RSS

Vladeta Cvijović: Vrhobreznički ljetopis

25 jun

Još u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka, kad je slavistička nauka bila u punom procvatu, filolozi i drugi poznavaoci bogatog ćirilskog rukopisnog nasljeđa skrenuli su pažnju kulturnoj javnosti na izuzetnu vrijednost obimnog djela monaha Gavrila Trojičanina (sačuvano je desetak njegovih rukopisa ukupnog obima više hiljada pisanih stranica). Gavrilovim djelom bavili su se tada tako znameniti slavisti kakvi su bili Slovak P. J.Šafarik, Čeh K. Jireček, Rusi P. Sirku i M. Speranski, Hrvat V.Jagić, čuveni srpski filolog i istoričar Ljubomir Stojanović i dr. I svi oni, manje-više, ističu da je Gavrilo izuzetna pojava ne samo svoga doba nego i u cijeloj našoj rukopisnoj literaturi.

Ovaj neobični rukopisac, član monaškog bratstva manastira Sveta Trojica na Vrhobreznici kraj Pljevalja, ispoljio je između 1633. i 1651. godine više darovitosti nego bilo koji prepisivač prije i poslije njega. Čovjek zavidnog obrazovanja za svoje vrijeme, radoznalog duha i velike upornosti, on se zanimao gotovo za sve oblasti ljudskih saznanja koja su u srednjem vijeku njegovana, tragao je za starim rukopisima i upoređivao ih, sakupljao zanimljive fantastične priče, bilježio narodne umotvorine. Čak i kad je prepisivao obredne crkvene knjige, koje ne trpe bilo kakve izmjene, kao što su npr. psaltiri i mineji, on nije mogao odoljeti a da, bar na marginama i u posebnim dodacima, ne umetne nešto svoje, kakvu zanimljivu priču, gatku, bajku, pouku, dok je u kratkim pogovorima bilježio važnija savremena zbivanja. Ovi umeci i dodaci privlače pažnju ne samo zanimljivošću sadržaja već svjedoče i o Gavrilovom smislu za lijepo pripovijedanje, što će doći do izražaja naročito u njegovom Vrhobrezničkom ljetopisu, djelu u kome se on ispoljio kao antologičar i svojevrstan stvaralac. Svoju naklonost prema likovnoj umjetnosti, pak, pokazao je time što je za ukrašavanje nekih svojih rukopisa angažovao najistaknutije iluminatore svoga doba.

***

O Gavrilovoj ličnosti znamo veoma malo. U svojoj monaškoj skromnosti, on je, uostalom kao i drugi prepisivači, izbjegavao da sebe ističe i zadovoljavao se time da se na kraju svojih rukopisa samo potpiše (ponekad tajnim pismom) dodajući obično svom monaškom imenu atribute: rasoder, inok, grešni inok, ili jednostavno – Trojičanin. Tek je na kraju svoje prepisivačke aktivnosti, kad se već pročuo po svojim rukopisima, u pogovoru Vrhobrezničkom ljetopisu zapisao da je (u našoj transkripciji) „otčestvom že ot Stefanja Polja (Šćepan-polja), ježe jest mežduriječje tarskoe i pivskoe“. Međutim o Gavrilu mnogo više saznajemo posredno, iz njegovih djela.

Sačuvano je desetak Gavrilovih rukopisa, od kojih neki imaju i više od 600 rukopisnih stranica: „Novosadski“ psaltir 630, Vrhobreznički ljetopis 658, ne računajući detaljni sadržaj na osam stranica, „Praški“ psaltir čak 932 str. Prvi njegov poznati nam rukopis, minej, sačuvan u manastiru Sveta Trojica, datiran je 3. jula 1633. godine, a zatim slijede: „Novosadski“ psaltir (1633), Mjesečnik (1646), „Praški“ psaltir (1648), Šestodnev Jovana Egzarha i Hrišćanska topografija Kozme Indikoplova, dva djela u istom povezu, sačuvani u manastiru Sveta Trojica (1649), Vrhobreznički ljetopis (1650), Bogorodičnik, sačuvan u Gornjoj karlovačkoj crkvi (1650), Mjesečnik, bio u privatnim rukama u Dubrovniku (1651), Posni triod, sačuvan u Bistričkoj crkvi kod Nove Varoši (1651).

Teško je reći da li su ovim spiskom obuhvaćena sva djela što ih je Gavrilo napisao. Nije nerealno pretpostaviti da ih je moralo biti još, imajući u vidu da su u ondašnjim „skrbnim“ vremenima, nešto kasnije još i više, mnoge knjige netragom nestajale, a Gavrilove su uz to prodavane i mijenjale vlasnike. I zašto bi Gavrilo bio izuzetak u tom pogledu? Osim toga, zapaženo je na osnovu datiranja njegovih djela da postoje prekidi u njegovom prepisivačkom radu, što je nekima dalo povoda da pretpostave kako je on za to vrijeme negdje stranstvovao. Tako je Sirku došao na pomisao da je ovaj vrhobreznički monah morao duže boraviti u Rusiji, ili bar u Moldaviji, gdje se upoznao sa ruskom redakcijom crkvenoslovenskog jezika, budući da se u nekim svojim djelima obilato služio neidentifikovanim ruskim rukopisima. Sreten Petković, mnogo kasnije, s razlogom je ovu pretpostavku podvrgao sumnji, podsjećajući da u inače obimnoj istorijskoj građi iz tog vremena nigdje nema pomena o tome da su svetotrojički kaluđeri odlazili u Rusiju prije XVIII vijeka. Mi bismo tome dodali da se Gavrilovo „odsustvo“ uglavnom poklapa sa dugotrajnim i iscrpljujućim Kandijskim ratom (1645-1669), kad su se Hercegovina i Crna Gora našle na važnom pravcu ukrštanja osmanskomletačkih ratnih pravaca, kad je na ovim prostorima vladala nesigurnost i kad je bilo odveć rizično, čak i nemoguće, da se jedan kaluđer zaputi iz Pljevalja za Rusiju, pa i u Moldaviju. No, Petković iznosi novu pretpostavku. Podsjećajući na mnoštvo podataka o tome da su ruski kaluđeri tokom XVI i XVII vijeka, preko Svete gore, održavali prisne veze sa manastirom Mileševa kod Prijepolja, on smatra da je tu Gavrilo mogao boraviti, sastajati se sa ruskim monasima i od njih usvojiti „izvesne osobenosti ruske redakcije ili leksike“.

Čini se da je i Petkovićeva pretpostavka teško održiva. Od manastira Sveta Trojica do Mileševe jedva da ima dan hoda i Gavrilo je lako mogao tamo odlaziti i vraćati se, ali mu to nije moglo smetati da za sve to vrijeme ne ostavi u svom matičnom manastiru nikakva pisanog traga, pogotovo kad se ima u vidu njegova revnost u prepisivačkom poslu. Ako je Gavrilo negdje putovao, a izgleda da jeste, onda bi to, smatramo, najprije mogla biti Sveta gora atonska, koju su pljevaljski monasi dosta često pohodili idući relativno bezbjednim tzv. Carigradskim putem. Tamo je Gavrilo mogao boraviti ne samo u Hilandaru nego i u ruskom manastiru Sv. Pantelejmona i tamo je mogao da upozna rukopise ruske redakcije i da ih koristi. Odatle je, vođen radoznalošću koja ga je odlikovala, mogao poći i na Bliski istok radi obilaska svetih mjesta. O tome, istina, nemamo sigurnih podataka, ali nas na takvu pomisao navodi tekst ispod jedne ilustracije u njegovoj Hrišćanskoj topografiji. Naime, ispod crteža kojim je predstavljen ogromni vepar iz nekog egzotičnog kraja Gavrilovom rukom je napisano: „Vepra slonovskog i vidjeh i jedoh“. Kako nije otkriven ruski predložak kojim se očigledno služio prepisujući ovo djelo, ne znamo da li je u njemu bilo slične ilustracije i da li je šta ispod nje pisalo, ali znajući za Gavrilovu naviku da, gdje god mu se ukaže prilika, zapisuje svoje opaske, skloni smo da vjerujemo da se ono „vidjeh i jedoh“ odnosi na njega.

Ako pak nijesmo sigurni gdje i kako se Gavrilo koristio ruskim rukopisima, to nije jedina zagonetka koju nam je ostavio. Zagonetno je i zašto je tako grozničavo radio zadnje dvijetri godine i šta se sa njim zbilo 1651. godine, kada su datirana njegova tri rukopisa. Tada se gubi svaki pisani trag o njemu, a onda naglo jenjava i prepisivačka djelatnost u manastiru Sveta Trojica.

***

Kad se dijak Gavrilo prihvatao prepisivačkog posla u svetotrojičkom monaškom bratstvu, imao je sreću da ne počinje ispočetka, već je mogao da se osloni na stogodišnju prepisivačku tradiciju ovog manastira. Otkad postoje pomeni manastira Sveta Trojica na Vrhobreznici, od tada imamo i pisana svjedočanstva o tome da su tu prepisivane crkvene knjige. Naime, ovaj manastir se prvi put pominje u zapisu na jednom mineju iz 1537. godine, koji je ovu i još neke knjige prepisao monah Sava po nalogu svog igumana Vasilija. Iz tog vremena poticao je i natpis na zidu naosa manastirske crkve, uništen krajem XIX vijeka prilikom rekonstrukcije hrama pošto je tekst prethodno prepisan, u kome se iguman Visarion i brat mu jeromonah Sava imenuju kao osnivači manastirske crkve. Smatra se da je ovaj Visarion u stvari već pomenuti Vasilije, koji je primivši shimu dobio novo ime. NJegov portret sa uobičajenom maketom crkve na dlanu i natpisom „jeromonah Visarion, ktitor“ očuvan je do danas na južnom zidu naosa. Inače, osnovano se smatra da je ovaj manastir mnogo stariji i da je tada obnovljen, ili je manastirska crkva podignuta na temeljima porušenog hrama.

Od prvog poznatog nam trojičkog prepisivača Save pa do Gavrilova vremena sačuvano je u ovom manastiru dosta dokaza da je prepisivačka djelatnost ovdje brižljivo njegovana. Gavrilovi prethodnici, iako nijesu bili brojni, održavali su kontinuitet  prepisivanja  crkvenih  knjiga. Zahvaljujući običaju da potpisuju svoje rukopise, saznajemo imena nekih od njih, dok se drugi ili nijesu potpisivali ili su listovi sa njihovim potpisima na kraju rukopisa oštećeni. Pojedini od njih isticali su se tačnošću i ljepotom prepisa, drugi su zapaženi po tome što su sami ilustrovali svoje rukopise, dok su se treći istovremeno bavili „rukodelisanjem“ (povezivanjem i koričenjem) knjiga. NJihovi rukopisi poslužiće kao okosnica kasnije bogate manastirske biblioteke, koja će se stalno popunjavati djelima poznijih trojičkih prepisivača, preuzimanjem na čuvanje knjiga iz sve ugroženijih okolnih manastira i crkava, te poklonima i pozajmicama. Tako je manastir Sveta Trojica sticao jednu od najbogatijih manastirskih zbirki starih ćirilskih rukopisa i po tome se svrstava odmah iza Hilandara i Dečana.

Među trojičkim prepisivačima, Gavrilovim prethodnicima, bilo je na osobitoj cijeni jezgrovito pismeno izražavanje, kojim se inače odlikuje Gavrilov stil i jezik, samo što su Gavrilova zapažanja još upečatljivija. Zanimljivo je, na primjer, u tom pogledu uporediti pogovor prvog poznatog nam trojičkog prepisivača, jeromonaha Save, mineju iz 1537. i Gavrilov pogovor svom mineju iz 1651. U prvom Sava, između ostalog, zapisuje (u našem prevodu): „Tih godina car Ismailćana bio je Sulejman i sve carstvo bijaše njegovo. I velika nam nevolja od njih bijaše; ono imovine što imadosmo sve uzimahu, jedni odlazeći a drugi dolazeći otimahu sve što smo sticali. Zato uz velike teškoće završismo ovaj minej, u slavu Boga i svetitelja“.

A Gavrilo bilježi u svom Mineju 114 godina kasnije: „Tada Ali-paša Čengić vladaše hercegovačkom pokrajinom. Bijaše okupio kod sebe vojsku oda svud iz Ilirika: Arvanite i Kli-mente, Travunjane i Dioklitijane, Zahumljane, Dalmatince i Hrvate, kojima bijahu ispunjeni polja i dolovi, brda i planine (…) Ne zadovoljavahu se hiljadama aspri, nego i po tri i četiri hiljade groša uzimahu od manastira“.

Dakle, ne samo što im je stil sličan nego su i uslovi u kojima su živjeli i pisali bili, manje-više, podjednako teški. Ali, iako se trojički prepisivači odreda žale, s razlogom, na teško ekonomsko stanje zbog neprestanog povećanja dažbina, ipak je ovaj manastir bio bezbjedniji od bilo kog drugog u širem okruženju, za što se ima zahvaliti spletu različitih okolnosti. Sačuvano je više pisanih dokumenata koji kazuju da su uporni i snalažljivi trojički igumani još mnogo prije Gavrilovog vremena odlazili u Carigrad da na Porti traže zaštitu od nasilja koja su Manastiru pričinjavale lokalne turske vlasti i, naročito, obijesni pojedinci. Pri tome su često, naročito u ranijem periodu, nailazili na razumijevanje centralnih vlasti, a i sami turski sultani su potpisivali ukaze o zaštiti prava ovog manastira. Da je to imalo efekta, da se zaključiti i po tome što je i u Gavrilovo vrijeme Manastir posjedovao prostrana i plodna imanja u neposrednoj blizini Pljevalja, ali je bio prinuđen da neka od njih daje u zakup da bi obezbijedio novac za plaćanje dažbina. Ta dokumnta su, kako-tako, obavezivala tursku lokalnu i provincijsku vlast, pogotovo hercegovačke sandžakbegove, čije je sjedište bilo u Pljevljima više od dva i po vijeka (1572 – 1833), dok nije premješteno u Mostar. Neki od njih poticali su iz domaćih uglednih islamiziranih porodica i imali su više razumievanja za lokalne prilike. Takav je, na primjer, bio Husein-paša Boljanić, osnivač čuvene džamije u Pljevljima, koja nosi njegovo ime, inače bivši carski namjesnik u Egiptu i hercegovački sandžak-beg. Trojički igumani su brižljivo čuvali ova dokumenta i njima se služili u odbrani svojih vlasničkih prava. Otuda je u manastiru Sveta Trojica očuvana do današnjih dana dragocjena zbirka turskih dokumenata koji predstavljaju vrijedan izvor za izučavanje ne samo prošlosti ovog manastira nego i društveno-ekonomskih prilika toga vremena. Gavrilova je zasluga što je i u ovakvim uslovima, oslanjajući se na iskustvo svojih prethodnika, znatno unaprijedio prepisivačku djelatnost u ovom manastiru.

Ima podataka da su i prije Gavrila u Svetoj Trojici povremeno prepisivane knjige ne samo za potrebe ovdašnjeg monaškog bratstva nego i po narudžbini, ali tek u Gavrilovo vrijeme, i prvenstveno zahvaljujući njemu, u svetotrojičkoj prepisivačkoj radionici pišu se knjige pretežno namijenjene prodaji, što je jedna od glavnih odlika pravog skriptorijuma. O tome najbolje svjedoče zapisi na Gavrilovim rukopisima. Tako saznajemo da je njegov rukopis Šestodneva i Hrišćanske topografije otkupio jeromonah Filotej Otilović, a onda ga poklonio Manastiru, uz zakletvu „i neka je proklet onaj ko je otuđi iz ovog hrama“; Mjesečnik iz 1651. pisan je po narudžbi nekog jeromonaha Teofila; „Posni“ triod otkupio je „cijenom srebra“ jeromonah Teofil Mališić, „za dušu ocu Jakovu“. Naročito je zanimljiv zapis na „Praškom“ psaltiru: „Ovu knjigu napisa Gavrilo Trojičanin u manastiru sveta Trojica i postavi joj cijenu pedeset gerecija, koliko srebra terazijom može zategnuti, i to joj je cijena“. Na Vrhobrezničkom ljetopisu nema takvog zapisa, ali je vjerovatno i on bio otkupljen, jer je na marginama nekolike njegove prve stranice ispisano da je „ova sveta i blagoslovena knjiga, zvana starostavna“ bila 1790. godine u vlasništvu tronoškog arhimandrita Stefana Domnovića, dok ju je 1791. „od  Šafarikovoj registraciji, dok ga drugi nazivaju Vrhobrezničkim hronografom a treći ljetopisom. Hronograf ili ljetopis na prvi pogled svejedno, jer i grčki i naš naziv znače isto, ali se ipak radi o dva različita književna roda. Pod hronografom grčkog tipa podrazumijeva se književni rod njegovan u Vizantiji i nekim drugim zemljama a imao je ustaljenu formu i strukturu: odlikovao se opširnošću i počinjao je biblijskim učenjem o postanku svijeta a završavao se najčešće padom Carigrada pod Turke 1453. godine. LJetopis srpskog tipa, inače proistekao iz grčkog hronografa, postepenim sažimanjem dobio je specifičnu formu i bezmalo se sveo na nabrajanje i datiranje događaja hronološkim redom, a počinjao je od Stefana Nemanje i završavao se smrću cara Dušana i njegovog sina Uroša, odnosno Mrnjavčevićima.

Ovaj Gavrilov rukopis, međutim, niti je u cjelini hronograf grčkog tipa ni ljetopis srpske redakcije – mada počinje grčkim hronografom a završava se srpskim ljetopisom – jer sadrži dosta raznovrsnih, ponekad i prilično obimnih cjelina koje ne spadaju ni u jedan od ova dva književna rada. Zato bi mu najviše odgovarao naziv zbornik. Naziv ljetopis potekao je od LJ. Stojanovića, koji se bavio detaljnim izučavanjem završnog dijela rukopisa, naknadno pridodatog, koji sadrži jedan rodoslov i dva ljetopisa srpske redakcije (ukupno 16 stranica), dok je cio prethodni tekst zanemario, jer ga je, kako sam kaže „samo površno pregledao“. Tek su kasnije pisci, pozivajući se na Stojanovićeve radove, uobičajili da cio rukopis nazivaju ljetopisom i taj je naziv prevladao u domaćoj literaturi. Slijedeći ovu logiku, kao da se u znatnom dijelu šire stručne javnosti ustalilo shvatanje da poslije Stojanovića nema više šta novo da se kaže o ovom Gavrilovom rukopisu, koji je uz to, iz različitih razloga, često bivao teško dostupan istraživačima, a oni rijetki koji su imali priliku da ga razgledaju činili su to na brzinu, tek toliko da bi se informisali. Tako je ovo najbolje Gavrilovo djelo ostalo neproučeno, izuzimajući svakako Stojanovićeve temeljite rasprave o pomenutom rodoslovu i dva srpska ljetopisa. Čak ni pažnju filologa nije još u dovoljnoj mjeri privuklo neprocjenjivo leksičko blago ovoga djela i uopšte njegova literarna vrijednost i strukturalna višeznačnost.

Jedna od najupečatljivijih odlika Vrhobrezničkog ljetopisa je svakako njegova neobično heterogena struktura. Već na prvi pogled uočava se da je gotovo dvije trećine rukopisa pisano u formi grčkog hronografa, ali malo pažljivijim čitanjem zaključujemo da je hronograf samo opšti okvir za umetanje mnoštva drukčijih literarnih formi i sadržaja. U ovoj kako-tako hronološki povezanoj cjelini izdvajaju se nekolika zaokružena poglavlja: Sazdanje svijeta, Prva carstva, Izabrani narod, Rimsko carstvo i prodor Rimljana na istok i Vizantija. Hronografska forma se zatim prekida poviješću o opsadi i padu Carigrada, da bi bila nastavljena Hronografom o rimskim carevima i papama, koji obuhvata period od krunisanja franačkog kralja Karla Velikog za rimskog cara (800. g.), pa sve do 1550. godine. Ovaj hronograf, preuzet iz nekog ruskog rukopisa, unekoliko se razlikuje od prethodnog: sažetiji je i siromašniji hronologijom. Konačno, zadnja dva poglavlja – O zamljama i narodima i Teološke rasprave i vjerske pouke – specifična su i po formi i po sadržini i djeluju kao zasebne cjeline. Prvo od njih, koje se bavi geografijom zapadnoevropskih i sjeve-rnih zemalja i opisivanjem navika i običaja njihovih naroda, zanimljivo je po tome što je to prvi put da se ovakvi sadržaji srijeću u nekoj rukopisnoj knjizi na ovim prostorima. To je izbor tekstova iz nekog ruskog prevoda Hronike svijeta Martina Belskog, poljskog hroničara iz XVI vijeka.

Zbornik se završava teološkim raspravama istaknutih pravoslavnih teoretičara sa katolicima i Jevrejima o pitanjima vjera i vjerskim obredima, iza čega slijedi čuveni Gavrilov pogovor.

Rukopisu će, međutim, kroz najmanje godinu dana, a vjerovatno i nešto kasnije, biti pridodata još jedna posve samostalna cjelina – jedan rodoslov Nemanjića i dva ljetopisa, „stariji“ i „mlađi“, tipično srpske redakcije. Da je Gavrilo naknadno došao na ideju da svom zborniku doda novu cjelinu zaključujemo po tome što je pogovor zborniku datiran 3. maja 1650, dok se zadnji događaj, zabilježen u „novijem“ ljetopisu (podizanje grada u Kolašinu) zbio 1651. godine. Po svemu sudeći, nakon završetka zbornika moralo se duže čekati na „rukodelisanje“ knjige, možda i zato što tada u trojičkoj prepisivačkoj radionici nije bilo majstora vičnog tom poslu, pa se čekalo na nekoga sa strane. U međuvremenu, neumorni Trojičanin, zauzet prepisivanjem novih knjiga (1651. završio je dvije) prikupio je građu za rodoslov Nemanjića i ljetopis i pohitao da ih što prije dovrši, jer mu je bilo stalo da budu ukoričeni zajedno sa prethodnim rukopisom. Da mu se žurilo vidi se i po tome što se, pišući ovaj dodatak, opredijelio za tzv. brzopisno pismo, za razliku od „ustavnog“ (svečanog) kojim se služio u ostalim svojim djelima i po kome je njegov rukopis prepoznatljiv. Pokazalo se da je njegov „brzopis“ mnogo manje atraktivan i teže čitljiv, pa su raniji poznavaoci njegova djela bili skloni da povjeruju kako je ovaj dodatak „pisan drugom rukom“, što smo i mi prihvatili po inerciji dok se pažljivijim posmatranjem nijesmo uvjerili da inicijalna slova u ovom tekstu, pa i cijele riječi u sadržaju, takođe naknadno pisanom brzopisom, potiču iz Gavrilova pera.

Ovaj završni dio rukopisa, inače najbolje poznat široj naučno-stručnoj javnosti, LJ. Stojanović je u dva navrata štampao crkvenoslovenskim slovima, (izuzev početnih 45 redaka rodosova Nemanjića koje je ranije objavio Šafarik). Upoređujući ovaj sa drugim poznatim rukopisima rodoslova i ljetopisa srpske redakcije, on ističe da se oni međusobno ne razlikuju bitnije, jer potiču od istog originala, koji su kasniji prepisivači skraćivali, a katkad im ponešto i dodavali. Ali Gavrilo ne bi bio ono što jeste kad se i ovdje ne bi razlikovao od drugih prepisivača. „Sastavljač Vrhobrezničkog ljetopisa, inok Gavrilo – kako kaže Stojanović – kao što nije prepisivao svoj rodoslov, već skraćujući original koji je pred sobom imao, dao mu svoju redakciju, tako je radio sa svojim ljetopisom.“ NJegov „stariji“ ljetopis nema naziva, već počinje riječima „a sad da počnemo od Stefana Nemanje“, dok je „mlađi“ nastavak „starijeg“ i odlikuje se time što bilježi i datira važne događaje iz Gav-rilovog okruženja koje ne nalazimo u drugim ljetopisima, kao što su poraz Hercega Stjepana u boju na rijeci Breznici kod Pljevalja 1463. godine, bojevi koje su Drobnjaci, Nikšićani i Pivljani vodili na Gacku 1597. i podizanje grada Kolašina 1651. godine, upravo u vrijeme kad je Gavrilo završavao ovaj rukopis.

Zbog svoje sažetosti, koja se često svodi na nabrajanje i datiranje događaja, ljetopisi uopšte, pa i ovaj Gavrilov, nemaju veću literarnu vrijednost, ali je njihov kulturno-istorijski značaj veliki. Što se, pak, tiče tačnosti datiranja, uzimajući u obzir kompletan rukopis, u mnoštvu datuma ima dosta i netačnih, naročito kad je riječ o dalekoj i daljoj prošlosti, što je razumljivo kad se ima u vidu stanje tadašnje istoriografije.

***

Sistematizacija Vrhobrezničkog ljetopisa na kakvu upućuje pregled njegovih poglavlja ipak ne daje pravu predstavu o strukturi ovoga djela, jer ni poglavlja, naročito prvih pet, u kojima preovladava horonografski pristup, nijesu sadržinski konzistentna. U njima se hronograf često iznenada prekida kraćim ili opširnijim umecima koji ni stilski ni sadržinski nemaju mnogo veze sa prethodnim i naknadnim tekstom. Pripremajući se za pisanje ove knjige, monah Gavrilo je, po svoj prilici, namjeravao da u jednom djelu da pregled svih dotadašnjih znanja o Bogu, čovjeku i svijetu koja su u srednjem vijeku njegovana pod okriljem hrišćanske, u prvom redu pravoslavne crkve. Trebalo je da to bude knjiga sveznanja, ili „knjiga starostavna“, kako bi rekao narodni pjesnik. Pri tome se sastavljač ovako zamišljenog zbornika više trudio da ne izostavi nešto što, po njegovom mišljenju, treba otrgnuti od zaborava, nego kako će to biti sistematizovano.

Tek kad se ovo ima u vidu, postaje nam razumljivija Gavrilova napomena u pogovoru da se mnogo trudio „sakupljajući (građu) od mnogih ljetopisaca“. I zaista, odabiranje građe iz više izvora, njeno sažimanje i uklapanje u cjelinu nije lak posao, ali ga je on obavio manje-više uspješno i na originalan način. Tako on iz starozavjetnih tekstova uzima najmarkantnije izvode, a onda ih potkrepljuje interpretacijama iz knjiga proroka, ili ih sam tumači. Na taj način on uspijeva da cio Stari zavjet sažme u nekoliko desetina pisanih stranica a da to ipak djeluje kao zaokružena cjelina. Dakako, ovo sažimanje nije ponekad moglo proći bez posljedica po razumljivost teksta, naročito kad se izvodi iz različitih izvora preklapaju, pa je katkad teško odgonetnuti gdje počinje jedna a završava se druga priča, što je još u većoj mjeri došlo do izražaja u dijelu koji se bavi opisivanjem rimske opsade Jerusalima.

Ali upravo neposredno ispred detaljnog opisa opsade i rušenja Jerusalima prekida se tanka nit dotadašnjeg hronografskog pripovijedanja o Rimskom Carstvu i njegovoj istočnoj politici i tu se umeće veća zasebna cjelina o zbivanjima obilježenim ovaploćenjem, rođenjem i propovijedanjem Isusa Hrista, te njegovim raspećem i uznesenjem na nebo. Očekivalo bi se da se ovo kazivanje sastoji iz odabranih izvoda iz Četvorojevanđelja i Djela apostolskih, ali se Gavrilo opredjeljuje za drukčiji postupak: on rijetko, ali i tada ukratko, doslovno citira novozavjetne tekstove, a češće ih interpretira i objašnjava pozivajući se na starozavjetna proročanstva o dolasku Sina Božijeg i svjedočenja Hristovih savremenika, običnih ljudi, među kojima i nehrišćana, te tumačenja poznijih svetitelja. Na taj način je samo na dvadesetak pisanih stranica dosta cjelovito i uvjerljivo izložena suština novozavjetnog učenja.

I ovdje, kao uostalom i u cijelom rukopisu, došla do izražaja Gavrilova sklonost da upoređuje tekstove iz različitih izvora koji se bave istim događajem i da ukazuje na razlike u interpretacijama. Tako, na primjer, on postupa i u opisima Hristovog rođenja i djetinjstva, navodeći da su, po jednom izvoru, mudraci sa istoka došli da se poklone Mladencu odmah nakon njegovog rođenja, a po drugom da je to bilo druge godine. Ili, po jednima se Josif sa Bogorodicom i malim Hristom vratio iz izbjeglištva u Egiptu kad je Hristu bilo šest, a po drugima kad je imao dvanaest godina, itd.

Pri kraju horonografa o Vizantiji grupisano je nekoliko vrijednih zapisa iz srpske srednjovjekovne istorije: skraćeni rodoslov Nemanjića koji je ostao nezapažen u stručno-naučnoj javnosti (čak ga nije uočio ni JB. Stojanović); izbor iz žitija Svetog Save i Stefana Dečanskog; o Mrnjavčevićima i njihovom porazu na Marici 1371. godine; o podvigu Miloša Obilića na Kosovu; o boju na Kosovu; o knezu Lazaru Hrebeljanoviću i njego-vom sinu despotu Stefanu, te o despotu Đurđu Brankoviću. Radi se o znalačkom izboru iz najpopularnijih i najvrednijih djela srednjovjekovne srpske književnosti. Tako, odlomci iz biografija Svetog Save i Stefana Dečanskog potiču iz pera najistaknutijih srpskih biografa XIII i XIV vijeka – hilandarskog monaha i pisca Teodosija i Grigorija Camblaka, biografa i poliglote, ranijeg igumana Dečana i budućeg kijevskog mitropolita, „jednog od najobrazovanijih ljudi svoga vremena“. Teodosije, pisac najpopularnijeg Žitija Svetog Save, ustvari je preradio istoimeno glomazno djelo svog prethodnika Domentijana, a Camblakovo Žitije Stefana Dečanskog je jedno od najliterarnijih djela srednjovjekovne srpske književnosti.

Lijepim pripovijedačkim stilom, sa elegičnim prizvukom, odlikuje se i zapis o Mrnjavčevićima, dok je sažeti tekst o Milševom podvigu na Kosovu zanimljiv po tome što se ovaj legendarni junak imenuje kao „neki veliki, plemeniti i veli-kom knezu Lazaru veoma odan čovjek, po imenu Miloš“ (dakle, bez prezimena), što upućuje na pomisao da u Gavrilovo vrijeme još uvijek nije bio zaokružen kosovski epski mit. U odjeljku o knezu Lazaru zanimljivo je, pak, uplitanje legende po kojoj je on bio vanbračni sin Cara Dušana pa prema tome i zakoniti nasljednik nemanjićkog prestola, baš kao što za Aleksandra Makedonskog i Konstantina Velikog legende kazuju da potiču iz vanbračnih veza, što im nije smetalo da se svrstaju u red najvćih vojskovođa i vladara.

Neobičnoj tematskoj, žanrovskoj i stilskoj raznovrsnosti ovog Gavrilovog djela poseban pečat daju kratke priče, rasijane po rukopisu bez osobitog reda, naročito u poglavljima u kojima se, manje-više, slijedi forma hronografa grčkog tipa, a takvih je šest od ukupno devet poglavlja; jedino ih nema u poglavljima koja i inače predstavljaju nezavisne cjeline, a to su Pad Carigrada, Teološke rasprave i vjerske pouke, te Rodoslov Nemanjića i dva ljetopisa srpske redakcije. U ovim umecima raznovrsnih sadržaja i porijekla zastupljeni su – u odlomcima ili u cjelosti – gotovo svi srednjovjekovni književni žanrovi: romani, povijesti, biografije, hagiografije, apokrifi, starozavjetne priče, mitovi i legende iz helenske mitologije i iz istočnja-čkog narodnog predanja, priče o dalekim misterioznim zemljama i narodima, o njihovim običajima, o egzotičnoj fauni i flori, o natprirodnim bićima, o prirodnim pojavama i dr. Stoga je ovaj zbornik istovremeno i najveća rukopisna zbirka priča sa drevnim motivima, od kojih su mnogi upravo preko ovakve crkvene literature našli odjeka i u našem narodnom usmenom predanju, naročito u narodnim pričama i epskim pjesmama. (U ovoj Gavrilovoj zbirci je, na primjer, lako prepoznati drevne motive koji su narodnom pjesniku poslužile kao inspiracija za poznate naše epske narodne pjesme Zidanje Skadra, Ženidba kralja Vukašina, Oranje Marka Kraljevića i dr.)

Gavrilova sakupljačka strast i sklonost za imaginaciju kao impuls svakog umjetničkog čina, koju je ispoljavao u svojim zabilješkama na marginama i u dodacima čak i kad je prepisivao obredne knjige, mogle su da dođu do izražaja tek u jednom ovak-vom zborniku, čije je sadržaje birao po sopstvenom ukusu. Pri tome je očigledno imao u vidu da ti umeci ne budu sami sebi svrha, već da sadrže određene poruke – duhovne, opšteobraz-ovne, kulturnoistorijske, etičke. Dakako, on je znao da u ovim pričama ima i apokrifnih elemenata, koju nijesu u svemu saglasni sa kanonskim knjigama. Ali, on ih je tako raspoređivao, uklapao u hronografsku građu i tumačio da one ne samo što ne protivurječe crkvenom kanonu nego doprinose afirmaciji hrišćanskog učenja o trijumfu dobra nad zlom, božanske pravde nad đavoljskom prepredenošću. Takve su, na primjer, slikovite priče o čuvenim vračevima i njihovim nevjerovatnim mađijama (Simon, Kastor, jeretik Apolonije i dr.), ali svi oni, kao učenici zlog duha, bivaju na kraju poraženi silom nebeskom.

Gavrilo je očigledno želio da fantastičnim pričama i drugim zanimljivostima udovolji znatiželji čitalaca, ali istovremeno i da ih uputi u šira znanja, i naročito, da ih podstakne na razmišljanje o složenijim teološko-filozofskim sadržajima svoga zbornika. Čitaočevu pažnju morala su posebno privući predanja o nastanku tvari i prirodnim pojavama: vatri, vodi, vazduhu, munji i gromu, vjetrovima i olujama, morskim burama, zemljotresima, vulkanskim erupcijama i dr. Pri tome se sastavljač ovog zbornika ne zadovoljava samo navođenjem biblijskih tekstova iz Mojsijeve Knjige postanka, nego im dodaje tumačenja ranohrišćanskih teologa, u kojima prepoznajemo i odjeke učenja starogrčkih filozofa o praelementima, a pogotovo Aristotela, čije poimanje svijeta ima dodirnih tačaka sa biblijskim učenjem.

Posebno su tadašnjim čitocima morale biti privlačne priče o raskoši drevnih carskih dvorova i bogato ukrašenih hramova, sjaju srebra i zlata koje se mjeri tovarima, baš kao u našim narodnim pjesmama, bljesku dragulja na svečanim odežd-ama velikodostojnika i opremi ratnika. U Gavrilovo vrijeme, kad je osmanski okean uveliko zapljuskivao Srednju Evropu, kad su nameti na raju, i naročito na manastire, bezobzirno povećavani da bi se obezbijedila sredstva za finansiranje novih ratova i kad su nekada moćna i slavna cartsva pripadala dalekoj prošlosti – sve te priče o nekadašnjoj raskoši ličile su na čarobni san koji je uvećavao kontrast između sjaja potonule slave i očaja nepodnošljive stvarnosti.

Još veća je bila simbolika dragog kamenja, koje je čest motiv više Gavrilovih zanimljivih priča. Po njima, ono nije bilo samo simbol bogatstva, nego su mu pripisivana i natprirodna, božanska svojstva. Jevreji su tvrdili da su dragim kamenom velike tvrdoće bile ispisane zavjetne kamene ploče koje je Jahve, kako su nazivali Boga,  predao Mojsiju na Sinanskoj  gori.

Pomoću bljeska i prelamanja svjetlosti prilikom pomjeranja dragog kamenja i slova svog alfabeta jevrejski arhijereji čitali su Jahvane poruke Odabranom narodu. NJime je bila ukrašena arhijerejska obredna odežda, kojom je i Aleksandar Makedonski bio fasciniran. Ovaj običaj ukrašavanja svešteničke odežde draguljima simbolično je primila od Jevreja hrišćanska crkva i otuda potiče običaj da se draguljima ukrašava kruna pravoslavnih episkopa. Zato se u Gavrilovoj priči o dvanaest dragih kamenova kaže: „Bog je jerejima zapovijedao da svoje odežde ukrašavaju kamenjem raznih boja, kojim će se ljudi diviti, jer njima dolikuje da budu ukrašeni, kao što oni duše ukrašavaju“. Ali, po nekima od tih priča, „jezik“ dragulja bio je još višeznačniji: pojedine vrste dragog kamenja upotrebljavane su za vračanje, pomoću njih su liječeni bolesnici, po mijenjanju njihovog odsjaja predviđalo se kakvo će vrijeme biti, a neki su nalazili primjenu i u kozmetici.

Dakako, vrijednost ovakvih kratkih priča ne svodi se na njihovu zanimljivu sadržinu. Više od toga, one su, zajedno sa tzv. povijestima i besjedama, najpogodnije za proučavanje jezika i stila ne samo ovog nego cjelokupnog Gavrilovog rukopisnog djela. Začudo, filolozi se ovim nijesu bavili, izuzev znamenitog Vatroslava Jagića koji je analizirao jezik rukopisa Hrišćanske topografije, ustanovivši da je to Gavrilov prevod nekog nepoznatog ruskog rukopisa. U vezi sa tim on kaže da je „Gavrilo zacelo imao pred očima i pod rukom jedan tekst ruske redakcije, s kojim se njegov rad reč po reč poklapa, samo što je ruske oblike crkvenog jezika zamenjivao srpskim, iako mu to nije svagde valjano išlo za rukom; ima primera gde su ruske reči ostale neizmenjene, čas značenjem čas oblikom“.

Stoga je Jagić svoju pažnju usmjerio na fontsko-morfološke odlike rukopisa koje lijepo odslikavaju jednu pozniju fazu u razvoju srpske redakcije crkvenoslovenskog jezika, po čemu je ova njegova studija posebno vrijedna. Poslije ove studije kao da je prećutno preovladalo shvatanje da se više nema šta novo reći o Gavrilovom jeziku. Ispušteno je pri tome iz vida da Hrišćanska šoiografija nije u ovom pogledu najreprezentativnije njegovo djelo, a da se Jagić nije posebno bavio Vrhobrezničkim ljetopisom, sem što je o njemu bio obaviješten iz dotadašnje literature. A zapravo je ovo Gavrilovo djelo – u stvari zbornik odabranih tekstova u kome se ovaj prepisivač istovremeno dokazao i u ulozi prevodioca, antologičara, komentatora, pa i autora pojedinih dijelova – djelo u kome je on mogao da izrazi bogatstvo svog jezika sa odlikama narodnog govora svoga zavičaja i lepršavost pripovjedačkog stila kakav ne srijećemo kod prepisivača njegovog vremena, pa ni onih znatno prije i poslije njega. Stoga nije pretjerano reći da je Vrhobreznički ljetopis prava, još neotkrivena riznica leksičkog blaga koje svjedoči o jednoj fazi razvoja našeg jezika. Na filolozima i istoričarima književnosti je da ovo blago tek izuče, a i istoriografi, geografi i etnolozi bi imali tu čime da se pozabave. Inače, zbog svoje zanimljivosti, knjiga može i danas da privuče pažnju širokog kruga čitalaca različitog profila.

Vladeša Cvijović, 

Advertisements
 
1 komentar

Objavljeno od strane na jun 25, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , , , ,

One response to “Vladeta Cvijović: Vrhobreznički ljetopis

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: