RSS

Prof.dr Enes Pelidija: Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću

23 Jun

U Bečkom ratu koji je trajao od 1683. do 1699. godine između Osmanskog carstva s jedne, te članica „Svete lige“ (Habzburškog carstva, Mletačke republike, Poljske i od 1687. godine i Rusije) osmanska država pretrpjela je više vojnih poraza. To je rezulti- ralo njenim velikim teritorijalnim gubicima na prostorima preko Save i Dunava koji su već duže vremena bili pod vlašću osmanskih sultana. Mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima u januaru (26.) i februaru (7.) 1699. godine Osmansko carstvo priznalo je teritorijalne gubitke u Ugarskoj, svim posjedima preko Save i Dunava, Lici i Krbavi, kao i u primorskim dalmatinskim krajevima.

Odredbama ovog mirovnog ugovora dijelovi dotadašnje teritorije Bosanskog ejaleta pripali su Habzburškoj monarhiji i Mletačkoj republici. Sve te promjene uticale su i na brojna kretanja stanovništva. Sa prostora koji su Karlovačkim mirovnim ugovorom pripali službenom Beču i Veneciji povlači se skoro cjelokupno muslimansko stanovništvo u ona mjesta i krajeve koji su i dalje ostali u sastavu osmanske države. Jedan dio tih porodica naselio se i u bosanskom ejaletu.

Istovremeno je iz ove osmanske pokrajine jedan dio nemuslimana, prije svega katolika, još u toku Bečkog rata, ali i neposredno iza njega napustio svoja mjesta dotadašnjeg stanovanja i naselio se u pograničnim krajevima koji su ušli u sastav habzburške i mle- tačke države. Sva ta ratna dešavanja imala su velike posljedice po stanje i prilike u bosanskom ejaletu koji poslije 1699. godine postaje najisturenija pokrajina Osmanskog carstva u njegovom evropskom dijelu. Naročito su nastale promjene bile vidljive u novom administrativno – upravnom, urbanom, vojnom i ekonomskom pogledu. Međutim, sva ta dešavanja su imala manjeg potresa u mjestima koja su bila daleko od fronta i direktno nisu bila obuhvaćena ratnim dejstvima. Među takvim mjestima bila je i Tašlidža, kako su se tokom skoro cijele osmanske vladavine nazivala današnja Pljevlja.

Administrativno—upravna podjela

Nalazeći se u dubokoj pozadini van glavnih ratišta, Pljevlja i pljevaljski kraj bili su pošteđeni svih ratnih iskušenja sa kojima su se susretala druga mjesta koja su se nalazila u zoni vojnih operacija. Zbog toga i ne iznenađuje činjenica da se društveni, privredni i kulturni život ovoga kraja u prvim decenijama XVIII stoljeća odvijao bez značajnijih promjena u odnosu na prethodno stoljeće. To je uticalo da se ne mijenja ni postojeća administrativno – upravna organizacija.

U  novouspostavljenim granicama po odredbama Karlovačkog mirovnog ugovora, Bosanski ejalet bio je podijeljen na pet sandžaka: bosanski, hercegovački, zvornički, kliški i bihaćki koji je u osmansko – mletačkom ratu (1714 – 1718) pripojen bosanskom sandžaku. Tako je Tašlidža i dalje tokom cijelog XVIII stoljeća bila službeno sjedište hercegovačkih sandžakbegova.

Tadašnji pljevaljski (tašlički) kadiluk sastojao se od nahija: Pljevlja, Kukanj, Vraneš, Kričko, Poblatje (Poblaće). Pored navedenih u osmanskim dokumentima se kao nahije u ovom kraju spominju Drobnjak, i Bukovica.Postojala je i posebna vojna organizacija Hercegovačkog sandžaka. Ona je bila nepromijenjena tokom cijelog XVIII stoljeća i svoju vojnu komponentu zadržala je sve do 1851. godine. To se vidi i iz dviju smotri koje su zabilježene 1759. (1173. po hidžri) godine kao i 1835. (1252.) kako je zabilježeno prilikom vršenja vojne smotre. Te vojne podjele su bile takođe po nahijama. U navedenim popi- snim vojnim defterima sa područja pljevaljskog kadiluka spominju se nahije Kukanj i Poblaće (Poplatje – kako izvorno piše).

Od teritorija današnje pljevaljske opštine, u XVIII stoljeću Mataruge kao nahija bile su u sastavu prijepoljskog kadiluka. Prema popisu kadiluka u evropskom dijelu Osmanskog carstva koji je za 1745. (h. 1158) godinu izvršio Mostarac Abdullah Huremović, pljevaljski je kadiluk bio u VI rangu (menasibi Inebahti). Ako se zna da su kadiluci prema svojoj važnosti rangirani od I do XII mjesta, onda se s pravom može za pljevaljski kadiluk kazati da je u sudskoj hijerarhiji bio na visokom IV mjestu, tačnije u sredini rangiranih. Razlog za ovako visoko i ugledno mjesto kadiluka Tašlidže treba prije svega tražiti u značaju i mjestu koje je ova kasaba imala kao sjedište Hercegovačkog sandžaka. Naime, Pljevlja su još od 1576. godine postala službeno sjedište hercegovačkih sandžakbegova i u kontinuitetu ostala sve do 1833. godine. Zahvaljujući činjenici da su se kasaba i kadiluk Pljevlja nalazili u dubokoj unutrašnjosti osmanske države, za razliku od pograničnih mjesta na ovim prostorima tokom XVIII stoljeća nije dolazilo do nekih značajnijih administrativno-upravnih i sudskih promjena.

Kao službeno sjedište hercegovačkog sandžaka u Pljevljima su se nalazile sve službe i njihovi nosioci, koji su bili zastupljeni i u drugim sandžacima. Tu su bili i nosioci vojnih zvanja, iako je ova kasaba bila otvoreno urbano mjesto, bez većih vojnih snaga i rodova. Po tome je ovaj grad bio poseban u odnosu na skoro sve veće urbane sredine koje su u pravilu imale vojna utvrđenja sa brojnom posadom. Zato u opisu Pljevalja još iz 1664. godine najpoznatiji osmanski putopisac Evlija Čelebi navodi da su u ovoj kasabi najugledniji ljudi: muftija, predstavnik šerifa (nekibu’l ešraf), prvaci, ugledni ljudi, predstavnici Portinih spahija (sipah kethuda ueri), janjičarski serdar, tržni nadzornik (muhtesibaga), starješina esnafa (šeher – ćehaja), harački povjerenik (haračaga) i baždaraga. Takođe naglašava da su i u tom periodu bili brojni trgovci i zanatlije. Navedeni podaci iz druge polovine XVII, bili su karakteristični za ovaj kraj tokom cijelog XVIII stoljeća.

Posebnu civilnu službu obavljala je ličnost koju je po svome izboru imenovao bosanski namjesnik. Nakon odlaska namjesnika koji bi ih imenovao, služba tih ljudi bi prestajala. Neki bi sa novim namjesnikom ponovo bili birani na to mjesto, ali često su dolazile i nove ličnosti. U pravilu je to bila ugledna ličnost mjesta u kojem bi je vezir imenovao. Svi oni imali su jedinstven naziv – muteselim. Oni su nadzirali rad predstavnika civilne vlasti i o svim promjenama obavještavali bosanskog namjesnika, a po potrebi i direktno vladu u Istanbulu. Do XVIII stoljeća muteselima je bilo samo u većim gradovima. Međutim, poslije 1699. godine bilo ih je i u nekim manjim mjestima koja su bila intere- santnija za osmanske vlasti. Ova služba koja je uvedena još od XVI, bila je i u Pljevljima sve do XIX stoljeća.Njihova uloga u sprečavanju civilne vlasti da vrši zloupotrebe često je, pa i u XVIII stoljeću bila na zavidnom nivou. U djelokrug rada muteselima spadali su: skupljanje poreza; utjerivanje duga; privođenje optuženika sudu, zatvaranje i puštanje uhapšenih; sprovođenje krivaca u Travnik koji je u XVIII stoljeću bio sjedište bosanskih namjesnika; izviđanja i ispitivanja; ukori i manje kazne; uvođenje u posjed; regulisanje bračnih prava; popravka javnih građevina, primanje molbi oštećenih strana; rasprodaja ostavine, izdavanje potvrda za slobodno kretanje, pravna zaštita esnafa i druge sve stvari koje su bile od opštih potreba. To nam daje i odgovor zašto su se oštećeni ljudi iz pljevaljskog kadiluka, kao i drugih mjesta, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, tokom XVIII stoljeća često predstavnicima vlasti žalili na mnoge nepravde i relativno brzo dobivali odgovore na tražene zahtjeve ili prigovore. Upravo su muteselimi tjerali civilnu administraciju i kadije (sudije) da budu ažurniji.

O stanovništvu i poznatijim porodicama Pljevalja i pljevaljskog kadiluka u XVIII stoljeću

Tokom cijele osmanske vladavine Pljevlja i njegova okolina bila je naseljena pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom. Proces prelaska na islam domaćeg stanovništva bio je posebno evidentan u drugoj polovini XVI stoljeća. To nam potvrđuju i osmanski popisni defteri toga vremena. Tako npr. u popisnom defteru iz 1585. godine navodi se da je nahija Kukanj obuhvatala: kasabu Pljevlja (Tašlidža) sa okolnih 110 seoskih naselja, devet mezri (nenaseljenih posjeda), 28 čiftluka i tri posebno udružena posjeda. Dalje se vidi da je taksativno naveden 1891 posjed različite veličine i prihoda. Od toga su 866 bile baštine, a 672 čiftluka. Pripadnici islamske vjere bili su uživaoci nad 1534 posjeda, a preostalih 348 pripadalo je hrišćanima. Isto tako se u poimeničnom popisu ljudi prema konfesionalnoj pripadnosti navodi da je 82% bilo muslimansko, a 18% hrišćansko stanovništvo.

U istom defteru upisana je i nahija Poblatje (Poblaće). Ona je bila znatno manja i obuhvatala je 29 seoskih naselja, jednu mezru, šest čiftluka, jedan zemin (veći kompleks obradivog zemljišta koji nema status ni baštine ni čiftluka), te drugih manjih vrsta posjeda. U ovoj nahiji popisom iz spomenute 1585. godine navodi se ukupno 147 baština i 105 čiftluka. Vlasnici nad ovim posjedom bili su 51 hrišćanin i 201 musliman. I ovde je iskazan procentualni odnos muslimanskog i pravoslavnog stanovništva u omjeru 84% muslimanskog, prema 16% hrišćanskog stanovništva.

U narednom XVII stoljeću usljed brojnih ratova i zaraznih bolest (kuga), kao i u drugim dijelovima bosanskog ejaleta taj omjer se pomjerio u korist hrišćana. Sultanovi podanici islamske vjere su kao i iz drugih kadiluka i sandžaka često bili vojno angažirani. Prilikom ratova su gubili živote i bili zarobljeni, te najčešće i ostajali u novoj sredini. Kuga u pljevaljskom kadiluku harala je i u XVIII stoljeću. Posebno je veliki broj ljudi od kuge umro između 1729. i 1739. godine. Najviše smrtnih slučajeva bilo je u urbanim sredinama.

Sve je to doprinijelo da već u prvim decenijama XVIII stoljeća u pljevaljskom kadiluku se smanji brojčano i procentualno muslimansko u odnosu na nemuslimansko stanovništvo. Iako su pripadnici islama skoro u cjelosti bili ljudi domaćeg porijekla, neki putopisci ih spominju pod imenom „Turci“. Očito se radilo o neupućenosti stranaca, kakvi su bili i pojedini francuski putopisci. U ovo vrijeme, bez obzira na konfesionalnu u nacionalnu pripadnost svi sultanovi podanici su se zvali jednim imenom – Osmanlije. To ime su uzeli po osnivaču dinastije i države emiru Osmanu još od bitke kod Bafeona 1301. godine. Međutim, svi narodi i konfesije koje su priznavale vlast osmanskog sultana znali su šta su po nacionalnosti. Tako je bilo i sa domaćim muslimanskim stanovništvom. O tome nam govore brojni osmanski, ali i dokumenti iz drugih arhiva.

Da su istaknutiji stanovnici pljevaljskog kraja bili vezani za rodno mjesto i brinuli se o ljudima koji su živjeli u ovom kadiluku, govori nam i primjer osnivača kasabe Pljevalja Husein-paše Boljanića. On je kao istaknuta ličnost Osmanskog carstva uspio da svojim vezama isposluje kod sultana Selima II (1566 – 1574) izvjesne povlastice za svo stanovništvo ovoga kraja bez obzira na vjersku pripadnost.Te povlastice su važile i u narednim stoljećima. Vjerovatno da je i to uticalo na veću naseljenost ovoga kraja. To su primijetili i mnogi savremenici koji u svojim djelima navode konstantno povećanje broja kuća tokom cijelog XVII i XVIII stoljeća. Od početnih nekoliko desetina 1806. godine Pljevlja su imala između 5.000 i 6.000 stanovnika. U samom gradu bilo je većinsko muslimansko stanovništvo, a građevine su kao i u drugim sličnim sredinama građene u orijentalno- islamskom stilu. To naglašavaju brojni putopisci, naročito iz XVII stoljeća. Takav izgled Pljevlja su zadržala i u XVIII stoljeću. U cijelom osmanskom periodu u ovom kraju bili su sa svojim vjernicima pravoslavni sveštenici (popovi i kaluđeri).

Vjerovatno da dijeleći istu životnu sudbinu i bez nekog jačeg spoljnjeg uticaja ni u dokumentima, ni od strane nekih savremenika se nigdje ne navode međusobni sukobi ljudi ovoga kraja. Podjednako su od predstavnika lokalne vlasti izloženi raznim nepravilnostima. Vjerovatno da je i to uticalo na međusobnu solidarnost i poštovanje. Međutim, podjela se osjećala prema materijalnom stanju pojedinaca i cijelih porodica.

U XVIII stoljeću među najistaknutijim porodicama iz Pljevalja bili su Selmanovići. Njihovo bogatstvo nastalo je zahvaljujući pojedinim članovima koji su bili na istaknutijim civilnim i vojnim državnim položajima, kako na teritoriji Bosanskog ejaleta, tako i u drugim pokrajinama Carstva. Zahvaljujući ugledu i moći, članovi ove porodice su uvećavali svoj ugled ženidbeno – udadbenim vezama sa sličnim porodicama i iz drugih mjesta bosanskog ejaleta. Kao sandžakbeg hercegovačkog sandžaka 1703. godine bio je Sulejman – paša Selmanović. U dokumentima se navodi da je bio u poodmakloj starosnoj dobi, ali i cijenjen od onih koji su ga poznavali kao vrlo čestitu osobu. Čim je imenovan na ovaj položaj Dubrovačka republika mu je, po tradiciji, poslala svoga izaslanika (elčija) sa uobičajenim poklonima. Kao i u ranijim slučajevima osnovni cilj posjete dubrovačkog izaslanika bio je da u ime svoje vlade dobije od Sulejman – paše pismenu potvrdu na ranije stečene privilegije koje im je dao njegov prethodnik Redžep-paša Šeić.  Iz pismenog izvještaja saznajemo da je audijencija ovog neimenovanog dubrovačkog poslanika kod novog hercegovačkog sandžakbega prošla veoma suzdržano. Iz nepoznatih razloga Sulejman-paša Selmanović se na položaju hercegovačkog sandžaka nije dugo zadržao. Da li su u pitanju bile njegove godine ili neki propusti na osnovu dosadašnjih izvora nepoznato nam je.

U kasnijem periodu imamo daleko više podataka o drugim uglednim članovima ove porodice. Na osnovu arhivske građe znamo da je porodica Selmanović u XVIII stoljeću bila gospodar nahije Drobnjak. Odatle su im dolazili veliki prihodi. Međutim, imali su i brojnih poteškoća. Naime, stanovništvo Drobnjaka je pokazivalo stalne znake nezadovoljstva prema vlastima i to manifestovalo u raznim oblicima kroz nedisciplinu i neposlušnost. Zbog toga je 1705. godine drugi član ove porodice Mustafa-paša Selmanović bio prisiljen da oružanom silom pokori ovo nemirno pleme, te da naplati uobičajene propisane poreze.

Dvije godine kasnije u dokumentima osmanske provenijencije spominje se i Sulejman-pašin unuk Mehmed. Posebnu pažnju Mehmed-beg Selmanović je skrenuo na sebe dvije decenije kasnije. Naime, 1725. godine odbio je naređenje centralne osmanske vlade (Porta) iz Istanbula da preuzme dužnost zapovjednika (muhafiza) tvrđave Bihać. Bio je to razlog da se i javno odmetne od legalne vlasti i pobjegne u šumu.

Tako nedolično ponašanje jedne istaknute ličnosti i člana ugledne porodice izazvalo je nezadovoljstvo Porte. Tri godine kasnije iz Istanbula je stiglo naređenje da se sva imovina Mehmed-bega Selmanovića koja je bila procijenjena na 5 546 groša konfisikuje, a on u što kraćem periodu uhvati i sprovede bosanskom divanu.

Šta se u narednom periodu dešavalo sa ovom ličnošću nije mi poznato. Međutim, takva dešavanja su bila prisutna i u drugim pokrajinama Carstva sa poje- dinim uglednijim ličnostima i članovima poznatijih porodica. Često su tim odmetnicima od centralne vlade ne samo osmanske vlasti vraćale konfiskovanu imovinu, nego su ne rijetko bivši odmetnici bili imenovani i na visoke položaje. Takav slučaj bio je i sa Mehmed-begom Selmanovićem. Zato nas i ne iznenađuje podatak da ga Dubrovčani 1741. godine spominju kao novog hercegovačkog sandžakbega. Po tradiciji su i njemu poslali izaslanika. Ovoga puta bio je to Dubrovčanin Orsat Ćeruno. On je sa poklonima došao novom sandžak- begu u rodna mu Pljevlja. Prilikom razgovora, dubrovački izaslanik je sada već od Mehmed-paše Selmanovića tražio obećanje da će trgovcima Republike sv. Vlaha, kako je bilo drugo ime za Dubrovačku republiku u svim nevoljama izaći u susret i pomoći im.

Za razliku od djeda Sulejman-paše, Mehmed- paša je povjereni položaj koristio i za brže lično bogaćenje. Najbolji način za ostvarenje ovoga cilja vidio je u dobrim trgovačkim odnosima sa Dubrovčanima. Izgleda da je to veoma uspješno radio jer se kao osoba u poodmakloj starosnoj dobi spominje i 1768. godine. Naime, tada ga centralna vlada imenuje na položaj zamjenika (kajmekama) bosanskog vezira u Travniku. Bilo je to veliko priznanje ne samo za Mehmed – pašu Selmanovića i njegovu porodicu, nego i za cio pljevaljski kraj.

Njegovi sinovi Mustafa-paša i Smail-beg nastavili su karijeru očevim stopama. Godine 1785. Mustafa- paša je slijedeći porodičnu tradiciju imenovan na položaj hercegovačkog sandžakbega. U dokumentima iz 1791. godine navodi se kao zapovjednik osmanske vojske koja je progonila albanske odmetnike na prostoru Starog Vlaha (Sjenica), Pljevalja, Prijepolja, Nove Varoši i drugih susjednih mjesta. Učestvujući u toj akciji, zapao je u dugove čija je visina iznosila 9.199 groša. Za tadašnje prilike bio je to veliki novčani iznos. Prije smrti uspio je dužnicima vratiti oko 1.000 groša. U međuvremenu je umro, pa su zajmodavci od njegovih nasljednika zahtijevali da im iz pašine ostavštine vrate dug.

Drugi Mehmed-pašin sin Smail-beg bio je u periodu od 1778. do 1782. godine sa kraćim prekidima takođe na položaju hercegovačkog sandžakbega. Iako je bio na položaju hercegovačkog sandžakbega, što znači da je bio u zvanju paše, bosanski namjesnici ga u svojim pismima titulišu kao drobnjačkog zaima.Iz navedenih podataka vidimo da su članovi porodice Selmanović iz Pljevalja u više navrata, tokom XVIII stoljeća bili na položajima hercegovačkih sandžakbegova. Vjerovatno je jedan od razloga zbog kojih ih osmanske vlasti imenuju i to što su porijeklom iz Tašlidže, sjedišta sandžak- begova hercegovačkog sandžaka, te su bili i dobri poznavaoci prilika u ovom dijelu pokrajine.

Ništa manje po svom bogatstvu i ugledu u XVIII stoljeću nisu zaostajali ni članovi porodice Čengića.36 Prema dostupnim podacima, članovi ove porodice su se u pljevaljski kadiluk naselili u zadnjim decenijama XVIII stoljeća. Po istim osmanskim izvorima, jedan dio Čengića se naselio u Pljevljima, a drugi dio u Boljanićima.Međutim, njihov boravak u Tašlidži datira znatno ranije. Naime, kao ugledna bošnjačka begovska porodica, slično drugim iz ovoga vremena, imala je ista- knute pojedince na svim važnijim državnim i vojnim položajima. Već u prvim decenijama XVIII stoljeća u Pljevljima kao hercegovački sandžakbeg (mutesarif) boravio je Durmiš-paša Čengić. On je povjerenu mu dužnost obavljao 1712. godine. Na tom položaju naslijedio ga je godinu dana kasnije (1713.) brat Bećir-paša. Tri godine kasnije (1716.) istu dužnost obavlja i Durmiš- pašin sin Omer-paša. Dužnost hercegovačkog sandžakbega Bećir-paša po drugi put obavlja 1722, a posljednji treći put 1736. godine. Iste 1736. godine je po naređenju centralne vlade iz Istanbula izvršio opštu vojnu mobilizaciju u svom sandžaku, te sa mobiliziranim jedinicama iz drugih dijelova Bosanskog ejaleta otišao na ruski front. U bici protiv ruske vojske kod Očakova (Ozije) 14. jula 1737. godine sa brojnim oficirima i vojnicima život je izgubio i Bećir-paša Čengić. Na njegovo mjesto Porta je 1738. godine imenovala Murat- pašu Čengića. Posljednji član ove porodice koja je u XVIII stoljeću dala hercegovačkog sandžakbega bio je mlađi sin Bećir-paše, Džafer-paša. On je na povjerenu mu dužnost došao 1755. godine.

Iz naprijed navedenog se može vidjeti da su Čengići još u prvoj polovini XVIII stoljeća bili po službenoj dužnosti u glavnom gradu hercegovačkog sandžaka, te da je to vjerovatno i razlog njihovog stalnog naseljavanja u pljevaljski kadiluk u drugoj polovini istog vijeka. Interesantan je i podatak da se Čengići naseljavaju u ovaj kraj upravo u vrijeme kada je druga starosjedilačka pljevaljska porodica Selmanovića bila u drugoj polovini XVIII stoljeća u punoj političkoj i materijalnoj moći. Koji su razlozi uticali na dolazak Čengića u pljevaljski kraj toga vremena iz dostupnih mi dokumenata ne mogu da dam precizniji odgovor. No, nesporna je činjenica da su članovi porodica Selmanovića i Čengića iz Tašlidže u XVIII stoljeću bili poznati, a često i prisutni na političkoj i vojnoj pozornici cijelog Bosanskog ejaleta, kao najisturenije osmanske pokrajine u njenom evropskom dijelu Carstva.

Što se tiče podataka o drugim porodicama koje su u XVIII stoljeću bile naseljene u kasabi Tašlidži (Pljevlja), kao i istoimenom kadiluku, prostor i vrijeme mi ne dozvoljava da se nešto šire osvrnem na njih. Najbrojnije podatke imamo o muslimanskim porodicama ovoga kraja iz jedne ćefileme (uzajamnog jamčenja) koja je nastala 1809. godine. Iako se podaci o njima navode u prvoj deceniji XIX, upravo nam ona najdirektnije govori o njihovom postojanju u prethodnom XVIII stoljeću.

Kada je riječ o pravoslavnim porodicama ovoga kraja, najpotpunije podatke dao je Andrija Luburić pišući o drobnjačkom plemenu. Da bih izbjegao ponavljanja ili preopširna objašnjenja opredijelio sam se da abecednim redom navedem sve porodice koje su mi poznate da su živjele u Pljevljima i njegovom kadiluku tokom XVIII stoljeća. Uz neke sam dao samo kratka objašnjenja pojedinih članova tih porodica. Takođe sam u zagradi stavio godinu kada se po mojim istraživanjima ili podacima iz djela drugih autora prvi put navode. Kao što se vidi najviše će ih biti iz spomenute ćefileme popisa pljevaljskih porodica iz 1809. godine.

Tokom XVIII stoljeća u Pljevljima (Tašlidži) i pljevaljskom kadiluku živjeli su Abazovići (1809). U zadnjim decenijama XVIII i prvim godinama XIX stoljeća član ove porodice po imenu Derviš bio je u zvanju alemdara (bajraktara). Sljedeće porodice su: Abdulahefendići (1809), Agići (1809), Ajanovići (1809), Ahmedagići (1809), Arap (1809), Aramara (1809), Arnaut (1809), Avdiefendići (1809), Bavčići (navode se sredinom XVIII st.). Ime je dobila po mjestu stanovanja u selu Bavčići. Zatim slijede porodice Bećiragići (1809), Bećirovići (1809), Behlo (1809), Bjedići (1809), Bevabovići (1809), Bešlije (1809), Birča (1809), Birgal (1809), Biščevići (1809), Bojadžići (1809), Bojić (1809), Bosto (vić) (1809), Brašnić (1809), Bugarin (1809), Bulić (1809), Bunak (1809), Cetinjanin (1809), Ćatić (1809), Ćehajić (1809), Ćopo (1809), Ćulah (ović) (1809), Čaušević (1747), Čanković (1809), Čelebić (1809), Čengo (1809), Čengić (1777), Čibukčije (1809), Čizmo (1809), Čakar (1809), Čole (1809), Čorbadžić (1809), Čutura (1809), Dalkrlič ili Dalkilis (teško za čitanje 1809), Deliahmetović (1809), Durutljanin (1809), Delić (1809), Drobljen (1809), Drnda (1738), Dundžerović (1809), Duraković (1809), Durmišević (1809), Đubela (1809), Đulović (1809), Džaferbegović (1809), Džaferefendić (1809), Džambas (1809), Džanković (1809), Džero (1809), Džeriz (1809), Džeso (1809), Džoraz (1809), Gotovuša (1809), Gulšen (1756), Habib (1809), Harbić (1809), Hadžiavdić (1809), Hadžić (1809), Hadžiomerović (1750), Hadžović (1809), Hadžihajdarević (1809), Hadžikadrović (1809), Hafo (1809), Halvać (1809), Hamdić (1809), Haznadarević (1809), Hodžić (1809), Horo (1809), Hot (1809), Hulusi (1809), Huseinović (1809), Ibrahimagić (1809), Iglica (1809), Jahić (1809), Jahjabegović (1809), Jahumić (1809), Jakić (oko 1770), Jamaković (1809), Jarac (1809), Jauković (oko 1740), Jazavac (1809), Jordamović (1809), Jovašević (1809), Kačar (1809), Kadribašić (1809), Kadrić (1809), Kalajdžija (1809), Kamber (1809), Karaibrahimović (1809), Katana (1809), Kazaz (ović) (1809), Kavaz (ović) (1809), Kerimović (1809), Kiridžić (1809), Knjažević (1809), Kodžo (1809), Karalić (1809), Kordić ili Korda (1809), Kostić (1809), Krtica (1809), Košto (vić), (1809), Kučuk (1809), Kujundžić (pripadnici i pravoslavne i islamske vjere 1640), Kulin (1809), Kulo (1809), Kupuzis (?) (1799), Kulović (1809), Kurdić (1809), Kurtović (1809), Laušević (1809), Leka (1809), Loša (1809), Lučić (1809), Mečka (1809), Mehmedbašić (1809), Merardin (1809), Misirlić (1809), Mitrović (u prvim godinama XVIII stoljeća), Misirlije (1809), Musić (1809), Muščić (1809), Nalović (1809), Namgalija (1809), Nikšićanin ili Nišić (1809), Novaković,, Novovarošanin (1809), Nuhanović (zadnja decenija XVIII stoljeća), Pajević (1809), Panjo (1809), Pelidija (1809), Pojatić (1809), Porobić (1809), Puzo (1809), Radovanović, Redžović (1809), Rončević (u korištenom dokumentu iz 1809. godine misli se na pripadnike islamske vjere), Ružić, Sačević (1809), Sadiković (1809), Sajićamac (1809), Samardžije (1809), Sarač (1809), Sarvan (1809), Seferović (1809), Selimbašić (1809), Selimpašić (1809), Selimović (1809), Selmanović (1703), Sijarčić (1805), Silendrke (1809), Sindžerović (1809), Slijepčević (1809), Smrka (1809), Sofić (1809), Spužanin (1809), Srbljanović (1788), Strunjaš (ogranak porodice Srbljanović), Sujić (1809), Sujoldžije (1809), Sudžuka (1809), Suruliz (1809), Tabaković (1809), Talović (1809), Telačević (1809), Temimović (1720), Tiro (1809), Tokmo (1809), Topalović, Tuco (1809), Turko(vić) (1809), Šabanija (1809), Šaćirović (1809), Šahinović (1809), Šehović (1809), Šero (1809), Šešanić (1809), Škapara (1809), Šolda (1809), Šule (1809), Vajzović (1809), Velić (1809), Velijagić (1809), Vlahovljak (1809), Vučinić (1750), Urlah (1809), Uzunović (1809), Užičanin (1809), Zarubice, Žetice ili Žetvice (?) (1809), Zlatarević (1809), Zuko(vić) (1809) i Žiga (1809).

Kada uporedimo navedene porodice Pljevalja i njegove okoline iz XVIII stoljeća sa porodicama koje i danas žive na teritoriji pljevaljske opštine, dolazimo do interesantnog saznanja. Naime, i pored brojnih migracija nastalih u raznim vremenima i povodima u većini i danas potomci tih familija žive na teritoriji pljevaljske opštine. Takođe se može primjetiti da navedena prezimena u najvećem broju slučajeva imaju slavensko porijeklo. To znači da se radi o autohtonom stanovništvu ovoga kraja. Isto se odnosi i na mnoge porodice u kojima prezime asocira na osmansko-tursko porijeklo. No, za bolje poznavaoce to znači i da su neke porodice dobile prezimena po zanimanju njihovih predaka. To se može kazati za Ajanoviće, Bojadžiće, Ćatiće, Ćulahoviće, Čauševiće, Čizme, Čorbadžiće, Čuture, Halvaće, Haznadareviće, Kačare, Kalajdžije, Kavazoviće, Kiridžiće, Kujundžiće, Sarače, Sujoldžije, Tabakoviće i druge. Jedan dio porodica iz navedenog spiska nosi prezime po porijeklu mjesta odakle potiču, a najveći broj ih je vjerovatno po imenima rodonačelnika i zanimanja.

Tako na primjer, Ajanovići su dobili prezime po svojim precima koji su obavljali ajansku službu. U bosanskom ejaletu u čijem se sastavu nalazio i pljevaljski kadiluk tokom višestoljetne osmanske vladavine, ajani su bili bogati i ugledni ljudi. Oni su obavljali brojne poslove u administrativnoj i vojnoj službi. Međutim, najvažniji resor njihovog poslovanja bilo je razrezivanje i ubiranje poreza. Najčešće su bili posre- dnici između nižih i viših predstavnika osmanske uprave.43 Međutim, u pljevaljskom kadiluku iz XVIII stoljeća koje se nisu prezivale Ajanovići, a obavljale su ajanske poslove. Jedna od njih bila je i porodica Haznadarević. Članovi ove porodice su u navedenom periodu bili upravo poznati po obavljanju ajanske službe. Jedan od njih bio je i ajan Alija. On se u osmanskom dokumentu iz 1780. godine spominje kao pljevaljski ajan. Koristeći povjerenu im službu, ajani su najveći dio poreza prebacivali na one koje nije imao neko jači da zaštiti. To se podjednako odnosilo i na muslimane i na nemuslimane.Među porodicama pored kojih se ne navodi godina kada se prvi put u dokumentima ili literaturi spominju su i one koje nemaju datuma. Te porodice navedene su na osnovu usmenog narodnog predanja. Prema tome se nije mogla ni navesti godina njihovog spominjanja u dokumentima.

Takođe se iz navedenog spiska može primjetiti da jedan dio starosjedilačkih pljevaljskih porodica pod istim prezimenom živi i u drugim sandžacima koja su bila u sastavu tadašnjeg Bosanskog ejaleta. Kako su Pljevlja od 1576. do 1833. godine bila službeno sjedište Hercegovačkog sandžaka, vjerovatno su u raznim vremenima i povodima pojedini članovi porodica iz drugih mjesta dolazili u Tašlidžu bilo kao službenici, zanatlije, trgovci ili drugim poslovima. Mnogi od njih su se trajno naselili, a vremenom njihovi potomci su postali starosjedioci. Nije isključena ni mogućnost da su pojedinci u pljevaljski kraj dolazili ne samo zbog posla, nego i bježeći iz svog kraja zbog nekih prestupa ili osvete. Oni su u pljevaljskom kadiluku nalazili sigurnost i mir, te se trajno naseljavali. Svi ti pojedinci i njihove familije su vremenom gubili kontakt sa starim krajem, te su se počeli osjećati autohtonim stanovništvom.

Prema opisu austrijskog konzula iz Travnika, urbani dio Pljevalja ili Tašlidže – kako se ova kasaba službeno nazivala 1811. godine imala je 3.000 ljudi islamske i 5.000 ljudi pravoslavne vjere.Do ovako osjetnog pada muslimanskog stanovništva u pljevaljskom kadiluku došlo je usljed brojnih ratova koje je osmanska država vodila sa susjednim zemljama. U njima su mobili- zirani i sultanovi podanici sa teritorije Bosanskog ejaleta. Čak su u ovoj pograničnoj osmanskoj pokrajini na njenom tlu tokom XVIII stoljeća vođena tri rata (1714 – 1718; 1737 – 1739. i 1788 – 1791). U tim ratovima bilo je velikih ljudskih gubitaka. Isto tako je znatan dio ljudi, naročito u gradovima umro usljed brojnih kuga.47 Sva ta dešavanja nisu mimoišla ni pljevaljski kadiluk u kome je zbog bolesti ili gubitka života nestao znatan dio muslimanskog stanovništva.

Kada se zna da u prvim godinama XIX stoljeća u ovom kraju nije bilo nekih većih promjena i raseljavanja, navedeni broj gradskog stanovništva u približnoj mjeri mogao se odnositi i na zadnje decenije XVIII stoljeća. U odnosu na druga mjesta bosanskog ejaleta, Pljevlja su ubrajana među najveće gradove (kasabe) ove pokrajine. Kao sjedište hercegovačkih sandžakbegova u XVIII stoljeću su duže ili kraće vrijeme boravili hercegovački sandžakbezi iz XVIII stoljeća. Prema arhivskoj građi i stručnoj literaturi u navedenom periodu kao hercegovački sandžakbezi bili su: Redžep-paša Šeić (1699 – 1703); Sulejman-paša Selmanović (1703); Sejfulah-paša Tešnjak (1703); Durmiš-paša Čengić (1712); Bećir-paša Čengić (1713); Omer-paša Čengić (1716); Gazi Ahmed-paša Rustempašić (1727); Rustem-beg Rustempašić (1727); Bećir-paša Čengić Rotajac (1735 – 1736); Murat-paša Durmišpašić – Čengić (1736); Mehmed-paša Selmanović (1741); Džafer-paša Čengić (1755); Hajdar-beg (1762); Hasan-aga Jažić (1776); Smail-beg Selmanović (1779 – 1782); Mustafa-paša Selmanović (1785) Ebu Bekir-paša Džaferpašić (1787)

Vjerovatno je posljednji od navedenih hercego- vačkih sandžakbegova koji su u XVIII stoljeću boravili u Pljevljima po službenoj dužnosti Ebu Bekir – paša Džaferpašić bio sin ili neki od potomaka Džafer – paše Čengić. Nije isključena ni mogućnost da se dio porodice Čengića baš u ovo vrijeme stalno naselio u pljevaljski kadiluk.

Od istaknutijih ličnosti koje su živjele u pljevaljskom kraju, nesumnjivo spadaju i predstavnici sudske vlasti kadije (sudije) i naibi (zamjenik; pomoćnik). Od kadija koje su u XVIII stoljeću obavljali sudske poslove, do sada su nam poznate kao kadije sljedeće ličnosti: Seid Ahmed (1709); Mustafa (1715); Mehmed Sadik (1725); Mustafa (1731); Ibrahim Nazif (1731); Abdullah (1734); šejhIbrahim (1750); Gulšeni Mehmed (1757) i Halil hadži Alija (1766).

Iz osmanskih dokumenata kao naibi u pljevaljskom kadiluku u navedenom XVIII stoljeću do sada su poznati: Abdul Fetah (1707); Mehmed Seid Musić (1764); Ali hodža (1768) i Ahmed Nedžib (1785)

Dosadašnja arhivska građa među istaknutije ličnosti iz reda hrišćana u pljevaljskom kadiluku ovoga vremena pominje kodžobašu (znamenit – prvak) Gavrila. On se u jednom osmanskom dokumentu iz 1742. godine spominje kao ugledna ličnost pljevaljskog kraja. No, za razliku od svetovnih, duhovna lica iz ovoga vremena su brojnija. Iz do sada objavljenih osmanskih dokumenata o manastiru Sv. Trojice navode se: pop Antonije, sin Pajin (1734), a od igumana: Nikola Bogičević (1776) i Antonije – arhimandrit (1790), te jeromonasi: Todor Trojičanin (1714) i Todor Bogičević (1776)

Najviše poznatih sveštenih lica koja se spominju kao kaluđeri su: Savatije, sin Milošev iz manastira Premćani (1705); Filotije iz manastira Dovolje (1716); Mojsil, sin Markov iz manastira Sv. Trojice (1724); Mihailo, sin Mijuškov iz manastira Sv. Trojice (1734); Antonije, sin Paje iz manastira Dovolje (1735); Arsenije iz manastira Sv. Trojice (1735); Mojsije iz manastira Sv. Trojice (1735); Danilo iz manastira Sv. Trojice (1737) i Milentije Trojičanin (1769)

Imena uglednijih privrednika (zanatlija i trgovaca) na ovome mjestu ne navodimo iz razloga što se oni spominju u poglavlju koje govori o privrednoj aktivnosti Pljevalja i pljevaljskog kraja u XVIII stoljeću.

Zloupotrebe vlasti od strane pojedinih predstavnika lokalne uprave

U prvim godinama XVIII stoljeća Osmansko carstvo je zbog opadanja autoriteta centralne vlasti, te velikih teritorijalnih gubitaka u bečkom ratu (1683 – 1699) zapalo u krizu. To je rezultiralo povećanjem poreskih potraživanja, ne rijetko i nezakonitim putem. Mito i korupcija su uzeli maha u svim pokrajinama osmanske države. Takvo stanje koristili su brojni pojedinci lokalne uprave. Svi koji su iole nešto značili u državnoj službi, pokušavali su da se na nezakonit način obogate. Ta pojava nije mimoišla ni Bosanski ejalet u čijem sastavu se nalazio i pljevaljski kadiluk. Zloupotrebe i nezakoniti postupci pojedinih predstavnika lokalne vlasti bile su prisutne tokom cijelog XVIII stoljeća. Njihove posljedice podjednako je osjećalo kako hrišćansko, tako i muslimansko stanovništvo. Naročito su se zloupotrebe ispoljavale prilikom kupljenja poreza ili nametanjem nezakonitih obaveza.

Neposredno iza Karlovačkog mirovnog ugovora (1699), stanovništvo pljevaljskog kadiluka uputilo je hercegovačkom sandžakbegu Redžep-paši Šeiću i kadiji Tašlidže žalbu na nekog naiba (kadijin pomoćnik) Abdul Fetaha. Za optuženog se kaže da već samom činjenicom da je rodom iz ovoga mjesta, po zakonu nije mogao oba- vljati posao naiba. Naime, po osmanskim zakonskim propisima ni jedna ličnost nije mogla obavljati sudsku dužnost ne samo u rodnom mjestu, nego i u okolnim mjesgima udaljenih do 100 km. Na taj način je dugo vremena sudstvo bilo samostalno u donošenju odluka, a ljudi kojima su povjeravani sudski poslovi, bez obzira koliko stručno i nekorumpirano radili, nisu mogli ostati u jednom kadiluku više od dvije godine. Poslije toga bi čekali na službu gdje im se davao kadiluk u nekoj drugoj pokrajini Carstva.

Poštovanje zakona i zakonskih propisa bilo je prisutno na teritoriji Osmanskog carstva sve do kraja VI stoljeća. Od tada, zajedno sa drugim klasičnim institucijama koje su pomogle da se osmanska država uzdigne u rang svjetskih velesila, i sudstvo počinje slabiti. To je posebno došlo do izražaja u administraciji i sudstvu XVIII, a naročito u XIX stoljeću. Već tada je nastala narodna izreka „kadija te tuži, kadija ti sudi“. Ovakvo stanje bilo je prisutno skoro u svim mjesgima pod sultanovom vlašću, pa i u pljevaljskom kadiluku. Posljedice takvog stanja osjećali su niži društveni slojevi i muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva. Posebno su zloupotrebe predstavnika lokalne vlasti bile vidljive prilikom kupljenja poreza ili nametanjem nezakonitih obaveza.

Koristeći nesređene prilike u pljevaljskom kadi- luku tuženi naib Abdul fetah u ovom kraju činio brojne zloupotrebe u cilju ličnog bogaćenja. Tako je npr. 1699. godine uveo i razrezao nezakoniti porez na svo stanovništvo pljevaljskog kadiluka. Svjestan zloupotrebe ovlaštenja, u svom odgovoru Abdul Fetah donešenu odluku je pravdao vladi iz Istanbula da je iz ličnih sredstava za potrebe posla potrošio 1.880 groša. Uvođenjem ove nezakonite dažbine kroz njenu naplatu je želio nadoknaditi potrošeni novac.

Vjerovatno, uvažavajući njegove razloge, izgleda da zbog ove nezakonitosti nije kažnjen. To se vidi iz žalbi, koje protiv njega stanovništvo pljevaljskog kadiluka podnosi višim instancama vlasti u narednim godinama. Tako u jednoj žalbi iz 1707. godine, cjelokupno stanovništvo pljevaljskog kadiluka, obraća se tadašnjem namjesniku bosanskog ejaleta Sirke Osman – paši, kao i hercegovačkom sandžakbegu i pljevaljskom kadiji. Pljevljaci od navedene ličnosti traže zaštite od Abdul Fetaha koji je svojim spletkama postao prava napast za cijeli kraj.

Niko od pozvanih na iznesene optužbe nije reagirao. Tek poslije treće žalbene predstavke iz 1709. godine koju je stanovništvo pljevaljskog kraja uputilo centralnoj vladi u Istanbul (Porta) kao najvišoj državnoj instanci, u kojoj se navode konkretni podaci kako i od koga Abdul Fetah uzima mito u novcu koji dijeli sa pojedinim lokalnim službenicima, pljevaljski kadija primoran je da protiv optuženog preduzme potrebne mjere. Abdul Fetah je kao optuženi pozvan na sud, a kadija, čije ime se u dokumentu ne navodi, donosi odluku da se optuženom sudi po zakonu (kanunu).Kako i na koju je kaznu osuđen, iz dostupnih dokumenata nam nije poznato. Međutim, na osnovu arhivske građe koja se odnosi na Pljevlja i pljevaljski kraj iz prvih godina XVIII stoljeća vidi se da optuženik nije više bio na mjestu naiba pljevaljskog kadiluka. Nekoliko godina kasnije njegovo ime susrećemo u dokumentima iz kojih se vidi da službu naiba obavlja u novopazarskom kadiluku, te da i u novoj sredini nastavlja sa brojnim nezakonitim postupcima.

Koristeći nesređeno stanje Osmanskog carstva iz zadnjih decenija XVII i prvih godina XVIII stoljeća koje je nastalo usljed dugotrajnog bečkog rata (1683 – 1699) nezakoniti postupci su bili prisutni i kod ličnosti koje su obavljale visoke civilne i vojne poslove. Tako se stanovništvo pljevaljskog kadiluku 1707. godine žalilo vladi u Istanbulu na tadašnjeg hercegovačkog sandžakbega Sejfullah – pašu. U podnesenoj tužbi oštećeni ističu da je još prije nepune decenije 1698/1699. godine na ime bedeli konaka (porez na stanovanje) i bedeli nefira (porez za oslobađanje od vojne obaveze) nezakonito uzeo 1300 groša. To je po tadašnjem kursu iznosilo 247.000 akči. Spomenuti sandžakbeg je ovu nezakonitost pravdao potrebom za ishranu vojske. Postupajući po žalbi, sud je donio odluku da se nezakoniti novac vrati i da Sejfulah-paša iz ličnih novčanih sredstava nadoknadi štetu svima onima od kojih je uzeo ne samo novac, nego i hranu. Smatrajući da mu niko ništa ne može, pa ni sud, na donešenu presudu paša se nije osvrtao. Želeći pokazati koliko je moćan, te da je i iznad sudskih presuda, iste 1707. godine naredio je da se ponovo u pljevaljskom kadiluku na ime poreza bedeli konak od lokalnog stanovništva naplati 580 groša. Za taj posao odredio je jednu neimenovanu ličnost koja se u dokumentima navodi kao mubašir (izaslanik) koja je u pašino ime trebala od stanovništva prikupiti navedeni novčani iznos.

Istovremeno je bezakonito počeo hapsiti pojedine uglednije ličnosti i od njih na ime puštanja na slobodu tražiti novac koji je završavao u njegovim džepovima. Želeći da se pred svojim pretpostavljenim opravda zbog nezakonitih i nečasnih postupaka, koristio je sve prilike da o tim uhapšenim, ali i nekim drugim uglednijim ljudima pljevaljskog kraja za koje je pretpostavljao da su mu nenaklonjeni, piše višim instancama kao o negativnim osobama. To je posebno radio u korespo- denciji sa Istanbulom. Posebno je negativan stav imao prema obrazovanijim ljudima (ulemi). O njima je izmišljao razne negativne priče. Tako je pokušavao da prikrije svoje nezakonite postupke. Iako je sa više strane o tome obaviještena i Porta, centralna vlada nije ništa preduzela da se takve nezakonitosti suzbiju.

Slično su postupali i drugi predstavnici lokalne uprave. Prilikom prikupljanja redovnih poreza, osmanski činovnici su besplatno konačili i hranili se na teret stanovništva onoga mjesta u kome bi boravili. Tom prilikom su bez ikakve naknade od više sela uzimali hranu, sijeno, slamu i sve drugo što su smatrali da im je potrebno. Osim naturalnog potraživanja na ime novčanih poreskih iznosa, uzimali su veće sume novca, nego što je to zakonom propisano. Ne rijetko je ta suma nezakonitog novca iznosila od 1.000 do 1.200 groša.

Kao i u pojedinim drugim pokrajinama Carstva i u bosanskom ejaletu je u ovo vrijeme zabilježeno da su stanovnici pojedinih sela u nasgojanju da izbjegnu teža poreska opterećenja išli u druge krajeve osmanske države koji su bili poznatiji po poštivanju zakonskih propisa. Odlazak radno sposobnih ljudi sa imanja koja su do tada obrađivali, imalo je višestruke negativne posljedice. Napuštena imanja nije imao ko da obrađuje, pa su spahije (timarnici i zaimi) ostavši bez radne snage bili lišeni prihoda sa tih imanja koja su im na ime vojne službe data od strane države. Istovremeno štetu je imalo i Osmansko carstvo koje je ostajalo bez dotadašnjih redovnih poreskih prihoda. Sve su to vidjeli i osjećali i nosioci same vlasti koji o tim pojavama i sami pišu. Navedena događanja bila su prisutna i u pljevaljskom kadiluku.

Posebno je to došlo do izražaja u drobnjačkoj nahiji. O tome postoje sačuvana svjedočanstva iz sredine XVIII stoljeća. Ostajući bez radne snage, a to znači i bez prihoda u poljoprivrednim proizovidima, stoci i novcu, vlasnici čiftluka (privatni posjed) poznatiji pod zajedničkim imenom čiftluk sahibije (gospodari; vlasnici čiftluka) dovodili su ljude iz drugih krajeva koji su tražili zaposlenje i trajno se naseljavali. Najčešće su ti ljudi i sami bili iz pasivnih privrednih krajeva. Tako je sredinom XVIII stoljeća i počelo sa naseljavanjem albanskog stanovništva u spomenutoj nahiji. No, ubrzo su nastali nesporazumi koji vremenom prerastaju u otvorene sukobe između starosjedilačkog i novopridošlog stanovništva. U pojedinim momentima među njima je dolazilo do fizičkih obračuna, pa i ubistava. O svemu tome postoje brojni podaci koje drobnjačka raja ističe u žalbama predstavnicima osmanske vlasti. U pravilu, pored ukazivanja na sve uzroke pogoršanog stanja, starosjedioci Drobnjaka traže od vlasti da ih zaštiti od novodoseljenih porodica.

Shvatajući poteškoće u kojima se nalazilo drobnjačko starosjedilačko stanovništvo, a bojeći se i težih posljedica, centralna vlada iz Istanbula je brzo reagovala. Ona je naredila vlasnicima čiftluka da svoje posjede daju na obradu onima koji su i ranije obrađivali njihova imanja, a ne ljudima i porodicama koje su nedavno dovedene sa strane. Obrazloženje za ovakvu odluku nalazi se u šerijatskim propisima po kome zemlju (posjede – op.) treba da obrađuju stariji uživaoci, ako se obavežu da će ispuniti zakonom propisane dužnosti. Poštujući odluku Porte koja je u to vrijeme donekle ojačala svoj autoritet, vlasnici čiftluka su prihvatili da njihova imanja obrađuje i koristi starosjedioci, a novodoseljene albanske porodice su se vratile u krajeve odakle su i došle.

Kako je sredinom XVIII stoljeća u više mjesta Bosanskog ejaleta došlo do otvorenih pobuna, prije svega muslimanskog stanovništva protiv predstavnika lokalne vlasti (1747 – 1757), ta se nesigurnost osjećala i u pljevaljskom kadiluku. U ovim neizvjesnim godinama takvo stanje ponovo koriste pojedini predstavnici lokalne vlasti za nezakonite postupke. Iz žalbe koja je upućena na Portu, cjelokupno stanovništvo kasabe Tašlidže se žali na nekog Mustafu i Omera. U pismenoj predstavci centralnoj vladi, ljudi ih optužuju da su sa svojim istomišljenicima nekažnjeno pljačkali pojedina domaćinstva, od ljudi otimali stoku i novac, a za svoje postupke nisu nikome odgovarali. To je i razlog da mnoge porodice iz kasabe Pljevlja spas potraže seljenjem u druge sigurnije kadiluke.

Godine 1750. u selu Kruševu domaće muslimansko stanovništvo je pokušalo da dio svojih poreskih obaveza prebaci na nemuslimane. O tome je tadašnji pljevaljski kadija šejh Ibrahim pisao Ramadan – agi, pripadniku vojnog (spahijskog) reda. On je smatrao da ovu pojavu što prije treba spriječiti i putem zakona natjerati poreske obveznike da prema državi izmire svoju obavezu.Time je otklonjen još jedan nezakoniti postupak.

Slično je bilo i sa prebacivanja poreza sa jedne kategorije stanovništva na drugu. U osmanskom doku- mentu iz 1746. godine mutesarif hercegovačkog sandžaka nezakonito je od stanovništva pljevaljskog kadiluka na ime potrebe za ishranom uzeo 700 groša. Ni to mu nije bilo dovoljno, pa je na ime imdati seferije (ratnog poreza) uzeo još dodatnih 350, a posebno od trgovaca za isti porez 400 groša. Pored novca, od sultanovih podanika iz ovoga kadiluka je nezakonito uzimao stoku i druge vrijedne stvari. Slično je postupao i prema ljudima iz prijepoljskog i čajničkog kadiluka koji su u to vrijeme bili u sastavu hercegovačkog sandžaka. Pri tome nije vodio računa ni o pripadnicima islamske ni pravoslavne vjere. Među oštećenim bilo je i pripadnika bogatijeg društvenog sloja iz reda ajana, aga i uleme.

Brojnih nepravilnosti bilo je prisutno i kod drugih mještana. U žalbi koju je uputio centralnoj vladi u Carigrad, šejh Ibrahim, tadašnji naib pljevaljskog kadiluka, piše da se jedan mještanin po imenu hadži Hajdar Hadžiomerović toliko osilio da od njegovih nezakonitih postupaka trpi svo gradsko stanovništvo, bez obzira na vjeru. U tome mu pomaže i mjesna eškija (odmetnici, razbojnici). Zbog toga već u prvim večernjim satima stanovnici Pljevalja ne smiju da izađu na ulicu, bojeći se neprilika.

I dok su jedni nezakonito uzimali više novca na ime raznih poreza, dotle su drugi, koristeći svoj položaj uzimali mito za učinjene usluge i na taj način se nezakonito bogatili. Tako je radio i naib pljevaljskog kadiluka Ali hodža. On je bez ikakvog ustručavanja od brojnih mještana ovoga kraja na ime učinjenih usluga primao razne poklone. Zbog toga je od stanovnika ovoga kadiluka na Porti i optužen. U žalbi oštećeni traže da se naib protjera, jer kao mještanin, slično ranije Abdul Fetahu, po zakonu nije mogao obavljati povjerenu mu dužnost.

Svi navedeni primjeri su uticali manje ili više da je pljevaljski kadiluk u XVIII stoljeću zbog iznesenih nezakonitosti nosilaca vlasti i postupaka pojedinaca ili grupa, dolazilo do perioda kada su ljudi zbog nesigurnosti selili u druga mjesta. Čak su i cijela sela ovoga kadiluka opustjela da bi se u drugo vrijeme ponovo naselila odbjeglim porodicama koje su se vratile, ili novim domaćinstvima iz drugih krajeva. No, sigurno je jedno da do ovih migracionih kretanja u najvećem broju slučajeva dolazi zbog evidentne lične i imovinske nesigurnosti.Sva ta dešavanja su imala negativan odjek i na privredni život pljevaljskog kadiluka.

U samom gradu, stanovništvo je u pojedinim periodima bilo i više opterećeno od ljudi sa sela. Naime, pored zakonom propisanih poreza, ljudi iz grada su bili pozivani i na kuluk (besplatan rad). Ne rijetko su postupajući po naređenju viših državnih instanci, predstavnici lokalne vlasti domaće majstore po potrebi slali da radi na podizanju novih ili opravkama starih utvrđenja u mnoga druga mjesta bosanskog ejaleta. Tako su lokalne vlasti 1779. godine tražile od bogatijih kasabalija da daju novac, a oni koji znaju građevinske poslove da uzmu neposrednog učešća i da zajedno sa drugim ljudima koji su imali zaprežna kola učestvuju na opravkama starih i izgradnji novih kamenih kula na timarima po okolnim mjestima ovoga kadiluka.

Godine 1780. se stanovništvo drobnjačke nahije žali pljevaljskom kadiji na Aliju Haznadarevića. On je, govoreći da obavlja ajansku dužnost, od seljana ove nahije uvećao potraživanja na redovne poreze i nezakonito se ponašao. Svojim postupcima izazvao je opšte nezadovoljstvo. Slične primjere imamo i u narednim godinama, Tako je 1785. godine naib pljevaljskog kadiluka Ahmed Nedžib primio od više lica razne poklone u novcu i drugim vrijednim predmetima. Na taj je način, kako se u tužbi isticalo, sticao nezakonitu dobit. Žalbe i tužbe sličnog sadržaja upućivane višim državnim instancama bile su svakodnevna pojava i u narednim godinama. Podjednako se domaće stanovništvo, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, žalilo protiv pojedinaca ili grupa u osmanskim lokalnim institucijama, kao i protiv ponašanja pojedinaca i grupa čiji postupci su bili nezakoniti. Ta borba za pravdu i zakonitost je bila permanentna i nastaviće se i u narednom stoljeću.

Odnos osmanskih vlasti prema hrišćanskom stanovništvu pljevaljskog kadiluka

Položaj hrišćanskog (pravoslavnog) stanovništva pljevaljskog kadiluka se u odnosu na ranija stoljeća osjetno izmijenio. Dok je u prethodnim stoljećima među hrišćanskim stanovništvom bilo spahija, te nosilaca drugih zvanja i bogatijih ljudi, a u XVII je započeto uzdizanje bogatog trgovačkog sloja iz reda nemuslimana, prije svega pravoslavnog stanovništva, u XVIII stoljeću skoro da nije bilo spahija, a smanjen je i broj bogatijih trgovaca. Uporedo sa navedenim slabio je i autoritet predstavnika osmanske vlasti. Takvu situaciju koriste pojedinci i grupe za lično nezakonito bogaćenje. Ta pojava je bila prisutna i u pljevaljskom kadiluku. Međutim, ne rijetko se susrećemo i sa korektnim postupcima i uzajamnim uvažavanjima predstavnika civilne i sudske vlasti s jedne, te pravoslavnog sveštenstva s druge strane.

Godine 1709. kaluđeri manstira Sv. Trojice kod Pljevalja su se molbom obratili pljevaljskom kadiji. U pismenoj predstavci oni su naveli da im je vremenom postojeća crkva u lošem stanju i traže od suda da im izda dozvolu za njenu građevinsku obnovu. U kratkom vremenskom periodu podneseni zahtjev je razmotren i kadija Ahmed kaluđerima izdaje dozvolu za obnovu oštećene crkve.

Međutim, iz brojnih dokumenata se vidi da pojedinci pokušavaju vršiti pritisak na manastirske posjede. U početku opreznije, a kasnije i drsko nastoje da uzurpiraju dio crkvenih zemljišnih posjeda, pa čak i cijelih imanja. Sve se to vidi i u izvornoj arhivskoj građi. Na jednoj strani se nalaze predstavnici posjeda u vlasništvu pravoslavne crkve (igumani, kaluđeri i popovi), a na drugoj oni koji nezakonito prisvajaju manastirska dobra. Ne rijetko su među njima i predstavnici lokalne vlasti, te nezasiti bogatiji pojedinci. U pravilu su se svi sporovi rješavali u mehkemi (sudnici) pred kadijom (sudijom).

Tako npr. u dokumentu iz 1724. godine sudski su se sporili spahija pljevaljskog kadiluka po imenu Abdullah-aga i kaluđeri manastira Sv. Trojice. Oni su spomenutog agu optužili da im je nezakonito prisvojio dvije njive. Postupajući po zakonu (šerijatu i kanunu) pljevaljski kadija je donio presudu da se nezakonito otete njive vrate pravom vlasniku.

Deceniju kasnije ponovo se susrećemo sa sličnim sporom. Godine 1735. ponovo se kaluđeri manastira sv. Trojice sude sa čajničkim eminom (povjerenikom) Piri-agom oko posjeda koji su bili manastirsko vlasništvo na planini Čemerno. Oni su se u ovo vrijeme sporili oko vlasništva nad svojim imanjima u selu Crljence i manastira Dubočice. Uvažavajući njihovu zakonitost nad pravim vlasnikom, kadija i ovoga puta donosi presudu u korist oštećenih kaluđera.

U ovo vrijeme vodeća ličnost među sultanovim pravoslavnim podanicima pljevaljskog kraja bio je kodžobaša (starješina; prvak) Gavrilo. On je sredinom XVIII stoljeća od predstavnika lokalne vlasti imenovan da od hrišćanskog stanovništva ovoga kadiluka pri- kuplja porez. Koristeći ukazanu mu priliku i on je kao i drugi nosioci vlasti povećavao zakonom propisane poreze i dio prikupljenog novca nezakonito prisvajao. Zbog toga su nastale brojne žalbe protiv njega. Prvi put se u tom kontekstu kodžobaša Gavrilo spominje 1742. godine.

No, pored negativnih pojava, susrećemo se i sa pozi- tivnim postpucima osmanske vlasti prema hrišćanima. To se najbolje vidjelo u međusobnim odnosima nosilaca lokalne vlasti, pravoslavnog sveštenstva i kaluđera. Ona se najbolje manifestovala kroz razne građevinske dozvole. Kada bi odnosi bili pogoršani, onda zahtjevi za opravkama određenih crkvenih zgrada su otežavani, a kada bi odnosi bili bolji onda bi dozvole za građevinske radove na crkvama i manastirskim objektima izdavani brže. Izgleda da su odnosi osmanskih vlasti prema hrišćanima pljevaljskog kraja u četvrtoj deceniji bili bolji. To se vidi i iz primjera kada 1735. godine kaluđeri od vlasti traže da obnove krov kaluđerskih ćelija manastira Dovolje. Pismenom dozvolom prijepoljskog kadije Mehmed Saida, podneseni zahtjev bio je iste godine pozitivno riješen.

U Matarugama, koje su u ovo vrijeme pripadale prijepoljskom kadiluku, opravljena je 1762. godine crkva Dubočica.

Za sve navedene poslove bilo je potrebno imati novca. Kako se iz dostupnih dokumenata može vidjeti, pravoslavno sveštenstvo u pljevaljskom kadiluku imalo je solidne prihode. Prihodi su mu dolazili sa više strana. Još je u zadnjim godinama XVII, kao i u prvim decenijama XVIII stoljeća, manastir Sv. Trojice dobivao novčanu pomoć od bogatijih trgovaca iz Sarajeva. Pomoć je stizala i iz drugih mjesta. Godine 1704. pečujski je episkop Jefrem Janković u Rusiji tražio pomoć za ovaj manastir. I Sava Vladislavić, bogata i veoma uticajna ličnost carske Rusije finansijski je pomagao manastir sv. Trojice. Sa stalnim prihodima od vjernika ovoga kraja i pomoći sa strane, pravoslavna crkva i njeno sveštenstvo je mate- rijalno solidno stajalo. To se vidi i iz sljedećih primjera: početkom 1796. godine kaluđeri manastira sv. Trojice su za 15.000 akči kupili livade u selu Vaškovo od nekog Milovana i sinovca mu Milisava. Deset godina kasnije i kaluđeri manastira Dovolje su kupili od nekog Milutina za 2.000 akči baštinasku zemlju. I u ovo vrijeme pravoslavno sveštenstvo je kupovalo posjede ne samo od pravoslavnog, nego i muslimanskog stanovništva. U dokumentu iz 1730. godine navodi se da su kaluđeri manstira Sv. Trojice kod Pljevalja kupili livadu od nekog Jusufa koji je nastanjen u pribojskom kadiluku.Tri godine kasnije (1733.) kaluđer Antonije iz manastira Premćana za 10.000 akči kupio je vinograd. On je bio vlasništvo Hurije kadune i nalazio se u selu Kučin koje je bilo u sastavu pribojskog kadiluka.

I osmanske vlasti su u konkretnim slučajevima intervenirale u korist onih kojima je zaštita bila potrebna. Tako su na tužbu kaluđera manastira u Rudnici da se preko njihove livade pravi novi put, čime im se nanosi šteta, pljevaljski kadija Ibrahim izdao muraselu (raspis) kojim se zabranjuje izgradnja puta preko navedenog posjeda.

Crkvena imanja su se uvećavala i poklonima pravoslavnih vjernika. Tako je Milentija, kći Milosavljeva, zatim Mata, Luka, Jovan, Mirko i Filip, svi sinovi Vukojičini iz sela Vaškova poklonili su svoja imanja „sa svim njihovim prinadležnostima“ kaluđerima manastira Dovolje. To je protokolisano u sudu uz plaćanje propisane takse na zemlju (resm – zemin) i obavezu da primaoci poklona i dalje plaćaju nadležnom činovniku 400 akči, kao što su i do tada plaćali darovatelji.

Nekoliko godina kasnije dolazi i do zamjene manastirske zemlje sa posjedima nekog Adži – bega. Naime, posjedi manastira Premćana u selu Vaškovu kojeg je predstavljao kaluđer Antonije, su zamijenjeni sa spahij- skim posjedom u Dvorišti. Kako je u dokumentu nave- deno, sve je proteklo u najboljem redu i na obostrano zadovoljstvo.

U pojedinim vremenskim periodima, sveštenstvo je ostajalo bez dovoljno novca. U takvim situacijama je prodavalo ili zalagalo izvjesne dragocjenosti kako bi došlo do potrebnog novčanog iznosa. Ne rijetko su založene crkvene dragocjenosti otkupljivali bogatiji pravoslavni trgovci i u vidu poklona vraćali ga manastiru. Tako je postupio i bogati sarajevski trgovac hadži Marko Nikolić. On je 1756. godine otkupio od kaluđera založeni kivot manastira Sv. Trojice i vratio ga manastiru.

Takođe je u XVIII stoljeću nastavljena manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja da pristiže pomoć i iz Rusije. U više navrata je iz ove imperije pravoslavnim vjernicima i navedenom manastiru pristizala raznovrsna pomoć koja se sastojala od skupocjenih knjiga, crkvenih stvari i zlatnog nakita. Ne rijetko su mnogi dobiveni pokloni bili djela poznatih mletačkih i njemačkih majstora.

Korektni, a u pojedinim prilikama i naglašeno dobri odnosi predstavnika lokalne vlasti i pravo- slavnog sveštenstva bili su i zbog toga što su, naročito kaluđeri, sve svoje poreske obaveze na vrijeme izvršavali. Bilo je slučajeva da su kaluđeri davali i veći novčani iznos od propisanog poreza. U takvim situacijama, lokalna administracija ih je na to upozoravala i u narednoj poreznoj godini im taj višak uplaćenog novca uračunavala za novu poresku obavezu.

Iz svega naprijed navedenog se može zaključiti da je odnos pravoslavnog sveštenstva, a prije svega kaluđera i predstavnika lokalne vlasti iz Pljevalja u cijelom XVIII stoljeću bio najčešće korektan. To se vidi i iz primjera kada pojedinci ili manje grupe pokušaju da nanesu štetu crkvenim posjedima. U pravilu bi lokalne vlasti i sud brzo reagirali i stavili se na strani oštećenog. To nam i daje odgovor zašto u pljevaljskom kraju nemamo u ovo vrijeme nekih ozbiljnijih međukonfesionalnih sukoba kao što je to bio slučaj u nekim drugim djelovima Osmanskog carstva.

Učešće spahija iz pljevaljskog kadiluka u ratovima koje je osmanska vojska vodila sa susjednim državama u XVIII stoljeću

Iako je još u ratovima koje je Osmansko carstvo vodilo sa susjednim zemljama u XVII stoljeću (osmansko – habzburški 1593 – 1606; kandijski 1645 – 1665; osmansko – habzburški 1663 – 1664. i bečki 1683 – 1699) pokazivalo ozbiljne znake slabosti, a u bečkom ratu doživjelo na više mjesta velike vojne poraze i još veće terito- rijalne gubitke, povlašteni društveni slojevi zajedno sa sultanima kao da svega toga nisu bili svjesni. Na sultanovom dvoru i palačama visokih državnika se i dalje raskošno živjelo i trošilo preko svake mjere. Isto tako su se u vojnim krugovima nastavili praviti planovi o novim ratovima, pobjedama i ratnom plijenu. Rijetki među njima bili su svjesni stanja u kome se nalazila osmanska država. Oni su ukazivali da nerealne želje i planovi mogu samo donijeti nove neprilike kojih je i bez toga Osmanska imperija bila puna.

Među onima koji su bili svjesni stanja u kome se Carstvo nalazilo bio je i sultan Ahmed III (1703 – 1730). Poslije stupanja na prijesto, ovaj osmanski vladar je preduzeo određene mjere u cilju jačanja autoriteta centralne vlasti. Istovremeno je dužnu pažnju počeo poklanjati savremenijoj organizaciji svojih oružanih snaga. To je posebno došlo do izražaja u njegovom interesovanju da zamijeni staro sa novim naoružanjem kako bi mu vojska na bojnom polju bila ravnopravna sa vojnim snagama evropskih susjeda. Sve je to provodio uz mjere određene štednje koju je zaveo, kao i jačanja finansija.90 Vremenom su preduzete mjere počele davati pozitivne rezultate. To je došlo do punog izražaja zbog čega je sultan Ahmed III poveo rat protiv Rusije. Na ruskom prijestolu se tada nalazio car Petar Veliki (1689 – 1725).

Krajem 1710. godine Porta je zbog Švedske i njenog kralja Karla XII objavila Rusiji rat. Iz svih krajeva Osmanskog carstva mobilizirane su spahije. Iako su Pljevlja u osmanskom periodu bila grad otvorenog tipa bez većeg i značajnijeg vojnog utvrđenja, to ne znači da na teritoriji ovog kaduluka nije bilo vojske i vojnih zapovjednika. Naime, još u drugoj polovini XVII stoljeća Evlija Čelebi navodi da u Tašlidži, kao sjedištu Hercegovačkog sandžaka, boravi među uglednijim ličnostima grada i predstavnik Portinih spahija (sipah kethuda yeri) i janjičarski serdar. Isto tako je u pljevaljskom kraju, kao i u svim drugim kadilucima Carstva boravio određeni broj spahija. Oni su za svoju vojnu dužnost koju su kao konjanici obavljali, bili dužni u svim prilikama kada bi ih pozivale više vojne i civilne instance da se bezpogovorno povinuju pozivu. U slučaju da izbjegnu izvršavati vojnu obavezu, vlasti su od takvih oduzimale timare i davale drugima koji su bili vojno sposobni i preuzimali propisane vojne obaveze. Zato se spahije nikada i nisu iznenađivale kada bi bile pozvane u rat sa protivničkom vojskom sa kojom ratuje Osmansko carstvo. Tako je bilo i ovoga puta kada Osmanlije započinju novi rat protiv Rusije.

Od strane tadašnjeg bosanskog namjesnika Ahmed – paše su iz nahija Kukanj i Poblaće, koje su pripadale pljevaljskom kadiluku pozvani konjanici (spahije) koji su u ovome kraju za vojnu službu uživali timare. Iz popisa bosanskih spahija navodi se da su iz nahije Kukanj pozvana trojica zaima (uživaoca posjeda koji je godišnje donosio od 20.000 do 99.000 akči) i 39 timarlija (uživaoca posjeda koji je njegovom nosiocu donosio prihod do 19.999 akči. Inače je u ovom ratu sa teritorije bosanskog ejaleta kao jedne pod osmanskih pokrajina ukupno mobilizirano 1.569 spahija.

Od istaknutijih ličnosti ovoga kraja koje su učestvovale u ratu protiv ruske vojske navodi se zaim Džafer. On je u to vrijeme bio pisar (ćatib) bosanskog defterdara. Za svoju službu od države je uživao posjed koji mu je donosio godišnji prihod u iznosu od 23.280 akči. To imanje se nalazilo u selu Završ koje je bilo u sastavu nahije Kukanj.

Takođe je i drugi pisar bosanskog defterdara, po imenu Abdullah, bio iz pljevaljskog kraja. On je uživao timar (uslovni posjed koji je država davala svojim podanicima za određene civilne i vojne poslove) koji mu je godišnje donosio prihod u iznosu od 6.000 akči. Iz popisa se vidi da je spahija Abdullah taj posjed imao na periferiji Pljevalja, gdje je i živio.

Najbogatiji pojedinac koji je iz pljevaljskog kadiluka učestvovao u ovome ratu bio je zaim Ahmed. Njegov posjed se nalazio u selu Maoču koje je pripadalo nahiji Kukanj. On je sa svoga ziameta imao godišnji prihod u iznosu od 34.000 akči. U popisu se navode još trojica spahija: Abdulfetah iz sela Strahov Dol, čauš (niži čin u vojsci) Mehmed iz sela Crno Brdo i Ajvaz iz Gornje Zebine Šume. Sva navedena mjesta bila su u sastavu nahije Kukanj. Da li su se sve navedene spahije iz pljevaljskog kadiluka odazvale na poziv Porte u rat protiv Rusije, nije nam poznato. No, dokumenti koji se odnose na ovo vrijeme govore da je iz više kadiluka bosanskog ejaleta došlo do odbijanja pojedinih spahija da izvrše svoju vojnu dužnost. To je bio razlog kasnije sudske istrage i kažnjavanja svih onih koji su dezertirali.

Što se tiče osmansko-mletačkog (1714 – 1718) i austrijsko-osmanskog (1716 – 1718) rata, ne raspolažemo podacima da li su i u kojem broju spahije pljevaljskog kraja učestvovali u bitkama protiv mletačke i austrijske vojske. Slabo mobiliziranje ljudi iz pljevaljskog kadiluka zabilježeno je i u narednim osmansko – ruskom (1736 – 1739) i osmansko – austrijskom ratu (1737 – 1739). U tim ratovima poznata je bitka kod Ozije Očakova (14. 07. 1737). Tu je sultanova vojska doživjela vojni poraz. Istovremeno su branioci Bosne pobjedili austrijsku vojsku kod Banja Luke (4. 08. 1737.). Izvori navode da su učešće uzeli članovi porodice Selmanovića.

I u ratovima koje je osmanska vojska vodila u drugoj polovini XVIII stoljeća, vjerovatno je bilo spahija iz pljevaljskog kadiluka, no izvori do kojih sam došao ništa konkretno ne navode. Za razliku od ranijeg perioda, kada su u osmanskoj vojci bile prisutne i hrišćanske spahije od kojih su neki imali i zapažene komandne položaje, u XVIII stoljeću njihovo prisustvo je skoro u potpunosti izostalo. Jedan od razloga je bio da su potomci većine tih spahija hrišćana vremenom prešli na islam.

Privreda pljevaljskog kadiluka u XVIII stoljeću

Od uspostavljanja sultanove vlasti (1465.) Pljevlja su od srednjovjekovnog trga do druge polovine XVI stoljeća prerasla u veće urbano naselje (kasabu). Tako je ovo mjesto i postalo sjedište kadiluka (između 1519. i 1532.). Kada su stekla status kasabe i postala jedan od većih gradova, Pljevlja postaju i centrom hercegovačkog sandžaka (1576.). Sve je to doprinijelo da Tašlidža bude jedno od većih i značajnijih sudsko – administrativnih i privrednih gradova bosanskog ejaleta. Vremenom se pljevaljska čaršija uvećava otvaranjem brojnih zanatskih radionica i trgovačkih dućana. Pljevaljske zanatlije i trgovci su još od XVI stoljeća postali poznati po svojim poslovnim kontaktima ne samo sa susjednim mjestima, nego i u udaljenije krajeve. O tome govore brojni doku- menti. Sve je to imalo direktnog i indirektnog značaja na mjesto i ulogu pljevaljske čaršije ne samo u privrednom, nego i društvenom životu ovoga grada. Godine 1664. kada u ovo mjesgo boravi najpoznatiji osmanski putopisac Evlija Čelebi, naveden je podatak da je pljevaljska čaršija imala pored dućana i tri hana, velika kao bezistan u obliku tvrđave. Navedeni broj poslovnih objekata treba prihvatiti sa rezervom, jer je poznato da je u opisu mjesta ovaj najpoznatiji osmanski putopisac znao vrlo često pisati više nego što je objektivno. No, sigurno je da je pljevaljska čaršija u to vrijeme spadala među najveće i da je imala veliku broj zanatskih radnji i trgovačkih dućana. Kako je pljevaljski kadiluk u vrijeme bečkog rata (1683 – 1699) bio daleko van ratnog područja, to su svi urbani objekti sačuvani. S obzirom na razvoj privrede u ovom kraju, najvjerovatnije je u XVIII stoljeću i došlo do povećanja posgojećih poslovnih objekata, te pljevaljske čaršije u cjelini.

Zahvaljujući konfiguraciji tla i klimatskim uslovima, najveći dio stanovništva bavio se stočarstvom i zemljoradnjom. Uzgajale su se sve vrste domaćih životinja. Kako grad i njegova neposredna okolina, tako su i udaljenija sela i zaseoci bili relativno dobro naseljeni domaćim stanovništvom. Zbog toga su imanja bila na cijeni. Na posjedima zemljoradnici su se bavili uzgojem svih vrsta žita, povrća i voća raznovrsnih stabala koja su se mogla uzgajati u ovim klimatskim uslovima. Kako to primjećuju brojni stranci koji su prolazili kroz ovo mjesto i njegova okolna naselja, skoro sva obradiva zemlja bila je kultivisana.

Međutim, stočarstvo je bilo osnovna privredna grana okolnih sela. Ono je u velikoj mjeri uticalo i na druge dvije privredne grane: zanatstvo i trgovinu. Još od XVI stoljeća u gradu je postojala tabhana (kožara). Ona se nalazila u čaršiji pored rijeke Breznice jer je za štavljenje kože bilo potrebno imati što veće količine vode za ispiranje svih vrsta koža. U ovoj radionici koja je za navedeno vrijeme predstavljala jednu vrstu fabrike, radnici su pripremali i štavili kože za polufabrikat. Zatim su drugi majstori nastavljali poslove za dalju obradu.

Kao i u prethodnim stoljećima, mnogi zanati bili su direktno vezani za poslovanje tabhana. Od kvaliteta prerađene kože zavisilo je kakvi će biti i njihovi kožarski proizvodi. To se prije svega odnosilo na zanatlije, kao što su: tabaci (majstori za obradu kože), sarači (sedlari), čizmeđije i kundurđije (majstori za izradu obuće). Posebno su brojni bili majstori za izradu seoske obuće koji su se po vrsti njene izrade nazivali opančari.

I trgovci su bili zainteresirani za obradu kože. Naime, oni su ne samo gotove zanatske proizvode, nego i neobrađenu kožu prodavali i od toga imali dobru zaradu. Posebno je bila poznata poslovna aktivnost pljevaljskih trgovaca sa Dubrovnikom. Najveći dio prodane robe je upravo išao preko dubrovačke skele na evropsko tržište. To se vidi i iz brojnih dokumenata koji se danas nalaze u Državnom arhivu Dubrovnika. Godine 1746. iz izvještaja dubrovačke vlade navodi se da je u grad sv. Vlaha iz Tašlidže došao neki hadži Mustafa Osmanović. On je u grad pored drugih zanatskih proizvoda i robe donio i 109 bala ovčijih koža, te 552 vunena pokrivača.

Pored kože i kožnih proizvoda trgovci plje valjskog kadiluka su imali veliku zaradu i od vune. Po pravilu bi trgovci ovu vrstu robe otkupljivali od vlasnika stada i davali drugim ljudima na preradu. Kada bi vuna bila oprana i dovedena u zadovoljavajuće stanje, onda bi je preuzimale zanatlije koji bi od nje pravili određene proizvode kao što su: izrada određene vrste odjeće (odijela, čarape, šalove, rukavice i sl.). No, posebno su u XVIII stoljeću na cijeni bili proizvodi pljevaljskih zanatlija koji su poznati pod imenom halači (pucari koji vunu prerađuju za finalne proizvode) i mutapčije (zanatlije koje su pravili brojne proizvode od kostrijeti). Generacijski obavljajući te vrste zanatskih proizvoda, neke porodice su se vremenom počele i same prezivati po zanatu kojeg su obavljali. Takođe su se od vune u kućnoj radinosti izrađivale razne vrste prostirki kao što su: ćilimi, serdžade, deke i slično. Vezani za vunu kao proizvod, bili su vezane i zantalije poznate pod imenom tkači. Tkanjem su se najviše bavile žene. One su veoma uspješno tkale ne samo ćilime, serdžade i druge vrste prostirki, nego i vrste platna koja su bila potrebna za razne vrste odjeće. Tu vrstu platna kupovale su terzije (krojači – zanatlije koje su u ovo vrijeme za gradsko, kao i seosko stanovništvo šili razne odjevne predmete). Posebna vrsta krojača zvala se abadžije. Ime su dobili po grubom suknu od kojeg je pra- vljeno odijelo, najčešće za seosko stanovništvo, kao i druge slične predmete. U svom opisu Pljevalja, Evlija Čelebi navodi da ljudi u ovom kraju oblače „čohane dolame, krajiški tijesne čakšire s kopčama i grube papuče, a na glavu stavljaju krajiške kalpake od raznobojne čohe, samura i kune; nose mačeve i puške“.

Tradicionalno je u Pljevljima bio brojan brijački zanat. Pored brijanja i šišanja mušterija, brice toga vremena su obavljale i druge poslove, kao što su: vađenje zuba, liječenje pojedinih bolesti (puštanje krvi) i slično. U Pljevljima su tradicionalno bile zanatlije koje su od plemenitih metala (zlato i srebro) pravili nakit sa brojnim ukrasnim predmetima, kako za potrebe domaćeg stanovništva, tako i za tržište van područja pljevaljskog kadiluka. Ljudi koji su obavljali ovu vrstu zanatske djelatnosti bili su poznati pod imenom kujundžije.

Iako u Pljevljima i njegovoj okolini nije bilo značajnijih vojnih utvrđenja, ipak je ova kasaba bila poznata po zanatlijama koji su pravili barut i prodavale ga susjednim mjestima. U zajedničkoj predstavci (arzuhal) centralnoj vladi u Istanbulu (Porti) mještani ove kasabe po imenu Ahmed, Mehmed, Osman, Hasan, Alija, Bećir, Mustafa, Ibrahim, Salih i drugi Hasan iz Bukovice, koja je takođe kao posebna nahija bila u sastavu pljevaljskog kadiluka, žalili su se na pojedine ljude, da se iako nestručni, nesmetano bave tim zanatom i to čak i uz podršku zamjenika hercegovačkog sandžaka (mutesellima). U narednoj predstavci osmanskim vlastima, navedene ličnosti ističu da su oni izučili barutčijski zanat, te da od izrade i prodaje baruta žive. Ubrzo je sa Porte stiglo pljevaljskom kadiji naređenje da nastali spor riješi što prije po zakonu.

Slično miješanje nestručnih ljudi u poslove pojedinih zanata i zanatlija bilo je prisutno tokom cijele osmanske vladavine. To je naročito bio čest slučaj u puškarskom (tufekči) zanatu. Pljevaljske zanatlije koje su se bavile izradom pušaka bile su veoma poznate po kvalitetnom radu koji je imao odlike i umjetnosti. Naročito su bili poznati po izradi posebne vrste puške poznate pod imenom daluan i bouli (duga), te čakmakli pištoljima i druge vrste oružja koja je samo poznata pod imenom puška. O ovim zanatlijama koji su se bavili izradom vatrenog oružja, ostavio je pismeni trag i putopisac Evlija Čelebi.Vjerovatno je to bio i razlog da se i nestručni ljudi pokušavaju baviti ovim zanatom, kako bi na slavi pljevaljskih puškara i sami imali veću prodaju i profit. Bio je to razlog čestih sporova između pravih zanatlija i priučenih puškara.

U žalbama kadijama Pljevalja i Prijepolja, puškar Osman iz Tašlidže je ispred ovoga esnafa optužio više osoba. Među njima su se naki zvali Mustafa, Ahmed i drugi. Oni su u pljevaljsku čaršiju došli sa strane i bave se ovim zanatom kojeg stručno nisu izučili. Na taj način im prave nelojalnu konkurenciju. Kako je tih žalbi bilo više i poslije provjere se pokazale tačnim, to je iz Istanbula stiglo naređenje pljevaljskom kadiji da ubuduće ovu pojavu onemogući.

Među zanatima i zanatlijama koji su bili zastupljeni u pljevaljskoj čaršiji bilo je kovača, mesara (kasapa), zidara, stolara i drugih građevinskih majsgora poznatijih pod imenom dunđeri (majstori koji su obavljali sve vrste građevinskih radova). Oni su svoje zanatske usluge svakodnevno pružali ne samo stanovnicima Pljevalja i pljevaljskog kadiluka, nego i u drugim mjestima gdje je to bilo potrebno. Često su i odlukom same pokrajinske i centralne vlade odlazili da rade na opravkama starih ili izgradnji potpuno novih tvrđava i palanki. Ta pojava je posebno bila prisutna tokom XVIII stoljeća na teritoriji cijelog bosanskog ejaleta. O tome nam govore i sljedeći primjeri. Neposredno iza Karlovačkog mirovnog ugovora (1699.) osmanske vlasti su započele sa građevinskim radovima na ključkoj tvrđavi. Prema ranije napravljenom planu radove na ovom vojnom objektu su trebali da izvrše majstori iz kadiluka Prijepolja, Pljevalja (Tašlidže), Foče i drugih mjesta. U pismu tadašnjeg bosanskog  namjesnika – vezira Ćose Halil-paše kadijama spomenutih mjesta, izričito se naglašava da svi zaposleni prema svojoj spremi i učešću u poslovima, treba da budu plaćeni po tačno zakonom utvrđenim dnevnicama koje su za te vrste poslova važile na teritoriji cijele Imperije. Dalje se u istom pismu naglašava da se ubuduće ne smiju događati nikakve zloupotrebe, jer će svi prekršioci biti strogo kažnjeni. Kada su osmanske vlasti 1712. godine vršile opravku banjalučke tvrđave, pozvani su najstručniji majstori iz više kadiluka ove osmanske pokrajine. Među njima je bilo i 20 džerahora (zidarskih radnika), te 15 nedžara (stolara) iz pljevaljskog kadiluka. Godinu dana kasnije (1713-) Durmiš-paša Čengić koji je bio na položaju hercegovačkog sandžaka je po naređenju vlade iz Carigrada odredio da iz pljevaljskog kadiluka na opravku onogoštske (nikšićke) tvrđave ide 12 građevi skih majstora, 24 obična radnika, te šest volovskih kola. Za taj posao predviđeno je da će svi navedeni majstori i radnici po zakonu dobiti propisanu nadnicu.

Kada je 1715. godine osmanska vojska osvojila Gabelu koja je do tada bila pod vlašću Mletačke republike, tadašnji bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić je preduzeo sve potrebne mjere da ovo značajno geostrateško mjesto vojnički što bolje osposobi. Za to mu je bio potreban veliki broj građevinskih majstora i radnika. Slično kao i njegovi prethodnici i on je iz više kadiluka bosanskog ejaleta pozvao i iz pljevaljskog kadiluka 60 džerahora i 20 konjskih kola.

Posebno su bili traženi građevinski majstori (mermetči) i klesari kamena (tašči) i dunđeri. Svi su oni tokom cijelog XVIII stoljeća odlazili iz Pljevalja na brojne građevinske radove koji su obavljani na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta. Nije isključeno da su svoje majstorske usluge pružali i u drugim pokrajinama osmanske države.

Kao i u svim mjestima sa većom čaršijom i pljevaljske zanatlije su bile organizirane u esnafe. Više ljudi jednog zanata su se udruživali radi zaštite svojih proizvoda, kvaliteta i cijene robe. Ako ne bi bio dovoljan broj jedne vrste zanatlija, onda bi se u cilju povećanja broja udruživale zanatlije srodnih zanata u esnafe, koji su po svojoj namjeni i organizaciji podsjećali na zapadne cehove. Njihov glavni predstavnik kod lokalnih vlasti zvao se ćehaja (starješina esnafa). On je predstavljao zanatlije jednog esnafa i imao njihovu punu podršku u svim zastupanjima kod vlasti. Takve organizacije zanatlija i trgovaca su postojale i u Pljevljima. Godine 1780. pljevaljski tabački esnaf žali se centralnoj vladi u Istanbulu na kadiju Mustafu i muteselima Ahmeda. Oni su od ovoga esnafa na ime kupovine prostirke u sudnicu nezakonito uzeli 50 groša.Ovaj primjer nam govori koliki su uticaj predstavljali esnafi i kako su vodili računa o zaštiti svojih inte- resa. I dok su u ranijim periodima ova zanatska udruženja imala veoma pozitivnu ulogu u cilju zaštite privrednika, dotle će vremenom postati kočnica u osavremenjivanju zanata i zanatske proizvodnje. To će vremenom postati razlogom njihovog zaostajanja za industrijskim robama iz više evropskih zemalja. Sva ta dešavanja će biti prisutna i među zanatlijama i trgovcima u pljevaljskom kraju.

Zahvaljujući rijekama Ćehotini i Breznici na području pljevaljskog kadiluka nalazio se relativno veliki broj mlinova (vodenica). U njima se mljelo žito. Jedan dio ovih mlinova je bio privatno, a veći dio vakufsko vlasništvo. Ne rijetko je između vlasnika pojedinih vodenica nastajao spor zbog konkurencije. Tako su se sporili neki Mehmed, sin Sulejmanov i mir Hasan. Oni su u Pljevljima bili vlasnici mlina. Vremenom je mir Hasan pored postojećeg,u blizini Mehmedove vodenice napravio novi mlin sa šest vitlova. Na taj način je ugrozio Mehmedov, do tada uspješan rad. Bio je to osnovni razlog njihovog spora na sudu.

Tradicionalno su se od srednjovjekovnog perioda Pljevlja nalazila na važnom carigradskom drumu. Ta komunikacija na potezu od Dubrovnika do Carigrada zadržala je svoju ulogu i poslije uspostavljanja osmanske vlasti. To je bilo od izuzetne važnosti za pljevaljski kraj, te njegove zanatlije i trgovce. Po nekim mišljenjima do XVIII stoljeća veći dio trgovačkih poslova obavljali su poslovni ljudi hrišćanske vjeroispovijedi. Međutim, na osnovu novih podataka mišljenje dr Vuka Vinavera ne odgovara činjeničnom stanju. Upravo, tek od XVIII stoljeća počinje razvoj pravoslavnih trgovaca koji u prethodnom periodu nisu imali ono mjesto u poslovnom svijetu, kao poslije 1699. godine. Takvo stanje je bilo i u pljevaljskom kadiluku. O tome nam govore brojni doku- menti iz Državnog arhiva u Dubrovniku, kao i Arhiva Predsjedništva vlade u Istanbulu.

No, bez obzira na konfesionalnu pripadnost u pravilu su svi trgovci svoje najveće i najuspješnije poslove obavljali sa Dubrovčanima. Oni su u Dubrovnik dolazili da prodaju razne stočarske proizvode, nešto žita, med, vosak, kožu i druge proizvode. Istovremeno su u gradu sv. Vlaha za domaće potrebe kupovali razne tkanine, nakit, posuđe, začine, šećer, južno voće i druge proizvode. Za razliku od nekih drugih mjesta koja su bilježili pad trgovačke razmjene, u XVIII stoljeću pljevaljska trgovina je bila stabilna. Ovom privrednom granom bavili su se profesionalno ne samo trgovci, nego često i ljudi iz neposredne blizine hercegovačkih sandžakbegova. U pojedinim prilikama su se i sami sandžakbezi preko svojih prvih saradnika upuštali u trgovačku razmjenu.

U određenim vremenskim periodima dolazilo je do nesporazuma između trgovaca i nosilaca lokalne i pokrajinske vlasti. Tako su 1703. godine ljudi hercegovačkog sandžakbega svjesno ometali obavljanje normalne trgovine sa Dubrovnikom. U to vrijeme su svim trgovcima koji su imali poslovne kontakte sa Republikom sv. Vlaha nametali dodatne poreze. Tada je dužnost hercegovačkog sandžakbega obavljao Sejfulah-paša. On je ovim postupcima želio ucijeniti Dubrovčane. Računao je da će poslije zategnutih odnosa dubrovački poklisari, kako su i ranije postupali u sličnim situacijama, obasuti ga poklonima i novcem.

Na osnovu dubrovačke arhivske građe vidi se da je u prvim decenijama XVIII stoljeća na relaciji Pljevlja (Tašlidža) – Dubrovnik obavljana uobičajena trgovinska razmjena, kao i u prethodnom periodu. To konstatujemo na osnovu izvještaja iz dubrovačkih lazareta u kojima su smješteni svi sultanovi podanici koji su dolazili na teritoriju Dubrovačke republike. Radi preventive, zadržavani su više dana u karantini. Ovi izvještaji su zavedeni u posebnu vrstu dokumenata, poznatiju pod imenom Sanita. Na osnovu dokumenata iz ovog fonda vidi se da je u navedenom stoljeću dolazio relativno veliki broj trgovaca i iz pljevaljskog kraja. Tako npr. u dokumentu iz 1720. godine navodi se da je u dubrovačkom lazaretu boravio pljevaljski trgovac hadži Mustafa Temimović, zajedno sa dva ortaka, čija imena nisu navedena. Od robe koju su donijeli da prodaju navedena su 34 koluta voska, jedna medveđa koža i četiri mahrame kupljene u Istanbulu. Navedena roba bila je usklađena u magacin šest (6). Ubrzo su je prodali i vratili su se u Pljevlja prije nego im je istekao karantin.

Sa Dubrovčanima je poslovne veze imao i Mehmed – paša Selmanović. On je koristeći svoje imenovanje za hercegovačkog sandžakbega 1741. godine pojačao prisnije odnose sa vlastima Republike sv. Vlaha i njihovim poslovnim ljudima. Prvi konkretniji kontakti ovog hercegovačkog sandžakbega i predstavnika dubrovačke vlade bili su prilikom audijencije Dubrovčana kod Mehmed-paše u Pljevljima. Tom prilikom je dubrovačko izaslanstvo, pored uobičajenih čestitki i darova koje su sa sobom donijeli, zamolilo pašu da štiti njihove podanike, posebno trgovce, kao što su to radili i njegovi prethodnici. Ubrzo iza ovoga susreta Mehmed-paša u Dubrovnik je poslao Salih-bega da kao poslovan i paši odani čovjek u sandžakbegovo ime obavi neke trgovačke poslove. U narednom periodu, pored Salih-bega Mehmed-paša u Dubrovnik šalje i druge ljude koji će, kako naglašava u svojim pismima, na obostrano zadovoljstvo sklapati trgovačke poslove.

Zahvaljujući dobrim odnosima hercegovačkog sandžakbega i dubrovačkih vlasti, robna razmjena je intenzivirana ne samo u prvim mjesecima, nego i u narednom periodu. Iste 1741. godine u dubrovačkim dokumentima se navodi i neki Husein, trgovac iz Pljevalja. Koju vrstu robe je prodavao Dubrovčanima u dokumentu se ne navodi. Godine 1746. u Dubrovnik je iz Pljevalja došao trgovac Mustafa Osmanović. On je sa sobom donio na prodaju 198 bala (smotak; svježanj) kordovana (fino učinjena kozija koža), 109 bala ovčije kože i 562 vunena pokrivača.

Kao i u drugim mjestima i pljevaljski trgovci su u XVIII stoljeću presretani od odmetničkih grupa i pljačkani. U tim prepadima učestvovali su odmetničke grupe poznate u narodu kao hajduci. NJihovi pripadnici bili su iz svih vjerskih konfesija. Poslovni ljudi iz pljevaljskog kraja posebno su postali meta napada krajem XVIII stoljeća, odmetnika iz skadarskog sandžaka. Zbog toga je tadašnji skadarski sandžakbeg Mahmud-paša Bušatlija poslao Hasana Hota da uhvati i kazni odmetnike. O svim tim dešavanjima bio je obaviješten i sarajevski mulla (kadija – sudija višeg ranga) koji je dobivene informacije proslijedio bosanskom namjesniku Selim Sirri – paši u Travniku. I umjesto da posljedice snose pravi krivci, to je najveće posljedice osjetilo stanovništvo pljevaljskog kadiluka. On je odlukom osmanske vlasti bio zadužen da skupa sa svojim ajanima i o svome trošku organiziraju potjeru protiv odmetnika. Takođe su bili dužni i napadnutima platiti oštetu.

Visina poreza i način njegove isplate bili su izvorom čestih nesporazuma, pa i sukoba pojedinaca i cijelih grupa i naselja pljevaljskog kraja sa predstavnicima vlasti. Kao i u drugim kadilucima i u pljevaljskom su sultanovi podanici plaćali sve zakonom propisane redovne poreze. Pored njih u XVIII stoljeću su opterećivani i vanrednim (avarizi) poreskim obavezama koje su bile više u naturalnom, nego novčanom davanju. Interesantno je primijetiti da jedan dio novca sakupljen na ime poreza u pljevaljskom kraju išao je za plate vojnih posada u tvrđavama bosanske krajine Ripač i Brekovicu. Sličnu obavezu imali su i stanovnici prijepoljskog kadiluka. Na ime plate oficira (zabit) i vojnika (neferleri) u navedenim utvrđenjima, u XVIII stoljeću je iz pljevaljskog i prijepoljskog kadiluka uplaćivan godišnji iznos u visini od 90.000 akči. Od navedene sume za izdržavanje posade Ripač davano je 59.730 akči, a ostatak od 30.170 akči išao je za potrebe posade Brekovica. Obje navedene tvrđave su se nalazile u blizini Bihaća i imale su veoma važnu geostratešku poziciju u odbrani ne samo Bihaća, nego i Bosanske krajine.

Među sakupljačima poreza u pljevaljskom kadiluku se u prvoj plovini XVIII stoljeća navodi neki Hadži Husein-aga. Kako su poreske obaveze rasle, a stanovništvo ekonomski sve više slabilo, to se vremenom sve više počinju javljati pojedinačni, a zatim i masovniji otpori protiv većih poreskih opterećenja. Interesantno je primijetiti da su vođe tih pobuna bile iz reda muslimanskog stanovništva. Takva jedna muslimanska pobuna koja je bila prisutna u mnogim mjestima Bosanskog ejaleta izbila je 1747. godine. Ona je trajala cijelu deceniju. Tek poslije više pokušaja pobunu je ugušio bosanski namjesnik vezir Mehmed-paša Kukavica 1757. godine.I u narednom periodu bilježene su pobune stanovništva protiv poreza i sakupljača poreskih obaveza. Jedna od njih bila je krajem XVIII stoljeća i među stanovništvom Drobnjaka. Ono je 1799. godine odbilo da plati desetinu na neke proizvode. To će posebno doći do izražaja u narednom XIX stoljeću.

Obrazovanje i kultura

Kao i predhodnom periodu osmanske vladavine, osmanske vlasti su i u XVIII stoljeću posvećivale pažnju obrazovanju, nauci i kulturi. No, za razliku iz vremena kada je Carstvo bilo u usponu, a državna kasa bila punija i kada je bilo više bogatijih pojedinaca koji su dio stečene imovine zavještavali (uvakufljavali) za opštekorisne socijalne, obrazovne i naučne potrebe, u ovo vrijeme svega toga je bilo manje. Istina, još je prilikom prolaska kroz Tašlidžu 1664. godine Evlija Čelebi zapisao da se u gradu nalazi deset džamija sa mihrabom, a posebno navodi Hadži–Huseinovu, Hadži–Rizvanovu, Hadži Alijinu, Odobašinu i Ahmed – begovu džamiju. Pored gradskih na širem području tadašnjeg pljevaljskog kadiluka postojale su u svim većim selima gdje su živjeli pripadnici islamske vjere džamije. Po dosadašnjim saznanjima na ovom području ih je ukupno bilo 16.  U raznim vremenima i povodima one su u kasnijem periodu porušene. U ovo vrijeme džamije su pored vjerskog imale i obrazovnu ulogu. U njima su djeca manjeg uzrasta sticala prva saznanja ne samo o vjeri, nego i pismenosti. Posebno su postojali mektebi u kojima se produbljivalo stečeno znanje i uvodili novi predmeti.

Oni su jednim dijelom odgovarali osnovnim školama. Takvih u Pljevljima bilo je tri. Takođe su postojale u dvije srednje škole (medrese), te dvije tekije u kojima su derviši obavljali zikr (vrsta molitve kod derviša), ali se izučavala i sufijska filozofija. Postojanje ovih vjerskih i obrazovnih institucija, pored manastira i pravoslavnih crkava o kojima smo prethodno pisali, govori nam da su Pljevlja, kao i okolna mjesta još u XVII stoljeću imala relativno veliki broj pismenih ljudi. Ti pojedinaci i cijele grupe, svojim intelektualnim radom, bili su poznati i van ovoga područja. Takvo stanje je nastavljeno i u narednom XVIII stoljeću. Pored postojećih mekteba, svoj rad su nastavile i dvije srednje škole, poznatije pod imenom: Husein -pašina, čije prostorije su se nalazili u blizini istoimene džamije i Osman-pašina. Iako dr. Madžida Bećirbegović u svome radu naglašava da se ne zna kada je sagrađena zgrada Husein-pašine medrese u Pljevljima,sigurno ne možemo pogriješiti kada ustvrdimo da se to desilo u zadnjim decenijama XVI stoljeća. Tada je iz sredstava osnivača kasabe (grada) Tašlidže podignuto više sakralnih i profanih objekata. Među ostalim objektima je najvjerovatnije i zgrada medrese koja po Husein-paši i nosi ime. Tada je i započeo njen rad. No, nekih posebno konkretnijih podataka za njen rad nemamo ni za prethodna, kao i za XVIII stoljeće. Za razliku od Husein-pašine medrese, o drugoj Osman-pašinoj se može kazati da nam je nepoznata ličnost njenog osnivača (vakifa) po kome se i jedna pljevaljska četvrt (mahala) zvala. No, imamo više podataka o njenom radu. Na osnovu izvorne osmanske građe koja govori o njenom nastavnom kadru, pretpostavlja se da je aktivnost ove srednjoškolske ustanove bila početkom XVII stoljeća. Između ostalog navodi se da je plata za nastavno osoblje ove medrese davana iz sredstava bosanske džizije(glavarina; lični državni porez, kojeg su pod ovim imenom plaćali nemuslimani, a nešto manje novčano i muslimani pod imenom ispendža). Rad medrese bio je sve do početka XX stoljeća.

U ovim odgojno – obrazovnim institucijama nastavu su obavljale stručne osobe. Školovanijih ljudi bilo je i među osobljem koje je bilo zaposleno u administraciji, posebno u sudstvu, ali i među oficirima. Sve je to uticalo da u gradu u kontinuitetu ima relativno, za to vrijeme, veliki broj obrazovanih ličnosti koje su bile poznatije pod imenom – ulema. Kao i u prethodnim stoljećima. Kako u ovo vrijeme na teritoriji Osmanskog carstva nije bilo štamparije sve do 1725. godine, to su mnogi pojedinci prepisivali Kur’an, kao i naznačajnija djela iz teologije i svih naučnih oblasti i umjetničkog stvaralaštva. Ti prepisivači su bile cijenjene osobe, pogotovo one koji su se isticali svojim kaligrafskim sposobnostima. Obično su to bili zaljubljenici naučne oblasti čija djela su i prepisivali. Još krajem XVII stoljeća među takvima je bio i Abdullah, sin Hadži Mustafe. On je još 1692. godine prepisao kratko djelo o teoriji hadisa sa komentarom . Autor ovog djela bio je Šihabuddin Ahmed bin Ali bin Hakala al Askalanija. Isti prepisivač je u periodu od 1692. do 1701. godine prepisao i djelo autora Husayna ‘Isbai as – Sarayi „Rasprava o metafori“. Navedeni rad seodnosi na arapsku stilistiku, što znači da se i prepisivač ne samo interesovao, nego je bio i njen znalac.

U ovo vrijeme su se i druge obrazovane ličnosti iz pljevaljskog kraja interesovali za arapsku stilistiku. U želji da što više i bolje prouče ovu naučnu disci plinu, čitali su djela poznatih autora. Tom prilikom su neke rasprave i prevodili. Vjerovatno da je u ovo vrijeme u Pljevljima nastao i prijepis šest djela iz stilistike. To su: „Kraća rasprava o etimologiji riječi u arapskom jeziku“. Autor navedenog djela bio je Alija Ljušljija. „Rasprava o etimologiji riječi“ od Aududdina Abdurrahmana b. Ahmada al – Igia. „Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenosnom značenju“. Autor ovoga djela je Abu Lays Samarkandi. „Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenosnom značenju“od ‘Isamuddina Ibrahima b. Muhammeda b. Arabšaha al – Isfara ‘ inija. „Rasprava o tumačenju riječi istiaze i besmele od Galaluddina as – Suyuyja (dogmatika) I „Glosa na Isamudinov komentar Samarkandijeve rasprave o metonimiji“ od Isma‘il b. Sinan as – Siwasi.

 U odnosu na druge rukopise, za ove se ne zna godina prijepisa. Na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće veliku pažnju pljevaljskih prepisivača privukla su i djela iz šerijatskog prava. Već 1697. godine se susrećemo sa prijepisom Šerijatske dijaceze od Rasiila b. Saliha Aydinija. Ovu pravnu raspravu je prepisao Abdurahman, sin Ahmedov. Tri godine kasnije susrećemo se sa još dva prepisana djela iz šerijatskog prava. Abdulfetah, sin šejh Muhameda prepisao je: Knjiga kazni i odluka od Alija b. Magduddi aš – Šahwardija al Bistramija i  Djelo o postupku šerijatskog suda u slučajevima kontradiktornih dokaza  od Ganama b. Muhammada al –Bagdadija.

U Pljevljima je 1701. godine Abdullah, sin Hadži Mustafe prepisao Tablavijev spjev o metonimiji s komentarom od Mansura Sibta Nasiruddina at – Tablawi. Prijepis ovoga djela odnosi se na stilistiku. U naredne tri decenije XVIII stoljeća do sada nisu otkriveni radovi ili prijepisi i komentari poznatih djela kojima bi se obrazovanije ličnosti pljevaljskog kraja bavile. Tek 1733. godine Husein Emin, sin mula Zekerijaha prepisao je Udžbenik, komentar djela iz šerijatskog prava  od Burhanuddina Sadra aš – Šarija. Već sljedeće 1734. godine Jahja, sin Ibrahimov iz Tašlidže prepisao je Zbornik fetvi i zbirka zakona sultana Sulejmana. Autor ovoga djela je Ahmad b. Muhammad al – Imadi, Abu Su‘uda. U odnosu na druge prijepise koji su isključivo bili na arapskom, ovaj posljednji je pisan na turskom jeziku.  Sljedeći prijepis koji nailazimo da je prepisan u Pljevljima je iz 1765. godine. Od nepoznatog autora prepisivač Ahmed, sin Mustafe prepisao je Djelo o naslje dnom pravu .Rad je napisan na arapskom jeziku. Petnaest godina kasnije (1780) nailazimo na prijepis Komentar djela iz stilistike i retorike od Sa‘ududdina at – Taftazanija. Spomenuti komentar prepisao je Mustafa, sin Osmanov. U Orijentalnom institutu u Sarajevu nalazi se prijepis Priručnika iz šerijatskog prava od Ibrahima Halabija. Navedeno djelo je 1794. godine prepisao Ali, sin Salih Temima iz Tašlidže Pored već navedenih stvaralaca i prepisivača koji su nam do sada poznati, kao i arhive u kojima su pronađena djela i imena prepisivača, novija istraživanja ne samo orijentalnih rukopisa, nego i onih pisanih na drugim jezicima i pismima vremenom će upotpuniti dosadašnja saznanja. I do sada znamo da su Pljevlja i pljevaljski kraj iz XVIII stoljeća bili poznati ne samo kao administrativni centar hercegovačkog sandžaka, te po svojim zanatlijama i trgovcima, nego i po obrazovanim ličnostima i stvaraocima. To nam govori da je tadašnja Tašlidža s pravom ubrajana i u poznatije obrazovne i kulturne centre bosanskog ejaleta. Sve navedeno je bilo prisutno i u narednom XIX stoljeću, tačnije do kraja osmanske vlasti 1912. godine.

Za razliku od mnogih drugih mjesta i krajeva koji su u XVIII stoljeću bili u sastavu bosanskog ejaleta, Pljevlja su tokom cijelog perioda bila pošteđena nekih većih potresa koje su sa sobom nosila tri rata koja su vođena na teritoriji ove najisturenije pokrajine evropskog dijela Osmanskog carstva. Stanovništvo je živjelo uobičajenim mirnodopskim načinom, svakodnevno obavljajući poslove kojima se profesionalno bavilo. Na osnovu izvorne arhivske građe ovoga perioda vidi se da su se ljudi ovoga kraja, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, međusobno uvažavali i poštovali. Od pojedinih predstavnika lokalne vlasti ili nasilnika, podjednake poteškoće i nepravilnosti imalo je i muslimansko i pravoslavno stanovništvo. Naročito je ova pojava bila vidljiva među ljudima nižeg socijalnog sloja. Određene promjene koje su u XVIII stoljeću bile primjetne, vidljive su bile u privrednoj djelatnosti. Dijeleći sudbinu Carstva i privrednici, posebno trgovci pokazuju u ovo vrijeme znake slabljenja. Ovu konstataciju uočavamo na osnovu izvorne arhivske građe i stručne literature koje nam govore o opadanju privredne razmjene. Posebno je interesantno da su u privrednom razvoju pljevaljskog kadiluka veoma zapaženo mjesto i govori broj osnovnih i srednjih škola u Pljevljima ulogu imale pojedine porodice. Iz njihovih redova su osmanske vlasti imenovale i ličnosti koje su imenovane na neke veoma važne položaje, kako u rodnom kraju, tako i u drugim dijelovima bosanskog ejaleta.

Iako u XVIII stoljeću nije zabilježeno podizanje iole poznatijeg sakralnog ili profanog objekta, ne računajući kuće za stanovanje, te pojedine zanatske radnje i trgovačke dućane, ipak su ljudi i vjerske zajednice u granicama svojih finansijskih mogućnosti u određenim vremenskim intervalima, pristupali popravkama i ponekim proširenjima istih. To se naročito vidi iz dokumentacije koja se odnosi na manastirske objekte i crkve.

Slično stanje se odnosi i na obrazovno – kulturni život. Ni do sada se ovom izuzetno važnom segmentu ljudskog stvaralaštva u ovome kraju nije posvećivala neka veća pažnja. No, iz navedenih podataka se vidi da je za tadašnje prilike obrazovni i kulturni život bio na razini prosječnosti koja je karakteristična i za druga mjesta osmanske države. Posebno je važno napomenuti da se prosveti posvećivala dužna pažnja, o čemu nam govori broj osnovnih i srednjih škola u Pljevljima. Gledajući u cjelini Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću podsjećaju na mjesto koje povezuje ranije vjekove osmanske vladavine iz doba kada nastaje grad sa brojnim sakralnim i profanim znamenitijim objektima, te ljudskim, privrednim i kulturnim razvojem sa burnim događajima koji dolaze u narednom XIX stoljeću i traju do kraja osmanske vladavine u ovom kraju, do balkanskih ratova 1912. godine.

 
Ostavite komentar

Objavljeno od strane na jun 23, 2013 in NEKATEGORISANO

 

Oznake: , , ,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

 
%d bloggers like this: