za svoj rad 1947. godine proglašen za udarnika, a 1950. godine odlikovan medaljom rada.. Posebno je bio vješt u obradi drveta i kamena. Odlično je poznavao tajne betona i vezivnih materijala, što je rezultiralo da njegovi radovi imaju karakter dugovječnosti.

Arso T. Popović (1883-1951), je zanat završio u Sarajevu kod majstora Njemca, sa kojim je radio i u Beču. Arsovi stolarski radovi: ormani, kredenci, stolovi, stolice imali su umjetničku vrijednost. Bio je predsjednik zanatlijskog udruženja i Esnafa.

Između dva svjetska rata poznati stolari bili su i braća Milinko, Mihajlo i Savo Lazarević, Risto Dučić, Velimir – Veljo Samardžić, Pero Bavčić, Ilija Janjić, Ljubo Jegdić, Obrad Milić, Sveto Popović, Nedeljko Tomašević, Miro Seratlić, Husnija Arslanagić, a kasnije Hanefija Coković, Janko Bujak, Vojo Lisičić, Rade Drobnjaković, Petar Danilović, Slobo Novaković, Brane Ječmenica…

Hanefija Coković (1911-1983) je bio odličan majstor stolar. Ostao je upamćen po svom majstorstvu, a posebno kod mladih Pljevljaka, djece, kojima je pravio ligure za klizanje, orkane i bobove. Hanefija je izrađivao i nanule, karakterističan vid obuće od drveta, koji se posebno upotrebljavao kod muslimanskog življa. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hanefija i Todor su pravili sandale od drveta tzv. apostolke, koje su kod mladih bile vrlo popularne.

Janko Bujak (1917-1988) je zanat završio u Beogradu. Bio je jedan od prvih rukovodilaca posleratne stolarske radionice. Janko je 1947. godine konstruisao jedan cirkular za obradu drveta, čime je tadašnja proizvodnja ubrzana za 25% („Pobjeda“ 22. 11. 1947.)

Ivan Krstov Joknić (1914-1999) je od rane mladosti zavolio zanat, a Bog ga je obdario vještinom i snagom, po čemu je bio čuven nadaleko. Svoje umjeće iskazivao je uglavnom u seoskoj gradnji, pa su tragovi njegovog rada ostali najviše u selima pljevaljske i pribojske opštine. Bio je vrstan majstor u izođenju objekata tradicionalnog karaktera i to u vremenu kada je glavni građevinski materijal bilo drvo, kamen i kreč. Kao pripadnik 48. pješadijskog „gvozdenog“ puka, koji je po izbijanju Drugog svjetskog rata bio jedan od rijetkih koji je izvršio svoj zadatak u cjelosti i iskontrolisao cio ratni položaj sve do Skadra, Ivan se po obavljenom zadatku vratio pješke do Pljevalja, takoreći bos, jer za njegove noge nije bilo tada tako veliki broj obuće.

Pekarski zanat

Poznate porodice koje su se bavile ovim starim zanatom u gradu bile su – Đenisijevići, Kazaz, Obradovići, Ćulahovići, Kujundžijići, Roćeni, Latif Tifo Krajina, Mehmed i Alija Hodović, Kadrija Sokolović, Lazar Cvijetić, Vojin i Vlado Gogić, Meho Brković, Avdija Šmigović. Muho i Meho Brahić, Redžo Čole…

Latif Tifo Krajina (1865 – 1968) je imao četrnaestoro braće i svi su bili pekari. Radili su zajedno sve do 1925. godine, kada je prilikom diobe Tifo dobio tri radnje, dvije u Džematu i jednu u Moćevcu. Pri kraju radnog vijeka, prelazi da radi u novoizgrađenu parnu pekaru, a kasnije u kuhinju zanatskog preduzeća gdje je i penzionisan.1

Vojin Lazara Gogić (1909-1997) je rođen u selu Zenici kraj Pljevalja, a zanat je završio u Sarajevu 1927. godine, gde je skoro deset godina i radio. Po povratku u Pljevlja, otvara svoju pekaru u tadašnjoj Obilićevoj ulici br. 27. tj. u kući Živka Roćena. Poslije Drugog svjetskog rata bio je prinuđen da zatvori pekaru.

Vlade Lazara Gogić (1925-1997) je zanat učio kod svog starijeg brata Vojina, u čijoj radnji je radio sve do 1944. godine. Radio je u Kolašinu, Gracu, Sarajevu, a po povratku u Pljevlja držao je takođe svoju samostalnu pekarsku radnju. Godine 1959. prelazi na rad u vojnu pekaru na Dolovima. Još jednom će Vlade u kući Petra Danilovića otvoriti svoju radnju, a svoju radnu aktivnost završio je u gradskoj pekari.

Mesarski – kasapski zanat

Ovo je takođe drevni zanat, jer je ovo područje bilo i ostalo poznati stočarski kraj. On se prenosio sa koljena na koljeno i bio je u porodicama – Talovići, Abdićevići, Vlahovljaci… Između dva rata a i kasnije poznati kobasičar bio je Dragiša Rosić (1906-1994) koji je zanat učio u Sarajevu.Dugo godina u ovom poslu pomagao mu je Milovan Ćurčić. Takođe, vrstan kvalifikovan kobasičar između dva svjetska rata, bio je i Ferika Janković. Poslije Drugog svjetskog rata porodice koje su se bavile obradom mesa i njegovale ovaj zanat su porodica LJubojević u Moćevcu, kao i porodica Murata Mahmutovića – „Paše“, Vlahovnjak, Hadžalić… U preradi kože isticali su se Sulejman Čaušević, Stevo Tešović – Cuco, Meho Talović, Alija Hodović, Smajo i Derviš Čole…

Opančari i obućari

Poznati opančar bio je Uroš Aritonović, koji je u Pljevlja došao krajem XIX vjeka sa Kosova. Sa njim je radio i njegov sin Đorđo, a ovaj zanat nastaviće i Đorđovi sinovi – LJubo, Drago i Mijo. Opančari su bili i Muslići (Mustafa), Boškovići, Surulizi, Strujići… Po kazivanju Miloja R. Dragaševića, poznati obućar bio je i Stefan Kozić. Imao je kuću u Bajića sokaku do Lazara Bajića (sada umjetnička galerija prim. V. B.) i bio je član grupe Mlada Bosna. Ostao je upamćen po tome što je često govorio: „Uskoro će propast sveta, pa neka će nije šteta!“ Poznati obućari između dva svjetska rata bili su:

Božo M. Banović (1883-1944) je zanat izučio kod poznatog majstora Tadije Vukojičića. Radnju je imao u Korjenića sokaku (današnja Principova ulica). Bio je poznat po izradi muških cipela i ženskih papuča. U vrijeme velike svjetske ekonomske krize, zatvara radnju i zapšljava se u obućarskoj zadruzi „Bata“ gdje radi do 1941. godine. Za vrijeme rata radi u svojoj radnji. Umro je 1944. godine. Božo je bio aktivan u esnafu i društvenom životu grada. Član je odbora za podizanje crkve sv. Petke 1927. godine.

Svoje obućarske radnje između dva svjetska rata imali su i: braća Omer i Smajo Koštović, Omer Tataragić, Mašo Kamber, Ibro Srna, Redžep Sofović, Muharemovići, Karahmetovići, Osmo Telaćević, Arif Pijalović, Smajil Kadrić, Bosnići, Sejfo i Vehbo Katana, Šemso LJuca… Najveću radnju za izradu obuće koja je zapošljavala i najveći broj radnika imali su Pojatići. Danas u Pljevljima ima pet obućara. Mali broj pljevaljskih obućara zadržao je svoje radnje posle Drugog svetskog rata. Neki su prešli u zadruge a neki u druge djelatnosti.

Krojački zanat

U Pljevljima je oduvijek bio uvažavan i svrstavan je u gospodske zanate. Krojači – terzije su svoje radnje imali po čitavom gradu, ali najviše u Čaršiji. Između dva rata najpoznatiji su bili – Ibrahim Dalagija, Omer Šahimpašić, Olga Leovac, Milan Stojkanović, porodica Šabanić, Novak Novaković, Diko i Kosto Damjanović, Jevrem Jakić, Drago Živković, a kasnije Ivan Golubović, Milanko Aranitović, Božo Čolović, LJubo Stojkanović, Mišo Božović,Jovan Čvorović, Ramiz Lukovac… Jovo Jestrović i Savo Jevrosimović su bili krojači seoskih odijela, a od krojačica LJubica Rosić – Nenadić, Stana Nestorović, Zehra Manovović, Milja Cerović, Milena Obradović, Katarina Tomić, Milanka Kosorić,Zuhra Tatić, Muniba Drnda…

Aleksa Lekso Đ. Rosić (1875 – 1937) je učio zanat kao zarobljenik u mađarskim logorima Nežider i Boldogason, gdje je radio u pogonima za izradu vojne odjeće. Kada se 1918. godine vratio u Pljevlja, otvorio je radnju u Čaršiji, ali je posle nekoliko godina prešao da radi sa bratom Urošem trgovačke poslove.

Jovo Đ. Jestrović (1882 – 1958) je zanat učio od 1910 do 1914. godine kod svog oca Đorđa, poznatog „terzije“ pljevaljskog kraja. Zato je i Jovo bio čuven, posebno po izradi seoskog odijela. Imao je radnju u Čaršiji a poslije Drugog svjetskog rata, na Trebovini, u blizini svoje kuće, gdje se danas nalazi advokatska kancelarija njegovog unuka Josifa Mićkovića. Jovo Jestrović je radio narodna odijela iz pljevaljskog kraja za cetinjski i druge muzeje.

Mišo M. Božović (1918 – 1996) krojački zanat učio u Sarajevu, kod tada čuvenog majstora Rupnika. Poslije Drugog rata radi u pljevaljskoj krojačkoj zadruzi, gdje je dugo godina bio i upravnik. Bio je aktivan u SD Jakić i Breznik, i prvi je republički fudbalski sudija iz našeg grada.

U Pljevljima je inače između dva rata postojalo Društvo za prodaju šivaćih mašina “Vote” & So. Danas u Pljevljima ima vrlo malo krojačkih radnji: Petar Dajević, Dragan Knežević i mlade Mrhunesa Ćirlija i Mirsada Šabanić u maloj radnjici u „Bezistanu“ je gotovo sve što je ostalo od nekadašnjeg „gospodskog“ zanata.

Časovničari – sajdžije

Od majstora koji su opravljali časovnike u Pljevljima ostali su zabilježeni – Lojo Adem, Šerif Zilkić, Adem Hadžiduraković i svakako najpopularniji Alija Ičelić – Klepeša, koji je na svojoj harmonici dugmetari odsvirao mnogim Pljevljacima svadbeno kolo.

Poslastičari

Ovaj zanat se razvijao nešto kasnije od pomenutih, ali neki hroničari navode da su umjesto današnjih poslastičarnica postojale halvadžinice, nazvane po raznim vrstama halve. Između dva svjetska rata pljevaljske poslastičarnice su bile nadaleko poznate, a posebno – poslastičarnica i manja fabrika za proizvodnju rahat-lokuma „Sandžak“ Sefera Sulejmanovića (1893-1969). Poznati su bili i poslastičari – Bakija Redža, Šefkija Deljković, Arslan Čakar, Ato Mulović, Kadrija Pijuk, Mustafa Sadagić, Ibrahim Ibrahimović.

Grnčarski zanat

Grnčarski zanat je u Pljevljima živeo sve do pred Drugi svjetski rat, pa i nekoliko godina poslije njega. Zato je valjda ovdje i prisutno prezime Lončar i Lončarevići. Poznati predratni majstori ovog zanata su braća Risto i Stevo Leovac, koji su svoju robu prodavali u više okolnih mjesta i gradova. U Pljevlja su pred Drugi svjetski rat došli iz Bele Palanke Jovan i Stojan Petrović, koji su radnju imali u kući Alije Jabučara, kod džamije. Pravili su razne vrste lonaca i ćupova, saksija, vaza i sl.

Šoferi — mehaničari

Šoferi – mehaničari su jedna od najmlađih vrsta znatlija, koja se pojavila u Pljevljima poslije Prvog svjetskog rata, kada su i prvi automobili došli u stari grad na Breznici. Gotovo sa sigurnošću, može se reći da je Uroš S. Bajić (1896-1970) prvi pravi kvalifikovani vozač, šofer ili kako se to tada zvalo „šloser“. Uroš je iz poznate pljevaljske porodice Bajić, jedne od tvoraca ovog grada. Otac Spasoje i majka Olga Grujičić, šalju ga u Peštu 1914. godine, gdje uči tajne automobila i vožnje. Sa šloserskom diplomom, vraća se 1924.godine u Beograd i polaže ispit za dobijanje dozvole „da može upravljati i voziti sve vrste automobila“. Radi prvo kod Alekse Mihailovića, a onda kod Ministarstva inostranih dela. Po povratku u Pljevlja 1928. godine, sa svojim čuvenim „ševroletom“ obavlja poslove autoprevoznika. Stariji Pljevljaci znaju da je Uroš Bajić – Baći vozio svojim luksuznim automobilima (Kabriolet -citroen) sve do Carigrada, gdje su Korjenići imali fabriku šećera.

Od ostalih vozača – šofera između dva rata, poznati su bili i Mišo B. Dajević Ćopo, Sadija Sukić, Mišo Radović, Hajro Jašarbašić…

Vodeničari

Pljevlja su sve do sredine XX vijeka svoje potrebe u žitaricama gotovo isključivo obezbjeđivala u svom polju i okolnim selima. Samo manje količine brašna i kukuruza dovožene su sa strane, navodi u svom feljtonu R. Popčetović2 što znači da su se sve te količine žitarica za ljudsku i stočnu hranu, mljele u vodenicama koje su bile locirane na Breznici, Ćotini, Skakavcu, Prkosu, Tari, Lјutici, Vezičnici, Voloderu, Dragi, Kozičkoj rijeci, Poblaćnici i velikom broju potoka, pa otuda u narodu za te mlinove kažu vodenice-potočare. Veliki broj njih radio je tokom cijele godine, sem kad su suše. Obično je rađeno više na jednoj rijeci ili potoku, a razmak između njih bio je oko 100.m.

U navedenom feljtonu Popčetović smatra da je najstarija vodenica bila na potoku Skakavcu, na izlazu vode iz pećine u blizini samog manastira i da je podignuta verovatno kad i manastir sv. Trojice. Predanje kaže da je ta mala vodenica sa jednim vitlom, nestala u požaru krajem XIX veka, a posle ubistva u njoj.

Sasvim pouzdano se zna da je u gornjem toku rijeke Breznice postajalo pet vodenica.

Prva se nalazila na izvorištu Breznice, kod današnje vodovodne stanice i bila je prvobitno vlasništvo porodice Selmanović, koja je kasnije prodala Hodžićima. Tu je bila smještena i prva vunovlačara u našem kraju. U njoj je dugo godina vodeničar bio Jupo Strujić. Porušena je kada je rađena rekonstrukcija vodovoda.

Druga, Drndina vodenica, bila je odmah ispod ove, i kasnije je prešla u vlasništvo braće Spasa i Pavla DŽuvera. Dugo je bila napuštena i negde 1972. porušena.

Treća, kamena vodenica na Breznici, ispod izvora, bila je manastirska i imala je četiri vitla, dok su ostale na Breznici imale po tri izuzev Gerinske. U ovoj vodenici dugo godina je radio Rasim Čengić. Najviše zahvaljujući Canu Janićijeviću ostala je jedina sačuvana bar kao objekat.

Četvrta vodenica na Breznici bila je od drveta i takođe vlasništvo Manastira sv. Trojice. Nalazila se na mjestu današnjeg ribnjaka, a srušena je krajem pedesetih godina. Posljednji vodeničar u njoj bio je Miloš Vukojičić.

Peta vodenica na Trebovini, bila je vlasništvo porodice Bajrović. Urađena je od kamena trudom neimara Maksima T. Bojovića i njegovih sinova Todora i Ozrena, koji su inače bili izvođači gotovo svih radova koje je ova ugledna porodica gradila. Ova vodenica radila je najduže i tek je početkom osamdesetih, zaustavila svoj točak. Sada je u njoj ribnjak.

Na današnjoj pijaci, nalazila se vodenica Mehmed-paše Bajrovića, koju su takođe radili Bojovići. Prvobitno je radila uz pomoć velikog drvenog točka koga je pokretala voda sa Breznice. Radila je na pet vitlova. Iz jaza je voda sprovedena debelim lučevim badnjevima dužine devet metara. Vitlovi su pokretani preko prenosnika.3 Kasnije, mlin je imao i rezervni motor na naftu od 24 KS. Radio je gotovo isključivo za austrougarski garnizon u Pljevljima i okolnim mestima. R. Popčetović navodi da joj je kapacitet meljave bio oko 4000 kg pšenice za 24 časa. Mlin je imao dva francuska kamena, jedan peštanski i dva kosovska. Ovaj mlin imao je trijer za žito i razne vrsta sita. Tu se proizvodilo nekoliko tipova brašna, a pšenica je dovožena iz doline Lima, Čačka i Kraljeva. Uz ovaj pašin mlin nalazila se i manja strugara sa jednim gaterom i kružnom testerom. U ovoj zgradi posle Drugog rata je bio smješten jedno vrijeme električni mlin, ali je radio vrlo kratko. Regulisanjem Breznice, porušen je jaz i onemogućen dalji rad ovog mlina. Sada je to zgrada administarcije.

Na Musluku, R. Popčetović u navedenom tekstu, kaže da je postojala Gerinska vodenica, koja je podignuta najverovatnije po dolasku Turaka ili u vrijeme gradnje Husein-pašine džamije i hana koji je bio naspram nje. I ova vodenica je srušena kada je regulisan tok Breznice. U njoj je dugo godina radio poznati vodeničar Ibrahim – Ibro Gerina.

Kao i prva, i poslednja vodenica na Breznici bila je vlasništvo porodice Selmanović. Dugogodišnji i posljednji vodeničar u njoj bio je Elmas Bošković. I ona je regulisanjem toka Breznice prestala sa radom, a onda služila dugo godina kao Otkupna stanica.

Na potoku Tvrdašu „čeketale“ su dvije potočare: najstarija je bila Josifa Bajića koji je prodao Sadagićima – redovnička, a ovi kasnije prodali Jovanu Šljuki i nizvodno u Bajevici (po Bajićima, prim. VB.) Drndina (takođe kupljena od Bajića) koja je spaljena u toku Drugog rata.

Sve navedene vodenice radile su na jednostavnom principu, tako što je voda kroz badnjeve padala na točak i pokretala ga.

Savo Žugić (1868) je podigao vodenicu pregra- đivanjem Ćotine 1919. (tako je nastao „Savov jaz“) i ona je radila na drugačijem principu od napred navedenih. Imao je veliki drveni točak koji je pomoću zupčanika pokretao dva kamena. To je bio mlin koji je mogao samljeti najviše žita u toku dana, a uz vodenicu radila je i valjarica za sukno i stupa za tučenje ječma. Istovremeno, Savo je uz pomoć lakomica, navodnjavao čitavo svoje imanje. Radila je do 1976. godine.

Pejanovići su svoju vodenicu podigli na Prkosu. Oni su vodu sa izvora Prkosa uz pomoć drvenih „lakomica“ podignutih na stubove preveli preko puta za Gradac, tako da se ona sa visine od preko četiri metra obrušavala vertikalno na badnjeve vodenice koja je bila ispod puta i tako pokretala vodenički kamen i stupu za sukno.

U Adresaru za 1934/35. godinu, izdanje Ministarstva trgovine i industrije evidentirani su sledeći mlinari – vodeničari: Elmas Bošković, Nazif Čolović, Tahir Drnda, Latif Hadžić, Mule Redžović, Šaban Stupar, Mehmed Tašaković, Tufo Vajzović.

Stariji Pljevljaci se sećaju da je u toku Drugog svjetskog rata Jovan St. Stamenić na Varoši podigao manji mlin sa jednim kamenom koji je pokretao elektro-motor.

Dosta vodenica bilo je i u okolini Pljevalja, i bez njih kao i bez njihovih voda nije se mogao ni zamisliti život na selu. Gotovo sve bile su redovničke (gradili su ih seljaci redovnici i uvijek se znalo ko i kada od domaćina i porodica donosi žito na mljevenje- prim V.B). Vlasničke vodenice pravili su sami vlasnici ako su znali, ili su uzimali majstore da im ih prave.

Vode ovih rijeka, riječica i potoka, pokretale su mlinove, valjarice i stupe. Tako je šezdesetih godina bilo na Jugoštici pet a Gotovuškoj rijeci deset vodenica. Sve su bile dvovitlaši i svaka od njih imala je dnevnu normu metar, dva ili tre žita, a i prva sijalica na ovom području bljesnula je iz mlina „mini hidroelektrane“ mlinara iz Gotovuše Jevta Vraneša kasnije inženjera.

O seoskim vodenicama i vodeničarima moglo bi se pisati i nabrajati daleko više od napisanog, što će svakako biti zadatak i tema nekog drugog hroničara.

Tako će bar od zaborava biti sačuvane mnoge vrijedne ruke mlinara, čijim se radom i vještinom seljakova sjetva i žetva pretvarala u divni hljeb kao što je bio onaj ražani. Novo vrijeme i način življenja izmenio je iz korena i selo. Malo ko sada i tamo zna za riječi: bent, lakomica, badanj, čeketalo, mučnjak, okoliš, riječi bez kojih, kako napisa M. Marić, naše selo nekada nije moglo ni jedan jedini dan. Sjetiće se jednom neko i toga, a možda će opet proraditi i neka od vodenica na Jugoštici, Voloderu ili Vezičnici. Neka, kao što je bila čuvena vodenica na Vezičnici Đola Džogaza, Radoja Tošića na Hoćevinskoj reci, Rondovića, Vukovića, Novovića na Premćanskoj rijeci… U Bitinama je bila samo jedna vodenica a u Leverima od Točila do Tare – jedanaest! U pomenutom tekstu Radovan Vujadinović piše o vodenicama u Leverima:

„Od turskog zemana do danas ko zna koliko su vlasnika promjenile. A uoči Drugog rata, prva je gore u vrhu sela bila redovnička vodenica porodice Aljićević sa šesnaest redovnika. Ispod nje imao je Sabit Stupar dvije,gornju i donju. Radoman Roćen, Jagoš Roćen, Alija Šabanović, Milan Ćosović i Đule Bećović po jednu, Hamid Šabanović takođe dvije i Neđeljko Žugić jednu. NJegova je bila dolje pored Luke, iznad same Tare, najdonja. Između prve i poslednje – pet stotina nadmorske visine. Na svaka tri metra – metar pada! Leveri su bili centar svijeta, govorio je stari Ferid Šabanović. NJegovi ljudi su življeli, i to bogato. Od ujma, nego šta! Od svako sto kila dobiješ pet kila. Samelješ sto kila pšenice, uzmeš pet kila nimeta, ko duša.“

Svaka od ovih vodenica mogla je, ako je imala dobrog vodeničara, da za 24 sata samelje i po deset metara žita najmanje. Stari ljudi su govorili da se u leverskim vodenicama „žito dogonilo od svakle“: Bobova, Ograđenice, Glibaća, Kosanice, Pušanjskog Dola, Krupica,Vaškova, Premćana sve do Đurđevića Tare. Čak i oni „preko Tare“ iz Šarana, Brajkovače, Aluga, NJegovuđe, Žugića Bara, Motičkog gaja, sve do Žabljaka, sve je to nekada mljelo u Leverima.

Do prije dvadestak godina i u bobovskom kraju je na Dragi bilo dosta vodenica. Draga ima kratak tok, veliku visinsku razliku i bogatija je vodom u gornjem nego u donjem toku. Stoga su između Bobovaca često nastajali nesporazumi, čarke, svađe i sporenja. Sporila su se bratstva, sela i zaseoci, a daleke 1909. godine, kažu Bobovci, pala je i glava. U svađi je prethodno ranjen od Svrkota Filip Jelovac, koji je tada živio u Višnjici, ubio je Radovana Svrkotu iz Morajica, a na Vaskrs 1967. godine, noću su zapaljene tri vodenice.

Na maloj Dragi su se nalazile Jelovačka, Starčevića i Andrina vodenica u kojoj su redove imali i pojedini Božovići, Slatinci, Meštrevčani. Vranovci su iskoristili vrlo jak izvor ispod Nabojine i gornjem toku Drage, a u donjem toku još tri koje su s vremena na vrijeme održavane. Na Dragi je imao i stupu (valjaricu) Iko Tešović, povratnik iz Amerike, koja je radila vrlo kratko.

Prema pisanju M. Vukovića, u Kaludri podno Donje stubice bilo je niz bobovskih vodenica, ukupno sedam. Radile su uvijek kada je imalo žita i dovoljno vode da pokreće teško vodeničko kamenje koje je dobavljano čak sa Kosova. Sijalo se tada dosta ječma, krupnika, raži…

Vojkan T. BOJOVIĆ

(Istorija Pljevalja, Opština Pljevlja 2009, str 555-571)

Advertisements
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jul 25, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: