RSS

Saslusanje komandanta Uskočko-drobnjačkog bataljona (Pljevaljska bitka)

11 jul

Špiro Lagator, dr Đuro Batrićević
PLJEVALJSKA BITKA
(Književne novine, beograd, 1990.)

Iz brojnih saslušanja jasno vidimo da je svaki član KPJ nastojao da opravda svoje postupke, ili bar da ublaži svoju odgovornost za neuspjeh u pljevaljskoj bici. Isto tako je evidentno da su mnogi za neuspjeh i rasulo Uskočko-drobnjačkog bataljona nastojali da svale krivicu na Štab bataljona. Komandant i komesar su u konkretnoj situaciji bili najodgovorniji za nastalo stanje. Međutim, ni u kom slučaju ne možemo prihvatiti pojedine subjektivne izjave, kojima se željela baciti sjenka na svijetli lik pojedinih časnih komunista, kao što je bio Vojin Popović. I ne samo on. Navodimo u cjelosti saslušanje Vojina Popović, komandanta Uskočko-drobnjačkog bataljona, upravo zbog toga da bismo dobili što potpuniju sliku cjelokupnog stanja. Na osnovu njegove izjave moguće je zaključiti da ni svi štabovi bataljona nijesu primijenili iste kriterijume prilikom formiranja svojih bataljona. Dok su neki primjenjivali najstrože kriterijume, po kojima su u obzir dolazili u prvom redu odani članovi Partije, provjereni i vjerni borci, dotle su drugi prijem boraca u bataljon više stihijski vršili. Eklatantan primjer tog stihijskog formiranja upravo je Uskočko-drobnjački bataljon, u čiji sastav su ušli i oni borci koji za borbu nijesu bili ni pripremljeni, a kamoli oduševljeni.

Tim povodom je Vojin Popović izjavio:

„Bio sam komandant bataljona Uskočko-drobnjačkog, koji je formiran, pored partizana, od dobrovoljaca, kojih je bilo više nego polovina, te se svakako mogla očekivati nediscip- linovanost kod istih. Predložio sam i Glavnom štabu u Sandžaku da sabijanje ovih u jedan bataljon neće nam pružiti dovoljno harmonije i reda, kao i to da se jedan dio ljudstva vrati kući zato što smo mnogo prešli određeni broj, a sem toga veliki dio bio je uvučen samo pokretom masa i bio je poznat svojim protupartizanskim stavom do samog odlaska. Negodovanje je nastalo još pri objavi o formiranju bataljona i komande bataljona, jer su Drobnjaci bili nezadovoljni što je iz Uskoka komandant bataljona i politički komesar. Na to sam još prije skrenuo pažnju drugu političkom komesaru odreda Baju Sekuliću, na što su oni donijeli rešenje – takvu odluku koja je bila suprotna mojem shvatanju i koja je dovela još u početku do izvjesnih negodovanja zasnovanih na plemenskoj bazi. Takođe je bilo nesporazuma i oko zastave, koji će je bataljon nositi, ali se to pitanje likvidaralo povoljno.

U toku samog puta počela je da izbija nedisciplina i samovolja pojedinaca iz bataljona. Odmah sam to osjetio, sazvao na prvom zastanku komandire četa, vodnike i političke komesare četa i dao im zapovijest za održavanje reda i discipline na maršu. Prilikom silaska na Taru, tu je bilo izvjesnog zastajkivanja i čekanja čak po sat čitav i više zbog nepravilnog vođenja putem. Bataljon Uskočko-drobnjački, kako je bio poslednji u marševskoj koloni, to je morao mnogo vremena da čeka. Ljudstvo se iz kolone izdvajalo, na mnogim mjestima ložilo i vatre, na što sam opet sazvao komandire i političke komesare i na sve ih predupredio. Kod njih se pokazala vrlo slaba aktivnost i energičnost kao i kod pojedinaca, tako da sam sve to preuzimao na sebe – gasio vatre, strojio ljude u kolone i sveo u blizini Tare bez izvjesnih vodova, koji su prosto bili rastureni. Na Tari smo našli neke iz raznih vodova i četa, gdje se griju pored vatre i sve sam to lično sa velikim teškoćama uspio donekle da okupim i da krenemo naprijed. Krenuo sam sa patrolom naprijed da uhvatim vezu sa delegatom Glavnog štaba, dok su komesar bataljona drug Bogdan Kotlica i komesar čete Vlado Popović imali da skupe i dovedu bataljon naprijed. Na Kosanici su me stigli gdje se skupio bataljon i krenuo na određeno mjesto u Glibaće. Prilikom drugog marša na sve te nedostatke i nedisciplinu je upozoreno i drugi marš bio je dosta u redu, mada politički komesari nijesu odgovarali svugdje svome zadatku, na što su češće upozoravani.

Pravac napada bataljona bio je Ševari – električna centrala – Stražica Vrijeme napada trebalo je da bude u 4 sata poslije ponoći, ali usljed kolebljivosti i bježanja vodiča moralo se zakasniti, jer je glavni vodič Pejanović krenuo naprijed tek kad sam izvadio revolver na njega, a izvjesni ljudi bježali su i vraćali se i s puškom sam morao da ih stavljam u stroj. Napad je prema tome otpočeo u 4 časova Još prije napada bili smo osvijetljeni reflektorima i bili smo primije- ćeni, te se ljudstvo kolebalo. Moj zamjenik Veljko Žižić molio je i zahtijevao od mene da se nađem pri trećoj četi i začelju da ljudi ne bi odstupili, što sam ja i učinio. Prve dvije čete još prije propratio sam pored mitraljeza kroz brišući prostor na odstojanju 200 metara i bilo je predviđeno po planu da se tuda može samo preći ako budemo neopaženi. Pri nailasku treće čete Talijani su primijetili, osvijetlili reflektorima i obasuli mitraljeskom vatrom, na šta se ljudstvo koje nije uspjelo da prođe razbježalo i pokušalo da bježi natrag. Pokušao sam da ih zaustavim sa prijetnjom strijeljanja i da ih povedem naprijed, ali je sve bilo uzalud. Računao sam najprije da ćemo preći pošto je Zetski bataljon imao za zadatak da napada mitraljeze, kasarnu, brdo. Ali pošto oni to nijesu učinili, a počelo se razsvitati nemoguće je bilo krenuti naprijed sa ostatkom, izuzev da sam idem. Našao sam za potrebno da okupim povraćene i razbježane ljude, pa sam to i učinio lično, dok sam komandu nad okupljenim dao političkom komesaru čete Matu Ceroviću. Sa okupljenim ljudima došli smo u neposrednu blizinu mitraljeza i bolnice, uzeli položaje i otvorili vatru, pošto je bataljon ’Bijeli Pavle’ napadao sa druge strane. Vodili smo borbu do pola dana i uspjeli da ućutkamo mitraljeze i jedan bacač mina, ali pošto je bataljon ’Bijeli Pavle’ bio potučen i razbježao se, to smo se i mi povukli i otišao sam kod komandanta Zetskog bataljona po drugi put hitno da da svoje ljudstvo da izvršimo napad i oslobodimo drugove koji su ušli u varoš ili omogućimo njihovo povlačenje. On mi je obećao, ali kad sam poslije ponovo došao povukao se i on sa cijelim ljudstvom, te ga više tu nije bilo. Pokušao sam još iz dva puta da uhvatim vezu sa Glavnim štabom, koji je bio na Velikom Bogiševcu, ali nijesam uspio, jer su oni bili napustili svoje mjesto. Dao sam naredbu Matu Ceroviću da svakoga vraća, misleći ponovo da izvršimo napad kao i drugima, koji su bili tu da čekaju. Otišao sam lično da potražim pomoć od Štaba ’Bijelog Pavla’, ali sam tamo dobio odgovor da je svaki napad uzaludan, pa kad bi nas bilo i 5.000. Tada sam i ja krenuo na mjesto polaska, pošto su svi bataljoni bili krenuli, govoreći da je naredba da idu kući. To je bilo otprilike oko 3 sata po podne. Krenuo sam za vojskom u Brvenicu i kad sam stigao tamo već jedan veliki dio zamicao je u daljnja sela i bilo je sve izmiješano. Mislio sam da treba tu ostati i pokušati da se reorganizujemo i skupimo. Zato sam krenuo naprijed s namjerom da bar izvjesne ljude iz mog bataljona zaustavim ukoliko su odmakli da bi se izvršio napad. U tome nijesam uspio, jer su ljudi bili demoralisani. Sjutra sam doznao da se veliki dio iz mog bataljona nalazi u Šumane, pa sam naredio da svi dođu u s. Brvenicu, ali je to učinio samo jedan mali dio. Odatle smo, po naređenju Glavnog štaba, evakuisali ranjenike, na što smo dali oko 60 ljudi (iz mog bataljona, Zetskog i ‘Bijeli Pavle’). Po nalogu Glavnog štaba krenuli smo u Adroviće i došli i noćili u Jugovo. U tri sata p. ponoći dobio je Jez. šaran. bataljon naređenje za napad. Prema naređenju vidio sam da je potrebno da i mi učestvujemo, mada nijesmo pomenuti, pa sam izbudio ljudstvo i krenuli smo, ali poslije izvjesnog vremena nastalo je kolebanje čak i među partijcima, pa su otkazali da idu u borbu sem jednog malog broja, te sa tim brojem nemoguće je bilo ići. Ostavio sam ljudstvo u obližnje selo, a ja otišao kod Glavnog štaba (jer nije bilo potrebno da ide cijelo ljudstvo). Glavni štab u Adrovićima dao mi je direktivu da krenem za Šumane, što sam i učinio. Tamo sam dobio drugu naredbu od Glavnog štaba da krećemo za Vrulju (daleko 6 sati – pravac Bijelo Polje). Kod ljudi je nastalo kolebanje, a naročito naredbom kapetana Railića da mještani polože oružje, a da partizanima ne ukažu nikakvu pomoć, tako da su mnogi pod uticajem toga otišli kućama. Dosta je kolebanju ovih doprinijelo i to što je moj zamjenik Veljko Žižić i sam otišao kući, te je povukao svoje bratstvo i selo. Sa malim brojem krenuo sam za Vrulju, gdje sam poslije dva dana uhvatio vezu sa Glavnim štabom i dobio nalog da se dovedu ljudi koji su voljni da idu za Srbiju. Tu se pokazala sva kolebljivost partijaca i kandidata, gdje ne samo da nijesu pošli, već su i druge poveli za sobom da se vrate kući. Došao sam u Toce (kod Lima) gdje me Glavni štab poslao da dovedem i organizujem ljude i da sa jednom četom pređem za Srbiju. To sam uradio.

Ja kao član Partije smatram da sam učinio grešku što nijesam bio dosta energičan prilikom napada, naročito prema vodičima, koji su prouzrokovali zakašnjenje, jer je trebalo u takvim slučajevima ne samo pokazati revolver, već i strijeljati. Dalje, smatram grešku što nijesam prilikom prolaska kroz mitraljeska gnijezda prošao sa drugom četom, nego se vratio da propratim treću četu, mada je to bilo i potrebno, te mi je to omogućilo da pratim tok borbe I i II čete i jednog dijela III čete. Takođe smatram za grešku što nijesam noću sa makar i najmanjim brojem ljudi, ili čak i sam povratio se i otvorio vatru na neprijateljska gnijezda da bi što lakše omogućili odstupanje drugova, koji su bili u varoši, mada je u toku noći naše cijelo ljudstvo uspjelo da se spase iz varoši. Partijce koje sam poznavao minimalni broj nije samo pravio greške, a većina pravili su ogromne greške. A to su:

1)    Pušelja Dragutin prenosio stalno panično vijesti, demoralisao ljude i nagovarao ih da idu kući. Prilikom pratnje mene kao komandanta bataljona za Glavni štab utekao i nagovarao druge da idu kući sa njim, jer svako ide kući, pošto nemamo šta čekati.

2) Mijović Vukota takođe stalno govorio o potrebi odlaska kući, prateći me zajedno sa gornjim utekao je sa njime u jedinicu, a zatim kući i nagovarao druge da idu sa njima kući.

3)   Jakić Radoman pokazivao stalno slabost i neborbenost, a naročito prilikom naredbe da se kreće u borbu prema Rudom, govorio je da ćemo svi biti opkoljeni i poklani od muslimana i četnika, te da ne treba da idemo u borbu, već što prije da se vratimo. U tome ga je pomagao i Pušelja

4)    Bulatović Mijat bez znanja komande otpratio je ranjenike, a poslije se nije vratio, već ostao u selu Šumane. Nije se po naredbi vratio u Brvenicu, nego je ostao i dalje i trošio novac bataljonski za njega i ostale slične njemu, koji nijesu htjeli da se odazovu pozivu štaba i tek kada je bataljon stigao u Šumane utekao je kući sa ostalima, bez da se javi štabu.

5)    Poleksić Momčilo nije bio dosta energičan i bez odobrenja otišao je kući, ne shvatajući dužnost komuniste da treba ostati u borbi.

6)   Šećković Jelisav, neokretan i mli- tav, bez odobrenja otišao kući.

Mjesni komitet KPJ Danilovgrad formirao je grupu, koja je saslušavala članove Partije koji su se, poslije pljevaljske bitke, vratili iz Sandžaka. Saslušanja su vršena u Martinićima.

Na osnovu izjava nekoliko saslušanih partijaca dolazimo do dragocjenih podataka, karakterističnih kako za pojedince tako i za bataljon „Bijeli Pavle” u cjelini. Odmah se da primijetiti da su saslušanja vršena po istom šablonu, pa nam ne daju željene odgovore na mnoga pitanja.

Radisav Kovačević, borac 1. čete bataljona „Bijeli Pavle”, prema zapisniku od 19. decembra, izjavio je da je njegova četa u potpunosti izvršila zadatak u početku borbe, a za političkog komesara bataljona kazao je: „Pri odstupanju u ponedjeljak pol. komesar Đuro Čagorović odstupio je posljednji…” Vrlo je karakterističan sljedeći dio Kovačevićeve izjave: „Komesar me je poslao da stignem bataljon koji je odstupao, da se okupe na zborno mjesto, a polit. komesar će nas stići pa kad bude. Zatim je on otišao da vidi Boška Đuričkovića i još nekoga, a ja sam otišao za bataljonom. Nijesam ih mogao stići dok su bili u gomilu. Pronašao sam svoj vod. Oni su mislili da sam ja poginuo. Rekli su mi da će doći politički komesar čete da nam odredi konačište, ali on nije došao, pa sam ja našao mome vodu konačište jer sam ja bio vodnik. Kazali su mi da je komandant bataljona Mirko Šćepanović rekao da oni koji su prvi sačekaju nas ostale u Glibaće, pa da ćemo odatle kolonom da odstupamo svi zajedno kući. Tu sam s vodom prenoćio. U jutro sam s vodom pošao da tražim četu i komesara onamo gdje su oni noćili. Našao sam ih u pokretu ka zbornom mjestu s kojega smo bili pošli na Pljevlja.

Kad smo stigli na zborno mjesto čuo sam završetak govora Mirka Šćepanovića ovako: Kriv sam drugovi, sad me strijeljajte ako hoćete”.

Nad ovakvom izjavom jednog partizanskog komandanta trebalo bi se zamisliti. Ona se može tumačiti na više načina, ali ni u kom slučaju za njega ne može biti povoljna Bataljon je, neobavljena posla, odstupio i napustio bojište u trenutku kada se u gradu vodila najžešća, presudna borba, a komandant govor završava priznanjem svoje krivice.

Kovačević je na saslušanju izjavio da je kasnije bilo i paničara u bataljonu, koji su govorili: „Ovome se ne zna kraja”, „Trebalo bi da idemo kući” i slično.

Dušan S. Kalezić izjavio je partijskoj grupi da je bilo mnogo propusta i neorganizovanosti, što je imalo znatnog uticaja na povratak boraca u Crnu Goru: „Komandno osoblje naše čete povlačilo se zajedno sa položaja sa komandantom bataljona i zamjenikom političkog komesara bataljona, kao i ostalo ljudstvo iz čete… U međuvremenu obaviješteni smo da smo opkoljeni od Italijana i pada komanda da odstupamo sa tog položaja na drugi. Tako se odstupalo da ni sam nijesam znao gdje smo i kuda idemo dok smo došli do sela Crkvice. Tu je palo pitanje od strane po- litičkog komesara IV čete: Ko će dobrovoljno da ostane ovdje, a ko hoće da se vrati kući. Partizani željeli su svi da idu kući i on je to dostavio komandantu bataljona…

Slične izjave, po povratku iz Sandžaka, partijskoj grupi su dali: Pero S. Lakićević, Mirko Stamatović, Mihailo Božović, Ilija Dragović, Vojislav Jovanović i drugi.

Advertisements
 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jul 11, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: