RSS

Miloš Starovlah: Vrhobreznički ljetopis

25 Jul

Vrhobreznički ljetopis monaha Gavrila Trojičanina napisan je prije 354 godine u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja. Ne znamo kuda je još, pored Tršića i Sremske Mitrovice, sve  “skitala” ova pr krasna knjiga, prije nego je dospjela u Prag, gdje su je Česi smjestili u Narodni muzej i gdje je, svjesni njene  neprocjenjive vrijednosti, i dalje brižljivo čuvaju. O autoru  Vrhobrezničkog ljetopisa monahu Gavrilu Trojičaninu malo  znamo; izuzev da je rodom od Šćepan Polja i da je u Svetoj Trojici bio između 1633. i 1651. godine. Ne znamo, dakle, gdje je i koju školu učio, ali po onome što je napisao nesporno je da je bio obrazovan, vrlo talentovan,  radoznao, uporan  i vrijedan čovjek, u šta će se uvjeriti svako ko pažljivo pročita ovu divnu knjigu.

Iako skromni “grešni dijak”,  kako sebe Gavrilo nazivaše, bio je ponosan na svoje knjige. Za jednu od njih reče  da vrijedi onoliko srebra koliko je teška. To je tada, možda, i izgledalo puno. No, koliko tek vrijedi ova, koja je , bez sumnje, vrednija  od ostalih. Iako nije njihova, danas je Česi ne bi dali ni za tri tovara žutih dukata. A tek koliko je nama dragocjena?

Ima, istina, vrlo rijetkih knjiga, kao i ljudi i događaja, koje ne samo da vrijeme ne potisne u zaborav, već, vremenom dobijaju sve veći značaj, što je, svakako, i slučaj sa  Vrhobrezničkim ljetopisom i njegovim tvorcem Gavrilom Trojičaninom.

Umjesto putujućih  dijaka,  koji su dolazili na  poziv nekog  manastira da obave  određen posao, u  Svetoj Trojici je postojala stalna prepisivačka škola, odnosno  skriptorijum. Tu  su  i mnoge  knjige koje  je  manastir kupovao ili dobijao na  poklon, kao  i knjige iz okolnih opustošenih crkava i manastira. Zato danas u njima ima najveći broj (113) ćirilskih rukopisnih knjiga, ne samo  u Crnoj  Gori, već,  poslije Dečana i u prethodnoj Jugoslaviji.  Tu se uvijek vodilo računa ne samo o pisanju i skupljanju, već  i o čuvanju knjiga. “Ovo je jedini manastir” – piše Aleksandar Giljferding, kada je sredinom devetnaestog vijeka posjetio Svetu Trojicu – “  koji sam  obišao u  zapadnoj Turskoj,  u kome  se  stare  knjige brižljivo čuvaju i drže u redu  na  dobrom i sigurnom mjestu”. No, to nije sve.  Tu se nalazi i jedan od najbogatijih arhiva u  našoj  zemlji.  U njemu se, između ostalog, nalazi 824  turskih dokumenata,  koja je  djelimično pregledao i preveo Fehim Bajraktarević. Zatim, tu je veliki  broj srebrnih i zlatnih predmeta, koji su vrijedni na samo zbog materijala od koga su izgrađeni, već   mnogo  više po  svojoj umjetničkoj vrijednosti.

Za bolje razumijevanje djela  ovakve prirode, kao što je  Vrhobreznički ljetopis, vrlo je bitno poznavanje okolnosti u kojima je nastalo.

Turci su, kao i svi drugi okupatori, znali da  je  jedan  od  najbitnijih načina da se porobljeni narodi drže u pokornosti njihova neprosvijećenost. Zato su sputavali razvoj pismenosti na  narodnom jeziku, kao  i sve druge oblike prosvjećivanja porobljenih  naroda. Jedini izuzetak su  bile crkve i manastiri. Njima je Porta dala ne samo  vjersku,  već,  na  određen način, i značajnu kulturnu autonomiju. Tako su manastiri postali jedina mjesta gdje  se moglo učiti, kakvoj takvoj, pismenosti. Danas se o manastirskim školama najčešće govori sa potcjenjivanjem,  te kako su  nastavu izvodili polupismeni sveštenici, bez nastavnog plana i programa, učila i rasporeda časova; te da  je  nastava bila neredovna i uvi- jek se mogla prekinuti kada su  se  pojavili  “preči poslovi” kao  što su kosidba, žetva i slično, jer su  manastirski đaci bili i manastirska posluga i radna snaga.

To  je,  uglavnom,  tačno. Ali to nije sve.  Šta je  sa njihovim skriptorijumima, gdje  su se školovali sveštenici, ikonopisci i zografi, kada se  zna  da  tada kod  nas nije bilo ni bogoslovija ni  umjetničkih akademija. Sve  se to, dakle, dugo  vremena, a  osobito  u vrijeme kada je pisan Vrho breznički ljetopis, sticalo u manastirima.

Četiri i po vijeka robovanja pod turskom vlašću je mnogo dug vremenski period,  da  bi ga narodni genij mogao prespavati. Međutim, on se tada, uglavnom,  mogao iskazati jedino u manastirima i kroz usmeno narodno  stvaralaštvo. U  manastirskim  školama, pored ostalog, trebalo  je  i prepisivati crkvene knjige za potrebe bogoslužbenih radnji. Takva djelatnost u Svetoj Trojici je bila uveliko razvijena i prije Gavrilvog dolaska. U njemu su knjige prepisivane ne  samo  za potrebe ovog i okolnih manastira i crkava, već,  kako bismo danas rekli, i za potrebe tržišta.

Prepisi tih knjiga su interesantni, ne samo  zbog ljepote slova, stila i jezika i lijepih minijatura kojima su ukrašavane, već i po zapisima o onovremenim i prethodnim događanjima, koje su prepisivači uzgred bilježili  u  predgovoru, pogovoru  ili na marginama. Tako, na primjer, Gavrilo Trojičanin je  1649. godine na Šestodnevu Jovana Egzarha i Koste Indikopolova napisao: “U  ovom  sadašnjem mnogostradalnom  vremenu (…) Agareni činjahu veliku bedu svojim podanicima. Danak uzimahu svakog dana. A  ovi podanici od  hrišćana  behu vezani, neki tučeni, neki probodeni, neki bježahu u  tuđe zemlje, ostavljajuć  kuće i sela. Avaj! Prizor beše žalostan za  gledanje! Osta zemlja pusta, bez dobrih ljudi, životinja i zemaljskih plodova. Vaistinu  tada mnogi živi govorah: Blago mrtvima!”

Pored toga što je stvarano u samom Manastiru, tu su i mnogi pokloni iz Rusije i drugih zemalja, kao i iz okolnih manastira, koji su bili razarani i paljeni, pa su dio njihovih knjiga i crkvenih utvari trudoljubivi kaluđeri Svete Trojice uspjeli da donesu u Manastir i sačuvaju.

Knjige, zidove, ikonostas i cijelu unutrašnjost manastira Svete Trojice je ukrašavao veliki broj najpozanatijih onovremenih umjetnika, kao što su: Kozma, pop Strahinja iz Budimlje, Simon Lazović iz Bijelog Polja, Teofan sa Krita, Mihailo Damaskin, Andrija Raičević i mnogi drugi. Za manastir je radilo i desetak najpoznatijih zlatara toga doba. Pored domaćih u njemu se nalaze i zlatarski radovi iz Rusije, Italije i Njemačke. Pa zar to, bar za one prilike, nije bio Univerzitet?

U Svetoj Trojici se, dakle, čuva golemo kulturno blago. Zašto baš u njima? Zašto je to jedini manastir na širem prostoru Stare Srbije koji Turci nikada nijesu poharali, niti zapalili? Navešćemo samo pet, po našem mišljenju, vrlo bitnih razloga:

1.U drugoj polovini 16. vijeka, prije svega zahvaljujući legatima Husejin paše Boljanića, privilegijama koje kod sultana isposlovao i za muslimane i za hrišćane, kao i činjenici da je u njima više od dva i po vijeka (1576 – 1833) bilo sjedište Hercegovačkog sandžaka, Pljevlja se brže razvijaju. U njima se nalaze mnogi obrazovani turski činovnici, profesori, učitelji i drugi službenici od kojih je većina bila svjesna svog srpskog porijekla i zavičaja iz koga su oni ili njihovi preci, pa su ime zavičaja često uzimali za svoje prezime, ili su ga dodavali prezimenu. Tako su Husejin paša i njegov brat Sinan paša za svoje prezime uzeli ime svoga sela (Boljanića). Turski pjesnik Jakiju sebe naziva Taslidžali, po Taslidži – turskom nazivu za Pljevlja. Vjelopoljski Kadići uz svoje prezime dodaju Akovali (Akovo je turski naziv za Bijelo Polje). Ti ljudi su znali da cijene ogromno istorijsko i kulturno blago koje se nalazi u Svetoj Trojici, te su nastojali da se ono sačuva. U ostalom, u njima se nalazi i veliko kulturno blago na turskom jeziku. I ne služi na čast nama Pljevljacima, pa ma gdje živjeli, što do sada nijesmo više uradili na njegovom objavljivanju na srpskom jeziku.

2.Neobično čvrsta povezanost naroda sa Manastirom. Sveštenstvo se prosto bilo slilo sa narodom. Takvu vezanost naroda za vjeru i manastir, kaže veliki ruski naučnik Aleksandar Giljferdin, nigdje nije osjetio tako snažno kao u Pljevljima, gdje u svakoj prilici narod pokazuje “da je stvar vjere i crkve njegova društvena stvar, koju cio narod rješava i svaki put, kad zatreba, on je gotov i život položiti.”

3.Monaško bratstvo Svete Trojice je pokazalo veliku sposobnost i odlučnost da po svaku cijenu brani Manastir i sve drugo što je njemu pripadalo. Oni su pod svoju zaštitu uzimali ne samo knjige i crkvene utvari iz okolnih manastira koji su pustošeni, već su preuzimali i brigu o njihovim imanjima, kao na primjer, u slučaju Dovolje, Banje Pribojske, Mileševa, Dubočice, Svetog arhanđela Mihaila i drugih. Radi zaštite svojih imanja često su vodili sporove kod lokalnih, pa i kod najviših turskih vlasti. Tako, na primjer, iguman Vasilije 1541. godine ide u Carigrad kod sultana da se žali na dažbine koje je turska vlast nametnula Manastiru i sultan fermanom oslobađa Manastir tih dažbina. Trideset godina kasnije (1570) i iguman Stefan odlazi u Carigrad na dvor sultana Selima II, kako bi zaštitio vlasništvo na jednom od manastirskih posjeda. O ovim i drugim naporima manastirskog bratstva da zaštiti imanja i kulturno blago Svete Trojice svjedoče i mnoga dokumenta koja se nalaze u arhivu Manastira.

4.Pljevaljski Muslimani su takođe brižljivo čuvali Svetu Trojicu, pa nije stradao ni 1809.godine, kada je njegov iguman sa kaluđerima otišao u pomoć Karađorđu. Ili, kada je 1859. godine izbio požar u Svetoj Trojici, u njegovom gašenju učestvuju i turski vojnici, a za njegovu opravku sultan Medžid je dao veliku novčanu pomoć.

5.Položaj Manastira je takođe jedan od razloga njegove sigurnosti. Skriven među brdima i udaljen od glavnih saobraćajnica, nije bio na meti u prvim udarima, a kada se on stišaju ljudi smirenije reaguju.

II

U navedenim okolnostima i društvu pomenutih umjetnika stvarao je i Gavrilo Trojičanin, koji je u Svetu Trojicu, najvjerovatnije, došao 1633. i iste godine napisao je minej, a tek devet godina kasnije (1642) psaltir sa sinakasarom, te se pretpostavlja da je u tom vremenu boravio negdje van Manastira, a to, bez sumnje, potvrđuje i njegov kasniji rad, odnosno izvanredna informisanost o mnogim događajima i ličnostima. Prema nekim istraživačima to vrijeme je proveo u manastiru Mileševu, po drugima u Svetoj Gori, treći dopuštaju da je bio negdje u Rusiji, a mi smatramo, s obzirom na činjenicu da su igumani Svete Trojice putovali u Carigrad radi zaštite imovine manastira, tzv. turskim putem i da u njegovim tekstovima, osobito u Vrhobrezničkom ljetopisu, ima puno građe sa Vliskog istoka, da je i on proveo izvjesno vrijeme u Carigradu ili negdje u njegovoj blizini. Poslije 1643. godine ponovo se pojavljuje pauza u njegovom pisanju, tako da tek pet godina kasnije – 1648. piše “Praški psaltir”. Znači da je ponovo napravio veliku pauzu u pisanju pa je realno pretpostaviti da je opet negdje putovao radi prikupljanja nove građe za svoje knjige, jer su se tokom sledeće dvije godine pojavile tri njegove najpoznatije knjige: Šestodnev Jovana Egzarha, Hrišćanska tipografija Kozme Indikopolova 1649. i Vrhobreznički ljetopis 1650, koje “spadaju u dragulje ne samo Gavrilovog opusa, nego i ukupne naše ranije pismenosti”. Vogorodičnik je takođe napisao 1650, a Trid posni i Mjesečnik (minej) 1651. godine.

Dok su prve dvije pomenute knjige uglavnom prepisi, koje je tako bogato ukrasio zograf Andrija Raičević, da po ocjeni stručnjaka predstavljaju vrhunac minijaturnog slikarstva, “gdje je Raičević nadmašio svoje crtačke sposobnosti”, dotle je Vrhobreznički ljetopis neka vrsta onovremene enciklopedije, čiji su sadržaji sakupljani na ogromnom prostoru od Španije do Indije i od Italije do Islanda i koja počinje od Adama a završava se 1650. godine, u kojoj, kako reče poznati istoričar umjetnosti Petković, “Gavrilo vješto spaja različite izvore i bilježi različite događaje”.

Pored raznovrsne istorijske i etnografske građe i mnogih mitoloških tekstova, Gavrilo je, u pisanju ove knjige, uveliko koristio Stari i Novi zavjet, s tim što ih je češće prepričavao nego što ih je doslovno citirao. Slično se odnosio i prema ostalim dokumentima koja je koristio, tako da je, katkad, teško utvrditi, šta su njegova zapažanja, a šta je preuzeo od drugih.

III

Knjigu ovakve vrste teško je, po nekom uobičajenom redosljedu, prikazati, osobito zbog čestih umetaka i istovremenog korišćenja različitih izvora. No, mi ćemo, prije davanja konačne ocjene, napraviti kraću šetnju kroz njen sadržaj, kako bismo skrenuli pažnju na neke, po našem mišljenju, osobito interesantne tekstove. Pri tome su moguća dva pristupa. Naime, ako bi se pošlo od problematike koju razmatra moralo bi se ići na njenu vertikalnu podjelu, koju bi uslovno činili : Postanak svjeta, Jevreji i ostali narodi Bliskog istoka, Rimljani, Hrišćanstvo, Vizantija, O zemljama i narodima i Srpski ljetopis. Ako se, pak, pođe od horizontalne podjele, da bi se lakše pratio redosljed događaja, tu se izdvaja jedanaest cjelina: Sozdanja svjeta, Prva carstva, Izabrani narodi, Prodor Rimljana na istok, Vizantija, Pad Carigrada, Rimski carevi i pape, O zemljama i narodima, Teološke rasprave i vjerske pouke, Rodoslov Nemanjića i Srpski ljetopis. Iz praktičnih razloga opredijelili smo se za ovu drugu mogućnost.

U okviru prve cjeline – Sazdanje svjeta -, su priče: O nebu, zemlji, vatri, vodi i vazduhu. Zatim slijede tekstovi O gromu i munji, Prvim slovima i pismenosti, LJudskoj glavi i Situ. U tekstu O ljudskoj glavi posebno je interesantan opis očiju, i na osnovu njihovog izgleda određivanje karaktera ličnosti, gdje se kaže: “Kada neko često trepće kapcima, to ukazuje da ni misao ne miruje, nego da prelazi s jedne stvari na drugu; onaj ko trepće vrlo rijetko, obično je bestidnik. Kada neko, pak, ne trepće ni suviše često ni sasvim rijetko, to je znak da ima dobru narav.”

U poglavlju – Prva carstva – govori se o Asirskom carstvu, Persijskom carstvu, Egiptu, Fenikiji, Evropi, Ludijskom carstvu, Rimskom carstvu i Makedonskom carstvu.

U priči o pomenutim carstvima, u osnovi se nalaze istinski istorijski događaji, mada su često mitski obojeni. Gavrilo se, očito, iznenadio raskršću Bliskog istoka, što se vidi iz izabranih tekstova. Tako na primjer, kada opisuje odnosno bira tekst, o susretu Aleksandra Makedonskog sa judejskim  izaslanikom navodi : “Riza mu je bila optočena zlatom odozgo nadolje, sa prišivenim kićankama, zlatnim zvončićima i zlatnim praporcima koji su ličili na rascvjetano cvjeće (…) Povrh toga imao je ogrtač koji je na ramenima bio prikopčan pločom od žeženog zlata sa dvanaest velikih dragih kamenova u tri reda, tako vješto ugrađenih u zlatnu ploču da čovjek teško može da zamisli, jer je sve to ostavljalo čudesan utisak na gledaoce.”

Gavrilo, kao veoma skromni “grešni dijak” nije volio raskalašne ljude, što je, svakako, uticalo i na njegov izbor sadržaja o pojedinim ličnostima, ili je i sam u tekst koji je prepisivao umetao svoje komentare. Tako za asirskog cara Nina Velikog kaže: “Vio je razvratnik i uživao je u jelu i piću, pa mu je, navodno, na spomeniku pisalo: Sve što imadoh od jela, pića i ljubavi imam i ovdje u grobu. Ali lagali su oni što napisaše – iza onih koji su tako živjeli ne ostaje ni jela ni pića, nego samo smrad bezbožnički”. Međutim, za Aleksandra Makedonskog ljetopisac ima puno rječi hvale, osobito za njegovu velikodušnost. Tako na rječ Kanadakije: “Care Aleksandre, sav svjet osvoji a tebe osvoji žena”, odgovorio je: “Zbog lukavstva i mudrosti tvoje neću povrijediti tebe i sinove tvoje i carstvo ću tvoje sačuvati, a tebe uzimam za ženu”. A kada je vidio kako su dostojanstvene Darijeve kćeri u svojoj tuzi za ocem i muževima reče: “NJihove muževe muški pobijedismo, ali mene ove žene poraziše”.

Dolazak Aleksandrov, u pohodu na Indiju, do Vrahmanskih ostrva ljetopisac koristi za veoma interesantnu priču “O čudesima Indije”: pa kaže da tamo ima mnogo raznog voća i “ dok jedno cvijeta drugome plodovi rastu, a treće sazrijava”. Ili “tamo i na kopnu i u vodi žive velike i opasne životinje (…) I zmije su strašno velike, dugačke i do sedamdeset pedi i mnogo su debele. Škorpije mogu biti od pednja, a mravi od podlanice. U nenaseljenim mjestima (pustinjama) žive i druge zastrašujuće životinje i gmizavci. Dok “u unutrašnjosti Indije ima i ljudoždera, koji ubijaju strance i jedu ih kao psi.” Kasnije će se on ponovo vratiti priči o bogatstvima Indije.

U okviru ovog poglavlja su i kazivanja o Potopu, Rodoslovu poslije potopa, Građenju tornja i zbrci jezika, O Jevrejima, Rodoslov od potopa do podizanja tornja – podjela zemlje i O idolima. Tu je posebno zanimljiva priča o građenju tornja sa željom da se dotakne nebo; pri tome su maštali da će kada stignu do mjeseca oko njega grad sazidati. Međutim, kada je stub dostigao visinu od “šesnaest hiljada svežnjeva”, gradnja je obustavljena, jer je došlo do “zbrke jezika”. Naime, po biblijskom učenju, do tada je postojao samo jedan jezik, a onda im je Bog pobrkao jezik i od jednog nastala su 72 jezika. Očito je, dakle, da su i tada ljudi razmišljali kako da se domognu mjeseca i nebeskih visina.

U skladu sa hrišćanskim učenjem hroničar negoduje protiv klanjanja idolima pa kaže: “Egipćani i neki drugi narodi utonuše u razvrat i počeše da obožavaju razne životinje (…) Zatim se idolopoklonstvo proširi na cio ljudski rod.” A “Stari Heleni počeše da obogotvoravaju ljude, dajući im imena zvjezda i prikazujući ih kao čarobnjake, zločince i bludnike”.

Poglavlje – Izabrani narod – počinje Tumačenjem javljanja Svete Trojice Avramu, i nastavlja pričama o raju i O četiri velika mora. Zatim su tu i : Rodoslov od Jakova do Mojsijj, Izlazak Izraeljaca iz Egipta, Mojsije na Gori razgovara sa Vogom, Vladavina sudija u obećano} zemlji, Drveće bira cara, Samson i Dalila, Doba samovlašća, Izraeljski carevi, O Davidu i Solomonu. Tu je, bez ikakve veze s ovim poglavljem, ubačena Povijest o Troji, što inače, Gavrilo često čini, kada u toku prepisiva- nja određene cjeline naiđe na neki interesantan tekst. I potom nastavlja pričom o Carstvu Solomonovu, Cari- ca od Sabe kod Solomona, Solomon i žene, Dioba izraeljskog carstva, Dragi kamen sa rize Aronove, Arhanđel i mladi Avja, U vavilonskom ropstvu, Judejski proroci, Izraeljsko carstvo u Samariji, Proročanstvo Ilijino, Glad u Samariji, Od Navukotosera do Aleksandra Makedonskog, Vavilon, Midsko carstvo, Persijsko carstvo, Holofern i Judita, Obnova Jerusalima. Tu se, opet, prekida, koliko toliko, logični kontinuitet poglavlja ubacivanjem teksta – Helenski mudraci i nastavlja tekstom. – Aleksandar Makedonski i njegovi nasljednici.

Za ovo naše vrijeme sveopšte borbe za vlast, veoma je poučna basna – Drveće bira cara – u kojoj ono prvo nudi maslinu da im bude car, ali ona to odbija jer ne želi da napusti ulje po kome su je ljudi proslavili; zatim nude smokvu, međutim ni ona to ne prihvata, jer ne želi da se liši svoje slasti, i loza takođe ne prihvata laskavu carsku ponudu, jer neće da ostavi vino “koje veseli ljude”. A kada ponudiše glog, on ne samo da se odmah prihvatio, već im }e zaprijetio ognjem ako ga ne izaberu. Naravoučenije – plemeniti, svjesni svojih vrijednosti, ne žude za vlašću.

Kad ce čita ovaj divni tekst čovjeku ce na momente čini da je i sam doživio opsadu i bitku. On, zaista , čini izvanrednu građu za dobar film, ne samo no žestini boja u samom gradu, već i no “ovnovima” koji ruše njegove zidine i braniocima koji ih uz goleme napore i žrtve, takoreći, istog momenta popravljaju

Opisi opsade, borbi i osvajanje Carigrada od strane Turaka, kao i u slučaju Jerusalima od strane Rimljana, dokaz su da ih je pisala veoma vješta ruka, odličnog poznavaoca događaja. Gotovo jedina razlika je u odnosu ljetopisca prema osvajačima i braniocima . Naime, on hrabre branioce Jerusalima naziva, čak, metežnicima i njegove simpatije su na strani Rimljana (osvajača), a u slučaju Carigrada postupa obratno.

U hronografu – Rimski carevi i pape – nakon kratkog nabrajanja rimskih vladara i papa, umetnut je tekst – Odakle su Vugari, da bi dalje nastavio hronološko nabrajanje rimskih careva njemačkog porijekla. Opet slijedi umetnuti tekst – Krstaši zauzimaju Jerusalim – i nastavak O Carevima prokletim od papa.

Poglavlje – O zemljama i narodima – počinje pričom o Vlasima, odnosno o Vandalima i Tatarima, a nastavlja geografsko – istorijskim prikazom Njemačke, Špani- je, Skitita i Tatara, Sakskonije i Pruske, Danskog kraljevstva, Holandije, Norveške, Kraljevine Švedske, Islanda, Laponaca, Grenlanda, te o ribama i čudesima Sjevernog mora, Hronici češkog kraljevstva, Pokrštavanju Moravske, O Ugrima (Mađarima), Najezdi Huna, O Indiji gdje Viber raste i Čudesnim životinjama. Tu su, dakle, prikazani gotovo svi Evropski narodi – njihovo porijeklo, geografske karakteristike područja koje naseljavaju i dio njihove istorije, dok se o Indiji, u glavnom, govori kao egzotičnoj zemlji.

Iz ovog dijela izdvajamo samo nekolike neobične priče. Ali osobito začuđuje njegovo poznavanje dalekog sjevera i polarnih noći, kad u tekstu O Laponcima kaže da: “kod njih Sunce zađe o svetom Lavrentiju, i oni ne vide sunčeve svjetlosti za tri mjeseca, osim što se za jedan čas, oko podne, zora nazire (…). Tek u proleće Sunce se počinje ukazivati”.

U tekstu O Amazonkama, ženama tatarskim, piše kako su ove hrabre žene, kada su ostale bez muževa, uzele njihovo oružje, lukove i sablje i hrabro branile svoju teritoriju, a “žensku djecu su odgajivale učeći ih – ne da pišu, niti da kuđelju predu, nego vojničkom poslu”. Da im se ne bi rod istražio jedanput godišnje su se sastajale sa susjednim narodima ili sa svojim pastirima. Ali ako bi se rodilo muško dijete ubijale su ga, a ženskoj djeci bi spržile desnu dojku, kako im ne bi smetala pri odapinjanju strijela.

Tekstovi o Islandu, Laponcima i Ribama i čudesima Sjevernog mora, na neki način, čine posebnu cjelinu, i pokazuju, za ono vrijeme, izvanredno poznavanje geografskih i klimatskih karakteristika tog podneblja. Tako za Island, kao i za Laponce, kaže: “Tamo nema noći od polovine ljeta, t. j. Od sv. Vite pa do sv. Lucije, a potom nema dana nego je tama do sv. Luke.: Tamo “ljudi ži- ve u vječnom strahu od mora i planina, da je teško shvatiti šta je gore: ogromne ribe u moru, zli duhovi iz zemlje, ili zvjerovi različitih vrsta na zemlji”. Tamo žive ribe “velike ko brdo” koje prevrću lađe, a “događa se da mornari iz daleka ugledaju kita i učini im se da je to ostrvo morsko”.

Ljetopisac se posebno oduševio indijskim ostrvima, gdje ponavlja dio ranije priče pa nastavlja: “ Imaju dosta i dragog kamenja, i čistog bisera i zlata. (…) . Tamo žive i rajske ptice, a svuda se širi opojni miris. Ljudi žive po sto pedeset godine”. Kada se ovo ima u vidu nije čudo što su tada mnogi sanjali o Indiji.

U Hronici češkog kraljevstva osobito je interesantno kazivanje o kraljici Libusi, koja je jednom prilikom presudila dvojici koji su se oko nečega svađali. Onaj što je bio nezadovoljan presudom reče: “Teško ljudskom rodu kad mu sude žene, kojim bi više pristajalo da kuđelju predu nego da nam presuđuju. U žene je kosa duga a pamet kratka (…) Čuvši ovo, Libusa mu se nasmije i reče: Pravo veliš!. Pošto smo mi žene meka srca, mekom ću vas kaznom kazniti – metlom”. Inače, i Česi su imali svoje amazonke, poput onih tatarskih.

Dosta prostora je posvećeno teološkim raspravama i vjerskim poukama, pri čemu je uveliko korišćena Biblija.

U Srpskom ljetopisu Gavrilo piše Kratku povijest o srpskim vladarima, ponovo se vraćajući na nešto precizniji rodoslov Nemanjića. Tu se među nizom vrlo značajnih događaja, pominje i bitka na Breznici između Turaka i Herceg Stefana 1463. godine, kao i godina (1651) osnivanja Kolašina. Iz čega se da zaključiti da je ovaj dio naknadno pridodat Vrhobrezničkom ljetopisu, jer u pogovoru ove obimne, raznovrsne i neobično interesantne knjige, nakon što je zahvalio bogu “koji je izvolio da se tekst počne i završi” i Vogorodici koja ga je podsticala u pisanju knjige, kaže da je rukopis završio trećeg maja 1650. godine “, pri hramu svete i u biti jedinstvene Trojice, u mjestu zvanom Vrhobreznica, blizu mjesta Pljevalja u Hercegovini.

IV

No, da zaključimo :

1.   Poređenjem nekih ranije objavljenih istorijskih dokumenata, legendi i sl. sa ovim prevodom, da se zaključiti da su u biti istovjetni, s tim što je prevod Vladete Cvijovića znatno pitkiji.

2.   Grandiozno djelo Gavrila Trojičanina, veoma stručno i savjesno prevedeno na savremeni srpski jezik, posebno će koristiti istoričarima, jer sadrži na stotine osobito važnih datuma ( od kojih su neki, kao na primjer, bitka na Breznici 1463. godine, jedino kod njega zapisani), kao i opise mnogih važnih istorijskih događaja. Istina, iz razumljivih razloga, nijesu svi datumi, posebno oni najstariji, uvijek pouzdani. Toga je, izgleda, bio svjestan i ljetopisac, pa je, kao svojevrsnu provjeru, odnosno pomoć budućim korisnicima Ljetopisa, za isti datum vezivao više događaja. Tu je i veliki broj, uglavnom, tačnih rodoslova mnogih vladarskih porodica, rimskih papa i dr. I što je osobito važno, mnogo toga, o čemu se tada i ranije pisalo, da nije zabilježeno u Ljetopisu, ne bi bilo do danas sačuvano, čime bi bila nanesena značajna šteta ne samo istorijskoj, već i nizu drugih nauka. Najviše prostora je dato istorijskim i drugim događanjima na Bliskom istoku, jer su tu nastale najstarije države i mnoga vjerska učenja.

3.   Ovo djelo ne samo da obuhvata ogroman vremenski period (od Adama do 1651. godine), već i vrlo široki prostor (od Španije do Indije i od Italije do Islanda), što će posebno dobro doći “ geografima i etnografima, jer se od tada do danas mnogo toga promijenilo.

I lingvisti i duhovnici će moći, uživajući u ljepoti stila i jezika Gavrila Trojičanina, koji je još ljepšim učinio veoma daroviti prevodilac, provjeriti i obogatiti svoja saznanja. No, ova divna i nadasve korisna i interesantna knjiga dobro će doći i svima drugim koji žele da, na veoma zanimljiv način, više saznaju o prošlosti i životu najstarijih država i naroda.

4.   Posebnu vrijednost, ove knjiga, čini to što će svojim raznovrsnim sadržajem, bogatstvom motiva i veoma interesantnim kazivanjem, biti podsticaj novim knjigama – romanima i dramama, kao i filmskim i televizijskim ostvarenjima.

(Na primjer, Opsada i zauzeće Jerusalima, a pogotovo Pad Carigrada prosto plaču za filmskim platnom).

Iako je djelo napisano veoma tečnim, lepršavim i jasnim jezikom, čemu je, svakako, uveliko doprinio i prevodilac, oni koji budu željeli da se dublje upuste u njegovo tumačenje, moraće, katkad, napraviti pauza u njegovom čitanju, da bi pogledali Vibliju, neki leksikon, ili neku lingvističku, teološku, istorijsku ili geografsku studiju. Istina, svojim objašnjenjima (oko 250 napomena), prevodilac je pružio dragocjenu pomoć čitaocima i uštedio im vrijeme u pronalaženju nekih objašnjenja.

5.   Pojava ove knjige, neprocjenjive vrijednosti, na savremenom srpskom jeziku, jednako će dobro doći svima na govornom prostoru ranijeg srpsko-hrvatskog jezika, ne samo time što se mogu koristiti ovim prevodom, već i po svom sadržaju.

Ova knjiga će značajni dio našeg kulturnog nasleđa učiniti pristupačnim širokom krugu čitalaca, jer pojava dobre knjige uvijek predstavlja događaj vrijedan posebne pažnje. One najbolje nas tjeraju da se često vraćamo njima i njihovim autorima. Među takve, svakako, spada i ova i njen po mnogo čemu osobeni i veoma talentovani autor.

 Pljevaljske novine, februar 2005.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jul 25, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: